Sa područja opštine Prnjavor u ovu ratnu jedinicu, po evidenciji jedinice, mobilisano je 1.158 pripadnika VRS.
Naši podaci da je evidentirano u nadležnom opštinskom organu 100 lica, onih koji su regulisali učešće u ratu.
Tim riječima za “Glas Srpske” započeli su priču nekadašnji komandanti jedinica koje su, između ostalih, učestvovale u proboju koridora, jednoj od najsvjetlijih i najznačajnijih bitki u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Prvobitni put ka Srbiji bio je, kako je u očaju i zatraženo, kao kozja staza ali je sadejstvom vojnika iz Srpske i nekadašnje Republike Srpske Krajine oslobođena velika teritorija i izvojevana sloboda.
ppor Šikarac,
Miro Šikarac, ratni komandant “Vukova s Vučijaka” i nasljednik legendarnog Veljka Milankovića na toj poziciji nakon njegove pogibije, kaže da se nada da će ova operacija biti izučavana i na vojnim školama te da će djeca imati priliku da uče o njoj. Prva bitka bila je zauzimanje Cera gdje su prvi izašli “Vukovi” i time otvorili vrata za proboj koridora.
– Bitka na Ceru treba da se slavi do neba. To je prva prava bitka gdje je VRS odnijela pobjedu. Sve do tada je bilo manje-više uspješno, ali to je jedna bitka koja je bila presudna za proboj koridora – rekao je Šikarac, ne zaboravljajući ni druge bitke u kojima su učestvovali njegovi, ali i na stotine drugih hrabrih vojnika……
22.6.2018.
Štab “Vukova sa Vučijaka”
U Prnjavoru u mjesnoj zajednici Kremna na Vučijaku u zgradi ratnog štaba ratne jedinice „Vukovi sa Vučijaka“, na godišnjicu formiranja otvorena je spomen soba udarnog bataljona 1. KK VRS „Vukovi sa Vučijaka“
Ratna jedinica Vukovi sa Vučijaka, više puta je bila pridodata Prnjavorskoj brigadi za izvršavanje borbenih zadataka. U novembru 1993. godine ulazi u formacijski sastav lpbr u 3. bataljon, gdje zajedno sa brigadom odlazi na benkovačko ratište u RSK. U kasnijem borbenom djelovanju dejstvuje kao posebni odred u sastavu brigade.
Dokumentarni film RTRS
Ratni put Prve dobrovoljačke jedinice i Udarnog bataljona 1.KK VRS zabilježen je, u više novinskih članaka, knjiga (npr.Hranioci ratnika, Nedeljko Sančanin, Laktaši 2008.), video materijala, Naš zavičaj Prnjavor, list Glas borca lpbr, veb sajt: lpbr-prnjavor.info i dr.
Komandant bataljona je više puta govorio o ratnom putu bataljona.
Za Dan opštine 20.3.2017. godine organizovana je izložba ratnih fotografija, pored Prnjavorske brigade i Motajičkog bataljon 27.mtbr Derventa prikazane su i ratne fotografije jedinice “Vukova sa Vučijaka”. I danas se mogu vidjeti te ratne fotografije na zidovima u novoj lokaciji Boračke organizacije u Prnjavoru.
Gdje god je otvaran front bili su vrh koplja Prvog krajiškog korpusa, prvi na braniku otadžbine.
I ovo je prilika da kroz fotografiju prikažemo ratni put bataljona-odreda i sjetimo se njenih boraca, da mlađe generacije ne zaborave, a počelo se:
Predsjednik opštinske Boračke organizacije i komandant lpbr Vlado Živković rekao je nakon otvaranja izložbe da je došlo vrijeme da borci iz Prnjavora stanu na mjesto koje im pripada u samom vrhu stvaralaca Republike Srpske. On je istakao da Prnjavor, osim fotografija, ima i veliko bogatstvo u video-zapisima sa ratišta.
„Do građe za izložbu bilo je teško doći, ali osim fotografija imamo veliko bogatstvo od 48 časova zapisa direktno sa ratišta. Pozvao bih sve borce koji imaju fotografije da ih donesu u Boračku organizaciju jer je u toku priprema dokumentacije za Spomen-sobu prnjavorskih boraca“, naglasio je Živković. On je podsjetio da su borci sa područja ove opštine prošli kroz 124 ratne jedinice, te učestvovali u najznačajnijim borbama za stvaranje Republike Srpske.
Načelnik opštine Prnjavor Darko Tomaš koji je naglasio da je ova opština ponosna na svoje borce, jer su svojim ratnim zadacima odgovorili časno i pošteno. „Sa područja Prnjavora 626 boraca dalo je život za stvaranje Republike Srpske, što se nikada ne smije zaboraviti. Večerašnji događaj je dobar potez Boračke organizacije koja sakupljajući sve fotografije iz ratnog perioda dokumentuje jedan period u razvoju naše lokalne zajednice, ali i svih ovih ljudi koji su učestvovali u tim događajima“, rekao je Tomaš.
Tomić Srđan/ lpbr-prnjavor.info
Novi zadatak brigade na benkovačkom ratištu jesen 1993- proljeće 1994.
Bez većih problema u toku dugog puta, brigada stiže na benkovačko ratište 4.11.1993. godine. Da naglasimo da je brigada do sada prošla dosta dugi ratni put, ali prijem koji su nam organizovali mještani i komanda 92. brigade sa komandantom ppuk. Bosanac Veljkom ostaće u ne zaborav svima.
Po naredbi komande 1. KK u sastav 3.pb ulazi i pješadijska četa „Vukovi “ poznata kao Prvi udarni bataljon 1 KK,
Brigada je smještena u očekujući rejon s.Popovići, a pod direktnom komandom 92. mt brigade. Prvi bataljon dobija naređenje po kome treba izvršiti 7.11.1993. godine, smjenu 1. bataljona 92. mtbr. Na liniji odbrane pravcem s.Popovići – Debelo brdo- s.Novigrad. Drugi i treći bataljon trebaju biti u gotovosti za aktivna dejstva i intervencije protiv DTG i HD u zoni odbrane brigade.
Na osnovu naređenja 92. mtbr, str.pov.broj 3125-1 od 21.11.1993. godine, te naređenja komandanta1. lpbr, str.pov.broj 01-540/93 sa mtbr sa zadatkom spriječiti prodor neprijatelja pravcem s.Gornji Zemunik – s.Suhovare i biti spreman za aktivna dejstva na datom pravcu. Težište odbrane imati na pravcima z. Valjanska Kosa – Drače – Banjići – s.Potkosa – Goleš-Subotići- S.Istok.
Dana 3.12.1993. godine 3.pb preuzima rejon odbrane po frontu s. Barabe – s.Ramići – s. Predići sa KM u s. Donji Baturi, gdje uspješno izvodi odbranu do izvlačenja 3.pb 3.2.1994. godine
Naša brigada dobro se uklopili u organizaciju odbrane i dobijenih zadataka. U ovom vremenskom periodu, neprijatelj svakodnevno granatira naše položaje, raspolaže sa velikom količinom artiljerijskog naoružanja, tako da nas neprekidno tuče. U ovim borbama imali smo gubitaka, ranjenih i poginulih boraca. Sa pješadijom neprijatelj nije kretao u ofanzivna dejstva. Na benkovačkom ratištu, gdje je brigada imala isključivo odbrambene zadatke, ostajemo do 2.2.1994. godine i tada dobijamo naređenje 1. KK da se brigada izvlači u rejon Prnjavora, gdje očekujemo novi zadatak. Marš brigade Benkovac – Prnjavor, uspješno je izveden i brigada dobija odmor do 8.2.1994. godine.
Na ovom ratištu brigada je imala 6 lakše, 4 teže ranjenih i 2 poginula pripadnika brigade.[1]
[1] Isto, str. 21-22
Početkom februara 1993. godine vode se velike borbe za oslobođenje Kašića, gdje Vukovi sa Vučijaka vode značajne borbe uz veliki broj poginulih pripadnika HV.
nedaleko od crkve u Kašiću u predvečerje 1. veljače 1993. godine upali u srbočetničku zasjedu. U dva tamića poginulo je 17 njegovih suboraca, a tog dana i noći poginula su sveukupno 23 pripadnika brodske Kobre.
