U Donjim Vijačanima kod Prnjavora 13.6.2024. godine ,  u organizaciji Mjesne boračke organizacije  otkrivena spomen-bista nekadašnjem komandantu 1.pješadijskog  odreda/bataljona 1.lpbr Prnjavor majoru Živojinu – Žiki Kuzmanovuću.

Major Žika je prvi otišao u rat i dao veliki doprinos za slobodu srpskog naroda i stvaranje RS.

Spomen bistu majoru Kuzmanoviću na platou ispred Mjesne kancelarije i spomen ploče poginulim borcima VRS iz mjesne zajednice Donji Vijačani, osveštaće sveštenici prnjavoske parohije u 12.30 časova.

major Žika – Živojin Kuzmanović

Ratni put inžinjerijskog kapetana 1 klase Kuzmanović Živojina – Žike ( 1941.- 2010.) počinje mobilizacijom jedinica TO opštine Prnjavor 18.9.1992. godine, gdje je bio na ratnom rasporedu u Opštinskom štabu TO Prnjavor. Kasnije, preuzima dužnost nad komandom odreda TO opštine, od smenjenog komandanta kapetana 1 klase Milorada Kuzmanovića i 13.10.1991. godine sa odredom TO prelazi r.Savu na Zapadno-Slavonsko ratište sa ostalim jedinicama JNA i ostaje do juna 1992. godine, sa 740 raspoređenih boraca u odredu.

Sa majorom Živojinom bio sam 10 mjeseci pod njegovom komandom, kao četvrti komandir pješadijske čete,  u izvođenju b/d na ZSR , kasnije u forsiranju r.Bosne i oslobađanju Odžaka i izbijanje na r.Savu.

Major Žika je uvijek prvi išao naprijed, kao i 18.8.1992. godini u napada  i proboju Odobnog kanala i napred u  oslobađenju Broda 6.10.1992. godine u rejon Sijekovca.

Dolaskom u rejon Stanovi, kod Doboja  krajem decembra 1992. godine, po naredbi komandanta 1.lpbr prekomandovan je u komandu 1.lpbr na dužnost načelnika bezbjednisti 1.lpbr , kao stručno lice za poslove bezbjednosti vojne policije, dok komandovanje vojnom policijom ostaje kod komandanta 1.lpbr. Dužnost komandanta 1.pješadijskog bataljna preuzima K1K Nikola Merlović, dosadašnji zamjenik komandanta 1.pb.

Na dužnosti načelnika bezbjednosti 1.lpbr ostaje do decembra 1994. godine kada je zbog zahtjeva opštinske vlasti prekomandovan u komandi brigade u Prnjavor gdje ostaje do kraja rata. Dužnosti načelnika bezbjednosti brigade preuzima kapetan Mladen Bukovica.

Početkom marta 1994. godine izabran je za predsjednika Udruženja boraca 1991. – 1995. godine opštine Prnjavor, gdje je dao svoj doprinos poboljšanju materijalnog položaja boraca, RVI i porodica poginuh boraca opštine.

Major Žika je bio pravi borac, hrabar, disciplinovan, odlučan, oštar na riječima, težio saradnji i koordinaciji u izvršavanju borbenih zadataka, imao je i korektan odnos prema predpostavljenima, ali sa jednom „nepreciznošću“ kod forsiranja r.Bosne i ispadu na s. Adu na Odžačkom ratištu 1992. godine. Zbog svojih ličnih stavova nije dolazio na Ozrensko ratište, gdje je 1.lpbr branila položaje u 1994. i 1995. godine.

Na Zapadno-Slavonskom ratištu prvi je u TO opštine unapređen u čina majora JNA 22.12.1991. godine i ostaće u tom činu do kraja rata.

Jedno vrijeme 1992.-1993. godine vršio je i dužnost  načelnika štaba 1.lpbr Prnjavor.

Poslije osobađanja Broda odlikovan je među prvima ordenom Karađorđeve zvijezde RS trećeg reda, zajedno sa komandantom 1.lpbr Prnjavor majorom Vladom Živkovićem.

Poslije demobilizacije radio je poslove greometra, a bio je profesor matematike i fizike.

