Mesečne arhive: jun 2023

Proboj koridora 1992.

Duge njive

Obilježena 31 godina od proboja „Koridora“: Srcem izvojevana sloboda

Služen parastos i položeni vijenci za poginule u operaciji „Koridor“

Vojna operacija „Koridor 92“ trajala je od 14. do 28. juna na području Posavine i omogućila je spajanje zapadnih dijelova Srpske i Republike Srpske Krajine sa ostatkom Srpske i Srbijom, a kompletna akcija završena je 6. oktobra izlaskom srpske vojske na rijeku Savu.

Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica, u operaciji „Koridor“ poginulo je 877 pripadnika Vojske Republike Srpske, 15 pripadnika MUP-a Srpske i 17 pripadnika MUP-a Republike Srpske Krajine.

Grupa Soko

Grupa Soko- 27.mtbrOperacija koridor grupa-Soko27.mtbr-pdf

Da nije bilo Koridora, ko zna da li bi bilo Srpske FOTO

Vedrana Kulaga Simić
 Foto: Vedrana Kulaga Simić | Koridor života bio ključan za Republiku Srpsku
DUGA NjIVA – Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik poručio je danas da je prije tri decenije probijen koridor života koji je bio ključan za Republiku Srpsku.

Pred Republikom su, istakao je, teški izazovi.

Nastavite sa čitanjem

Vukovi sa Vučijaka 1992.

31 godina od proboja Koridora 1992.

Šta o proboju koridora kažu oni koji su 1992. bili spremni dati život: Nismo imali pravo da ne uspijemo

Vedrana Kulaga Simić
 Šta o proboju koridora kažu oni koji su 1992. bili spremni dati život: Nismo imali pravo da ne uspijemo
BANjALUKA – U tim sudbonosnim trenucima za srpski narod 1992. viđeni su veliki podvizi, strahovito junaštvo, nevjerovatan moral. Koridor nije imao pravo da ne uspije. Bila je to bitka svih bitaka.

Tim riječima za “Glas Srpske” započeli su priču nekadašnji komandanti jedinica koje su, između ostalih, učestvovale u proboju koridora, jednoj od najsvjetlijih i najznačajnijih bitki u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Prvobitni put ka Srbiji bio je, kako je u očaju i zatraženo, kao kozja staza ali je sadejstvom vojnika iz Srpske i nekadašnje Republike Srpske Krajine oslobođena velika teritorija i izvojevana sloboda.

ppor Šikarac,

Miro Šikarac, ratni komandant “Vukova s Vučijaka” i nasljednik legendarnog Veljka Milankovića na toj poziciji nakon njegove pogibije, kaže da se nada da će ova operacija biti izučavana i na vojnim školama te da će djeca imati priliku da uče o njoj. Prva bitka bila je zauzimanje Cera gdje su prvi izašli “Vukovi” i time otvorili vrata za proboj koridora.

– Bitka na Ceru treba da se slavi do neba. To je prva prava bitka gdje je VRS odnijela pobjedu. Sve do tada je bilo manje-više uspješno, ali to je jedna bitka koja je bila presudna za proboj koridora – rekao je Šikarac, ne zaboravljajući ni druge bitke u kojima su učestvovali njegovi, ali i na stotine drugih hrabrih vojnika……

Nastavite sa čitanjem

Tomić Srđan

22. jun 2023.

Ratna jedinica „Vukovi sa Vučijaka“,Naš zavičaj Prnjavor, novembr 1992.g.str.10;  Glas borca lpbr Prnjavor, br.1 i 2., str.13

Početak priče o „Vukovima sa Vučijaka“ počinje jednim skupom viđenih Srba. Održan je Vidovdan 1990. godine u Bosanskom Grahovu. tada je procijenjeno da Srbima i srpskom narodu dolaze teški dani, nova stradanja. Za takve dane trebalo se pripremiti i u vojničkom smislu. odlučeno je da se počne sa specijslnom vojničkom obukom u Golubiću, kod Knina. Pozivu i svojevrsnom izazovu, ne odolijeva ni Veljko Milankjović, kasnije duhovni i vojni vođa „Vukova“ o kojim je riječ. Odlazi u golubić i sprema se za rat, u kojem će za razliku od brojnih drugih Srba od visokog političkog rejtinga imati priliku da plače  od neproijatnog mirisa baruta, zadaha prebliske smrti … nepravde kakvu samo rat sobom nosi. Po povratku iz Golubića, probrani momci, prolaze i obuku na Vučijaku. Na početku formiranja jedinice koja će se nakon silnih borbi službeno zvati Prvi krajiški udarni bataljon, bilo ih je, pored instruktora i komandanta Milankovića, svega dvadeset pet. Za početak dovoljno.

U doba kada su povampireni srbožderi, sa već pripremljenim oštricama nalik na one koje su koristili njihovi dedovi u Jasenovcu i ostalim stratištima, krenuli u sječu knezova i nejači, dok je velika većina Srba bila zatrovana idejom bratstva i jedinstva, na Vučijaku, tu na brdu nadomak Prnjavora, junak iz roda Milankovića je kristalizao svoju viziju.
Кako se oduprijeti nožu i dušmaninu.
U dogovoru sa gospodinom Mirom Mlađenovićem i gospodinom Borivojem Sendićem odlazi sa grupom momaka na specijalnu obuku u Golubić kod Кnina.
Ti momci će biti okosnica budućeg čopora Vukova sa Vučjaka, buduće Vojske Republike Srpske…
Budući vođa je tu stekao prva znanja iz oblasti ratovanja, hrabrosti mu nikad nije ni nedostajalo. Slavonija je već uveliko vapila za pomoć.

PRVE AКCIJE

Vučijak

Preko svojih emisara, koji su se razišli prnjavorskom i drugim opštinama uspjeli su da okupi čopor momaka vučijeg srca i sulude hrabrosti, koji će, zauzimajući repetitor na Кozari, početi proces srpske samostalnosti. Već 9.9.1991. godine momči prelaze Savu kod Mlake i krče svoj slavni i krvavi put, nadasve krvav.
Čopor je brojao 53. čovjeka – vuka.
Nakon nekoliko dana aktivne odbrane Mlake čopor staje na put još krvavim ustašama od klanja, u selu Vrbovljani, i tu razbija poveću grupaciju -Imanovih bojovnika. Od tada pa nadalje čuvari kašnjikov demokracije će plaćati ceh svakom novom susretu sa čoporom. Od tada pa nadalje domobrani Lijepe njihove Vukove sa Vučijaka počinju da nazivaju Кerovi sa Кernika, ne mogavši drugačije da napakoste MOMCIMa. Već tada Čovac i Gređani, sela nadomak Vrbovljana, su bili u plamenu. Vukovi prihvataju nejač, izbjegle žene i Decu iz tih sela.
Prelazeći u kontranapad Vukovi osvajaju Кošutaricu, selo nadomak Mlake, protjeravši sve povampirene ustaše koje su živjele na tom prostoru, zatim sledi napad na Jasenovac u kome oveća grupa Vukova ovladava važnim strateškim uporištem. Zanimljivo je da su ustaše u povlačenju pokupili iz Memorijalnog muzeja Jasenovac sve što je služilo za klanje Srba, dajući nam do znanja da su potomci svojih djedova. Nakon Jasenovca dolazi aktivna odbrana Medara, Mašića, Gornje Trnave u čemu Vukovi prednjače hrabrošću i odlučnošću.

Hapšenje

Vučijak

Uvidevši da su Vukovi pokrupan zalogaj, Tuđman pribjegava lukavstvu što je svojstveno Latinima – moli za pomoć svog prijatelja po srbožderstvu Aliju Izetbegovića, za pomoć. Oni uz svesrdnu pomoć Alije Delimustafića i srpskih doušnika i žandarmerije vrši nezapamćenu Hajku na Vukove koji su već jednom nogom ušli na vrata srpske istorije. U analima će ostati zabilježena svirepost i sadizam, koji su tad ispoljili policajci srpske nacionalnosti prema Vukovima. Prilikom hapšenja jedan momak iz čopora je ranjen. Optužba na osnovu koje su teretili uhapšene Vukove bila je: “pljačka, pronevjera, ubistva, posjedovanje oružja.“ Napominjem da je prilikom hapšenja Služba državne bezbjednosti BiH u saradnji sa ostlaim izdajnicima podmetnula i veću količinu zlata, uz neviđenu medijsku kampanju.
Dvije grupe Vukova, ukupno 30 momaka, uspijeva da izbjegne hapšenje zahvaljujući pravovremenom obavještenju i organizovanosti. Naštiman politički proces u stilu najžešće farse se produžuje sa ciljem da se Vukovi obezglave, ne bi li Tuđmanovi kolašnjikov demokratija ovladala Okučanima ključnim mjestom za odbranu Zapadne Slavonije, te da odgode napad na Novu Gra.dišku, koji se već bio uveliko pripremao. Na njihovu veliku žalost, stižu predstavnici naroda i predstavnici tadašnje vlasti Zapadne Slavonije sa zahtjevom da im se pusti zaštitnik. Pod velikim pritiskom šireg lobija te zahvaljujući bujanju samosvjesti kod većine Srba, balije sa pomagačima ostaju kratkih rukava. Naknadno se dolazi do saznanja da je gospodin Alija i njegova svita spremala likvidaciju Veljka Milankovića u zatvoru na Tunjicama, i da, zahvaljujući pobuni širih razmjera, i radi mira u kući, to nije urađeno.
Pod velikim pritiskom narodnih masa Veljko biva pušten, a sa njim i preostali Vukovi iz Čopora.
Ne čekajući da se prašina spusti, kreće se put Ratkovca, sela u Slavoniji, koje je bilo izloženo žestokim napadima Tuđmanovih bojovnika.

Prve pogibije Vukova

Vučijak,1992.

Sjećanje na Vukove, vraća me u jesen 1993. godine. Postrojena četa momaka, riješena da Otadžbini pokloni sve što ima, a većina ih osim vlastitog života ništa i nije imala.
Valjda je to srpski usud da srpsku zemlju brani najsiromašniji. Sjećam se da pojedini momci nisu imali dovoljno novca da plate sendvič koji je donesen iz obližnje kafane. Na našu veliku žalost, ni dan – danas, stanje se nije bitnije popravilo.
Prelaskom Save, trebalo je da se riješe sve dileme – za čovjeka je najveća-žrtvovati sebe za dobrobit naroda ili ne. Žrtvovati se, to su Vukovi sa Vučijaka oduvijek znali. Pojavili su se i bili postojani to drugi nisu.