JEDNA OD NAJKRVAVIJIH U DOMOVINSKOM RATU
Na današnji dan 1993. godine odigrala se bitka za Kašić
1. veljače, kad je neprijatelj otpočeo protunapad na Kašić, “razmjene” snaga 4. GBR i 3. GBR još je trajala, a u kaosu je agresor nanio velike gubitke. No, do dolaska oklopne postrojbe 3. GBR, tenkisti 4. GBR predvođeni Andrijom Matijašem Paukom hrabro su uzvratili i dali svoj obol obrani mjesta. Prvog dana bitke za Kašić poginulo je 17 pripadnika 3. GBR, a sljedećeg dana njih 8. U obrani zadarskog zaleđa smrtno je stradalo ukupno 35 vojnika 3. gardijske brigade “Kuna”.U bici koja je uslijedila, Kašić je nekoliko puta vraćan iz srpskih u hrvatske ruke. U konačnom ishodu, ne samo da je Kašić spašen, već je otklonjena opasnost i od Zadra koji je također bio ugrožen.
Vukovi, Okučani
Početak priče o “Vukovima sa Vučijaka” počinje jednim skupom viđenih Srba. Održan je Vidovdan 1990. godine u Bosanskom Grahovu. tada je procijenjeno da Srbima i srpskom narodu dolaze teški dani, nova stradanja. Za takve dane trebalo se pripremiti i u vojničkom smislu. odlučeno je da se počne sa specijslnom vojničkom obukom u Golubiću, kod Knina. Pozivu i svojevrsnom izazovu, ne odolijeva ni Veljko Milankjović, kasnije duhovni i vojni vođa “Vukova” o kojim je riječ. Odlazi u golubić i sprema se za rat, u kojem će za razliku od brojnih drugih Srba od visokog političkog rejtinga imati priliku da plače od neproijatnog mirisa baruta, zadaha prebliske smrti … nepravde kakvu samo rat sobom nosi. Po povratku iz Golubića, probrani momci, prolaze i obuku na Vučijaku. Na početku formiranja jedinice koja će se nakon silnih borbi službeno zvati Prvi krajiški udarni bataljon, bilo ih je, pored instruktora i komandanta Milankovića, svega dvadeset pet. Za početak dovoljno.
U doba kada su povampireni srbožderi, sa već pripremljenim oštricama nalik na one koje su koristili njihovi dedovi u Jasenovcu i ostalim stratištima, krenuli u sječu knezova i nejači, dok je velika većina Srba bila zatrovana idejom bratstva i jedinstva, na Vučijaku, tu na brdu nadomak Prnjavora, junak iz roda Milankovića je kristalizao svoju viziju.
Кako se oduprijeti nožu i dušmaninu.
U dogovoru sa gospodinom Mirom Mlađenovićem i gospodinom Borivojem Sendićem odlazi sa grupom momaka na specijalnu obuku u Golubić kod Кnina.
Ti momci će biti okosnica budućeg čopora Vukova sa Vučjaka, buduće Vojske Republike Srpske…
Budući vođa je tu stekao prva znanja iz oblasti ratovanja, hrabrosti mu nikad nije ni nedostajalo. Slavonija je već uveliko vapila za pomoć.
Smotra
Preko svojih emisara, koji su se razišli prnjavorskom i drugim opštinama uspjeli su da okupi čopor momaka vučijeg srca i sulude hrabrosti, koji će, zauzimajući repetitor na Кozari, početi proces srpske samostalnosti. Već 9.9.1991. godine momči prelaze Savu kod Mlake i krče svoj slavni i krvavi put, nadasve krvav.
Čopor je brojao 53. čovjeka – vuka.
Nakon nekoliko dana aktivne odbrane Mlake čopor staje na put još krvavim ustašama od klanja, u selu Vrbovljani, i tu razbija poveću grupaciju -Imanovih bojovnika. Od tada pa nadalje čuvari kašnjikov demokracije će plaćati ceh svakom novom susretu sa čoporom. Od tada pa nadalje domobrani Lijepe njihove Vukove sa Vučijaka počinju da nazivaju Кerovi sa Кernika, ne mogavši drugačije da napakoste MOMCIMa. Već tada Čovac i Gređani, sela nadomak Vrbovljana, su bili u plamenu. Vukovi prihvataju nejač, izbjegle žene i Decu iz tih sela.
Prelazeći u kontranapad Vukovi osvajaju Кošutaricu, selo nadomak Mlake, protjeravši sve povampirene ustaše koje su živjele na tom prostoru, zatim sledi napad na Jasenovac u kome oveća grupa Vukova ovladava važnim strateškim uporištem. Zanimljivo je da su ustaše u povlačenju pokupili iz Memorijalnog muzeja Jasenovac sve što je služilo za klanje Srba, dajući nam do znanja da su potomci svojih djedova. Nakon Jasenovca dolazi aktivna odbrana Medara, Mašića, Gornje Trnave u čemu Vukovi prednjače hrabrošću i odlučnošću.
Operacija koridor
Uvidevši da su Vukovi pokrupan zalogaj, Tuđman pribjegava lukavstvu što je svojstveno Latinima – moli za pomoć svog prijatelja po srbožderstvu Aliju Izetbegovića, za pomoć. Oni uz svesrdnu pomoć Alije Delimustafića i srpskih doušnika i žandarmerije vrši nezapamćenu Hajku na Vukove koji su već jednom nogom ušli na vrata srpske istorije. U analima će ostati zabilježena svirepost i sadizam, koji su tad ispoljili policajci srpske nacionalnosti prema Vukovima. Prilikom hapšenja jedan momak iz čopora je ranjen. Optužba na osnovu koje su teretili uhapšene Vukove bila je: “pljačka, pronevjera, ubistva, posjedovanje oružja.“ Napominjem da je prilikom hapšenja Služba državne bezbjednosti BiH u saradnji sa ostlaim izdajnicima podmetnula i veću količinu zlata, uz neviđenu medijsku kampanju.
Dvije grupe Vukova, ukupno 30 momaka, uspijeva da izbjegne hapšenje zahvaljujući pravovremenom obavještenju i organizovanosti. Naštiman politički proces u stilu najžešće farse se produžuje sa ciljem da se Vukovi obezglave, ne bi li Tuđmanovi kolašnjikov demokratija ovladala Okučanima ključnim mjestom za odbranu Zapadne Slavonije, te da odgode napad na Novu Gra.dišku, koji se već bio uveliko pripremao. Na njihovu veliku žalost, stižu predstavnici naroda i predstavnici tadašnje vlasti Zapadne Slavonije sa zahtjevom da im se pusti zaštitnik. Pod velikim pritiskom šireg lobija te zahvaljujući bujanju samosvjesti kod većine Srba, balije sa pomagačima ostaju kratkih rukava. Naknadno se dolazi do saznanja da je gospodin Alija i njegova svita spremala likvidaciju Veljka Milankovića u zatvoru na Tunjicama, i da, zahvaljujući pobuni širih razmjera, i radi mira u kući, to nije urađeno.
Pod velikim pritiskom narodnih masa Veljko biva pušten, a sa njim i preostali Vukovi iz Čopora.
Ne čekajući da se prašina spusti, kreće se put Ratkovca, sela u Slavoniji, koje je bilo izloženo žestokim napadima Tuđmanovih bojovnika.
smotra gen Talić
Sjećanje na Vukove, vraća me u jesen 1993. godine. Postrojena četa momaka, riješena da Otadžbini pokloni sve što ima, a većina ih osim vlastitog života ništa i nije imala.
Valjda je to srpski usud da srpsku zemlju brani najsiromašniji. Sjećam se da pojedini momci nisu imali dovoljno novca da plate sendvič koji je donesen iz obližnje kafane. Na našu veliku žalost, ni dan – danas, stanje se nije bitnije popravilo.
Prelaskom Save, trebalo je da se riješe sve dileme – za čovjeka je najveća-žrtvovati sebe za dobrobit naroda ili ne. Žrtvovati se, to su Vukovi sa Vučijaka oduvijek znali. Pojavili su se i bili postojani to drugi nisu.