2010. godine tragično je završio, Izvršio je samoubistva u svom stanu u Prnjavoru, Sahranjen na gradskom groblju u Prnjavoru, i za Dan borca RS starješine 1.lpbr obilaze njegov grob i polažu vijence i pale svijeće.

Supruga mu je umrla, a troje njegove dijece žive i rade u inostranstvu.

KM Potočari

Kako je Žika govorio u nekoliko novinskih reportaža:

(Po)ratne priče: Zivko (Živojin, Žika) Kuzmanovic, komandant, novinski članak iz NIN.a 2371, 7. maj 1996. godine

Živojin Kuzmanović (Donji Vijacani, 1941), ratni komandant, profesor matematike, za vlast nepodoban i kao takav nezaposlen, danas je predsjednik Udruzenja boraca opstine Prnjavor. Ponosan na svoje rate uspjehe, ipak nerado o njima govori: „Za godinu ratovanja bataljon kroz koji je proslo 800 boraca izgubio je 9 i imao 67 ranjenih boraca.“ Svakodnevne susrete sa invalidima i porodicama poginulih i nestalih dozivljava kao razlog vise za ogorcenje: „Strasni su susreti sa rodbinom nestalih boraca. Nista im ne mozete reci. A vecina su poginuli i ostali na planinama. Preko njih je pretutnjala vojska. A kupili smo stare i bolesne po ulici i slali na front…“ Orden Karadjordjeve zvijezde III reda, kojim ga je odlikovao predsjednik Republike juna mjeseca 1994. godine, primio je nedavno iz ruku pomocnika komandanta Prvog krajiskog korpusa: „Kada su mi 1994. godine rekli da sam odlikovan, smatrao sam da je normalno da mi drzava dodijeli priznanje. Kasnije, kad sam vidio kako se vlast odnosi prema meni i ko je sve dobio odlikovanje, odlucio sam da ga odbijem. Prijatelji su me, ipak, ubijedili da ga primim. Nisam nimalo srecan.“ Nekako u isto vrijeme kad je dobio odlikovanje minirana je ordinacija njegove supruge, specijaliste medicine rada, u centru grada: „Iste noci minirano je pet poslovnih prostora. Znam ko je to uradio i po cijem nalogu. Zna i vlast, a zna i narod.“ Slijedi prica o nevidljivoj strani ratovanja paravojskama, dobrovoljcima, pljacki, trgovini sa neprijateljem.

Pregovori i ubjedjivanje: Poziv za mobilizaciju dobio sam 18.9.1991. godine. U Teritorijalnoj odbrani podijele nam naoruzanje i bojevu municiju i ja vidim da to nece biti vjezba. Odazvalo se nas 309. Bilo je i Muslimana i Hrvata. Sve je bilo u redu dok jednog dana ne dodjose u nas kamp predstavnici stranaka. Nas poslanik Djuric poceo je da psuje oznake JNA i trazi skidanje zastave. Nakon 15 dana dobijem naredjenje Petog korpusa da moja jedinica sa jedinicama iz Gradiske, Srpca i Dervente formira u Lamincima brigadu. Narednih nekoliko dana vode se pregovori sa nekim oficirima: jedni nece da idu sa teritorija svojih opstina, drugi hoce. Traje ubjedjivanje i kad sam vidio na sta to lici i kuda vodi, postrojim vojsku i kazem da onaj ko zeli da ide u Lamince dodje sutra na zborno mjesto. Dosla je polovina ljudi. Dosli i politicari. Predsjednik Izvrsnog odbora obukao i uniformu i kaze meni da ide i on. Pitam ga gdje su mu cinovi, a on kaze: „Ja sam obican vojnik.“ „Kad si obican vojnik i bices obican vojnik“, kazem. Kad je on to ozbiljno shvatio, kaze: „Ja cu doci za 24 sata.“ Nije dosao! Stigli smo u Lamince, a tamo nema ni komande ni komandanta. Cekamo, dolazi neki general Tica. Kaze nam da idemo na front. Niti znamo gdje idemo, niti smo izvidjeli teren, ne znamo nista… Postrojim vojsku i kazem: „Ja vam necu lagati. Mi odavde idemo u rat. Ko zeli da ide neka krene, ko nece neka ostane.“ Tako je nakon tri dana „priprema“ krenulo u rat nas 178 od 309 koji su se odazvali mobilizaciji.

