Borbe na Kostrešu i Bijelom brdu

Situacija na frontu se uveliko izmijenila, vode se jake borbe na Kostrešu i Bijelom brdu, 16. i 327. mt brigada Derventa zauzimaju Kostreš – kota 204, stvoreni su uslovi za dalja dejstva.
Naša brigada izdvaja 55 boraca za formiranje udarne grupe, akcija nije krenula jer nije formirana kompletna udarna grupa, naše borce vraćaju u sastav brigade. Po naređenju komandanta brigade borbena grupa brigade sa PNŠ za OP kao oficir za vezu, tri puta učestvuje u borbenim aktivnostima na pravcu rejon Kostreš crkva k. 183 i prema s. Baricama (majora Bukovice- Osinjska BG).
IKM TG-3 na k. 183 više puta obilazi komandant brigade sa NV brigade. U ovim dejstvima ima poginulih i ranjenih. Poginuo komandir streljačkog voda iz 3. pč 2. pb vodnik Đurđević.
KARTA BIJELO BRDO.
položaj odbrane pri proboju obodnog kanala držala je 105. bjelovarske brigade HV na liniji: rijeka Sava – most na komunikaciji Bos. Kobaš – Bos. Dubočac – Vakuf – Sedlići – Kalačka – tt 181 – Brnadići – Obodni kanal – tt 94 – tt 90 – duž potoka Čađavica – Struga – rijeka Sava.



Iz PRIKAZ I ANALIZA BORBI NA
BOSANSKOPOSAVSKOM BOJIŠTU 1992. str. 305 – 307.
TG-3 je 21. srpnja nastavila s napadima. Hrvatske snage odbile su napade
na istočnom dijelu bosanskobrodske bojišnice na pravcu Liješće – Strug i na
središnjem dijelu kod sela Zborište, gdje su u protunapadu 23. srpnja, 101. brigada HVO-a i 2. „A“ brigada HV-a, stavile pod nadzor Obodni kanal i probile
neprijateljsku liniju na dubini od jednog kilometra. Daljnji prodor hrvatskih
snaga zaustavila je TG-3.98 Kratkotrajno zatišje na bojišnici potrajalo je do
30.7.1992.g Srpskim snagama je napredovanje bilo otežano na pravcu prema
uzvišenim kotama Bijelo Brdo i Kostreš, zbog toga su 30. srpnja pokušale
izvesti obuhvatni napad na istočnom dijelu bojišta iz pravca Donje Liješće –
Vinska – Unka – Kuljenovci, koji je odbijen. Ponovni pokušaj TG-3 31. srpnja
iz smjera Liješće – Struga – Kričanovo također je završio neuspjehom.99
Razdoblje do 5. kolovoza uglavnom je proteklo uz razmjenu slabije pješačke vatre, bez većih promjena na bojišnici. Zapovjedništvo OG „Istočna
Posavina“ procijenilo je da postrojbe VRS-a namjeravaju uz snažnu topničku
podršku i upotrebom oklopno-mehaniziranih snaga izvršiti proboj s konačnim
ciljem izbijanja na rijeku Savu. Želeći spriječiti namjere TG-3 Zapovjedništvo
OG odlučilo je kombiniranim topničko-pješačkim napadom, na svim dijelovima postojeće bojišnice, nanijeti neprijatelju što veće gubitke u živoj sili i
materijalno-tehničkim sredstvima, razbiti ga na prednjem kraju i odbaciti što
je više moguće u dubinu s ciljem izbijanja na liniju: Kamen – Obodni kanal –
Vinska – tt 137 – kota 166 – kota 142 – kota 112 – Bare – Begluci – Rašičići
– Kalačka. Za napad su određene: 108. brigada HV-a, dijelovi 101. brigade
HVO-a, 1. bataljun 103. brigade HVO-a, TG-145 HV-a, TG-109/135, ojačana
satnija 2. „A“ brigade ZNG-a, 139. samostalni motorizirani bataljun HV-a i
Riječka satnija. Ukupno su snage bile ekvivalenta tri lake pješačke brigade.100 —————————————————-
97 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI.
98 Simić, Operacija Koridor, str. 274; http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI.
99 Simić, Operacija Koridor, 283.
100 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI.
306 M. Tomas, A. Nazor: Prikaz i analiza borbi na bosanskoposavskom bojištu…
Napad, koji će se pokazati kao posljednji pokušaj hrvatskih snaga da promijene nepovoljan položaj na bojišnici, počeo je 6. kolovoza u ranim jutarnjim
satima. Jedino su snage 108. brigade HV-a izvršile zapovijed i krenule naprijed. U području Struge 1. bataljun ostvario je pomak prednjeg kraja za oko
700 metara i na dostignutoj liniji pretrpio snažnu topničku vatru i gubitke od
4 poginula i 37 ranjenih, dok je 3. bataljun u pokušaju napredovanja imao jednog poginulog i 4 ranjena. Ukupno je brigada 6. kolovoza imala šest poginulih
i 57 ranjenih pripadnika. Ostale postrojbe nisu izvršile zapovijed i ostale su
na polaznim položajima. Novi napad planiran za 7. kolovoza nije izveden.101
Ovaj napadni pokušaj OG „Istočna Posavina“ pokazao je da je 108. brigada
HV-a u tom trenutku bila jedina kvalitetna postrojba u „interesnoj zoni“ (kako
je kolokvijalno nazivano posavsko ratište), koja je izvršavala zapovijedi i na
koju je Operativna grupa mogla sigurno računati u borbenim djelovanjima.
Do sredine kolovoza na cijeloj bojišnici je uglavnom izmjenjivana topnička vatra uz djelovanje iz pješačkog naoružanja bez većih pomicanja linije
na položajima, a TG-3 nije uspjela ostvariti planirani tempo napada te je zadržana na dotadašnjim linijama.102
Zapovjednik TG-3 VRS-a Slavko Lisica, 16. kolovoza odlučio je ponovno pokrenuti vlastite postrojbe u napad: „Odlučio sam: Izvršiti napad u zoni,
grupisati gs (glavne snage, o. a.) pravcem: Bijelo Brdo – Kostreš – Koraće
– Ukrinari, a pomoćne snage pravcem: Bosanski Lužani – Novo Selo i Unka
– Gornje Kolibe – Kričanovo, sa ciljem, uz avijacijsku i artiljerijsku podršku,
bočnim napadom razbiti neprijatelja, produžiti napad datim pravcima, odbiti
eventualne protivnapade i izbiti na liniju: Struge – Kričanovo – Novo Selo
– rijeka Sava, gdje učvrstiti postignuti uspjeh i stvoriti uslove za produženje
napada do izbijanja na rijeku Savu na čitavom frontu“.103
Od 18. kolovoza TG-3 izvodi napade duž cijele linije obrane Bosanskog
Broda. U području sela Gornje Kolibe probijena je obrambena linija i hrvatske snage su potisnute oko 1,5 km u dubinu. Angažiranjem dodatnih snaga iz
sastava 101. brigade HVO-a u poslijepodnevnim satima neprijatelj je vraćen
na početnu liniju. Napadne aktivnosti TG-3 je izvodila i sljedećeg dana na
pravcima Zborište i Gornje Kolibe, te Bijelo Brdo – Blaževića selo, ali nisu
postigle bitan pomak.104 Nakon neuspješnog napredovanja zapovjednik TG-3
odlučio je promijeniti napadni manevar: „Proučavajući situaciju, došao sam
do zaključka da Bijelo Brdo pada onog momenta kad naše snage izbiju na
Kostreš. Na taj način izbjegavamo frontalni napad na dobro utvrđeno Bije 101 Ibid,; Marijan, Graničari, 213.
102 Simić, Operacija Koridor, str. 295.
103 Ibid, 306.
104 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI.
scrinia slavonica 13 (2013), 277-315. 307
lo Brdo, izbjegavamo nepotrebne gubitke, vršimo obuhvat Bijelog Brda iz
pravca sjeverozapada i sa Kostreša, iz rejona kote 183 možemo da efikasno
dejstvujemo s leđa ustaškim snagama na Bijelom Brdu, koje bi se tako našlo
u poluokruženju.“105 Prema novoj napadnoj zamisli svog zapovjednika, TG-3
je 25. kolovoza bez topničke pripreme (što je iznenadilo hrvatske snage jer do
tada su napadi topništvom alarmirali snage branitelja) od ranog jutra prešla
u napad na čitavoj bosanskobrodskoj bojišnici s glavnim ciljem da preuzme
kontrolu nad brdom i selom Kostreš. Snage TG-3 osvajale su postupno bunker
po bunker i poslije niza ponovljenih napada, u poslijepodnevnim satima, zauzele Kostreš. Ovaj uspjeh je uvelike doprinio njihovom borbenom moralu.106
Nakon pada Kostreša hrvatske snage na potezu Bijelo Brdo – Bosanski Dubočac dovedene su u vrlo nepovoljan položaj i samoinicijativno su se povukle.
Postrojbe TG-3 16. kolovoza zauzele su Bijelo Brdo, dominantnu točku koja
je pružila povoljne uvijete za daljnji napad prema Bosanskom Brodu.107 OG
„Istočna Posavina“ uvela je svježe snage iz sastava 157. brigade HV-a, 3. „A“
brigade HV-a, 153. TG HV-a i jednu satniju 108. brigade HV-a na bosanskobrodsku bojišnicu, kojima je stabilizirana linija obrane.108
Od 28. do 30. kolovoza TG-3 je učvršćivala svoje položaje i vršila pripreme formiranja borbenih grupa za nastavak napada. Pokušaj zapovjedništva
TG-3 da od najboljih boraca formira udarnu Borbenu grupu nije uspio. Kao
pojačanje TG-3 uvedena je 16. kmtbr sa zadatkom izvođenja napada sa istočne strane bosanskobrodske bojišnice, surađivanja sa snagama TG-3 te olakšavanja daljeg prodora prema Bosanskom Brodu.109
general Slavko Lisica, komandant TG-3 u svojoj knjizi Komandant po potrebi o borbama za oslobođenje Kostreša:
U ukupnim borbenim dejstvima TG-Z u okviru operacije „Koridor”, Kostreš je prdstavljao jednu izuzetnu epizodu. Krvavu i herojsku. Kostreš je srpsko selo koje se nalazilo u rukama ustaša. Na vrhu te kote koja dominira prostorom Posavine, nalazila se crkva, kao pouzdan orijentir. Crkva je bila mala, seoska, ali sa vojničke tačke gledanja — od neprocjenjivog značaja.Tih dana svi su tvorili o Bijelom brdu, o borbama za Bijelo brdo, o značaju Bijelog brda, o …Vojnici, starješine, civili, sredstva informisanja. Javljali su se samozvani komandanti, koji su izjavljivali, čak i na televiziji, da su zauzeli Bijelo brdo. Znao sam da Bijelo brdo nije zauzeto i stalno su me nervirale sve te neodgovorne izjave. Samo jednom na TV sam govorio o Bijelom brdu i poručio Tuđmanu da to Bijelo brdo neće više biti bijelo, nego crno i za njega i za njegove ustaše. Međutim, proučavajući situaciju, došao sam do zaključka da Bijelo brdo pada onog momenta kad naše snage izbiju na Kostreš. Na taj način mi izbjegavamo frontalni napad na dobro utvrđeno Bijelo brdo, izbjegavamo nepotrebne gubitke, vršimo obuhvat Bijelog brda iz pravca sjeverozapada i sa Kostreša, iz rejona kote 183 možemo da efikasno dejstvujemo s leđa po ustaškim snagama na Bijelom brdu, koje bi se tako našlo u poluokruženju. Eto, zato je Kostreš postao moja opsesija, dok su svi drugi govorili o Bijelom brdu. I ja sam se pridružio tom horu i javno govorio o tom prokletom Bijelom brdu , a tajno sam mislio, dan i noć, o Kostrešu. Za mene kao komandanta postojala je samo linija Kostreš – Donje i Gornje Kolibe – Koraće. Zbog te moje osnovne preokupacije, ja sam o Bijelom brdu govorio jedino kad sam morao i svaki put isticao da će za ustaše i zelene beretke ono uskoro biti crno brdo.
Dakle, stalno sam insistirao na Kostrešu, na napadu na Kostreš. I u tome smo uspjeli. Mi smo se „popeli” na Kostreš, zahvaljujući dijelovima korpusne vojne policije, dijelovima 1. i 2.oklopne brigade, te bataljonima iz Gradiške, Srpca i određenim banjalučkim jedinicama. Borbe su trajale dugo. Činjena su prava junaštva. Jedinice su se smjenjivale, odmarale, ponovo išle u napad, ali borbe nisu jenjavale. Tu se nikada nije dogodilo ni jedno zatišje u bitkama. Naređenje je bilo da svaki zauzeti pedalj zemlje mora da ostane u našim rukama. Napredovalo se sporo, ponekad metar po metar. Onog časa kada smo zauzeli Kostreš, Bijelo brdo je bilo slobodno – ustaše su te položaje napustile i pobjegle. Bili su svjesni kakva ih sudbina čeka nakon našeg zaposijedanja Kostreša.
Ispričaću jednu epizodu iz tih krvavih dana Ustaše nisu imale jasnu predstavu ni o svojim, ni o našim položajima. Jedno jutro u rejon Dubočca dolazi neki ustaša s pozdravom:
– Bog dečki! Što ćutite, evo donio sam vam doručak. Imaju neke viršle…
Pušku je ostavio na ulazu u tu seosku kuću, misleći da su tu još njegove ustaše.
– Nismo mi nikakvi tvoji dečki.Mi smo „četnici”.Ustvari, ustašo, mi i nismo „četnici”, nego nas vi tako zovete, a mi smo vojnici Republike Srpske.
– Nemojte, dečki, ja sam iz Karlovca Mobilisan sam.Imam ženu, Ajecu…Mene su prisilili da idem u vojsku…
– Dobro, dobro, ostani ti tu, kažu mu oni, i reci nam ko dolazi poslije tebe?
-Tu dolazi jedna grupa, da zamijeni ovu
-Taman dobro. Mi ćemo sada njima da spremimo dobrodošlicu, a ti samo ostani tu. Ne borimo se mi protiv tebe, nego protiv ustaša i šta ćeš ti ovdje, u Bosanskom Dubočcu, ako si, kao što kažeš, iz Karlovca’?
Oni su organizovali zasjedu, pobili nekoliko ustaša i uništili njihovo vozilo. Bio je nov „pintzgauer” i ja sam ih kritikovao što nisu te ustaše zarobili zajedno sa njihovim vozilima, kad su već bili u takvoj poziciji.
Ustaški doručak bile su viršle, američki sir, njemački, unproforski obroci. Ustaše su se hranile na račun „civilizirane Europe”, a mi smo slašavali sopstveni narod, borili se za svoj goli opstanak, mi znamo na kakvom zalogaju. Neka se to zapamti.
Onaj zarobljeni ustaša je sproveden na odgovorajuće mjesto i ispričao je sve što je od njega traženo. Ne ulazeći u pojedinosti želim samo da kažem da su se na tom dijelu Posavine, dakle na prostorima bivše BiH, nama suprostavljale hrvatske jedinice iz Osijeka, Karlovca, Dalmacije, Istre, neke jedinice sastavljene od izbjeglica iz Brčkog i drugih gradova južno od Save, te jedinica koju su nazvali „žuti mravi”, jedinica namijenjena za protivtenkovsku borbu. Sve te snage bile su skoncentrisane na relativno malom prostoru i, po našim proračunima, bile su dosta masovne. Često su se smjenjivale na položajima, a mi smo, pošto smo tačno znali vrijeme smjene, tada izvodili najintenzivnije napade. Dešavalo se da jedni drugima i ne „predaju položaje”, a mi ih napadnemo, razbijemo.
- Kostreš, ulaz u srpsko selo.
- Kostreš 1992.
- tenkisti
- Zbeg iz Kostreša-Barica
- Porušeni Prvoslavni hram 1992.
