Oslobođenje Prnjavora u 2.SR

10.7.2021.

Prvo oslobođenje Prnjavora  u januaru 1943. godine

U subotu 10. jula obilježena je godišnjica oslobođenja Prnjavora u Drugom svjetskom ratu polaganjem vijenaca kod spomen obilježja NOR-a i kod spomenika poginulim pripadnicima VRS u Odbrambeno-otadžbinskom ratu Republike Srpske.

https://www.prnjavor.info/obiljezeno-78-godina-od-oslobodenja-prnjavora/

https://www.prnjavor.info/danas-je-10-juli-dan-oslobodenja-prnjavora/

I ove godine treba spomenuti i sjetiti se da je u oslobođenju Prnjavora 1943. godine, pored partizanskih jedinica učestvovali i četničke jedinice sa Motajice. Vijeme je da nestane podjela na četnike i partrizane, jer i jedni i drugi su bili antifašisti i boriri se za slobodu srpskog naroda.

O tome Veroljub Maletić u knjizi Komunističko-ustaška saradnja u podmotajičkom kraju od Mitrovačkog  sporazuma 1937. do danas, NIP Pogledi, 2020. godine str.53-59, piše:

Iz ovih sporazuma se jasno vidi da je akcija na oslobođenju Prnjavora bila zajednička i da su četnici držali položaje sjeverno od grada, kao i putnu komunikaciju prema Derventi. Uostalom, napad na grad je i sproveden po četničkom planu.

Međutim, komunisti u svojoj literaturi, u kojoj obrađuju napad na Prnjavor, preskaču ove sporazume i negiraju četničko učešće.