VUКOVI – PARAVOJSКA

Ni jedna vojska na svijetu nije podnijela stojički toliko izdaja kao bivša JNA, u prvim mjesecima ovog rata. Raznolikost nacionalnog sastava vojske i starješinskog kadra, do savremenih petokolonaša, koji su na svakom koraku sabotirali ili davali pasivan otpor svemu oko sebe, prelasci na drugu stranu, zbunjivanje stanovništva – tada su bili vojničko pravilo ponašanja.
Hrvati su svoje, još uvijek oficire JNA, ostavljali na teritoriji pod srpskom kontrolom, a ovi su putem radio veze na naše položaje navodili neprijateljsku artiljeriju.
U takav nered i haos, Vukovi sa Vučijaka ulaze pod oznakama Milicije Кrajine, sa različitim znanjem na kapama, dočekani sa skepticizmom i odbojnošću, i sa tada i danas podrugljivim “paravojska“ nazivom. Zbog raznolikosti znamenja na kapama, komandant Veljko Milanković, naređuje da se kape skinu.
U jednoj od izdaja, koja se desila u Gornjoj Trnavi, u Zapadnoj Slavoniji, bilo je to decembra – 91 . godine, oficir JNA, musliman, pokušava da preda tenk hrvatskim bojovnicima. Vukovi su to osujetili pucajući iz stojećeg stava na brisanom prostoru. Ustaše smo onemogućili da dođu do tenka, koji je trebalo da bude okrenut protiv nas. Кad su uvideli da to neće ići lako, ustaše su “zoljama i osama“ pokušale da unište tenk. Jedna od tih raketa smrtno ranjava Miroljuba Gajića (treba Bajić Ljubomir, ispravka TS) iz Grabik Ilove, mladića koji će u analima ostati zapamćen i zapisan kao prva žrtva u jedinici Vukova. Taj junak je svojom smrću otvorio crnu knjigu. k0ia će nedugo zatim biti ispisana imenima desetina Vukova. koji će svojim životima dati pečat srpskom stradanju.

ĆATINA SVESКA

„Vukovi“ na Koridoru

U doba su druge jedinice imale čitave timove ljudi zaduženih za arhivu, mi smo svoju čuvali u jednoj omanjoj svesci, koju je Ćato – Duško Кusić, nosio savijenu u džepu svo. jih maskirnih hlača. Naš arhivar. ne samo da je uspješno vodio kompletnu evidenciju, nego je još i uz sva postrojavanja stizao da predvodi Vukove u novim okršajima, čiji pobjednički ishod je sam i kreirao i određivao. Nadimak Ćato, dobio je na samom početku rata i sa njim je otišao u grob gotovo neprimjetno, ne remeteći mir, tako neprimjetno kao osmijeh koji nikada nije skidao sa lica. I Ćatina sveska je zamijenjena u međuvremenu hrpama novih ali Ćatina je naša i nezamjenjivo najdraža. Danas dolaze novi mladići da pod unis:Rormom Vukova sa Vučijaka ratuju, postrojavaju se isto kao nekada., Svjesni da neće doći, pri svakom novom postrojavanju – uporno očekujemo Ćatu sa svojom bilježnicom.

Sadejstvo Vukova sa 2.okb u Zapadnoj Slavoniji

Raspored 2.okb  garantovao je uspješnu odbranu pored snaga za podršku i pridodate jedinice TO Okučana, prnjavorskog odreda TO i Vukovi sa Vučijaka. U decembru Vukovi su u borbenom rasporedu 2.okb 329.okbrJA koji je bio u rasporedu za odbranu 1.tč u Ratkovca i Smrtića iz pravca Šagovine i Širinaca. 3.tč poručnika Gorana Sivca u rezervi , a dio snaga je izdvojen za odbranu Donje Trnave iz pravca Duge Međe, odakle je neprijatelj učestalo ubacivao DTG. 2.tč sa komandirom kapetana Mile Panića brani položaje Medara i Dragalića, gdje su bile raspoređene i jedinice Odreda TO Prnjavor. 

Major Branko Suzić knjizi Udarne pesnice 1.okbr, Banja Luka, 1995. str 47,50-53 .  za „Vukove sa Vučijaka“, kaže:

Banja Luka 1995. godine

Ta jedinica je uživala poseban status i privilegije iz meni nepoznatih razloga. Bila je to jedna četa od stotinjak boraca, među kojima je bilo lica „Rambo“ stila i komotnijeg ponašanja. Među njima je bilo i dobih i hrabrih boraca. Kod naših vojnika su izazivali i djelimično podozrenje, jer su bili opremljeni sa maskirnim uniformama i češće od ostalih išli na odmor. Jednom riječju, bili su povlašćeni u odnosu na ostale, što je izazivalo nezadovoljstvo i negodovanje ostalog ljudstva.

Jedinica Veljke Milankovića raspoređena je početkom januara u rejon Medara[1], gdje su već bile raspoređene snage našeg bataljona i teritorijalci. Oni su bili raspoređeni na prednjem kraju odbrane Medara, desno od glavne ulice.                                Interesantno je bilo zapaziti da su bili skloni samostalnim avanturističkim akcijama, bez znanja pretpostavljene komande. To jest, ponekad su djelovali samovoljno. To nije bilo u redu, jer je dolazilo do iritiranja neprijateljskih snaga koje su uzvraćale na akcije, tako da je često kretanje po Medarima bilo opasno zbog dejstva snajperista. Posebno se neprijatelj okuražio nakon potpisivanja primirja , poslije 3. januara, tako da je obilato koristio i zloupotrebljavao primirje i svaku priliku da svoje položaje približni našima.                                                                                                               

major Branko Suzić

 Nakon izvesnog vremena, po naređenju komandanta brigade pukovnika Simić Radomira, Veljkina grupa-četa je nakon odmora prešla na položaje u Gornju Trnavu, da bi, sadejstvujući sa našim snagama i snagama TO odvratili od sve agresivnijeg napada neprijateljskih snaga iz pravca Šagovine. Tako je nakon čarki sa neprijateljem, Veljko samovoljno, bez mog znanja i znanja komande brigade, krenuo u protivnapad, angažujući pri tome i dva tenka M-84 iz tenkovskog voda koji je tu bio raspoređen. U okršaju sa neprijateljem , od dejstva „zolje“ koja je promašila tenk, poginuo[2] je jedan borac iz Veljkine čete, a pri povlačenju snaga unazad, jedan tenk je skliznuo sa puta, tako da mu je desna gusjenica ostala u jarku pored puta. Posada je napustila tenk.  U jednom momentu tenk je ostao u međuprostoru između dvije zaraćene strane, ali pod zaštitom drugog tenka. Bio sam iznenađen kada mi je javljeno da ima problema u Gornjoj Trnavi, pa sam otišao na lice mjesta, da se uvjerim o čemu se radi. Imao sam šta i vidjeti. Naišao sam na neraspoloženog Veljka, njegove saborce i moje tenkiste, dok je praštalo od dejstava na sve strane. Nije mi bilo jasno zbog čega su tako potišteni dok nisam ugladao zapaljenu svijeću pored poginulog Veljkovog borca prekrivenog bijelim čaršafom.      Veljko je bio besan što mu je poginuo vojnik i kivan na tenkiste, otkrivljujući ih za smrt njegovog  borca. Rekao sam da se smiri i da nisu smeli ići napred bez naređenja. Zajedno smo organizovali izvlačenje zaglavljenog tenka, s tim što smo predhodno izveli demonstrativni napad. Za to vijeme vozač je uskočio u tenk i upalio motor. Ispostavilo se da tenk nije bio zaglavljen i da se mogao vratiti nazad sopstvenim hodom.                                                                                                                                 Nakon izvesnog vremena, a valjda i po želji Veljke Milankovića, komandant brigade je naredio da se Veljkova jedinica razmjesti u rejonu sjeverno od s. Ratkovac, radi odbrane iz pravca Širinaca. Na tu odluku vjerovatno je uticala i činjenica da su Širinci povlačenjem Užičana prešli  u ruke hrtvatskih snaga, pa je pretila opasnost od ugrožavanja boka naših snaga, pa je komanda brigade sa Veljkovom jedinicom pokušala da ojača bok. S obzirom da su na tom prostoru bili raspoređeni dijelovi 1.tč našeg okb. Veljkova jedinica i tu je bila u zoni odgovornosti 2.okb, pa je i tu sadejstvo između nas trebalo je doći do izražaja. Na osnovu prisluškivanja neprijateljskih veza kao i mnogo puta do sada, došli smo do saznanja da pripremaju ubacivanje DG iz pravca Širinaca. Zato smo preuzeli mjere zaštite od eventuvalnog iznenađenja. Shodno tome, iz Veljkove jedinice upućena grupa radi organizovane zasjede. Sa njima je pošao i Veljko. Pri njegovom povratku, uslijed nepažnje, zakačio je poteznu minu u našem minskom polju, koja mu je, nažalost, oštetila nogu, pa mu je na VMA izvršena amputacija stopala. Tako je u pokušaju da spriječi neprijateljsku DG u njenim namjerama Veljko Milanković teže ranjen u rejonu sjeverno od Ratkovca. Taj događaj imao je negativan uticaj na stanje u njegovoj jedinici, koja je inače bila, zadovoljavajući njegovim strogim metodama disciplinovanja, jer su pripadnici njegove jedinice imali prema njemu stahopoštovanje. Njegovi borci su se ponosili što su bili pripadnicima „Vukova, o kojima su se pričale razne priče, i loše i dobre. Inače su izigravali i oponašali Rambo stil, naročito spoljašnim izgledom i načinom odjevanja, kako bi privlačili pažnju na sebe.                                                                          O njima su kasnije u narodu stvarane legende, zahvaljujući medijskoj propagandi. I poslije Veljkovog ranjavanja njegova jedinica ostala još izvesno vrijeme na položaju. Veljko se nakon liječenja vratio sa protezom u svoju jedinicu, što je još više ohrabrilo njegove borce. Pored navedenog sadejstva sa „Vukovima“ u Zapadnoj Slavoniji pripadnici naše jedinice uspješno su sadejstvovali  sa njima u borbama za Koridor. Posebno pri oslobađanju Cera i mjesta južno od Pelagićeva, gdje smo zajedničkim snagama oslobodili sela Bukvik Donji i Gornji i druga zaseoka.

[1] 2.pješadijska četa Odreda TO Prnjavor držala je liniju Dragalić do prugu u Medarima, tako da je sa dejstvovala sa „Vukovima“

[2] Bajić Ljubomir, 1965. iz Donje Ilove, opština Prnjavor

Pogledati general 6 epizoda Hrvatske serije „Kašić“  

Hrvatski istoričar Tomislav Šulj: Hrvatski vojnici imali su veliki respekt prema Vukovima sa Vučijaka (VIDEO)

Spomen soba „Vukova sa Vučijaka“

Osvećena Spomen soba Udruženja  Vukovi sa Vučijaka

22.6.2018.

Štab „Vukova sa Vučijaka“

U Prnjavoru u mjesnoj zajednici Kremna na Vučijaku u zgradi ratnog štaba ratne jedinice „Vukovi sa Vučijaka“, na godišnjicu formiranja otvorena je Spomen soba udarnog bataljona 1. KK VRS „Vukovi sa Vučijaka“ Prnjavor

Otvorena spomen-soba Vukova sa Vučjaka (FOTO VIDEO)

Junački koraci “Vukova sa Vučijaka”utisnuti u svaki pedalj Srpske

-92

Ratna jedinica Vukovi sa Vučijaka, više puta je bila pridodata Prnjavorskoj brigadi za izvršavanje borbenih zadataka. U novembru 1993. godine ulazi u formacijski sastav lpbr u 3. bataljon, gdje zajedno sa brigadom odlazi na Benkovačko ratište u RSK. U kasnijem borbenom djelovanju dejstvuje kao posebni Odred u sastavu brigade.

31 godina od formiranja i ratnog puta 1.mtb 27.mtbr VRS Derventa

ZABILJEŽENO FOTO OBJEKTIVOM

Ratni put 1.motajičkog bataljona 27.mtbr  zabilježen je, manje-više u nekoliko novinskih članaka, knjiga (npr.Hranioci ratnika, Nedeljko Sančanin, Laktaši 2008.), video materijala, kroz bilten 27.mtbr, fejzbuk stranicu 27.mtbr Soko, Naš zavičaj Prnjavor, list Glas borca lpbr, veb sajt: lpbr-prnjavor.info i dr.

Milan Bojić

21.6.2022. godine sahranjen Milan Bojić iz Prnjavora, komandir 3. pješadijske čete 1.mtb, motajičkog, 27.mtbr Derventa VRS.

Slava mu. Nastavite sa čitanjem

Koridor 92

31 godina od proboja „Koridora 1992.“

Proboj koridora na terenu obznanjen improvizovanim putokazima na daskama: Ne pucajte, braćo, mi smo Srbi

Vedrana Kulaga Simić

Duge njive

BANjALUKA – Teške borbe vođene su širom fronta. Brigade su brojale mrtve i ranjene, ali koridor prema Srbiji je morao biti probijen i to do Vidovdana, makar bio i kozja staza kako je glasilo naređenje koje je izdao general Momir Talić kada je odlučeno da se krene u pohod jer drugog izlaza nije bilo.

17.6.1992. oslobođen Cer (Mišinci) na Derventskom ratištu

Nastavite sa čitanjem

Ozren 1994.

29 godina od Ozrenskog ratišta

Borbe za Ozren

Ozren

Ozren je planina u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine. Geografska cjelina Ozrena je administrativno i teritorijalno podijeljena u okvirima  opština: DobojGračanicaLukavacBanovićiZavidovići i Maglaj. Najviši vrh se zove Velika Ostravica i ima nadmorsku visinu od 918 metara. To je ujedno i jedini vrh čija visina prelazi 900 metara. Ostali značajni ozrenski vrhovi su: Krstata Ploča 893 m.n.v., Kraljica 883 m.n.v., Bojište 848 m.n.v. itd.

Dok organizujemo pokret jedinice brigade na Ozren 18.6.1994. godine, na Ozrenu naši borci vode žestoke borbe.

greda Podcijelova,,

U rejonu kote 706 – Podsijelovo – muslimani žestoko napadaju, napadnuta je  Đurina policija, devet izvanrednih momaka je poginulo, u pomoć im pristižu „Vukovi sa Vučijaka“ na čelu s komandirom Sančanin Bogoljubom i u toj borbi imamo trojicu lakše ranjenih boraca: Jerinić Neđu, Jovanović Zorana i Aleksić Slobodana.

Na Ozrenu je brigada, izuzev 3. bataljona koji je još uvijek drži položaje u  Jabučić Polje, jer te položaje Vučijačka brigada nije mogla preuzeti zbog nedostatka ljudstva.

Komanda brigade u Gornjoj Brijesnici je pod otvorenim nebom, nemamo se gdje smjestiti, uslovi za rad su gotovo nemogući. Ubrzano radimo na uspostavljanju linije odbrane, urađen je je dobar dio rovova, a pridodat nam vod inženjerije inžb 1.KK sa komandirom st.vodnikom Radić Stanojem vrši zaprečavanje prednjeg kraja odbrane.

Naređenje je da se vrate izgubljeni položaji od prije nekoliko dana. Pojačanja stižu. Pridodati su nam Mandini borci sa Majevice iz Ugljevika.

Pogled sa Nikolinog brda na Svinjašnicu, lijevo krilo zone brigade

„Vukovi“ i Ćipini izviđači 1. bataljona ulaze u neprijateljsku liniju odbrane između Sjenokosa i Tunjika (Ćipo, major, Vujić, Kalabić i Gajić) upadaju u rovove muslimana, petoricu likvidiraju, kod jednog poginulog nalaze pismo napisano na arapskom, znači „Mudžahedini“ su u akciji. Pomjeranje linije prema muslimanima ide teško. Naš desni susjed – Mandini, bore se bez većeg uspjeha , veće uspjehe ima „Mauzer“ iz Bijeljine, dobro su opremljeni, imaju hrabre borce, problem je što teško uvode tehniku kroz nepristupačan teren.

Već nekoliko dana vodimo žestoke borbe, muslimana ima kao mrava, slabo napredujemo, nikako da se vratimo na položaje koje je držala 1.Laktaška laka pješadijska brigada. Istureno KM korpusa je u s.Tumarama, neprekidno sa nama je i komandant general Talić, po cijeli dan je sa borcima, obilazi ih, savjetuje, pomaže u svakoj borbi, vide to borci i cijene.

O važnosti Ozrena kao političko i vojno pitanje govore i riječi komandanta Taktičke grupe Ozren majora Milovana Stankovića:

Sam strategijski položaj Ozrena je u takvoj poziciji da kontroliše komunikacije dolinom Spreče, Bosne i Krivaje, dakle razdvaja dva muslimanska bazena, tuzlanski i zenički, gdje se nalaze njihova dva najjača korupsa, II i III. Samim svojim postojanjem, Ozren faktički sprečava nastajanje islamske fundamentalističke države na prostorima bivše  BiH. Za sebe vezujemo respektivne muslimanske snage, oko 12 brigada. Bilo koja od njih da se „otkači“, eto je odmah na vratima Teslića, Doboja, Trebave ili Posavine. Političko uporište za odbranu ovih prostora, naš državni i politički vrh, ima time što je ovo jedna od naših najkompaktnih, izvorno srpskih cjelina, sa 56 srpskih naselja, koja imaju duboke korijene u prošlosti, sa svoja tri nemanjička manastira, od kojih je onaj u Udrimu na žalost spaljen. (Srpska vojska – 8.6.1994., str. 23)

Zajedno smo jači i nesalomljivi,

Članak o Prnjavorskoj brigadi u Ozrenskim vidicima , broj 2 od juna 1994. godine:

Početkom 1994. godine jedinica dolazi na prostore Dobojskog ratišta da bi u martu stigli ponovo na Ozren.

Božić

intv 1.lpb

Кako se osjećaju i kako su primljeni među Ozreniima, govorio nam je načelnik Brigade kapetan prve klase Nikola Merlović: „Ozrenci su nas izvanrevno dočekali. naročito mještani Stoga i Pridjela. A, o Ozreniima kao borcima je suvišno govoriti. Mene posebno oduševljavaju izviđačko-diverzantske jedinice koje su uvijek spremne da idu direktno u neprijateljske rovove, „Кapetan Merlović kaže da neprijatelj zna da su oni na Ozrenu i da su mu šanse nikakve,  a nama Ozrencima poručuju: „Stanovništvo je uporno i samo treba takvo da ostane. U skladu sa mogućnostima, vi ste više nego dobro organizovani. Vi Ozrenci ste praktično svi uključeni u odbranu. pa zajedno s nama, ne vidimo onoga ko nas može pobijediti. Što se tiče boraca moje Brigade, oni će sigurno očuvati liniju odbrane u zoni naše odgovornosti.“ U riječi načelnika Merlovića smo se i sami uvjerili obilazebi liniju odbrane u zoni Prvog bataljona komandanta Brane Tubaka. U društvu sa komandirom druge čete Veliborom Remić došli smo među borce, gdje je linija razgraničenja s neprijateljem oko stotinjak metara. Tu, u rovu, sa svojim borcima je i komandant Tubak. U razgovoru s njim i grupom boraca koju su činili Željko Prodanović, Ljubiša Đekić Ljubiša Jugović, Miladin Gatarić. Željko Galić… saznajemo da su linije odbrane čvrste i neprobojne. Borci su oduševljeni Ozrencima  u odnosu na prilike u kojima se nalaze i odlučno stavljaju do znanja pa pitanije njihove odbrane za neprijatelja pravi bedem.  Ratni put Prve prnjavorske lake pešadijske brigade to sigurno garantuju“.1994-VI_19

U rejonu IKM 1.pb i Nikolinog brda 2.pb nalaze se i tenkovi T-55 iz 2.okbr 1.KK VRS.

„Pobornici mira“ –UNPROFOR i njihovi avioni, kao nikada do sada nadlijeću naše položaje. Muslimani izuzetno precizno gađaju raspored naših jedinica, ne treba biti mnogo pametan da bi zaključio da UNPROFOR snima naše položaje i dostavlja im podatke. Danas je 26.6.1994. godine, nedjelja, za nas nema odmora, za nas je svaki dan radni. Ponovo Ćipo sa svojom udarnom grupom i „Vukovi“ pokušavaju borbom prsa u prsa probiti liniju odbrane koju su muslimani organizovali, ide teško, u takvoj borbi teško je ranjen Sančanin Milorad a lakše Kalabić Mišo.

Noć je protekla relativno mirno, a zatim ponovo akcija. Na desnom krilu Mauzerovi „Panteri“ solidno napreduju prema koti 726, uzeli su je, dalje ne ide, imali su 28 ranjenih i četiri poginula u ovim borbama. Naša vojna policija s komandirom Popadić Borivojem i 1. bataljon uništavaju isturena odjeljenja muslimana, pomjeraju liniju odbrane prema s.Tunjik, ali podići muslimane na povlačenje, nemoguće je. Naš drugi bataljon i danas neaktivan. Upadamo u vezu s muslimanima i čujemo naređenje da komandiri ubijaju svakog onog ko se počne povlačiti. Sva borbena dejstva na današnji dan  27.6.1994. godine kontroliše general Talić. Ne bi mogli reći da je nezadovoljan sa svim što činimo, jer istinski pokušavamo sve, ali glavom kroz zid se ne može.

Ozren, na izviđanju komandanta 1.bataljona

izviđanje

Osvanuo je lijep sunčan dan, 28.6.1994. godine, „Vidovdan“, krsna slava VRS, sve smo isplanirali kako da obilježimo ovaj dan, od plana ništa, borbe se nastavljaju prema Tunjiku i Sjenokosu. Naša policija i 1. bataljon dobro rade, 2. bataljon ponovo neaktivan. Od 18.6.1994. godine slabo smo uspjeli pomjeriti liniju odbrane prema neprijatelju.

Komandant Vlado sa policajcem Vukovićem odlazi ispred prednjeg kraja 2. bataljona, pravi gluposti da bi dokazao da je moguće pomjeriti liniju odbrane prema neprijatelju. Prošli su minsko polje. Vodnik Vuković ranjen od protivpješadijske mine.

I danas je general Talić sa nama, lično nam čestita. Brigada je odlikovana a povelju ćemo primiti u nekim boljim uslovima.

Podjeta predstavika opštine na položajima Ozrena.

Bez obzira na borbena dejstva, danas je posjetilo Kolo srpskih sestara i predsjednik opštine Nemanja Vasić.

Noći su uglavnom mirne, sa sporadičnom vatrom u jutarnjim časovima (29.6.1994.). Komandant Vlado , po naređenju generala Talića, odlazi na spoj 1. i 2. bataljona sa vojnom policijom brigade i „Vukovima“ da pokuša nemoguće, izvodi se napad. Kiša i loše vrijeme omogućavaju da se priđe muslimanima koji su se već dobro utvrdili. U rejonu Tunjika počinje borba gotovo prsa u prsa, bacaju se bombe sa jedne i druge strane. Trojica policajaca su lakše ranjeni : Đumić Perica, Milanović Radovan i Blagojević Željko, ponovo neuspjeh, fanatici ni metar da odstupe. Granate koje padaju po našoj liniji odbrane ni ne računamo, brojne su. Danas je teško ranjen borac 1. bataljona Petrović Rajko. Večeras, 29.6.1994. u 19,00 časova general Talić održao je referisanje s komandantima, nije zadovoljan učinkom, ali naglašava da se mora tražiti ključ rješenja kako potisnuti muslimane inače, ugrožen je put prema Voziću, aktivna odbrana mora se nastaviti.

Sve aktivnosti boraca na liniji napada dobro prati pozadina, obezbijeđeni smo sa municijom, hranom i gorivom.

Ove borbe postaju iscrpljujuće, napadamo iz dana u dan, a gotovo da se nismo maknuli sa mjesta. Vojna policija i 1. bataljon dignu dva do tri rova, muslimani se povuku koji metar, ukopaju se i ponovo pružaju žestok otpor.

s.Tunjik

General Talić insistira da se u aktivnu borbu uvede i 2. bataljon koji je neaktivan, poziva komandanta k1k Kuzmanović Milorada i traži aktivnost. Vojna policija OG Doboj pokušava sjeverno od Tunjika uništiti neke rovove – bezuspješno. Imaju veći broj ranjenih i dva poginula borca (1.7.1994.). Oko 16,00 časova kreće prvi put 2. bataljon u ofanzivna dejstva, nisu krenuli daleko prema Sjenokosu i susret sa Muslimanima koji su dobro ukopani, pružaju žestok otpor, jedinica ima ranjenih, ne može naprijed.

Osjeti se velika koncentracija vojske na malom prostoru, svako granatiranje najčešće nalazi po koji cilj, ponovo imamo ranjenih: Milinčić Predrag i Marić Miroslav. Brigada je sada kompletna. Treći bataljon predao je liniju odbrane Jabučić Polje i prikljućio se brigadi na Podsijelovu.

Podsijelovo

Dio snaga 3.pb dolaskom u s. Gornja Bijesnica, opština Lukavac, Ozren odmah se upućuje za smjenu položaja voda vojne policije brigade u večernjim satima na padinama k. 702 Podcijelova prema s. Tunjik.

Kasnije učestvuje u izvođenju b/d sa izviđačkom četom  1. KK (komandir sv Čaruga) na pravcu prema Šupljoj bukvi.

3.vod 3.pč 3.lpb

Danonoćne borbe iscrpile su mnoge borce, moramo odmoriti jedan broj boraca uvođenjem svježih snaga. Treći bataljon posjeda dio položaja prvog i dio položaja drugog bataljona, kako bi jedan broj boraca izvukli sa linije odbrane u dubinu i malo odmorili.

Na referisanju u Tumarama koje je održao general Talić 4.7.1994. godine, planiran je novi napad. Gotovost za napad u 4,00 časova. U borbu se uvodi korpusna policija OG Doboj i „Vukovi“ prolaze između naših položaja u 04.00 časa, sve je spremno, čuju se jauci, muslimani imaju ranjenih, ali se ne povlače već uzvraćaju artiljerijom. U ovim borbama za kratko vrijeme imamo veći broj ranjenih boraca, naš sanitet ima pune ruke posla, opslužuje i sve jedinice koje se nalaze na svim prostorima. Ponovo nismo imali uspjeha, ali 7.7.1994. nastavljamo na ovim prostorima. Danas se vodila uglavnom artiljerijska borba, ispaljen je veliki broj artiljerijskih projektila sa jedne i sa druge strane, ponovo smo imali ranjenih boraca.

komandir 1.voda 1.čete 3.pb na položaju Podsijelova.

Prema Stjepanskom potoku na vijencu organizuje se borbeno osiguranje jačine jednog voda 1. čete sa zadatkom osiguranja i daljih dejstava, a u slučaju jačeg napada neprijatelja da sa povuče pozadi u rovove.

I dok pokušavamo ofanzivnim dejstvima u rejonu Humke – kote 726 – 8.7.1994. muslimani kreću u protivnapad. Borba prsa u prsa. Treći bataljon se žestoko bori, ne uzmičemo, ali imamo veći broj ranjenih, a poginuo je Martinović Željko, ranjeni su Marić Zdravko, Rakić Rodoljub, Knežević Dobrinko, Kuzmanović Duško, Mijatović Milorad i Vasić Gojko, svi borci iz trećeg bataljona. Moral boraca nije pao, žestoko su se borili i uspjeli su vratiti muslimane na početne položaje. Komandant Tomić Srđan dobro komanduje i kontroliše situaciju u z/o 3. bataljona.

Precizan artiljerijski pogodak muslimana i u 2. bataljonu smrtno je pogođen Repić Mladen, a ranjeni su Dubravac Tomislav i Đukić Goran.

Imali smo izuzetno težak dan, veliki broj gubitaka poslije žestokih borbi. Neprekidne borbe, već veliki broj izbačenih boraca iz stroja, gotovo ništa nam ne polazi za rukom. Težak i nepristupačan teren, nemoguće uvođenje tenkova, muslimani sve to dobro koriste, u sami sumrak 9.7.1994. godine još jedan napad muslimana na kotu 726 i treći bataljon, napad je uspješno odbijen. U ovoj borbi imali smo jednog ranjenog borca – Trivunović Gorana.

Na relativno malom prostoru Podsjelova koncentrisan je veliki broj vojnika i naših  i muslimanskih, a snage kao da su izjednačene, ne možemo ni pomjeriti muslimane , a ni oni nas. Nama je preostalo samo da što bolje utvrdimo liniju odbrane i spriječimo dalji prodor muslimana. Borbe kao da su malo jenjale, sa jedne i druge strane uputi se po koji artiljerijski projektil, više kao da se da do znanja prisustvo jedinica sa druge strane.

Naši borci kao da su ostali bez motiva za ofanzivna dejstva. Nikome se ne kreće naprijed, jer svi dosadašnji pokušaji prošli su bez većih uspjeha. Od 17.6.1994. godine, kada smo krenuli na intervenciju, poslije probijanja linije odbrane laktaške brigade, pa do danas , na ovim prostorima Podsijelova, poginulo je 30 boraca, računajući i interventne jedinice koje su došle na ove prostore da pomognu vraćanje izgubljenih položaja, a oko 260 boraca je ranjeno. Jedan javašluk, opuštenost, neorganizovanost laktaške brigade skupo smo platili – krvlju saboraca.

Situacija na Ozrenu nimalo povoljna, borbe su slabijeg intenziteta, ali i dalje svakodnevne. Pozadinsko obezbjeđenje sve teže obezbjeđuje potrebe, pa se može slobodno reći da i ne zadovoljava, teško obezbjeđujemo municiju, a pogotovo teško je obezbijediti mine za MB 82 mm. Hrane imamo u dovoljnim količinama, a goriva imamo samo za najnužnije potrebe. Težak teren, imamo dosta kvarova na vozilima, rezervne dijelove teško obezbjeđujemo.

Starješine posebne jedinica policije RS sa komandirom vojne policije

Spoj na južnom krilu 1.lpbr sa bPJP MUP RS u rejonu Malovana

Borci koji su pošli na odmor neredovno se vraćaju, pa je komandant lpbr Vlado naredio privođenje neodgovornih boraca policijom. U redovima „Vukova“ osjeti se dezorganizacija, komandovanje kao da je zatajilo, na Ozrenu se nalazi njih 18, danas 14.7.1994. godine „Vukovi“ su izvršili smjenu sa odmora ih je došlo 19. Na minuloj slavi se ne može živjeti. Neprekidno se mora dokazivati i izvršavati postavljeni zadatak. Aktivnijih borbenih dejstava nema, povremeno granatiranje (15.7.1994.), jedna mina pada na raskršće puta za Sjenokos i ubija Jović Sinišu a ranjava Tešić Nevenka i Malić Zorana, borce 2. bataljona. Neko lažno primirje, a svi znamo da muslimani imaju trajni zadatak – presjeći put Zavidovići – Banovići, tu bi ujedno bilo i spajanje 2. i 3. korpusa, spajanje tuzlanskog i zeničkog korpusa, i ukoliko bi ostvarili ovaj cilj, snaga armije BiH bi se povećala. Po svaku cijenu u ovom momentu moramo a i možemo spriječiti prodiranje muslimana.

Primirje kraće traje, a takva primirja i nisu dobra, jer u takvim primirjima muslimani aktivno izviđaju i vrše pripreme za napad. Poslijepodnevni časovi – 17,15 časova, a 19.7.1994. godine komandant Vlado sa članovima komande Nikicom, Ivanović Dragom i Glavina Markom obilaze liniju odbrane. Iznenada, žestoka artiljerijska priprema na rejonu kote 721 – Humke i Šujanca, z/o 3. bataljona i „Vukova“.

3.lpb-IKM

Muslimani nas tuku svim i svačim, imali su i tri ispaljena iz VBR-a. borci se izvanredno drže, imamo boraca potresenih detonacijom a i ranjenih. Muslimani podilaze, tuku „zoljama“ i „osama“, a zatim borba prsa u prsa, bacaju se bombe. Žestoka borba traje preko tri sata. U ovoj borbi izvanredno je radila i podrška MB 82 mm 1. i 3. bataljona, GŠ, praga i MB 120 mm. Kada su borbe prestale, oko 22.00 časa, konstatujemo da nismo izgubili ni jedan rov, nismo pomjereni ni korak nazad. Posebno priznanje 3. bataljonu i „Vukovima“ a zamjeniku komandanta3. bataljona Blagojević Vladi, koji je znalački i smireno komandovao u ovoj borbi sva priznanja. Vod „Vukova“ pod komandom Sančanin Bogoljuba Takođe je „odradio“ ovaj posao znalački.

Miladin Grujić – Grujo iz Donjih Galjipovaca, komandir 2.streljačkog voda 1.pč. 3.lpb o borbama 17.7.1994. godine u Glasu borca broj 5. str.19, kaže:

vodnik Grujić Miladin – Grujo

U sjećanju mi i danas 19.7.1994. godine. U borbi sa nadmoćnijim neprijateljem. nakon što je zadobio teške rane, podliježe moj komandir BORISLAV GLIGORIĆ. Zajedno sa Borislavom gine i mladi MILANKOVIĆ. desno od nas, kako su nam javili, jednog poginulog i više ranjenih, imaju i neustrašivi „Vukovi“. Neprijatelja smo zaustavili, ali i tada, i posebno sada, znam da smo to zaustavljanje platili visokom žrtvom.

položaji 1. i 2. pb na gredi Podsjelovo

U ovoj borbi naša linija odbrane je oslabljena, očekujemo napad u jutarnjim časovima, u toku noći 19.7.1994. oko 23,00 časa dolazimo kod generala Talića u Tumare, tražimo pomoć jačine jednog voda. General nam odaje priznanje za izvanredno organizovanu odbranu i čestita svim akterima ove krvave borbe u kojoj su muslimani imali velike gubitke. General Talić pismeno naređuje da nam 43. prijedorska mtbr  priskoči u pomoć. Kako su i oni slabo stali sa ljudstvom obraćamo se komandantu 1.Srbačke lp brigade puk Suvajac Miodragu,[3] da nam obezbijedi jedan vod, koji bi u eventualnom napadu muslimana mogao priskočiti u pomoć. Od puk Suvajca dobijamo saglasnost i jedan vod u pripravnost čeka naš poziv, zahvalni smo.

3.pč 3.lpb

U međuvremenu izdvajamo borce 1. i 2. bataljona kao i komandu stana  da popune rovove u z/o 3. bataljona i „Vukova“. U jutarnjim časovima kada smo očekivali napad, (20.7.1994.), muslimani miruju, a pred sami sumrak ponovo pješadijski napad bez artiljerijske pripreme, ponovo borba prsa u prsa, spremno smo ih dočekali u rejonu Humke, nanijeli im teške gubitke, povukli su se, a mi nismo imali povrijeđenih. Muslimani ne odustaju od uzimanja grede Podsjelovo, koju ako bi uzeli, presijecaju put prema Vozući, a to znači i odsijecanje jedinica koje obezbjeđuju Vozuću i put Zavidovići-Banovići.

U brigadi imamo dosta problema oko obezbjeđenja boraca, u Prnjavoru policija privodi sve one koji neodgovorno nisu došli na smjenu poslije odmora. Pješadijska borba uglavnom izostaje, ali nas neprekidno granatiraju. Nekoliko artiljerijskih projektila „došlo je“ na naše položaje iz pravca Vijenca. Borbe jenjavaju, mi nemamo snaga za ofanzivna dejstva, utvrđujemo se, dobar dio prednjeg kraja linije odbrane inžinjerijski vod minirao je. Povremeno uočavamo muslimane kako se ukopavaju a u toku noći isturaju borbeno obezbjeđenje. Granatiranje naših položaja ne prestaje. NATO snage nadlijeću naše položaje, ubijeđeni smo da muslimanima dostavljaju izvještaje o rasporedu naših snaga, to su te „mirovne snage“ koje „nam pomažu“.

Sa Ozrena svakodnevno mještani iseljavaju, nisu sigurni da će ovi prostori poslije potpisivanja mira pripasti nama. Žestokih borbenih dejstava nema već 15 dana, samo sporadična pucnjava. Bataljoni kao su se opustili, komandanti bataljona puštaju veći broj boraca kući, na liniji se nalazi oko 30%, a to može biti izuzetno opasno, nikako da se uvojničimo. Osjetimo da ni muslimani u ovom momentu nemaju dovoljno snaga za jedan organizovaniji napad, ali gotovo svako veče prilaze našim rovovima gdje vrše izviđanje. Bilo je i aktiviranja mina u našim minskim poljima, čulo se i zapomaganje povrijeđenih.

s.G.Brijesnica

U ranim jutarnjim časovima, oko 05.15 časova 12.8.1994. godine, zapaljen je magacin municije i MTS u Brijesnici, magacin je bio pod kontrolom 4. ozrenske brigade, a u magacinu je bio smješten i dio naše opreme, frižideri sa hranom, sanitetski materijal, a pored magacina smješten je i šator naše brigade pozadinske baze, sa municijom i gorivom. Požar se brzo proširio, uspjeli smo izvući vozila i dio opreme, ogromne količine municije, opreme ljekova i hrane su uništene. Činjenica je da obezbjeđenja kod magacina nije bilo a kada je požar otkriven sve je bilo kasno. Ako se može konstatovati da je bilo sreće, to je da nije bilo povrijeđenih, jaka detonacija uništila je gotovo sve, a usijani komadi željeza zapalili su okolne šume koje smo sa mještanima uspješno ugasili. Još jedan javašluk, neodgovornost ljudi koji su obezbjeđivali magacin. Ni 4. ozrenska a ni mi nismo imali obezbjeđenje, što je za ne povjerovati. Organi bezbijednosti iz OG Doboj izvršili su stručni uviđaj, ali ostaje činjenica javašluka i neodgovornosti. Mi se izgleda samo učimo na sopstvenim greškama, a dokle tako?

Borbi nema, ali mi ginemo. Muslimani povremeno granatiraju (18.8.1994.), jedna mina pada na liniju 1. bataljona i smrtno je pogođen Živković Ljubomir, a ranjeni su Vasić Drago, Milanković Miroslav i Milanković Duško. Nespretnim rukovanjem 19.8.1994. godine Šuman Mladen, ranjen – samoranjavanje. Ponovo gubimo tri borca iz „Vukova „ – mina i gine Lugonjić Sreten, a ranjeni su Bijelić Ljubinko i Dakić Slobodan. Blokada od strane Srbije osjeća se u dobroj mjeri u jedinici. Municije imamo u malim količinama, ali zadovoljavajuće. Hrane imamo dovoljno, ali kvalitet ne zadovoljava, gorivo je obezbijeđeno samo za sanitet i prevoz hrane.

Bez borbe 26.8.1994. godine gubimo još jednog borca, Dvorančić Slobodan , četni starješina 3.pb pogođen je snajperskim hicem u glavu, podlegao je na licu mjesta. Danas, 27.8.1994. godine obavljeno je glasanje da se borci izjasne da li su „za“ ili „protiv“ plana „kontakt-grupe“, tri borca su glasala „za“ a 2 listića su bila nevažeća. Ovakve rezultate glasanja smo i očekivali, nismo mogli glasati protiv sebe.

Tumare

Komanda TG Ozrena koja je bila sa IKM-om u rejonu Nenića 10.9.1994. godine preseljava se kod manastira na Ozrenu, a naš lijevokrilni – policija (PJP – posebne jedinice policije) pridodaju se nama. Posljednjih dana uočavamo veći pokret muslimanskih jedinica kao da vrše pregrupisavanje snaga, posebno su uočeni pokreti ispred prednjeg kraja PJP. U jutarnjim časovima, 12.9.1994. godine, komandu brigade posjećuju general Kalečević, pukovnik Arsić i major Stanković, cilj posjete je obilazak fronta, upoznavanje sa položajima i aktivnostima muslimanskih snaga. Članovi pretpostavljenih  komandi detaljno  su upoznati sa zadacima koje izvršavamo. Na spoju 1. bataljona i CSB Banja Luka 13.9.1994. godine, muslimani pokušavaju probiti liniju odbrane. Tučemo ih sa MB 82 mm i pješadijskom vatrom. Napad je bio slabijeg intenziteta i muslimani su brzo odustali.

Metalci imaju jedan fin izraz „zamor materijala“. Da li je u brigadi došlo do tolikog zamora, ne znamo, ili je u pitanju javašluk? U komandi 1. i 3. bataljona osim komandanta nema ni jednog člana komande , svi su na odmoru. Da li je ovo javašluk, ovakvo ponašanje može skupo koštati, ovdje se greške plaćaju ljudskim životima i niko ne odgovara. Najsavjesnije svoj dio posla odrađuju borci u rovovima. Muslimani su neprekidno aktivni , stalno traže mogućnost da nam nanesu gubitke. Dok prevozimo hranu do CSB-a, iz „brovinga“ tuku naše vozilo, ranjena su dva borca iz ozrenske brigade, koji su bili na kamionu, vozač Gajić sretno izvlači oštećeno vozilo 15.9.1994. godine. U rejon 1. bataljona na liniju odbrane pada mina i četiri borca su ranjena:  Tulić Dragoljub, Mikić Borko, Nuždić Dragiša i Javorski Pero.

Na današnji dan 18.9.1991. godine, izvršena je mobilizacija odreda TO Prnjavor, kao i voda PDV te štaba i zaštitno-štabne čete. Od ovih jedinica do danas razvila se Laka prnjavorska brigada. Ovaj dan skromno obilježavamo kao dan formiranja brigade. U Prnjavoru je održana akademija i parastos za poginule borce.

Svi oni koje se nalaze u Podsjelovu susreću se sa mnogim problemima. Već je zahladnelo, nemamo pećica, rovovi prokišnjavaju, pa je voda u njima, ovdje su zime hladne, a drva nismo obezbijedili, motorna vozila su u lošem stanju, trebao bi detaljniji pregled i remont da se pripreme za zimu. Tražimo od nama pretpostavljenih TG Ozren i OG Doboj pomoć, ništa ne dobijamo. Kompletna brigada je, slobodno možemo reći, na teret građana opštine Prnjavor, a to je isuviše veliko opterećenje za nerazvijenu opštinu. Moramo istaći angažovanje organa vlasti opštine Prnjavor koje ulažu napore da nam obezbijede uslove za borbu i opstanak u ovim teškim uslovima. Na Podsjelovu nikada nije mirno, ako izostanu pješadijske borbe, onda tuče artiljerija. Mi uočavamo neprekidno kolone motornih vozila, a od obavještajnog organa OG Doboj dobijamo redovne podatke da muslimani vrše pregrupisavanje snaga, te da u širi rejon Podsjelova dovode svježe snage. Dobili smo i podatak da su došli i „Crni labudovi“, jedinica koja je napala laktašku brigadu i pomjerila liniju odbrane na našu štetu. Posebno upozorenje je čuvati se DG koje muslimani često koriste.

Nesretnim slučajem 20.9.1994. godine Jevtić Mirko iz „Vukova“ pucao je i ubio svoga druga Ardan Gorana. U jednom redovnom obilasku i kontroli naših minskih polja 27.1994. godine, ispred CSB-a u rejonu Kestena, ranjeni su inžinjerci Radić Stanoje, komandir, Malić Veselko i Bilbija Marinko. Muslimani su ih uočili ispred prednjeg  kraja naše odbrane i tukli sa MB 60mm. Sutradan 28.9.1994. godine, ponovo u obilasku naših minskih polja na našu minu nagazio je inžinjerac Čanković Dane i teško je ranjen.

Nenići KM lpbr

Iz rejona Nenića jasno uočavamo aerodrom u Tuzli, na koji posljednjih nekoliko dana slijeću teretni avioni. Embargo na uvoz naoružanja očigledno ne postoji kada su u pitanju muslimani, NATO snage ih dobro snabdijevaju.

Očigledno je koncentracija snaga velika i da se sprema ofanziva širih razmjera, a iz OG Doboj dobijamo upozorenje 4.10.1994. godine o mogućnosti bombardovanja položaja od strane NATO avijacije. Preduzimamo mjere maskiranja, a tenkove prevozimo u šumu Čevaljuša. Zima je nastupila, hladno je, kiša i susnježica, blato do koljena, najveći problem je u doturi hrane do linije. Putevi su propali, kamioni sa lancima jedva se probijaju, posebno je teško doturiti hranu drugom bataljonu, hrana se kuva, a borci je nisu dobili za večeru 6. i 7.10.1994. godine u 2. bataljonu po izjavi zamjenika komandanta 2. bataljona Vrhovac Dragana. Očigledno da organizacija rada od komande bataljona do rova nije dobra, komande bataljona uspavale su se i traže da komanda brigade rješava ono što bi sami morali riješiti. Borci su dobri, a starješine se moraju uvojničiti i izvršavati svoje zadatke da ne bi bilo isuviše kasno. Posljednjih nekoliko dana dobijamo upozorenje od obavještajnog organa OG Doboj o brojnim aktivnostima neprijatelja i mogućnost napada na Humku i Šujanac. Pojačali smo osmatranje, izvršili smo popunu sa municijom, a u rejonu Čevaljuše držimo interventnu brigadnu jedinicu „Vukove“, njih 35 je u stalnoj pripravnosti. U rejonu Humke muslimani su raspoloženi za razgovore, stalno prizivaju naše borce. Za nas, a i za neprijatelja, izuzetno značajne kote 726 i 715, pa zbog toga muslimani ove kote neprekidno drže pod vatrom. Na ove položaje u nekoliko navrata bacali su i neke naprave ručne izrade, naši borci ih nazivaju „bojleri“, od ovakve jedne naprave ranjeni su 16.10.1994. godine Kovačević Stevo, Trivalić Duško i Tošić Milorad. Ponovo snajperista i 19.10.1994. godine na koti 726, pogođen u glavu Đukić Milanko, na licu mjesta podlegao. Borbi značajnih nema, ali uporni muslimanski snajperisti često pogađaju. O moralu rijetko govorimo, ali se mora konstatovati da i pored čestih gubitaka u našim redovima nema panike, borci su smireni, moral zadovoljava. Ne može se istaći da je moral na visokom nivou kao u vrijeme borbi za koridor ili Brod, ali su borci sigurno stabilni i traže minimum, a to je odjeća, obuća, municija i hrana. Ako ovo obezbjeđujemo i borci će pružati maksimum. Ovakvu ocjenu morala možemo dati jer redovno obilazimo borce na položajima, a najčešće ih obilazi moralista brigade Mitrić Boro i operativac Merlović Nikola. Primijetili smo da ima dosta boraca slabijeg zdravstvenog stanja, ali mi boljih nemamo. Veći broj boraca ima porodičnih problema, a dobije se utisak da se ti problemi zakratko zaborave dok borac boravi na liniji odbrane.

U brigadi ima veliki broj izvanrednih boraca, dobrih drugova i dobrih ljudi. Primjetno je da je veliki procenat boraca sa sela. Ništa novo nije rečeno ali neka bude zabilježeno – tatini sinovi već su se nekako snašli i njih nema sa nama. Na redovnom referisanju moralista Mitrić ističe da ima 123 zahtjeva za oslobađanje iz jedinice po raznoraznim osnovama. Teoretski bataljoni su brojčano popunjeni a praktično to nije ni blizu formaciji. U ovom momentu 23.10.1994. godine na Ozrenu se bolesni, pobjegli iz jedinica i na radnim zadacima u Prnjavoru i to: ranjeni, bolesni, pobjegli iz jedinica i na radnim zadacima u Prnjavoru, te jedan broj boraca je na odmoru. Mobilizacija novih boraca je veoma slaba i ako se dobije koji borac to je najčešće bolestan i sa preporukom da se rasporedi u pozadinske jedinice. Žešćih  borbi na Podsjelovu nema, ali svakodnevna provokaciranja su prisutna, komandant Vlado ide redovno na referisanje u OG Doboj, tako da sve potrebne informacije imamo, dobro smo upoznati o borbama koje su preduzeli muslimani 22.10.1994. godine sa ciljem presijecanja Ozrena i uzimanja Doboja kao i o žestokim borbama na bihaćkom kao i na kupreškom ratištu, a i zbog pripremanja ofanziva muslimana na mnogim ratištima, 4.11.1994. godine predsjednik Karadžić objavljuje opštu mobilizaciju.

Naređenje TG Ozren: da moramo preuzeti još 14 rovova od PJP i tako nam se zona proširuje na oko 5 kilometara.[1] U ovom momentu u mogućnosti smo da prihvatimo ovaj zadatak, jer muslimani uglavnom provociraju bez ofanzivnih dejstava, ali u slučaju napada imamo isuviše široku zonu odgovornosti i teško bi bilo organizovati sigurnu odbranu. Brigada je dobro popunjena, u ovom momentu imamo brigadnu rezervu 30 „Vukova“ i 15 izviđača, bataljoni imaju rezervu jačine jednog voda, tako da možemo biti zadovoljni sa prisustvom u brigadi.

Gotovo na svim frontovima muslimani kreću u ofanzivu, očekivali smo napad i u širem rejonu Podsjelova. Kraće primirje a zatim 9.11.1994. godine u 06,15 časova jaka artiljerijska priprema po prednjem kraju naše odbrane i u dubinu. Posebno žestoko je tučena kota 726, 706, 702 te 551 u z/o PJP. Poslije artiljerijske pripreme, žestok artiljerijski napad na tri pravca. Treći bataljon se dobro brani. Upada u vezu muslimanima, kontrolišemo njihov rad. Napad traje oko 60 minuta, a zatim slijedi naredba „Povucite se do mene da napravimo plan za dalja dejstva!“

Očekivali smo sljedeći napad koji je uslijedio u 11.00 časova iz pravca Tunjika prema koti 702, drugi pravac Lazendići – Kolotin. Napad dug i uporan. Traje oko tri časa. Žestoko se tuče i PJP. U toku napada muslimani nas tuku artiljerijom. Sa kraćim prekidima ofanzivna dejstva muslimana traju do 15.00 časova. Napad smo očekivali. Borci su se dobro psihički priprema li. Naša sredstva podrške navođena su sa prednjeg kraja, tako da su dobro pogađali ciljeve, nismo osjetili ni jednog momenta da je linija odbrane ugrožena. Poslije uspješno odbijenog napada, moral boraca porastao je kao i sigurnost u sopstvenu vrijednost. U ovoj borbi imali smo 5 ranjenih boraca. Zbog žestokih borbi imali smo povećanu  potrošnju municije i goriva. Pozadinsko obezbjeđenje iz Prnjavora stiže redovno, nemamo ničeg u velikim količinama, ali zadovoljava, municije imamo dovoljno da možemo žestoko uzvratiti. Još jednom ističemo da TG Ozren i OG Doboj da nas ne obezbjeđuju municijom i gorivom. U večernjim časovima 9.11.1994. godine na referisanju komandant Vlado odaje priznanje bataljonima, interventnim jedinicama i PJP na izvanrednom držanju. Sve jedinice dobijaju nove zadatke jer sa svanućem očekujemo novi napad.

U ranim jutarnjim časovima, 10.11.1994. godine , uočena je veća koncentracija muslimana u rejonu Sjenokosa. Tačno u 07,39 časova neprijatelj izvodi jak napad prema koti 551 i lijevom krilu našeg bataljona. Kraći, napad, neprijatelj se povlači , u 08,08 ponovni napad, isti pravac. Žestoke borbe traju do 09,00 časova, kada neprijatelj probija liniju odbrane PJP i uzima kotu 551, para liniju do bijeljinske čete PJP bez otpora, te desno do spoja sa našom brigadom. Ovu borbu podržala je jaka artiljerijska vatra neprijatelja. Poslije pada linije, pokušali smo intervenisati sa našom rezervom. Izviđači s komandirom Sančanin Bogoljubom i braćom Đukić vraćaju devet izgubljenih rovova, stižu pod kotu 551, tu su zaustavljeni. Pripadnici PJP panično bježe izuzev bjeljinske čete. Panika je neviđena. Iz komande PJP u Kestenu iz brigade je upućen major Merlović Nikola da pokuša organizovati odbranu, ali bez uspjeha. U komandi PJP sam komandant, komandiri četa i vodova zajedno sa zamjenikom komandanta PJP bezobzirno su pobjegli. Sramota! PJP bježi prema Tumarama. Naši borci Sančanin, Jerinić i Gavrić jedva uspijevaju izvući komandanta PJP sa dokumentacijom i KZU.

U 12,00 časova iz pravca Tunjika neprijatelj napada kotu 702 u z/o 3. bataljona i ponavlja napad u 13.35 časova. Borbe traju do kasno u noć. Brigada više nije sigurna, lijevo i desno krilo – naši susjedi – su dobro uzdrmani, organizujemo bočna obezbjeđenja. Moral brigade je zadovoljavajući, s napomenom da vojska s pravom negoduje zbog napuštanja položaja pojedinih jedinica bez borbe. Sa kote 551, koju su muslimani uzeli, izuzetno dobro kontrolišu put koji prolazi kroz Kesten, a prema Vozući. Istog dana, u večernjim časovima k-dant TG Ozren – major Stanković, na referisanju donosi odluku da se moraju vratiti izgubljeni položaji u z/o PJP. Izvršene su pripreme uz artiljerijsku pripremu, određene su udaren grupe „Vukovi“, brigadni izviđači i vojna policija, jedinice naše brigade, te pridodati nam „Cigini“ i „Bekšini“. Koordinaciju grupa vršiće komandant major Mišić. Napad na kotu 551 izveden je 14.11.1994. godine. Izvršena je dobra artiljerijska priprema a zatim je uvedena praga i trocijevac koji su odradili dobar dio posla. U 12.00 časova „Vukovi“ upadaju u prve rovove i počinje paranje linije. Ostvarena je izvanredna saradnja udarnih grupa, komandovanje je bilo na visini zadatka, ostvaren je cilj, uzeto je 20 rovova i vraćena je kompletna linija koja je prije nekoliko dana izgubljena, muslimani su pretrpjeli poraz, imali su veći broj poginulih, samo trojicu smo uspjeli izvući, u ovoj borbi ni jedan naš borac nije povrijeđen. Trebalo bi istaći pojedince, ali svi su bili tako izvanredni da bi se moglo pogriješiti o nekom. Ponovo je uspostavljena linija odbrane. Od pretpostavljene komande samo pohvale za dobro izvedenu akciju. Sutradan ponovo napad muslimana, očekivalo smo ga i spremno dočekali na koti 551, kota je odbranjena. Pitamo se samo odakle im tolika upornost, neprekidno trpe gubitke, a ipak napadaju.

Ispostavilo se da su tačni obavještajni podaci koje smo dobili: u širi rejon Podsjelova došao je veći broj elitnijih muslimanskih jedinica i to 318. zavidovićka brigada, neke jedinice iz Viteza, kao i specijalne jedinice.

Svakodnevne borbe, borci su iscrpljeni, ali moraju izdržati, muslimani ne odustaju od namjere da prisijeku put prema Vozući. Za 20.11.1994. godine planirana su bila naša ofanzivna dejstva prema Sjenokosu, pripreme su izvršene, jednostavno izostao je motiv i udarne grupe nisu krenule u napad. U kasnim večernjim časovima, 20.11.1994. godine dobijamo informaciju koju lično putem uređaja prenosi major Stanković: „Prema pouzdanim podacima u zoru 21.11.1994. godine kreće jak napad muslimana na kompletnoj liniji Podsjelova, sa težištem na k. 551, a moguć je napad na k.715. Interventne snage da budu spremne za borbu, sva oruđa da su spremna za dejstva. Ispred nas se nalaze 303. i 314. brigada, vojna policija i izviđači, a u rejonu 715 i Šurjanca je oko 300 plaćenika – mudžahedina!“

Procjena situacije nije bila dobra, muslimani nisu narednih dana napadali, samo uobičajne provokacije. Brigada ima povišenu borbenu gotovost, naši izviđači redovno se spuštaju prema muslimanskim položajima. Samo možemo konstatovati da su dobro ukopani, da ispred prednjeg kraja isturaju borbena obezbjeđenja, te da su brojni. Ništa nam nije jasno kako se ponašaju muslimani, posljednjih dana gotovo da nisu ispalili metka.

Napadnu je naš lijevokrilni susjed, muslimani žestoko granatiraju srbačku brigadu 6.12.1994. godine, a zatim napadaju širi rejon fronta: Malovan, Podnomalovan, Paljenik, žestoke borbe, mi imamo pripremljene interventne jedinice u slučaju potrebe da se pomogne. Srpčani se izvanredno bore, nanose gubitke neprijatelju, a linija odbrane ostaje ne promijenjena. U ovoj borbi iz rejona Kesten minobacačima 82mm pomogli smo odbranu srbačke brigade.

Brane Tubak,  ppor, komandant 1.lpb, u Glasu borca  1.lpbr, broj 5, XII 1995.str. 18:

prikupljanje za Benkovac

1.lpb 1993.

Od 20.5.1994. godine,  kada  smo  se  prvi  put  obreli  na  Ozrenu,  bili  smo  suočeni  sa  teškim  i  složenim  zadacima. Nakon  udarca  koji  je  pretrpjela  laktaška  brigada,  što  se  desilo  uoči  našeg  dolaska,  osnovni  zadatak  nam  je  bila  stabilizacija  linije  odbrane. To  je  podrazumijevalo  utvrđivanje  i  istovremeno  zaustavljanje  okuraženog  neprijatelja,  te  uvezivanje  fronta  i  linije  sa  našim  lijevim  i  desnim  susjedima. Već  u  junu  smo  imali  prvi, a u  oktobru  i  drugi  jači  i  žešći  pokušaj  neprijatelja  da  nas  natjera  na  povlačenje. Oktobarski  pokušaj  je  djelimično  i  uspio  jer  je  pala  linija  naših  susjeda. Linija  prnjavorske  je  ostala  netaknuta. U  saradnji  sa  Ciginim  i  Bek  šinim  momcima  čak  i  vraćamo  to  što  je  već  ranije  izgubljeno.

Prosto nevjerovatno kako je sve mirno, bez borbe. Najveće probleme zadaje nam niska temperatura, srećom nema kiše i blata, zima je suva. Teško obezbjeđujemo drva a za brigadu je potrebno oko 200 m drveta mjesečno. Pozadinsko obezbjeđenje je na nekom zadovoljavajućem minimumu.

Alkohol, taj neminovni pratilac svih jedinica, često nam je zadavao više problema od samog neprijatelja. U pijanom stanju, Jugović Rajko odlazi pravo muslimanima na liniju 16.12.1994. godine, nikada se više nije vratio. Od dolaska na ozrensko ratište proteklo je šest mjeseci, a mi smo u ovom periodu vodili gotovo svakodnevne borbe, odbijen je veliki broj napada muslimana, u ovom periodu imali smo 19 poginulih boraca i preko 200 ranjenih. Najčešće su borci stradali u nekim mirnijim situacijama, kada su muslimani slali pojedinačno artiljerijske projektile ili snajperom pogađali naše borce, u direktnoj borbi najmanje smo imali žrtava.

Naša vlada 23.12.1994. godine potpisuje četvero mjesečno primirje, treba ga poštovati, to nam je interes, interes nam je da se rat što prije završi, ali ne po svaku cijenu i na našu štetu.

Na upražnjeno mjesto NŠ u komandi brigade postavlja se 27.12. 1994. godine , k1k Tomić Srđan, a za komandanta 3.lpb postavlja se dosadašnji zamjenik ppor Vlado Blagojević, dok je zamjenik komandanta sv Sančanin Bogoljub.

 

Potpisano primirje se uglavnom poštuje, obostrano. Ovo primirje koristimo da bi konsolidovali redove, nastojimo popuniti brigadu svježim snagama,  vršimo utvrđivanje. Borci se slobodno kreću po liniji, a primjećujemo i muslimane koji su sigurni na svojoj liniji. Za vrijeme primirja nastojimo popraviti veći broj vozila koja su dobro dotrajala, vršimo lakši remont tehnike, oruđa. Na komandnim mjestima u brigadi ima veći broj starješina koji nisu završili ranije vojno stručno osposobljavanje, sada nam se pružila prilika da neke od njih pošaljemo na kurseve za komandire vodova i četa u školu „Rajko Balać“. U Petrovo šaljemo snajperiste na kurs 28.1.1995. godine. Obavljeni su tehnički pregledi svih oruđa. Neki nedostaci su otkloljeni. U ovim „mirnim“ vremenima najviše posla imaju  pozadinci. Nismo u stanju obezbijediti dovoljne količine municije hrane i goriva. Često se ističe na referisanjima u k-dama OG i TG da smo mi bogata brigada. Veliki broj pripadnika naše jedinice radi na obezbjeđenju uslova za rad kako mi obično kažemo prve linije. Sa dosta uspjeha obezbjeđuju ono osnovno, a uz razumijevanje i pomoć organa vlasti u opštini. Ipak mi nismo bogata već skromno obezbijeđena brigada.

U ovim mirnim uslovima, bez problema obezbjeđujemo sigurnost linije odbrane, a 1.2.1995. godine dobijamo naređenje OG Doboj o proširenju linije odbrane uključujući kotu 551. Uz dosta napora i novom organizacijom odbrane, preuzeli smo položaje od PJP. Da li je ovo pametan potez ne znamo, ali smo sigurni da je umanjena borbena gotovost brigade, sada nam je teško obezbijediti brigadnu i bataljonsku rezervu. Ove aktivnosti oko preuzimanja linije obrane od PJP pratili su muslimani, ali nas nisu tukli. Potpisano primirje se obostrano poštuje, ali i loši vremenski uslovi onemogućavaju aktivnosti širih razmjera. Redovno kontrolisanje aktivnosti muslimana , uočavamo rad njihovih jedinica. Nikada do sada nismo dobijali toliko i tako preciznih informacija od organa bezbijednosti. Sve informacije upozoravaju da muslimani koriste ovo primirje kako bi se što bolje pripremili za ofanzivna dejstva, njihova jedina opcija je rat.

Za vrijeme ovog primirja i mi smo brigadu koliko-toliko konsolidovali, brojno stanje brigade u martu mjesecu je 1.532 borca, na Ozrenu se nalazi u smjeni od 600 do 900 boraca. Izvršili smo obuku izviđača, organizovan je kurs u Kalajišima (Vozuća), a u organizaciji OG Doboj. Kursirana je i vojna policija kao i snajperisti. U ovom vremenu primirja formirali smo i POV. U martu mjesecu već se zaboravilo na potpisivanje prekida borbenih dejstava, svakodnevno se tuče linija odbrane, obostrano. Najčešće je to pješadijska vatra, ali se ponekad uputi i koja mina iz minobacača.

U komandi TG Ozren planirana su i ofanzivna dejstva, u više navrata napad je odbačen zbog loših vremenskih uslova, 20.4.1995. godine u 04,30 časova izvršili smo jaku artiljerijsku pripremu, tukli smo iz svih oruđa po neprijateljskim položajima, muslimani su bili iznenađeni. Artiljerija je dobro obavila svoj zadatak, ali kada je pješadija trebala da krene na kotu 571 i to udarne grupa: „Vukovi“, „Cigini“, „Bekšini“, vod vojne policije i interventna grupa srbačke brigade, stalo se. Kota 571 nije uzeta, a to znači da se nije moglo krenuti prema Malovanskoj kosi. Oko 08.00 časova, kada su se muslimani malo pribrali, počinju žestoko da nas granatiraju. Kompletnu akciju pratio je ppuk Đukić. Na referisanju potpukovnik Đukić ističe da je artiljerija dobro izvršila pripremu, ali udarne jedinice nisu imale motiva i nisu krenule.

Muslimani se osjećaju nesigurnim, dovlače nove snage, što su naši izviđači uočili. Kada je u pitanju odbrana, sigurno imamo punu kontrolu, zabrinjava što se ponekad broj boraca drastično smanji u zoni odgovornosti. Prema procjeni, na Ozrenu i u svakom momentu u našoj brigadi, moralo bi biti 700 do 800 boraca uz obaveznu brigadnu i bataljonsku rezervu. Zabrinjavajuće je i odsustvo starješina na dan 4.5.1995. godine, u prvom bataljonu odsutni komandant i zamjenik, u 2. bataljonu odsutni komandant i zamjenik, u 3. bataljonu prisutan samo komandant, u odredu „Vukova“ odsutan komandant i zamjenik, u vodu MB 120mm odsutan i komandir i njegov zamjenik, u vodu inženjerije odsutni komandir i zamjenik. Ovakvo konstatovano stanje je samo činjenica, a komentar sigurno nije potreban.

Opšti zaključak u 1994. godini da odbrana Ozrena nije ugrođena, jer na cijelom ovom prostoru  jedinice VRS uspješno brane svoje položaje.

Vidi Borbeni put 1.lpbr Prnjavor, strana 40.

GLAS BORCA U 1.PJEŠADIJSKOM BATALJONU

Glas borca lpbr Prnjavor, broj 2 str.5

GLAS BORCA IZ 2. PJEŠADIJSKOG BATALJONA

Glas borca lpbr Prnjavbor, broj 2. str.11

GLAS BORCA U 3. PJEŠADIJSKOM BATALJONU

Glas borca lpbr Prnjavor, broj 3. str. 15

POMOĆ SABORACA IZ 27.mtbr Derventa 1.KK VRS

Glas borca lpbr Prnjavor, broj 2. str. 8, na ozrenskom ratištu

Komandni dio 3.lpb na Ozrenu

Na izviđanju zone odgovornosti lpbr na Ozrenu

vojna policija lpbr Prnjavor

Tehnička služba pozadinske čete u s. Kesten, na Ozrenu 1994.

Ozren 1994. s.Bijesnica-s.Nenići, pripadnici SnSl lpbr Radulović, Senka i Maleš u pomaganju unprofora.

Borbe za kotu 551, opisane su u prvom broju Glasa borca 1.lpbr, XII 1994.:

Ranih jutarnjih sati 9.11.1994. godine bude nas jake detonacije izazvane eksplozijama Nastavite sa čitanjem

Opštinski odbor starješina VRS Prnjavor

Godišnjica osnivanja opštinskog odbor Organizacije starješina VRS Prnjavor

U  Prnjavoru je 16.6.2018. godine, osnovan Opštinski odbor Organizacije starješina Vojske Republike Srpske/VRS/ čiji je cilj očuvanje rezultata rata i Dejtonske pozicije Republike Srpske uz  zalaganje za unapređenje položaja istinskih stvaralaca Republike Srpske.Izabrano je i Predsjedništvo odbora kojeg čine puk Boško Peulić, predsjednik, te potpredsjednici Srđan Tomić i Željko Cvijanović. Predsjednik skupštine je Milorad Živković, a zamjenik Ranko Popović.
Još uvijek nije riješen smještaj odbora i finansiranje, ali i saradnja sa opštinom i boračkim organizacijama nije potpuna i nemaju razumijevanje za rad ove organizacije. Nije bilo pomoći i saradnje u realizaciji projekta odbora u vezi doprinosa starješina opštine u odbrani RS.

Promovisan zbornik  o  padu  zapadnokrajiških  opština  (VIDEO)

U Banjaluci  je  promovisan  Zbornik  radova  „Pad  zapadnokrajiških  opština  i  stradanje  srpskog  naroda  Krajine“.

Banja Luka 2023.

Organizacija starješina  Vojske  Republike  Srpske  naglašava  da  je  od  velikog  značaja  dokumentovati  činjenice  kako  bi  se  sačuvale  od  zaborava.

U nastanku  Zbornika  učestvovalo  je  40  autora,  među  kojima  su  akademici,  profesori  i  doktori  nauka,  generali,  komandanti  ratnih  jedinica  i  brigada,  kao  i  starješine  koje  su  igrale  značajnu  ulogu  u  ratu.

U zborniku se nalaze i tekstovi starješina iz Opštinskog odbora staješina VRS Prnjavor:

  1. pukovnik Boško Peulić, komandant 3.srpske lpbr: „Okupacija „Visoke Krajine“ u režiji raznih političkih struktura“, str. 345
  2. pukovnik Vlado Živković i major Tomić Srđan, “ Prva prnjavorska brigada u odbrani Novog Grada, str. 785

Nastavite sa čitanjem

Analiza popune odreda TO

31 godina od preformacije odreda TO Prnjavor u 1.pb 1.lpbr Prnjavor

Struktura popune ratne jedinice TO opštine Prnjavor

Kroz odred je prošlo   898 pripadnika od mobilizacije 18.9.1991. godine sa prelaskom preko r. Save 13.10.1991. godine na Zapadno – Slavonsko ratište do preformacije (16.6.1992.) sa popunom i prekomandama.

U početku mobilisano je u septembru  320  pripadnika u odred. Rijeku Savu prelazi  326 mobilisanih pripadnika i još kasnije  251 mobilisanih  boraca. Na rasporedu u odredu bilo 586 boraca,  zatim je raspoređeno kroz popunu još 253 boraca.

Značajno je da je 194 pripadnika odreda od mobilizacije 18.9.1991.godine, koji su tada bili  pretpočinjeni 2.partbrTO, i prešli r.Savu 13.10.1991. godine u ušli u sastav 329.okbrJNA kao odred-bataljon TO [1]

Pregled strukture raspoređenih pripadnika odreda TO opštine prema kategoriji

Grupa svega %   mob     popuna    Prosek Od Starosti
vojnici 454 77,47% 447 7 28,79
podoficiri 101 17,24% 95 6 30,23
oficiri 30 5,29% 29 1 33,27
ukupno 585 100% 571 15 30,76

U odredu je mobilisano 571 boraca, u toku rata još je bilo popunjeno  prvi put sa 14 boraca što ukupno na brojnom stanju iznosi 585 boraca. Prekomandama je bilo rapoređeno još 253 boraca koji su došli u odred. Prema vojnoj pošti TO opštine je bilo 321, a u vojnoj pošti 329.okbr 265 pripadnik. Ova metodologija brojnog stanja je da se isključi mogućnost dupliranja prvog  raporeda u odredu.

godina svega % Vojna pošta  vojnici  podof.  oficiri
1991 216 36,86% 8840 Banja Luka 172 38 6
1991 320 54,78% T-22206 Prnjavor 241 56 23
1992 49 8,36% 8840 Banja Luka 41 7 1
ukupno 585 100% 454 101 31

 

 

 

Iz tabele je karakteristično da kod oficira u mobilizaciji odreda 1991. godine bilo 24, a samo je 6 ili  25 % oficira prešlo r. Savu. U odnosu na formaciju odreda od 18 oficira, ovo je bilo nedovoljno, jer su bile česte prekomande i napuštanja tako da su komandne dužnosti vodili i desetari vojnika. Podoficira je po formaciji sledovalo 28 a popuna izvršena, u toku rata 101 podoficira, bilo je i novih unapređenja. Kod vojnika sleduje po formaciji  297 vojnika, a izvršena popuna  454 vojnika. i na kraju po formaciji je sledovalo 434 pripadnika a izvršena popuna u toku rata 586 boraca odreda TO Prnjavor.

Ukupno u odred je bilo rapoređeno u osnovnim jedinicama (čete, vodovi, samostalna odjeljenja) 863 boraca. (npr. moja dužnost je bia prvo u komandi odreda, a kasnije druga, u .pješadijskoj četi).

Da je kroz odred sa svim prekomandama u odredu je prošlo 871 boraca za osam mjeseci borbi. Prosječna starost borca je bila 31 godina.

Pregled strukture rasporeda pripadnika odreda prema kategoriji lica i nižim jedinicama odreda do preformacije:

jedinica svega %     vojnika    podoficira     oficira Starost
komanda 18 3,08% 2 7 9 37,91
veza 12 2,05% 10 2 27,29
izviđači 18 3,08% 12 5 1 26,69
kuriri 16 2,74% 11 5 31,20
pioniri 12 2,05% 11 1 31,65
1. četa 174 29,74% 145 24 5 28,06
2.četa 207 35,21% 167 34 6 28,89
prateća četa 83 14,19% 63 12 8 29,94
pozadinski vod 46 7,86% 33 11 2 30,90
ukupno 586 100% 454 101 31 30,28

Najveća izvršena popuna je u 2.pješadijskoj četi sa 35% Nastavite sa čitanjem