19 godina od Tesličkog ratišta

Teslićko ratište

 Već 3.11.1992. godine, po naređenju komandanta1. KK, brigada se premješta na teslićko ratište. Položaje na osinjskom (brodskom)  ratištu predali smo osinjskoj brigadi i 327.mtbr  12.11.1992. godine.

Na teslićko ratište kreće 560 boraca, a 14.11. 1992. godine, počele su borbe za Stražu- Hatkine njive – Todićevo. Neprijatelj je bio izuzetno dobro utvrđen, miniran p/k, dobro organizovao odbranu kao otpornu tačku, težak i nepristupačan teren onemogućio je uvođenje tehnike, vođene su žestoke borbe, neprijatelju su nanijeti veliki gubici, ali nismo uspjeli pomjeriti ga.

U napadu na Hatkine njive učestvuje vod vojne policije brigade sa komandantom brigade i pješadijskom četom 3.lpb kapetana Ratka Desića. Izvršen je upad u liniju rovova HVO.

U ovim borbama imali smo gubitaka, među ranjenima bio je i k-dant 3. bataljona KIK Ratko Desić – Roda.Teže ranjeni su Brane Janković i Ilija Golić iz 1.pč, 3.lpb.

Za komandanta 3. lpbataljona poslije ranjavanja Rode, postavljen je pomoćnik načelnika štaba brigade za operativno-nastavne poslove kap. Tomić Srđan.

Poslije 16.11.1992. godine jedinice 3.pb sa 2. pb ponovo napada Hatkine njive, ali bez uspjeha, ima ranjenih pripadnika brigade.

Kapetan 1 klase, komandant 3,lpb, Ratko Desić, nakon ranjavanja, prisjeća svega onog što se događalo kada su njegovi borci našli u neprijateljskom minskom polju, trenutak kada su ranjeni njegovi borci, Brane Janković i Ilija Golić, kao i još nekoliko mladića iz drugij jedinica, momenata kada su se u izvjesnom smislu pojavila i panika, pa je valjalo pravovremenim djelovanjem smiriti situaciju i vratiti samopouzdanje.

“Vratiću se uskoro na front, makar morao bježati od ljekara i ovog osoblja ovdje, na čiji račun imam zaista samo lijepe riječi. neću moći još dugo mirovati. Pozdravljam sve naše   hrabre ratnike, a mojim borcima, junacima iz Trećeg bataljona poručujem da ratuju glavom, oprezno i pametno, jer protiv sebe imaju podmuklog i već drogiranog neprijatelja, čije su mogućnosti na izdisanju. Osvetiću svoje i rane svojih drugova i to uskoro, poručuje kapetan “Roda” (Naš zavičaj, Prnjavor, decembra 1992. str.7).

vodnik Ranko Lazić, jedan od komandira voda vojne policije lpbr: Nama je bilo najteže na Hatkinoj njivi, na području teslićkog ratišta u pravcu Maglaja. U samo jednoj akciji, u samo jednom okršaju,  iz sastava Vojne policije, izbačeno јe devet mladića. Svi ranjeni,  od toge trojica teško i sa trajnim tjelesnim posljedicama. Znaju to mnogi i ovdje u Prnjavoru, teško je bilo i u samom Prnjavoru. Sjećaju se onog „hapšenja” i onog famoznog Кineza. koji se drznuo i na tako nešto. Srećom. sve se dobro završilo. jer ne pohapsiše nas iz Vojne policije. Кažem srećom. mada je upravo nakon ozbiljnih pritisaka ovdje u Prnjavoru. pa i posredstvom štampe. uslijedila ta
kobna Hatkina njiva. Bilo je i drugih teških momenata, ali osjećam potrebu da kažem da bi svi ti momenti bili i teži da ih zajedno sa nama nije dijelio i naš komandant
Vlado Živković. Bio je ispred, pa bila dase radilo o nesuglasicama u Prnjavoru, ili o operacijama na frontu. Ništa draže od toga,  i ništa teže ne bi palo da se drugačije postavio – i ovom prilokom ističe u ime svojih prijatelja policajaca. Ranko Lazić-Kinez (Naš zavičaj Prnjavor, decembra 1992.str.7)