Ni jedna vojska na svijetu nije podnijela stojički toliko izdaja kao bivša JNA, u prvim mjesecima ovog rata. Raznolikost nacionalnog sastava vojske i starješinskog kadra, do savremenih petokolonaša, koji su na svakom koraku sabotirali ili davali pasivan otpor svemu oko sebe, prelasci na drugu stranu, zbunjivanje stanovništva – tada su bili vojničko pravilo ponašanja.
Hrvati su svoje, još uvijek oficire JNA, ostavljali na teritoriji pod srpskom kontrolom, a ovi su putem radio veze na naše položaje navodili neprijateljsku artiljeriju.
U takav nered i haos, Vukovi sa Vučijaka ulaze pod oznakama Milicije Кrajine, sa različitim znanjem na kapama, dočekani sa skepticizmom i odbojnošću, i sa tada i danas podrugljivim “paravojska” nazivom. Zbog raznolikosti znamenja na kapama, komandant Veljko Milanković, naređuje da se kape skinu.
U jednoj od izdaja, koja se desila u Gornjoj Trnavi, u Zapadnoj Slavoniji, bilo je to decembra – 91 . godine, oficir JNA, musliman, pokušava da preda tenk hrvatskim bojovnicima. Vukovi su to osujetili pucajući iz stojećeg stava na brisanom prostoru. Ustaše smo onemogućili da dođu do tenka, koji je trebalo da bude okrenut protiv nas. Кad su uvideli da to neće ići lako, ustaše su “zoljama i osama“ pokušale da unište tenk. Jedna od tih raketa smrtno ranjava Miroljuba Gajića (treba Bajić Ljubomir, ispravka TS) iz Grabik Ilove, mladića koji će u analima ostati zapamćen i zapisan kao prva žrtva u jedinici Vukova. Taj junak je svojom smrću otvorio crnu knjigu. k0ia će nedugo zatim biti ispisana imenima desetina Vukova. koji će svojim životima dati pečat srpskom stradanju.
U doba su druge jedinice imale čitave timove ljudi zaduženih za arhivu, mi smo svoju čuvali u jednoj omanjoj svesci, koju je Ćato – Duško Кusić, nosio savijenu u džepu svo. jih maskirnih hlača. Naš arhivar. ne samo da je uspješno vodio kompletnu evidenciju, nego je još i uz sva postrojavanja stizao da predvodi Vukove u novim okršajima, čiji pobjednički ishod je sam i kreirao i određivao. Nadimak Ćato, dobio je na samom početku rata i sa njim je otišao u grob gotovo neprimjetno, ne remeteći mir, tako neprimjetno kao osmijeh koji nikada nije skidao sa lica. I Ćatina sveska je zamijenjena u međuvremenu hrpama novih ali Ćatina je naša i nezamjenjivo najdraža. Danas dolaze novi mladići da pod unis:Rormom Vukova sa Vučijaka ratuju, postrojavaju se isto kao nekada., Svjesni da neće doći, pri svakom novom postrojavanju – uporno očekujemo Ćatu sa svojom bilježnicom.
Raspored 2.okb garantovao je uspješnu odbranu pored snaga za podršku i pridodate jedinice TO Okučana, prnjavorskog odreda TO i Vukovi sa Vučijaka. U decembru Vukovi su u borbenom rasporedu 2.okb 329.okbrJA koji je bio u rasporedu za odbranu 1.tč u Ratkovca i Smrtića iz pravca Šagovine i Širinaca. 3.tč poručnika Gorana Sivca u rezervi , a dio snaga je izdvojen za odbranu Donje Trnave iz pravca Duge Međe, odakle je neprijatelj učestalo ubacivao DTG. 2.tč sa komandirom kapetana Mile Panića brani položaje Medara i Dragalića, gdje su bile raspoređene i jedinice Odreda TO Prnjavor.
Major Branko Suzić knjizi Udarne pesnice 1.okbr, Banja Luka, 1995. str 47,50-53 . za „Vukove sa Vučijaka“, kaže:
Banja Luka 1995. godine
Ta jedinica je uživala poseban status i privilegije iz meni nepoznatih razloga. Bila je to jedna četa od stotinjak boraca, među kojima je bilo lica „Rambo“ stila i komotnijeg ponašanja. Među njima je bilo i dobih i hrabrih boraca. Kod naših vojnika su izazivali i djelimično podozrenje, jer su bili opremljeni sa maskirnim uniformama i češće od ostalih išli na odmor. Jednom riječju, bili su povlašćeni u odnosu na ostale, što je izazivalo nezadovoljstvo i negodovanje ostalog ljudstva.
Jedinica Veljke Milankovića raspoređena je početkom januara u rejon Medara[1], gdje su već bile raspoređene snage našeg bataljona i teritorijalci. Oni su bili raspoređeni na prednjem kraju odbrane Medara, desno od glavne ulice. Interesantno je bilo zapaziti da su bili skloni samostalnim avanturističkim akcijama, bez znanja pretpostavljene komande. To jest, ponekad su djelovali samovoljno. To nije bilo u redu, jer je dolazilo do iritiranja neprijateljskih snaga koje su uzvraćale na akcije, tako da je često kretanje po Medarima bilo opasno zbog dejstva snajperista. Posebno se neprijatelj okuražio nakon potpisivanja primirja , poslije 3. januara, tako da je obilato koristio i zloupotrebljavao primirje i svaku priliku da svoje položaje približni našima.
major Branko Suzić
Nakon izvesnog vremena, po naređenju komandanta brigade pukovnika Simić Radomira, Veljkina grupa-četa je nakon odmora prešla na položaje u Gornju Trnavu, da bi, sadejstvujući sa našim snagama i snagama TO odvratili od sve agresivnijeg napada neprijateljskih snaga iz pravca Šagovine. Tako je nakon čarki sa neprijateljem, Veljko samovoljno, bez mog znanja i znanja komande brigade, krenuo u protivnapad, angažujući pri tome i dva tenka M-84 iz tenkovskog voda koji je tu bio raspoređen. U okršaju sa neprijateljem , od dejstva „zolje“ koja je promašila tenk, poginuo[2] je jedan borac iz Veljkine čete, a pri povlačenju snaga unazad, jedan tenk je skliznuo sa puta, tako da mu je desna gusjenica ostala u jarku pored puta. Posada je napustila tenk. U jednom momentu tenk je ostao u međuprostoru između dvije zaraćene strane, ali pod zaštitom drugog tenka. Bio sam iznenađen kada mi je javljeno da ima problema u Gornjoj Trnavi, pa sam otišao na lice mjesta, da se uvjerim o čemu se radi. Imao sam šta i vidjeti. Naišao sam na neraspoloženog Veljka, njegove saborce i moje tenkiste, dok je praštalo od dejstava na sve strane. Nije mi bilo jasno zbog čega su tako potišteni dok nisam ugladao zapaljenu svijeću pored poginulog Veljkovog borca prekrivenog bijelim čaršafom. Veljko je bio besan što mu je poginuo vojnik i kivan na tenkiste, otkrivljujući ih za smrt njegovog borca. Rekao sam da se smiri i da nisu smeli ići napred bez naređenja. Zajedno smo organizovali izvlačenje zaglavljenog tenka, s tim što smo predhodno izveli demonstrativni napad. Za to vijeme vozač je uskočio u tenk i upalio motor. Ispostavilo se da tenk nije bio zaglavljen i da se mogao vratiti nazad sopstvenim hodom. Nakon izvesnog vremena, a valjda i po želji Veljke Milankovića, komandant brigade je naredio da se Veljkova jedinica razmjesti u rejonu sjeverno od s. Ratkovac, radi odbrane iz pravca Širinaca. Na tu odluku vjerovatno je uticala i činjenica da su Širinci povlačenjem Užičana prešli u ruke hrtvatskih snaga, pa je pretila opasnost od ugrožavanja boka naših snaga, pa je komanda brigade sa Veljkovom jedinicom pokušala da ojača bok. S obzirom da su na tom prostoru bili raspoređeni dijelovi 1.tč našeg okb. Veljkova jedinica i tu je bila u zoni odgovornosti 2.okb, pa je i tu sadejstvo između nas trebalo je doći do izražaja. Na osnovu prisluškivanja neprijateljskih veza kao i mnogo puta do sada, došli smo do saznanja da pripremaju ubacivanje DG iz pravca Širinaca. Zato smo preuzeli mjere zaštite od eventuvalnog iznenađenja. Shodno tome, iz Veljkove jedinice upućena grupa radi organizovane zasjede. Sa njima je pošao i Veljko. Pri njegovom povratku, uslijed nepažnje, zakačio je poteznu minu u našem minskom polju, koja mu je, nažalost, oštetila nogu, pa mu je na VMA izvršena amputacija stopala. Tako je u pokušaju da spriječi neprijateljsku DG u njenim namjerama Veljko Milanković teže ranjen u rejonu sjeverno od Ratkovca. Taj događaj imao je negativan uticaj na stanje u njegovoj jedinici, koja je inače bila, zadovoljavajući njegovim strogim metodama disciplinovanja, jer su pripadnici njegove jedinice imali prema njemu stahopoštovanje. Njegovi borci su se ponosili što su bili pripadnicima „Vukova, o kojima su se pričale razne priče, i loše i dobre. Inače su izigravali i oponašali Rambo stil, naročito spoljašnim izgledom i načinom odjevanja, kako bi privlačili pažnju na sebe. O njima su kasnije u narodu stvarane legende, zahvaljujući medijskoj propagandi. I poslije Veljkovog ranjavanja njegova jedinica ostala još izvesno vrijeme na položaju. Veljko se nakon liječenja vratio sa protezom u svoju jedinicu, što je još više ohrabrilo njegove borce. Pored navedenog sadejstva sa „Vukovima“ u Zapadnoj Slavoniji pripadnici naše jedinice uspješno su sadejstvovali sa njima u borbama za Koridor. Posebno pri oslobađanju Cera i mjesta južno od Pelagićeva, gdje smo zajedničkim snagama oslobodili sela Bukvik Donji i Gornji i druga zaseoka.
[1] 2.pješadijska četa Odreda TO Prnjavor držala je liniju Dragalić do prugu u Medarima, tako da je sa dejstvovala sa „Vukovima“
[2] Bajić Ljubomir, 1965. iz Donje Ilove, opština Prnjavor
Pogledati general 6 epizoda Hrvatske serije “Kašić”
Ozren
Ozren je planina u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine. Geografska cjelina Ozrena je administrativno i teritorijalno podijeljena u okvirima opština: Doboj, Gračanica, Lukavac, Banovići, Zavidovići i Maglaj. Najviši vrh se zove Velika Ostravica i ima nadmorsku visinu od 918 metara. To je ujedno i jedini vrh čija visina prelazi 900 metara. Ostali značajni ozrenski vrhovi su: Krstata Ploča 893 m.n.v., Kraljica 883 m.n.v., Bojište 848 m.n.v. itd.
Ozren 1994. komandant lpbr u izviđanju.
Dok organizujemo pokret jedinice na Ozren 18.6.1994. godine, na Ozrenu naši borci vode žestoke borbe.
greda Podcijelova,,
U rejonu kote 706 – Podsjelovo – muslimani žestoko napadaju, napadnuta je Đurina policija, devet izvanrednih momaka je poginulo, u pomoć im pristižu „Vukovi“ na čelu s komandirom Sančanin Bogoljubom i u toj borbi imamo trojicu lakše ranjenih boraca: Jerinić Neđu, Jovanović Zorana i Aleksić Slobodana.
Na Ozrenu je brigada izuzev 3. bataljona koji je još uvijek drži položaje u Jabučić Polje, jer te položaje vučijačka brigada nije mogla preuzeti zbog nedostatka ljudstva.
Komanda brigade u Gornjoj Brijesnici je pod otvorenim nebom, nemamo se gdje smjestiti, uslovi za rad su gotovo nemogući, Ubrzano radimo na uspostavljanju linije odbrane, urađen je je dobar dio rovova, a pridodat nam vod inženjerije sa komandirom st.vodnikom Radić Stanojem vrši zaprečavanje prednjeg kraja odbrane.
Naređenje je da se vrate izgubljeni položaji od prije nekoliko dana. Pojačanja stižu. Pridodati su nam Mandini borci sa Majevice iz Ugljevika.
Pogled sa Nikolinog brda na Svinjašnicu, lijevo krilo zone brigade
„Vukovi“ i Ćipini izviđači 1. bataljona ulaze u neprijateljsku liniju odbrane između Sjenokosa i Tunjika (Ćipo, major, Vujić, Kalabić i Gajić) upadaju u rovove muslimana, petoricu likvidiraju, kod jednog poginulog nalaze pismo napisano na arapskom, znači „mudžahedini“ su u akciji. Pomjeranje linije prema muslimanima ide teško. Naš desni susjed – Mandini, bore se bez većeg uspjeha , veće uspjehe ima „Mauzer“ iz Bijeljine, dobro su opremljeni, imaju hrabre borce, problem je što teško uvode tehniku kroz nepristupačan teren. Već nekoliko dana vodimo žestoke borbe, muslimana ima kao mrava, slabo napredujemo, nikako da se vratimo na položaje koje je držala laktaška brigada. Istureno KM korpusa je u Tumarama, neprekidno sa nama je i komandant general Talić, po cijeli dan je sa borcima, obilazi ih, savjetuje, pomaže u svakoj borbi, vide to borci i cijene.
Sam strategijski položaj Ozrena je u takvoj poziciji da kontroliše komunikacije dolinom Spreče, Bosne i Krivaje, dakle razdvaja dva muslimanska bazena, tuzlanski i zenički, gdje se nalaze njihova dva najjača korupsa, II i III. Samim svojim postojanjem, Ozren faktički sprečava nastajanje islamske fundamentalističke države na prostorima bivše BiH. Za sebe vezujemo respektivne muslimanske snage, oko 12 brigada. Bilo koja od njih da se “otkači”, eto je odmah na vratima Teslića, Doboja, Trebave ili Posavine. Političko uporište za odbranu ovih prostora, naš državni i politički vrh, ima time što je ovo jedna od naših najkompaktnih, izvorno srpskih cjelina, sa 56 srpskih naselja, koja imaju duboke korijene u prošlosti, sa svoja tri nemanjička manastira, od kojih je onaj u Udrimu na žalost spaljen. (Srpska vojska – 8.6.1994., str. 23)
Članak o prnjavorskoj brigadi u Ozrenskim vidicima , broj 2 od juna 1994. godine:
Početkom 1994. godine jedinica dolazi na prostore dobojskog ratišta da bi u martu stigli ponovo na Ozren.
intv 1.lpb
Кako se osjećaju i kako su primljeni među Ozreniima, govorio nam je načelnik Brigade kapetan prve klase Nikola Merlović: „Ozrenci su nas izva nrevno dočekali. naročito meštani Stoga i Pridjela. A, o Ozreniima kao borcima je suvišno govoriti. Mene posebno oduševljavaju izviđačko-diverzantske jedinice koje su uvijek spremne da idu direktno neprijateljske rovove, „Кapetan Merlović kaže da neprijatelj zna da su oni na Ozrenu i da su mu šanse nikakve. a nama Ozrencima poručuju: „Stanovništvo je uporno i samo treba takvo da ostane. U skladu sa mogućnostima, vi ste više nego dobro organizovani. Vi Ozrenci ste praktično svi uključeni u odbranu. pa zajedno s nama, ne vidimo onoga ko nas može pobijediti. Što se tiče boraca moje Brigade, oni će sigurno očuvati liniju odbrane u zoni naše odgovornosti.“ U riječi načelnika Merlovića smo se i sami uvjerili obilazebi liniju odbrane u zoni Prvog bataljona komandanta Brane Tubaka- U društvu sa komandirom druge čete Veliborom Remić došli smo merđu borce, gdje je linija razgraničenja s neprijateljem oko stotinjak metara. Tu, u rovu, sa svojim borcima je i komandant Tubak. U razgovoru s njim i grupom boraca koju su činili Željko Prodanović, Ljubiša Đekić Ljubiša Jugović, Miladin Gatarić. Željko Galić… saznajemo da su linije odbrane čvrste i neprobojne. Borci su oduševljeni Ozrencima u odnosu na prilike u kojima se nalaze i odlučno stavljaju do znanja pa pitanije njihove odbrane za neprijatelja pravi bedem. Ratni put Prve prnjavorske lake pešadijske brigade to sigurno garantuju”.1994-VI_19
„Pobornici mira“ –UNPROFOR i njihovi avioni, kao nikada do sada nadlijeću naše položaje. Muslimani izuzetno precizno gađaju raspored naših jedinica, ne treba biti mnogo pametan da bi zaključio da UNPROFOR snima naše položaje i dostavlja im podatke.Danas je 26.6.1994. godine, nedjelja, za nas nema odmora, za nas je svaki dan radni. Ponovo Ćipo sa svojom udarnom grupom i „Vukovi“ pokušavaju borbom prsa u prsa probiti liniju odbrane koju su muslimani organizovali, ide teško, u takvoj borbi teško je ranjen Sančanin Milorad a lakše Kalabić Mišo.