- Lipice
- Crkva kota 182
- Spomenik u Kostrešu.
- Kostreš
Ali, vratimo se na Kostreš.Ako smo poručivali ustašama da će Bijelo brdo postati Crno brdo, to se moglo sada reći za Kostreš.Mislim da na Kostrešu nema nijedno drvo koje nije pogođeno granatom, puščanim metkom, mitraljeskim rafalom. I poslije našeg zauzimanja Kostreša i Bijelog Brda tamo je bilo pakleno.Prema Savi ravnica, preko Save Hrvatska i hiljade granata svakodnevno je zasipalo ta dva naša položaja Mi smo u borbama za Kostreš i Bijelo brdo imali gubitke, ali po njihovom zauzimanju uspjeli smo da maksimalno iskoristimo i građevinske i zemljišne objekte i gubitke od dejstva hrvatske artiljerije iz „lijepe njihove” svedemo na minimum.Znam da ni jedan gubitak ne smije da se tako nazove, ali ako se ima u vidu položaj na kome su se našle i koji su morale da zadrže naše snage i danonoćna dejstva ustaške artiljerije, neka mi onda bude oprošten ovaj izraz.
Po Bijelom brdu su paradirali i slikali se neki samozvani komandanti, ali i neki oficiri, slikali su se i na nekim sličnim lokalitetima i govorili da su na Bijelom brdu. I sredstva informisanja su se uplela u isto kolo — pisalo se o kotama i selima koja su oslobođena, a tamo još nije kročila naša noga.To je kod vojnika izazvalo opravdan revolt i ja sam morao da naredim da niko osim mene ne smije davati izjave o našim položajima, o tome što se nalazi u našim rukama Možete zamisliti: moji borci čitaju u banjalučkim novinama da su zauzeli to isto selo, a oni ga gledaju i sanjaju o njegovom zauzimanju, oslobađanju. A tih par kilometara pod borbom — pa ko živ, ko mrtav.
Tako se desilo da je Bijelo brdo postalo jedan sinonim za naše teške borbe, a Kostreš je ostao malo poznat.Međutim, ja i moji borci, i sve jedinice dobro će pamtiti kako i koliko se trebalo nakostriješiti da bi se zauzeo Kostreš.Jer Kostreš je bio юъuč za Bijelo brdo, a ne Bijelo brdo za Kostreš, kako se pričalo i kako se uvriježilo u narodnom zapamćenju.
Nakon konačnog pada Kostreša i Bijelog brda nastupili su opet ozbiljni problemi, koje je valjalo hitno rješavati, jer vrijeme je i dalje bilo ili dobar saveznik, ako sepravovremeno iskoristi, ili ljuti protivnik.Zbog gubitaka i ranjavanja počela su kolebanja Slabio je moral, a i nepostojanje vlasti, osjećaj da se na oslobođenim teritorijama ne sređuje stanje i ne funkcioniše vlast —sve je to negativno uticalo na borce.
Dođem kod pukovnika, kome sam ranije izdao određeno naređenje, i pitam ga onako, usput, pošto sam obilazio i ostale jedinice, posebno one na prednjem kraju, šta radite danas pukovniče?
— Pa evo, malo ispipavam, pipam…
— Vi možete da pipkate samo svoju ženu, odbrusim ja njemu, ali ne i ustaše.Ja sam naredio napad i samo naprijed.Inače smrt.
Vratio sam se na komandno mjesto i spremao se da odem do porodice, u Banju Luku, kad stiže kurir sa Bijelog brda, odnosno sa Kostreša i raportira mi da borcii starješine traže da odmah dođem na Kostreš.Tamo je bio već moj zamjenik, ali nije se dobro proveo.Zbog nečeg je pretrpio dosta kritike i raznih prigovora.Kad sam stigao do njih, pozdravile su me dvije-tri ustaške mine, ali već je bio sumrak, a oni inače nisu bili dobre nišandžije.Noću obično nisu dejstvovali i ja sam sa ljudima iz komande bezbjedno stigao na istureno komandno mjesto, jedva 150-200 metara udaljeno od prednjeg kraja Sjelismo u podrum te zgrade, a oni traže da dođe komandant bataljona (iz 16.brigade), ali on je poslao svog zamjenika Poručio je da je zauzet i mora da ostane na svom komandnom mjestu.Poruka je donosila još jednu „poruku”, da su borci razočarani i da treba da napuste položaje na Kostrešu.
Začudio sam se takvoj „poruci”.Kako napustiti položaje na Kostrešu, nakon toliko borbi, toliko krvi i smrti.Obećao sam im da ću ih zamijeniti na tim položajima čim dobijem neku svježu, odmornu jedinicu.Jedva sam ih ubijedio da ostanu.Vratim se na njihovo komandno mjesto i naredim da se postroji komanda Kad sam vidio koliko ih je tu zapitao sam se s nevjericom:
— Ljudi moji, od kuda vas ovoliko na komandnom mjestu, zašto niste u jedinicama?Jesmo li se bili tako dogovorili?Treba da ste, da vas je što više, sa jedinicama.Morate da ležite u rovu sa svojim vojnicima.Tada će vam vjerovati, tada će oni izvršavati vaša naređenja.
Umjesto bilo kakvog komentara ili reakcija iz komande bataljona, meni se obrati jedan vojnik.
— Znate, pukovniče, šta nije bilo dobro u ovim borbama Nije bilo dobro sadejstvo.
— A šta je to sadejstvo, pitam ga ja.
— Ne znam ja šta je to, ali znam da nije bilo dobro.
— Šta si ti završio?
– Ja sam pomoćnik vozača na kamionu.
— E moj vojniče, ti nisi mogao da položiš vozački ispit, šoferski ispit, a ovamo govoriš o sadejstvu.To nas ubi, čovječe.Malo manje nego ustaše.Svako misli da o svemu može ne samo da govori, nego i da odlučuje.
Tek što sam završio sa pomoćnikom šofera, sklonili su ga, znajući koliko sam prijek čovjek, a dolazi major Peulić, komandant bataljona i obraća se po svim vojnim propisima
— Gospodine pukovniče, vi ste meni dali zadatak da posjednem taj i taj položaj, da izvršim taj i taj zadatak (govorio je major vrlo konkretno) i ja sam to pokušao. Ali samo pokušao. Ne mogu da izvršim taj zadatak.Vojska prosto ne može da opstane na tim položajima zbog stalnog bombardovanja sa teritorije Hrvatske.Vojska je bez mog odobrenja otišla sa tih položaja No, ja smatram da ste Vi u pravu i molim Vas da tamo odemo skupa, da to riješimo, pamakar izgubili glavu.Vojnici su sada po podrumima, ne mogu da ih izvedem na linije.Ne daju se ni pokrenuti.Shvatite, me gospodine pukovniče, meni nije preostalo ništa drugo nego da skinem ovaj čin majora, inače sam inženjer po struci.Ali to ću učiniti ne zbog protesta protiv Vas i jedne Vaše vrlo promišljene naredbe, nego zato što ja ne mogu više da komandujem timljudima Vi meni kao običnom borcu — majoru, ili bivšem majoru, odredite vatreni položaj i ja ću na tom položaju, u rogu, ili u zaklonu da ostanem do smrti.Ja ću časno izvršiti postavljeni zadatak.
— Dobro prijatelju, ja mu kažem sa odobravanjem (iako je vijest loša), vidim da si ti častan čovjek i oficir.Ti ćeš i dalje ostati komandant jedinice.Mi ćemo do sutra nešto da riješimo, a ti molim te pođi kod svojih boraca i prenesi im moju zahvalnost za njihovo dosadašnje herojstvo.Zamoli ih, reci da sam ih ja zamolio da ne napuštaju položaje dok im ne dovedem smjenu.
Hitno sam morao da nađem jedinicu i da im povratim poljuljano samopouzdanje. Bili su to hrabri i čestiti borci, ali danima su na položajima po kojima dnevno padne po hiljadu i više tranata. To se psihički teško izdržava Tu se vodio pravi artiljerijski rat. Višecijevni bacači raketa, teška artiljerija, minobacači sa lijeve obale Save, iz Hrvatske, neprestano su gađali Bijelo brdo i Kostreš.Na sam pomen Kostreša svakom borcu koji je učestvovao u bitkama za ovu kotu dizaće se kosa na glavi i lediti krv u žilama.Ali, ja ću dodati, svaki borac može da bude ponosan na svoje učešće u tim bitkama.Bitke, namjerno govorim u množini, za Kostreš čine jednu čitavu epopeju i o njima će se pričati i pisati i mnogi će imati šta da kažu. U tu epopeju spadaju i borbena dejstva na samom Kostrešu, Bijelom brdu, Koraću, Donjim i Gornjim Bricama i dalje do rijeke Ukrine.
Moram da ispričam još jedan detalj iz borbi za Kostreš i oko Kostreša.Dođem na položaj komandanta brigade potpukovnika Markovića i pitam šta radi, a on mi odgovori:
— Cijelu noć idem na Kostreš i Donje i Gornje Barice i nazad. Odvedem dvadeset vojnika gore, na položaje, i dok se ja vratim na komandno mjesto, oni se vrate za mnom. Ja ih ponovo vratim, a oni se opet vrate. Ja tamo, oni ovamo i tako čitavu noć.Eto, moj komandante, šta Vam je sada potpukovnik-komandant.
Dobro, čovječe, ti si dobar komandant, imaš iskustva sa ljudima Iskusan trupni oficir.Zašto to nisi sredio?
— E moj pukovniče, ja sam bio potpukovnik JNA, a sada nisam ništa Jesam potpukovnik Vojske Republike Srpske ali bez ikakvih ovlaštenja.Samo sluga vojske i naroda, pa da to bar neko cijeni, a ovako nemam zakonskih ovlaštenja, nema ratnih propisa, nema prijekog suda, nemam nikoga osim sebe.Sjednem tako i razmišljam: ko me Tjerao u oficire? Imao sam na mom Kopaoniku sve.Mogao sam bezbrižno da čuvam stado, nađe se uvijek čobanica…Sad mi ovo i treba.Sad sam ja komandir odjeljenja, koji čitavu noć to odjeljenje vodi gore, ali uzalud.Eto zato kažem da sam sluga Pogledajte mi noge — krvave, a žulj do žulja. A vi ste mi naredili da taj položaj ne smije da padne. I ja znam da ne smije, znam to i bez Vašeg naređenja, a i sami znate šta za mene znači naređenje.
Sve sam to znao iz ličnog iskustva, jer sam se sa tim problemima stalno susretao.Sad sam mislio — nisam sam u tim razmišljanjima, pa će možda neko od onih „gore”, iz vlasti, shvatiti da se ne može ratovati, ako nemanekog ko će da stane iza tebe, na koga ćeš moći da se pozoveš, neko na koga se možeš da osloniš.
Trebao bih, a i dužnost mi je, da istaknem majora Đurđevića, komandanta bataljona iz Bosanske Gradiške, tačnije iz sela Turjak.Bio je to pravi komandant.
— Vojnici, hoćemo li izdržati, pitam.
Oni ćute.
— Ko vam je komandant?
— Onaj sijedi major, on stalno hoda od položaja do položaja.
— Pa kakav je bio komandant?
— Eh, da nije njega mi bi pobjegli, ovdje „padaju” hiljade mina (granata) dnevno.Kostreš je opasno mjesto, moj komandante.Ima mrtvih i ranjenih svaki dan, ali major Đurđević ne da nikome da mrdne sa položaja, a i sam je na položaju.
— Hvala, vojnici.
I dok smo se nosili sa ustašama i držali dostignute linije, iskrsavali su različiti problemi — uglavnom organizacijske prirode.To se rješavalo u hodu, nekad sa više, nekad sa manje uspjeha Rat donosi najraznovrsnija iskustva: ljudi koji su činili čuda od junaštva počinju da se kolebaju, ali se brzo trgnu i postaju oni „stari”, nekada se ni iz čega uvuče strah u pojedinca, ili čak u jedinicu, nekada…