Karta i flomasteri: U Donje Bogicevce dovede me neki kapetan i kaze: „Vidis ovo selo. Njega branis odavde dovde.“ I ode. Pitam neke ljude gdje je komanda i oni me odvedu do komandanta. Ulazim i vidim – na kaucu lezi ogroman covjek, pokriven cebetom. Pitam jednog mladog kapetana gdje je komandant i on mi pokazuje tog pod cebetom. Pitam ga je li ziv, a on odgovara: „Jeste, ali sad ga zdrmala mina.“ Trazim da mi se da polozaj neprijatelja i borbeni zadatak, a on vadi cistu kartu i tuce flomastera i kaze: „Evo ti, crtaj sebi!“ Ja mu kazem da ja ne znam gdje je neprijatelj, a on kaze: „Ne znam ni ja.“ Vidim da tu nemam sta da trazim i vratim se da rasporedim vojsku i formiram odbranu. Saznao sam u kom pravcu je mjesto Prasnik i tamo okrenem odbranu, ocekujuci napad iz tog pravca. Medjutim, neprijatelj je bio lijevo od nas na brdu Gorica i mogao nas je sve pobiti. Srecom, jedna mina prvog dana ubi zdrijebe na njivi u nasoj blizini pa se vojska uozbilji i udje u zaklone. Odatle smo se morali povuci.   Dolazimo u selo Gredjane i bivamo prepotcinjeni oklopnoj brigadi. Jedne veceri okupi nas komandant i cita naredjenje: ponovo zauzeti Donje Bogicevce i Goricu. Govori covjek, a znoj ga obliva. Pitam ga postoje li minska polja, gdje je neprijateljska artiljerija, ko nas podrzava… Kaze: „Ja sam vam procitao naredjenje koje sam primio.“ Krenem iz komande i sretnem jednog komandanta bataljona. Čovjek sav izgubljen, kaze: „Mi smo gotovi.“ Vidim, njegova vojska bjezi. Obidju moji ljudi liniju i vide da su svi pobjegli osim mog bataljona. Eto, vidite! Naredjenje je dobila brigada koja treba da ima 3 000 ljudi a ostalo je nas 150 da izvrsi zadatak. Napisem tada pismo komandantu korpusa da mi vise ne postojimo, pa smo ponovo prepotcinjeni novoj brigadi.

Dobrovoljci: Jednog dana zove me komandant i naredjuje mi da povedem svu vojsku i da spasavam selo Goricu, gdje su u napadu razbijeni dobrovoljci. Na Gorici bilo je 1 000 tih cetnika (tako smo zvali Šeseljeve dobrovoljce iz Srbije). Devedeset mojih boraca zaustavilo je napad neprijatelja, a njih hiljadu bjezi. Kada su ih Hrvati napali u rejonu Masicke Sagovine listom su bjezali i ostavili najmodernije naoruzanje i opremu. Oni nisu bili nikakva vojska. Njihovo ratovanje svodilo se na pljacku. Bilo je casnih dobrovoljaca, pojedinaca koji su dosli da se dokazu i bili su hrabri borci. Kada je dosao general Vukovic zaveo je red u vojsci RSK i naredio da dobrovoljci napuste Slavoniju. Narucio je za njih 20 autobusa i naredio im da naoruzanje ostave kod mosta u Gradiski. Oni su pet dana lezali po travi a nisu htjeli da predaju oruzje. Onda je na most doveo protivavionske mitraljeze, okrenuo prema njima i zaprijetio da ce ih sve pobiti. Tako ih je sve istjerao.