Noć je protekla relativno mirno, a zatim ponovo akcija. Na desnom krilu Mauzerovi „Panteri“ solidno napreduju prema koti 726, uzeli su je, dalje ne ide, imali su 28 ranjenih i četiri poginula u ovim borbama. Naša vojna policija s komandirom Popadić Borivojem i 1. bataljon uništavaju isturena odjeljenja muslimana, pomjeraju liniju odbrane prema s.Tunjik, ali podići muslimane na povlačenje, nemoguće je. Naš drugi bataljon i danas totalno neaktivan. Upadamo u vezu s muslimanima i čujemo naređenje da komandiri ubijaju svakog onog ko se počne povlačiti. Sva borbena dejstva na današnji dan 27.6.1994. godine kontroliše general Talić. Ne bi mogli reći da je nezadovoljan sa svim što činimo, jer istinski pokušavamo sve, ali glavom kroz zid se ne može.
Ozren, na izviđanju komandanta 1.bataljona
Na izviđanju komandanta 1. bataljona
Osvanuo je lijep sunčan dan, 28.6.1994. godine, „Vidovdan“, krsna slava VRS, sve smo isplanirali kako da obilježimo ovaj dan, od plana ništa, borbe se nastavljaju prema Tunjiku i Sjenokosu. Naša policija i 1. bataljon dobro rade, 2. bataljon ponovo neaktivan. Od 18.6.1994. godine slabo smo uspjeli pomjeriti liniju odbrane prema neprijatelju. Komandant Vlado sa policajcem Vukovićem odlazi ispred prednjeg kraja 2. bataljona, pravi gluposti da bi dokazao da je moguće pomjeriti liniju odbrane prema neprijatelju.
I danas je general Talić sa nama, lično nam čestita. Brigada je odlikovana a povelju ćemo primiti u nekim boljim uslovima.
Podjeta predstavika opštine na položajima Ozrena.
Bez obzira na borbena dejstva, danas je posjetilo Kolo srpskih sestara i predsjednik opštine Nemanja Vasić.
Noći su uglavnom mirne, sa sporadičnom vatrom u jutarnjim časovima (29.6.1994.). Komandant Vlado , po naređenju generala Talića, odlazi na spoj 1. i 2. bataljona sa vojnom policijom brigade i Vukovima da pokuša nemoguće, izvodi se napad. Kiša i loše vrijeme omogućavaju da se priđe muslimanima koji su se već dobro utvrdili. U rejonu Tunjika počinje borba gotovo prsa u prsa, bacaju se bombe sa jedne i druge strane. Trojica policajaca su lakše ranjeni : Đumić Perica, Milanović Radovan i Blagojević Željko, ponovo neuspjeh, fanatici ni metar da odstupe. Granate koje padaju po našoj liniji odbrane ni ne računamo, brojne su. Danas je teško ranjen borac 1. bataljona Petrović Rajko. Večeras, 29.6. u 19,00 časova general Talić održao je referisanje s komandantima, nije zadovoljan učinkom, ali naglašava da se mora tražiti ključ rješenja kako potisnuti muslimane inače, ugrožen je put prema Voziću, aktivna odbrana mora se nastaviti.
Sve aktivnosti boraca na liniji napada dobro prati pozadina, obezbijeđeni smo sa municijom, hranom i gorivom.
Ove borbe postaju iscrpljujuće, napadamo iz dana u dan, a gotovo da se nismo maknuli sa mjesta. Vojna policija i 1. bataljon dignu dva do tri rova, muslimani se povuku koji metar, ukopaju se i ponovo pružaju žestok otpor.
s.Tunjik
General Talić insistira da se u aktivnu borbu uvede i 2. bataljon koji je neaktivan, poziva komandanta Kuzmanović Milorada i traži aktivnost. Vojna policija OG Doboj pokušava sjeverno od Tunjika uništiti neke rovove – bezuspješno. Imaju veći broj ranjenih i dva poginula borca (1.7.1994.). Oko 16,00 časova kreće prvi put 2. bataljon u ofanzivna dejstva, nisu krenuli daleko prema Sjenokosu i susret sa Muslimanima koji su dobro ukopani, pružaju žestok otpor, jedinica ima ranjenih, ne može naprijed.
Osjeti se velika koncentracija vojske na malom prostoru, svako granatiranje najčešće nalazi po koji cilj, ponovo imamo ranjenih: Milinčić Predrag i Marić Miroslav. Brigada je sada kompletna. Treći bataljon predao je liniju odbrane Jabučić Polje i prikljućio se brigadi na Podsjelovu.
Dio snaga 3.pb dolaskom u s. Gornja Bijesnica, opština Lukavac, Ozren odmah se upućuje za smjenu položaja voda vojne policije brigade u večernjim satima na padinama k. 702 Podcijelova prema s. Tunjik.
Kasnije učestvuje u izvođenju b/d sa izviđačkom četom 1. KK (komandir sv Čaruga) na pravcu prema Šupljoj bukvi.
pripadnici 3.voda 3.čete 3.lpb na položajima Ozrena
Danonoćne borbe iscrpile su mnoge borce, moramo odmoriti jedan broj boraca uvođenjem svježih snaga. Treći bataljon posjeda dio položaja prvog i dio položaja drugog bataljona, kako bi jedan broj boraca izvukli sa linije odbrane u dubinu i malo odmorili. Na referisanju u Tumarama koje je održao general Talić 4.7.1994. godine, planiran je novi napad. Gotovost za napad u 4,00 časova. U borbu se uvodi korpusna policija OG Doboj i „Vukovi“ prolaze između naših položaja u 04.00 časa, sve je spremno, čuju se jauci, muslimani imaju ranjenih, ali se ne povlače već uzvraćaju artiljerijom. U ovim borbama za kratko vrijeme imamo veći broj ranjenih boraca, naš sanitet ima pune ruke posla, opslužuje i sve jedinice koje se nalaze na svim prostorima. Ponovo nismo imali uspjeha, ali 7.7. nastavljamo na ovim prostorima. Danas se vodila uglavnom artiljerijska borba, ispaljen je veliki broj artiljerijskih projektila sa jedne i sa druge strane, ponovo smo imali ranjenih boraca.
komandir 1.voda 1.čete 3.pb na položaju Podsijelova.
Prema Stjepanskom potoku na vijencu organizuje se borbeno osiguranje jačine jednog voda 1. čete sa zadatkom osiguranja i daljih dejstava, a u slučaju jačeg napada neprijatelja da sa povuče pozadi u rovove. I dok pokušavamo ofanzivnim dejstvima u rejonu Humke – kote 726 – 8.7.1994. muslimani kreću u protivnapad. Borba prsa u prsa. Treći bataljon se žestoko bori, ne uzmičemo, ali imamo veći broj ranjenih, a poginuo je Martinović Željko, ranjeni su Marić Zdravko, Rakić Rodoljub, Knežević Dobrinko, Kuzmanović Duško, Mijatović Milorad i Vasić Gojko, svi borci iz trećeg bataljona. Moral boraca nije pao, žestoko su se borili i uspjeli su vratiti muslimane na početne položaje. Komandant Tomić Srđan dobro komanduje i kontroliše situaciju u z/o 3. bataljona.
Precizan artiljerijski pogodak muslimana i u 2. bataljonu smrtno je pogođen Repić Mladen, a ranjeni su Dubravac Tomislav i Đukić Goran.
Imali smo izuzetno težak dan, veliki broj gubitaka poslije žestokih borbi. Neprekidne borbe, već veliki broj izbačenih boraca iz stroja, gotovo ništa nam ne polazi za rukom. Težak i nepristupačan teren, nemoguće uvođenje tenkova, muslimani sve to dobro koriste, u sami sumrak 9.7.1994. godine još jedan napad muslimana na kotu 726 i treći bataljon, napad je uspješno odbijen. U ovoj borbi imali smo jednog ranjenog borca – Trivunović Gorana.
Na relativno malom prostoru Podsjelova koncentrisan je veliki broj vojnika i naših i muslimanskih, a snage kao da su izjednačene, ne možemo ni pomjeriti muslimane , a ni oni nas. Nama je preostalo samo da što bolje utvrdimo liniju odbrane i spriječimo dalji prodor muslimana. Borbe kao da su malo jenjale, sa jedne i druge strane uputi se po koji artiljerijski projektil, više kao da se da do znanja prisustvo jedinica sa druge strane.
Naši borci kao da su ostali bez motiva za ofanzivna dejstva. Nikome se ne kreće naprijed, jer svi dosadašnji pokušaji prošli su bez većih uspjeha. Od 17.6.1994. godine, kada smo krenuli na intervenciju, poslije probijanja linije odbrane laktaške brigade, pa do danas , na ovim prostorima Podsjelova, poginulo je 30 boraca, računajući i interventne jedinice koje su došle na ove prostore da pomognu vraćanje izgubljenih položaja, a oko 260 boraca je ranjeno. Jedan javašluk, opuštenost, neorganizovanost laktaške brigade skupo smo platili – krvlju saboraca.
Situacija na Ozrenu nimalo povoljna, borbe su slabijeg intenziteta, ali i dalje svakodnevne. Pozadinsko obezbjeđenje sve teže obezbjeđuje potrebe, pa se može slobodno reći da i ne zadovoljava, teško obezbjeđujemo municiju, a pogotovo teško je obezbijediti mine za MB 82 mm. Hrane imamo u dovoljnim količinama, a goriva imamo samo za najnužnije potrebe. Težak teren, imamo dosta kvarova na vozilima, rezervne dijelove teško obezbjeđujemo.
Starješine posebne jedinica policije RS sa komandirom vojne policije
Spoj na južnom krilu lpbr sa bPJP MUP RS u rejonu Malovana
Borci koji su pošli na odmor neredovno se vraćaju, pa je komandant lpbr Vlado naredio privođenje neodgovornih boraca policijom. U redovima „Vukova“ osjeti se dezorganizacija, komandovanje kao da je zatajilo, na Ozrenu se nalazi njih 18, danas 14.7.1994. godine „Vukovi“ su izvršili smjenu sa odmora ih je došlo 19. Na minuloj slavi se ne može živjeti. Neprekidno se mora dokazivati i izvršavati postavljeni zadatak. Aktivnijih borbenih dejstava nema, povremeno granatiranje (15.7.1994.), jedna mina pada na raskršće puta za Sjenokos i ubija Jović Sinišu a ranjava Tešić Nevenka i Malić Zorana, borce 2. bataljona. Neko lažno primirje, a svi znamo da muslimani imaju trajni zadatak – presjeći put Zavidovići – Banovići, tu bi ujedno bilo i spajanje 2. i 3. korpusa, spajanje tuzlanskog i zeničkog korpusa, i ukoliko bi ostvarili ovaj cilj, snaga armije BiH bi se povećala. Po svaku cijenu u ovom momentu moramo a i možemo spriječiti prodiranje muslimana. Primirje kraće traje, a takva primirja i nisu dobra, jer u takvim primirjima muslimani aktivno izviđaju i vrše pripreme za napad. Poslijepodnevni časovi – 17,15 časova, a 19.7.1994. godine komandant Vlado sa članovima komande Nikicom, Ivanović Dragom i Glavina Markom obilaze liniju odbrane. Iznenada, žestoka artiljerijska priprema na rejonu kote 721 – Humke i Šujanca, z/o 3. bataljona i „Vukova“.
3.lpb-IKM
Muslimani nas tuku svim i svačim, imali su i tri ispaljena iz VBR-a. borci se izvanredno drže, imamo boraca potresenih detonacijom a i ranjenih. Muslimani podilaze, tuku „zoljama“ i „osama“, a zatim borba prsa u prsa, bacaju se bombe. Žestoka borba traje preko tri sata. U ovoj borbi izvanredno je radila i podrška MB 82 mm 1. i 3. bataljona, GŠ, praga i MB 120 mm. Kada su borbe prestale, oko 22.00 časa, konstatujemo da nismo izgubili ni jedan rov, nismo pomjereni ni korak nazad. Posebno priznanje 3. bataljonu i „Vukovima“ a zamjeniku komandanta3. bataljona Blagojević Vladi, koji je znalački i smireno komandovao u ovoj borbi sva priznanja. Vod „Vukova“ pod komandom Sančanin Bogoljuba Takođe je „odradio“ ovaj posao znalački.
Miladin Grujić – Grujo iz Donjih Galjipovaca, komandir 2.streljačkog voda 1.pč. 3.lpb o borbama 17.7.1994. godine u Glasu borca broj 5. str.19, kaže:
vodnik Grujić Miladin – Grujo
U sjećanju mi i danas 19.7.1994. godine. U borbi sa nadmoćnijim neprijateljem. nakon što je zadobio teške rane, podliježe moj komandir BORISLAV GLIGORIĆ. Zajedno sa Borislavom gine i mladi MILANKOVIĆ. desno od nas, kako su nam javili, jednog poginulog i više ranjenih, imaju i neustrašivi „Vukovi“. Neprijatelja smo zaustavili, ali i tada, i posebno sada, znam da smo to zaustavljanje platili visokom žrtvom.
položaji 1. i 2. pb na gredi Podsjelovo
U ovoj borbi naša linija odbrane je oslabljena, očekujemo napad u jutarnjim časovima, u toku noći 19.7.1994. oko 23,00 časa dolazimo kod generala Talića u Tumare, tražimo pomoć jačine jednog voda. General nam odaje priznanje za izvanredno organizovanu odbranu i čestita svim akterima ove krvave borbe u kojoj su muslimani imali velike gubitke. General Talić pismeno naređuje da nam 43. prijedorska priskoči u pomoć. Kako su i oni slabo stali sa ljudstvom obraćamo se komandantu srbačke brigade puk Suvajac Miodragu, da nam obezbijedi jedan vod, koji bi u eventualnom napadu muslimana mogao priskočiti u pomoć. Od puk Suvajca dobijamo saglasnost i jedan vod u pripravnost čeka naš poziv, zahvalni smo.
3.pč 3.lpb
U međuvremenu izdvajamo borce 1. i 2. bataljona kao i komandu stana da popune rovove u z/o 3. bataljona i „Vukova“. U jutarnjim časovima kada smo očekivali napad, (20.7.1994.), muslimani miruju, a pred sami sumrak ponovo pješadijski napad bez artiljerijske pripreme, ponovo borba prsa u prsa, spremno smo ih dočekali u rejonu Humke, nanijeli im teške gubitke, povukli su se, a mi nismo imali povrijeđenih. Muslimani ne odustaju od uzimanja grede Podsjelovo, koju ako bi uzeli, presijecaju put prema Vozući, a to znači i odsijecanje jedinica koje obezbjeđuju Vozuću i put Zavidovići-Banovići. U brigadi imamo dosta problema oko obezbjeđenja boraca, u Prnjavoru policija privodi sve one koji neodgovorno nisu došli na smjenu poslije odmora. Pješadijska borba uglavnom izostaje, ali nas neprekidno granatiraju. Nekoliko artiljerijskih projektila „došlo je“ na naše položaje iz pravca Vijenca. Borbe jenjavaju, mi nemamo snaga za ofanzivna dejstva, utvrđujemo se, dobar dio prednjeg kraja linije odbrane inžinjerijski vod minirao je. Povremeno uočavamo muslimane kako se ukopavaju a u toku noći isturaju borbeno obezbjeđenje. Granatiranje naših položaja ne prestaje. NATO snage nadlijeću naše položaje, ubijeđeni smo da muslimanima dostavljaju izvještaje o rasporedu naših snaga, to su te „mirovne snage“ koje „nam pomažu“.
Sa Ozrena svakodnevno mještani iseljavaju, nisu sigurni da će ovi prostori poslije potpisivanja mira pripasti nama. Žestokih borbenih dejstava nema već 15 dana, samo sporadična pucnjava. Bataljoni kao su se opustili, komandanti bataljona puštaju veći broj boraca kući, na liniji se nalazi oko 30%, a to može biti izuzetno opasno, nikako da se uvojničimo. Osjetimo da ni muslimani u ovom momentu nemaju dovoljno snaga za jedan organizovaniji napad, ali gotovo svako veče prilaze našim rovovima gdje vrše izviđanje. Bilo je i aktiviranja mina u našim minskim poljima, čulo se i zapomaganje povrijeđenih.
U ranim jutarnjim časovima, oko 05.15 časova 12.8.1994. godine, zapaljen je magacin municije i MTS u Brijesnici, magacin je bio pod kontrolom 4. ozrenske brigade, a u magacinu je bio smješten i dio naše opreme, frižideri sa hranom, sanitetski materijal, a pored magacina smješten je i šator naše brigade pozadinske baze, sa municijom i gorivom. Požar se brzo proširio, uspjeli smo izvući vozila i dio opreme, ogromne količine municije, opreme ljekova i hrane su uništene. Činjenica je da obezbjeđenja kod magacina nije bilo a kada je požar otkriven sve je bilo kasno. Ako se može konstatovati da je bilo sreće, to je da nije bilo povrijeđenih, jaka detonacija uništila je gotovo sve, a usijani komadi željeza zapalili su okolne šume koje smo sa mještanima uspješno ugasili. Još jedan javašluk, neodgovornost ljudi koji su obezbjeđivali magacin. Ni 4. ozrenska a ni mi nismo imali obezbjeđenje, što je za ne povjerovati. Organi bezbijednosti iz OG Doboj izvršili su stručni uviđaj, ali ostaje činjenica javašluka i neodgovornosti. Mi se izgleda samo učimo na sopstvenim greškama, a dokle tako? Borbi nema, ali mi ginemo. Muslimani povremeno granatiraju (18.8.1994.), jedna mina pada na liniju 1. bataljona i smrtno je pogođen Živković Ljubomir, a ranjeni su Vasić Drago, Milanković Miroslav i Milanković Duško. Nespretnim rukovanjem 19.8.1994. godine Šuman Mladen, ranjen – samoranjavanje. Ponovo gubimo tri borca iz „Vukova „ – mina i gine Lugonjić Sreten, a ranjeni su Bijelić Ljubinko i Dakić Slobodan. Blokada od strane Srbije osjeća se u dobroj mjeri u jedinici. Municije imamo u malim količinama, ali zadovoljavajuće. Hrane imamo dovoljno, ali kvalitet ne zadovoljava, gorivo je obezbijeđeno samo za sanitet i prevoz hrane.
Bez borbe 26.8.1994. godine gubimo još jednog borca, Dvorančić Slobodan , četni starješina 3.pb pogođen je snajperskim hicem u glavu, podlegao je na licu mjesta. Danas, 27.8.1994. godine obavljeno je glasanje da se borci izjasne da li su „za“ ili „protiv“ plana „kontakt-grupe“, tri borca su glasala „za“ a 2 listića su bila nevažeća. Ovakve rezultate glasanja smo i očekivali, nismo mogli glasati protiv sebe.
Tumare
Komanda TG Ozrena koja je bila sa IKM-om u rejonu Nenića 10.9.1994. godine preseljava se kod manastira na Ozrenu, a naš lijevokrilni – policija (PJP – posebne jedinice policije) pridodaju se nama. Posljednjih dana uočavamo veći pokret muslimanskih jedinica kao da vrše pregrupisavanje snaga, posebno su uočeni pokreti ispred prednjeg kraja PJP. U jutarnjim časovima, 12.9.1994. godine, komandu brigade posjećuju general Kalečević, pukovnik Arsić i major Stanković, cilj posjete je obilazak fronta, upoznavanje sa položajima i aktivnostima muslimanskih snaga. Članovi pretpostavljenih komandi detaljno su upoznati sa zadacima koje izvršavamo. Na spoju 1. bataljona i CSB Banja Luka 13.9.1994. godine, muslimani pokušavaju probiti liniju odbrane. Tučemo ih sa MB 82 mm i pješadijskom vatrom. Napad je bio slabijeg intenziteta i muslimani su brzo odustali.
Metalci imaju jedan fin izraz „zamor materijala“. Da li je u brigadi došlo do tolikog zamora, ne znamo, ili je u pitanju javašluk? U komandi 1. i 3. bataljona osim komandanta nema ni jednog člana komande , svi su na odmoru. Da li je ovo javašluk, ovakvo ponašanje može skupo koštati, ovdje se greške plaćaju ljudskim životima i niko ne odgovara. Najsavjesnije svoj dio posla odrađuju borci u rovovima. Muslimani su neprekidno aktivni , stalno traže mogućnost da nam nanesu gubitke. Dok prevozimo hranu do CSB-a, iz „brovinga“ tuku naše vozilo, ranjena su dva borca iz ozrenske brigade, koji su bili na kamionu, vozač Gajić sretno izvlači oštećeno vozilo 15.9.1994. godine. U rejon 1. bataljona na liniju odbrane pada mina i četiri borca su ranjena: Tulić Dragoljub, Mikić Borko, Nuždić Dragiša i Javorski Pero.
Na današnji dan 18.9.1991. godine, izvršena je mobilizacija odreda TO Prnjavor, kao i voda PDV te štaba i zaštitno-štabne čete. Od ovih jedinica do danas razvila se Laka prnjavorska brigada. Ovaj dan skromno obilježavamo kao dan formiranja brigade. U Prnjavoru je održana akademija i parastos za poginule borce.
Svi oni koje se nalaze u Podsjelovu susreću se sa mnogim problemima. Već je zahladnelo, nemamo pećica, rovovi prokišnjavaju, pa je voda u njima, ovdje su zime hladne, a drva nismo obezbijedili, motorna vozila su u lošem stanju, trebao bi detaljniji pregled i remont da se pripreme za zimu. Tražimo od nama pretpostavljenih TG Ozren i OG Doboj pomoć, ništa ne dobijamo. Kompletna brigada je, slobodno možemo reći, na teret građana opštine Prnjavor, a to je isuviše veliko opterećenje za nerazvijenu opštinu. Moramo istaći angažovanje organa vlasti opštine Prnjavor koje ulažu napore da nam obezbijede uslove za borbu i opstanak u ovim teškim uslovima. Na Podsjelovu nikada nije mirno, ako izostanu pješadijske borbe, onda tuče artiljerija. Mi uočavamo neprekidno kolone motornih vozila, a od obavještajnog organa OG Doboj dobijamo redovne podatke da muslimani vrše pregrupisavanje snaga, te da u širi rejon Podsjelova dovode svježe snage. Dobili smo i podatak da su došli i „Crni labudovi“, jedinica koja je napala laktašku brigadu i pomjerila liniju odbrane na našu štetu. Posebno upozorenje je čuvati se DG koje muslimani često koriste.
Nesretnim slučajem 20.9.1994. godine Jevtić Mirko iz „Vukova“ pucao je i ubio svoga druga Ardan Gorana. U jednom redovnom obilasku i kontroli naših minskih polja 27.1994. godine, ispred CSB-a u rejonu Kestena, ranjeni su inžinjerci Radić Stanoje, komandir, Malić Veselko i Bilbija Marinko. Muslimani su ih uočili ispred prednjeg kraja naše odbrane i tukli sa MB 60mm. Sutradan 28.9.1994. godine, ponovo u obilasku naših minskih polja na našu minu nagazio je inžinjerac Čanković Dane i teško je ranjen.
Iz rejona Nenića jasno uočavamo aerodrom u Tuzli, na koji posljednjih nekoliko dana slijeću teretni avioni. Embargo na uvoz naoružanja očigledno ne postoji kada su u pitanju muslimani, NATO snage ih dobro snabdijevaju.