Oslobađanje Prnjavora u januaru 1943. godine

Na primjeru ove partizanske akcije vidjećemo kako se odvijala saradnja komunista sa hrvatskim jedinicama, kada je u pitanju naoružavanje i borba protiv zajedničkog neprijatelja – Srba.
Prnjavor je prije rata bio središte sreza, koji je prema popisu iz 1930. godine imao 63653 stanovnika, od čega je 6679 otpadalo na narodnosti (Ukrajinci, Nijemci, Česi, Italijani, Slovaci…). Ovaj gradić je imao veliku važnost, jer se nalazio na putnoj komunikaciji Banjaluka – Кlašnice- Derventa – Brod. Sa sjeverne strane grada se pruža planina Motajica a sa južne Ljubić.
Od početka rata ustaše su uspostavile svoju vlast u gradu i okolini su već vrajem 1941. godine od strane narodnih ustanika bili stjerani u sam grad, gdje su od tada držali jake snage koje su čuvale grad i omogućavale transport pomenutom putnom komunikacijom.
Četnici su oslobađanjem Srpca polovinom 1942. godine zaokružili svoju slobodnu teritoriju od ušća Vrbasa u Savu na zapadu do Prnjavora na jugu i Dervente na istoku, Granicu na sjeveru je činila rijeka Sava. I pored nesuglasica sa Borjanskim četničkim odredom Rade Radića, Srpski motajički četnički odred Nikole Forkape je sa svojim snagama odolijevao naletima ustaša i Nijemaca i suvereno držao Motajicu i okolna sela pod svojom kontrolom.
Njihov uspjeh je bio veći, ako se ima u vidu da je to bio jelini četnički odred u srednjoj i zapadnoj Bosni koji nije potpisao pakt o nenapadanju sa ustašama i Nijemcima.
U to vrijeme, krajem 1942. godine, narod župe, kako se naziva ovo područje, je živio dosta normalnim životom, koliko je to moguće u ratnim uslovima. U to vrijeme na području srednje Bosne ne postoje neke značajnije partizanske snage, a srpski narod je 95% bio uz četnike.
Tako nešto nije moglo da prođe neopaženo komunistima koji na teren srednje Bosne šalju svoju elitnu jedinicu – Prvu proletersku brigadu,
Proleteri stižu u srednju Bosnu u decembru 1942. godine. Pod izgovorom da žele da oslobode narod srednje Bosne oni vrše napade na Teslić, Tešalj, Jelah i Prnjavor. Кasnije će se ispostaviti da je njjihov cilj bio osloboditi narod od svega što je imao, srušiti četničku vlast, naoružati se kod domobrana i ustaša i mobilisati što veći broj Srba u svoje redove, kako bi ginuli za njihove sulude ideje. Uz to napadima na njemačke i ustaške garnizone će na narod navući kaznene ekspedicije koje će vrtšitit strahovite odmazde, a oni sami će, kao što su to uvijek i radili da se povuku na suprotni kraj države.
Da je tako bilo najbolje ćemo vidjeti na primjeru Prnjavora, koji su proleteri oslobodili 16.1.1943. godine Ali, krenimo redom.
Čim su stigli blizu Prnjavora proleteri stupaju u pregovore sa Nikolom Forkapom, komandatom Srpskog motajičkog četničkog odreda. Sačuvana su dva dopisa koja je Forkapa uputio proleterima. U prvom dopisu koji je naslovljen na komandanta prve proleterske brigade i komandanta prve proleterske divizije se, između ostalog navodi:
‘“U vezi vašeg akta od 24. decembra 1942. god. mi vam odgovaramo: Mi smo saglasni i zadovoljni radi saradnje u borbi protiv okupatora i ustaša, protiv kojih smo se stalno borili bez obzira na paktove Rade Radića. Istina, te su naše bore bile manjeg stila zbog pritiska koji je na nas vršio Rade Radić i ceo Borjanski odred zavodeći ljude. Pošto se ne slažemo sa politikom Rade Radića mi smo se odvojili faktično pre dva mjeseca.“
Dalje Forkapa odgovara po tačkama na zahtjeve komunista. Radi boljeg pregleda situacije navešće sve tačke u potpunosti:
1. da li vi i dalje ostajete pri izjave da ne želite i nećete prelaziti na naš sektor, kao i da li ostajete pri saradnji? Mi se borimo samo kao Srbi za slobodu, s tim da oslobođeni narod izabere socijalno uređenje prema poretku kojet traže saveznici.
2. trenutno ne možemo izvršiti veće napade prema ustašama i Nemcima, jer nismo obezbeđeni od strane NOV i Radićevih ljudi koji su još u blizini našeg sektora.
3. odgovaramo za sva nedela koja budu počinili naši borci u borbi. Energično se borimo protiv pljačkaša.
4. u pogledu većih akcija možemo ih saglasni i složno vršiti, po prethodno sporazumno utvrđenom planu.
5. mi nećemo vršiti napad na NOV, ako nas ista ne bi napala na našem sektoru, niti ćemo prelaziti na vaš sektor.
6. u pogledu napada na Prnjavor, na koga smo sačinili planove, ali zbog nove situacije morali smo to da odložimo. Rade Radić (o nemu smo uhvatili pismo ) sporazumeo se sa Hrvatima da se pošalju ustaše koji bi u slučaju našeg odlaska u borbu protiv vas izvršili zauzimanje našeg dela sektora. Mi i dalje mislimo da se taj napad što pre izvrši, pa vam saopštavam da ćemo u slučaju napada držati sektor prema Derventi, gde se nalaze velike neprijateljske cnage i izvršićemo napad na sjeverni deo Prljavora, tj. napad na sve zasede i jedinice oko Prnjavora prema našem sektoru.
7, mi smo u delikatnom položaju s obzirom na to da smo okruženi neprijateljima i to ne samo ustašama i Nemcima koji su skoncetrisani prema nama na svim tačkama, već smo okruženi i ljudima Rade Radića koji nastoji da naš odred razbije u korist ustaša i nemaca. Svojim beskompromisnim stavom prema ustašama i Nemcima privukli smo veće njihove snage, koje se stalno povećavaju, te tako olakšavamo ostalim ustaničkim odredima, Ne bi bilo korisno po zajedničku ustaničku borbu za slobodu, kada bi nas i vi napali, jer bi time olakšali neprijatelju. Smatramo da vi na vašem sektoru, a mi na našem sektoru u saradnji možemo učiniti ogromne koristi za oslobođenje, zašto smo i pošli u borbu.
Кao ovlašćeni delegate upućujemo vam člana štaba našeg odreda brata Mirka Veselinovića i Jovana Кondića.
Molimo vas da hitno odgovorite radi dalje hitne akcije i slobode koju naskoro očekujemo.
КOMANDANT Nikola

Iz ovog Forkapinog dopisa se vidi da su četnici već od ranije sačinili plan napada na Prnjavor, kao i to na nema ni govora o nekoj saradnji četnika sa ustašama i Nijemcima, kako su to prikazivali komunisti za vrijeme i poslije rata. Barem kada je u pitanju Nikola Forkapa i njegov odred. Takođe, iz ovog dopisa se jasno vidi da je četnicima sa ovog područja osnovni cilj bio borba za slobodu srpskog naroda, kao i to da oni ne žele da prejudiciraju kakvo će političko uređenje biti poslije rata, već to prepuštaju volji naroda, kao što je to svugdje u slobodnom demokratskom svijetu. Naravno komunistima to nije odgovaralo, jer njihov osnovni cilj je bio promjena državnog uređenje, odnosno sprovođenje revolucije i uvođenje diktature proleterijata, kako su oni to nazivali. Ali da se vratimo na dešavanja oko Prnjavora krajem 1942. godine.
Forkapa je i dalje bio u uvjerenju da je sa komunistima moguće postići neki sporazum kada je u pitanju zajednička borba protiv ustaša i Nijemaca. To se posebno vidi u njegovom drugom dopisu, koji je u stvari potvrda postignutog sporazuma sa komunistima, od 28.12.1942.g., takođe upućenom komandantima prve proleterske brigade i divizije, a koji takođe donosimo u cjelosti.
„U vezi primljenog sporazuma koji je utanačen između vas i naših delegata, odgvaram vam:
1.sa prvom tačkom sporazuma se u potpunosti slažemo. Ustaše i okupatore treba što prije UNIŠTITI, a isto tako izdajnike u našim redovima. Vama je svakako poznato da smo mi to na našem teritoriju počeli i da je čišćenje izdajnika otpočelo ovih dana. Ljudstvo do sada zavedeno od Rade Radića i drugova prilazi istinskoj borbi, ali svakako potrebno je izvesno vreme da se to sredi. Izdajnici kao Branko Stakić i beskičmeni Srbi doveli su ustanike – četnike u zajedničkoj komandi do služenja Nemcima, jer nam je vrlo dobro poznato da sporazum potpisan sa Hrvatima nije hrvatski akt, već njemački, Nama je poznato još od mjeseca juna, daje pakt učinjen  samo iz nužde,što Nemci gube rat još od početka ove godine. Ukoliko do sada nismo uspeli da se otresemo Rade Radića i ostalih izdajnika, razumljivo je, jer je to bio naporan posao. Sad nam to u potpunosti uspeva. Svi naši ljudi koji su Radu Radića i štab odvraćali od bratoubilacke borbe, bili su pod prismotrom i utroženi.
2. ovaj odred neće nikada dozvoliti da izdajnici nađu utočište na ovoj teritoriji i radi toga obilježavamo tačnu granicu da bi imali i tacnu kontrolu kretanja svakot takvog lica. O Nemcima i Hrvatima koji bi dollazili na našu teritoriju radi akscije na vas nema ni govora, a šo se sada neće ni dogodi ,jer smo u istom položaju kao vi. Nemci su ogorčeni na nas i nazivaju nas bandom samo zato što ne upućujemo snage protiv vas. Bio je čak utanačen sporazum između Nemaca i Rade Radića da mi izađemo na položaje protiv vas, pa da Nemci zauzmu prostoriju u dubinu na 4 km od Save. Uhvaćeno je pismo koje su radi toga pisali Nemci Radiću.
3. mi ne dozvoljavamo svojim jedinicama da sa naše teritorije napadaju vas preko puta Кlašnice- Prnjavor (južno), a prirodno je da ne dozvoljavamo ni jedinicama Rade Radića, koje se nalaze van toga teritorija, tj. južno od puta. U koliko vaše snage, jer ćemo biti u mnogome zaposleni oko blokade Dervente i Prljavora, pređu u poteru za Radićem, nije nam krivo. Sami smo željni da se što pre ova ukloni. Ponavljamo kao i prošli put, borimo se protiv okupatora, koji je svo zlo naneo našem narodu.
4. stanovništvo našeg sektora bez obzira na veru i narodnost živi u potpunoj slobodi, o čemu će svaki stanovnik dati potvrdan odgovor, Mnogi muslimani tražili su prelaz preko Vrbasa, što im je i dozvoljeno. Moramo navesti i to, da mnogo žena i porodica ljudi koji su u domobranima i žsandarmeriji kod Hrvata, žive na našoj teritoriji potpuno slobodno. Ne želimo da se služimo životinjskim metodama nacista i fašista.…………

Napad na Prnjavor  18.januara 1944. godine (isto str.78)

Štab 11. NOU divizije, kojom je tada još uvijek komandovao Josip Mažar Šoša, dopio je odluku 17. januara 1944, godine na sastanku u selu Vijačani da 14. srednjebosanska brigada učestvuje u napadu na Prnjavor, zajedno sa 12. slavonskom brigadom. Zamjenik komandapta divizije bio je za to da se Prnjavor napadne 17. januara, zbog postizanja iznenađenja, Tek kada se pomoćnik komesara 14. brigade, Pstrocki, izjasnio kao partijski rukovodilac brigade, za predlog da se napad odgodi za sledeći dan i da preuzima svu odgovornost za takav stav, svi su se složili da napad otpočne 18. januara u 22 časa.
Razlog za odgađanje napada je bila bojazan da 12. slavonska neće stići na vrijeme, jer se još uvijek nalazila u reonu sela Šnjegotina, dvadesetak kilometara od Prnjavora,
Grad je branila 1. bojna 4. lovačke pukovnije, takozvana „Begićeva bojna“, kojom je komandovao Vagner. Bojna je imala 665 vojnika i starješina, od toga oko 630 domobrana, 20 Nijemaca kao instruktora i 15 ustaša. Bili su dobro izvježbani i naoružani. Imali su mnogo automatskog oružja i nekoliko bacača mina. Prema građanima bili su uzdržani i korektni. Pored njih, u Prnjavoru je bio izvjestan broj žandara i domaćih ustaša. ……..