Akcija paravojske: U Gornjoj Varoši dobijem naredjenje da se javim u Staru Gradisku. Dodjem tamo, kazu, moras u kasarnu „Kozara“ u Banjaluci. Sretne me kolega i kaze: „Sta radis ovdje, u Gornjoj Varosi ti je darmar.“ Vracam se u Gradisku i srecem svog zamjenika, sav se trese: „Komandante, tamo je pokolj. Hoce sve da pobiju.“ Sjedam u auto i u Gornjoj Varosi zaticem stanovnistvo postrojeno uza zid a ispred BOV sa mitraljezom. Izlazim i pitam: „Ko ovdje komanduje?“ Kazu: „Svabo“. Sreca pa sam tog Svabu upoznao ranije. Zovnem ga i pitam sta hoce sa ovim ljudima. Kaze on: „Sve pod zemlju.“ Naredim mu da za deset minuta napusti moju zonu odgovornosti. Narodu kazem da ide svojim kucama, a oni svi stoje kao ukopani. Uhvatim jednog za ruku i povedem i ostali krenu za nama niz ulicu. Nailazimo pored seoske crkvice koju su ovi srusili PAM-om. Ostao samo jedan dio tornja i na njemu visi Isusovo raspece. Zene padose na zemlju i pocese mi ljubiti noge. Kazu: „Ti si nas Isus.“ Pisem komandi izvjestaj o tome sta se dogodilo sa tacnim podacima gdje je i sta ukradeno. To me je moglo kostati glave jer sam kasno shvatio da je to tako trebalo biti. A sta je bilo? Mene je trebalo izvuci da bi u selo upala paravojska i obavila svoj posao. Kad sam ja otisao oni su dosli mom zamjeniku i rekli da treba da izvrse pretres, a da on izvuce svoju vojsku iz sela i vrsi obezbjedjenje. Sve zivo su u selu opljackali.

U listu Naš zavičaj  Prnjavor iz novembra 1992. godine komandant 1.pb major Živojin Kuzmanović, na smotri brigade, podsjećajući se na jednogodišnji ratni put Prvog pb. Hronološki nabrajajući značajnije datume od 13. oktobra 1991. godine kada je ovaj bataljon krenuo u Zapadnu Slavoniju, pa do 15.juna 1992. godine kada se jedinica vratila u Prnjavor…

major Živojin Kuzmanović, Žika, komandant 1.pb u listu NIN od 7. maja 1996. kaže:

Najteže je bilo na zauzimanju Broda. Imali smo zadatak da probijemo neprijateljsku odbranu na Obodnom kanalu iz pravca Grk. Nasi polozaji bili su po porusenim kucama na samo 200 metara od neprijateljske linije. Nismo znali cime neprijatelj raspolaze. Dobijemo informaciju da u Novom Selu, na pola puta do Broda, ima 20 tenkova tipa „leopard“. Možete misliti kako je bilo ići u napad kad vjeruješ da je neprijatelj tako utvrdjen. Kada smo probili liniju i ušli u Novo Selo, nigdje tenkova. Ispostavilo se da je njihova odbrana bila samo na Obodnom kanalu. U Novom Selu mi jave da se neko primjecuje kod jedne kuce. Naredim da se kuca pretrese. Pronadjemo u kuci babu koja nam se silno obradova: „Fala Bogu sto ste dosli. Jeste li vi oni sa Plehana?“ Kazu moji borci: „Nismo, baba, mi smo oni sto nas zovu ‘četnici’.“ Kada to cu, baba poce moliti: „Imam nepokretnog čovjeka, nemojte ga odmah klati, samo da mu upalim svijecu…“ Pronadjemo i jednu profesoricu. Posalje ona meni u komandu kolače. Kazu mi vojnici da ih je pitala kad ce doci četnici.

Ostao je treći interviju majora Kuzmanovića iz 1993. godine u Krajiškom vojniku ili nekom drugom listu, koji nisam mogao nabaviti.

I na kraju podizanje spomenika majoru Živojinu Kuzmanoviću od saboraca, mještana, grada Prnjavor, prijatelja ostaće trajno sjećanje na istinskog borca VRS. Slava mu.

Tomić S. lpbr-prnjavor.info

2 mišljenja na “Otkrivanje spomen biste majoru Kuzmanoviću

  1. Povratni ping: Major Žika je prvi otišao u rat i dao veliki doprinos za slobodu srpskog naroda i stvaranje RS. - Prnjavorinfo.com

  2. Povratni ping: Major Žika je prvi otišao u rat i dao veliki doprinos za slobodu srpskog naroda i stvaranje Republike Srpske – Prnjavor.info

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *