26.6.1992. godine, borbeni susret boraca Prvog krajiškog korpusa-2.pb 1.prnjavorske lpbr sa borcima Druge posavske brigade Istočnobosanskog korpusa VRS.
U mjestu Skugrić, zaseok Mišići kod Modriče, obilježava se 31 godina od susreta boraca Prvog krajiškog i Istočnobosanskog korpusa Vojske Republike Srpske prilikom proboja Koridora 1992. godine
Služen je parastos i položeno cvijeće kod spomenika poginulim borcima sa ovog područja, koji su živote izgubili u ovoj i drugim bitkama.
Na trenutke istorijskog susreta podsjetili su starješine učesnici bitke, bataljona Druge posavske brigade, komandant tenkovske čete prve oklopne brigade Prvog krajiškog korpusa i domaćina komandant bataljona Prve trebavske brigade.
Operacija „Koridor 92″ počela je 12. a završena je 28. juna, oslobađanjem Modriče i deblokiranjem puta Banja Luka – Bijeljina, čime je okončana 42 dana duga kopneno-vazdušna blokada zapadnog dijela Srpske i Republike Srpske Krajine. U operaciji „Koridor“ poginulo je 413 boraca, 273 borca VRS, 70 boraca MUPa RS i 70 boraca VSK , a 1918 ranjeno.
Povodom 26. juna nekoliko pripadnika 1.prnjavorske brigade obišli su polazne položaje 3.pješadijske čete 2. pješadijskog bataljona 1.prnjavorske brigade u Skugriću, nekadašnje željezničke pruge u opštini Modriča.
Iako je prošlo više od tri decenije od tog događaja Peulić se dobro sjeća postrojbe Bataljona. Kaže najteže su podnosili ljudske gubitke, ali ponosni što su časno i pošteno stvorili Republiku Srpsku.
Moja su sjećanja ovdje na postrojavanje, ubrzo odlazak na prvu liniju ratišta i najviše u sjećanju mi je ostala moja četa koja je učestvovala u proboju Koridora jer smo se prvi spojili sa sembercima u tom dejstvu. Teško smo podnosili gubitke naših saboraca, pošto sam ja iz jednog sela vodio četu od 65 ljudi pa su tom vodu prirodati još momci iz Popovićevog voda, ukupno 105 ljudi je krenulo u proboj. Svaki gubitak je bio težak, pa i ranjavanja”, priča nam komandant Peulić.
Duge njiveBANjALUKA – Teške borbe vođene su širom fronta. Brigade su brojale mrtve i ranjene, ali koridor prema Srbiji je morao biti probijen i to do Vidovdana, makar bio i kozja staza kako je glasilo naređenje koje je izdao general Momir Talić kada je odlučeno da se krene u pohod jer drugog izlaza nije bilo.
Petak 26. jun. Sve jedinice od ranog jutra su bile, stoji u ratnim zapisima komande, izložene snažnim dejstvima neprijateljske artiljerije iz rejona Gradačac, Modriča, Jakeš, Debela Lipa, Odžak i Plehan. Ali za taj dan je bio cilj da se dvije srpske vojske, koje su išle u susret jedna drugoj, spoje i to “čelom u čelo”. Veza je u početku postojala, ali je kasnije prekinuta. Pola dana, sa dva kraja kukurizišta, gledali su se Krajišnici i Posavci, odmjeravali, ispitivali. Bilo je i prepucavanja, da bi se u jednom momentu i začulo “ne pucajte braćo, mi smo Srbi”…….(Glas Srpske)
17.6.1992. oslobođen Cer (Mišinci) na Derventskom ratištu