Očigledno je koncentracija snaga velika i da se sprema ofanziva širih razmjera, a iz OG Doboj dobijamo upozorenje 4.10.1994. godine o mogućnosti bombardovanja položaja od strane NATO avijacije. Preduzimamo mjere maskiranja, a tenkove prevozimo u šumu Čevaljuša. Zima je nastupila, hladno je, kiša i susnježica, blato do koljena, najveći problem je u doturi hrane do linije. Putevi su propali, kamioni sa lancima jedva se probijaju, posebno je teško doturiti hranu drugom bataljonu, hrana se kuva, a borci je nisu dobili za večeru 6. i 7.10.1994. godine u 2. bataljonu po izjavi zamjenika komandanta 2. bataljona Vrhovac Dragana. Očigledno da organizacija rada od komande bataljona do rova nije dobra, komande bataljona uspavale su se i traže da komanda brigade rješava ono što bi sami morali riješiti. Borci su dobri, a starješine se moraju uvojničiti i izvršavati svoje zadatke da ne bi bilo isuviše kasno. Posljednjih nekoliko dana dobijamo upozorenje od obavještajnog organa OG Doboj o brojnim aktivnostima neprijatelja i mogućnost napada na Humku i Šujanac. Pojačali smo osmatranje, izvršili smo popunu sa municijom, a u rejonu Čevaljuše držimo interventnu brigadnu jedinicu „Vukove“, njih 35 je u stalnoj pripravnosti. U rejonu Humke muslimani su raspoloženi za razgovore, stalno prizivaju naše borce. Za nas, a i za neprijatelja, izuzetno značajne kote 726 i 715, pa zbog toga muslimani ove kote neprekidno drže pod vatrom. Na ove položaje u nekoliko navrata bacali su i neke naprave ručne izrade, naši borci ih nazivaju „bojleri“, od ovakve jedne naprave ranjeni su 16.10.1994. godine Kovačević Stevo, Trivalić Duško i Tošić Milorad. Ponovo snajperista i 19.10.1994. godine na koti 726, pogođen u glavu Đukić Milanko, na licu mjesta podlegao. Borbi značajnih nema, ali uporni muslimanski snajperisti često pogađaju. O moralu rijetko govorimo, ali se mora konstatovati da i pored čestih gubitaka u našim redovima nema panike, borci su smireni, moral zadovoljava. Ne može se istaći da je moral na visokom nivou kao u vrijeme borbi za koridor ili Brod, ali su borci sigurno stabilni i traže minimum, a to je odjeća, obuća, municija i hrana. Ako ovo obezbjeđujemo i borci će pružati maksimum. Ovakvu ocjenu morala možemo dati jer redovno obilazimo borce na položajima, a najčešće ih obilazi moralista brigade Mitrić Boro i operativac Merlović Nikola. Primijetili smo da ima dosta boraca slabijeg zdravstvenog stanja, ali mi boljih nemamo. Veći broj boraca ima porodičnih problema, a dobije se utisak da se ti problemi zakratko zaborave dok borac boravi na liniji odbrane. U brigadi ima veliki broj izvanrednih boraca, dobrih drugova i dobrih ljudi. Primjetno je da je veliki procenat boraca sa sela. Ništa novo nije rečeno ali neka bude zabilježeno – tatini sinovi već su se nekako snašli i njih nema sa nama. Na redovnom referisanju moralista Mitrić ističe da ima 123 zahtjeva za oslobađanje iz jedinice po raznoraznim osnovama. Teoretski bataljoni su brojčano popunjeni a praktično to nije ni blizu formaciji. U ovom momentu 23.10.1994. godine na Ozrenu se bolesni, pobjegli iz jedinica i na radnim zadacima u Prnjavoru i to: ranjeni, bolesni, pobjegli iz jedinica i na radnim zadacima u Prnjavoru, te jedan broj boraca je na odmoru. Mobilizacija novih boraca je veoma slaba i ako se dobije koji borac to je najčešće bolestan i sa preporukom da se rasporedi u pozadinske jedinice. Žešćih borbi na Podsjelovu nema, ali svakodnevna provokaciranja su prisutna, komandant Vlado ide redovno na referisanje u OG Doboj, tako da sve potrebne informacije imamo, dobro smo upoznati o borbama koje su preduzeli muslimani 22.10.1994. godine sa ciljem presijecanja Ozrena i uzimanja Doboja kao i o žestokim borbama na bihaćkom kao i na kupreškom ratištu, a i zbog pripremanja ofanziva muslimana na mnogim ratištima, 4.11.1994. godine predsjednik Karadžić objavljuje opštu mobilizaciju.
Naređenje TG Ozren: da moramo preuzeti još 14 rovova od PJP i tako nam se zona proširuje na oko 5 kilometara. U ovom momentu u mogućnosti smo da prihvatimo ovaj zadatak, jer muslimani uglavnom provociraju bez ofanzivnih dejstava, ali u slučaju napada imamo isuviše široku zonu odgovornosti i teško bi bilo organizovati sigurnu odbranu. Brigada je dobro popunjena, u ovom momentu imamo brigadnu rezervu 30 „Vukova“ i 15 izviđača, bataljoni imaju rezervu jačine jednog voda, tako da možemo biti zadovoljni sa prisustvom u brigadi.
Gotovo na svim frontovima muslimani kreću u ofanzivu, očekivali smo napad i u širem rejonu Podsjelova. Kraće primirje a zatim 9.11.1994. godine u 06,15 časova jaka artiljerijska priprema po prednjem kraju naše odbrane i u dubinu. Posebno žestoko je tučena kota 726, 706, 702 te 551 u z/o PJP. Poslije artiljerijske pripreme, žestok artiljerijski napad na tri pravca. Treći bataljon se dobro brani. Upada u vezu muslimanima, kontrolišemo njihov rad. Napad traje oko 60 minuta, a zatim slijedi naredba „Povucite se do mene da napravimo plan za dalja dejstva!“
Očekivali smo sljedeći napad koji je uslijedio u 11.00 časova iz pravca Tunjika prema koti 702, drugi pravac Lazendići – Kolotin. Napad dug i uporan. Traje oko tri časa. Žestoko se tuče i PJP. U toku napada muslimani nas tuku artiljerijom. Sa kraćim prekidima ofanzivna dejstva muslimana traju do 15.00 časova. Napad smo očekivali. Borci su se dobro psihički priprema li. Naša sredstva podrške navođena su sa prednjeg kraja, tako da su dobro pogađali ciljeve, nismo osjetili ni jednog momenta da je linija odbrane ugrožena. Poslije uspješno odbijenog napada, moral boraca porastao je kao i sigurnost u sopstvenu vrijednost. U ovoj borbi imali smo 5 ranjenih boraca. Zbog žestokih borbi imali smo povećanu potrošnju municije i goriva. Pozadinsko obezbjeđenje iz Prnjavora stiže redovno, nemamo ničeg u velikim količinama, ali zadovoljava, municije imamo dovoljno da možemo žestoko uzvratiti. Još jednom ističemo da TG Ozren i OG Doboj da nas ne obezbjeđuju municijom i gorivom. U večernjim časovima 9.11.1994. godine na referisanju komandant Vlado odaje priznanje bataljonima, interventnim jedinicama i PJP na izvanrednom držanju. Sve jedinice dobijaju nove zadatke jer sa svanućem očekujemo novi napad.
U ranim jutarnjim časovima, 10.11.1994. godine , uočena je veća koncentracija muslimana u rejonu Sjenokosa. Tačno u 07,39 časova neprijatelj izvodi jak napad prema koti 551 i lijevom krilu našeg bataljona. Kraći, napad, neprijatelj se povlači , u 08,08 ponovni napad, isti pravac. Žestoke borbe traju do 09,00 časova, kada neprijatelj probija liniju odbrane PJP i uzima kotu 551, para liniju do bijeljinske čete PJP bez otpora, te desno do spoja sa našom brigadom. Ovu borbu podržala je jaka artiljerijska vatra neprijatelja. Poslije pada linije, pokušali smo intervenisati sa našom rezervom. Izviđači s komandirom Sančanin Bogoljubom i braćom Đukić vraćaju devet izgubljenih rovova, stižu pod kotu 551, tu su zaustavljeni. Pripadnici PJP panično bježe izuzev bjeljinske čete. Panika je neviđena. Iz komande PJP u Kestenu iz brigade je upućen major Merlović Nikola da pokuša organizovati odbranu, ali bez uspjeha. U komandi PJP sam komandant, komandiri četa i vodova zajedno sa zamjenikom komandanta PJP bezobzirno su pobjegli. Sramota! PJP bježi prema Tumarama. Naši borci Sančanin, Jerinić i Gavrić jedva uspijevaju izvući komandanta PJP sa dokumentacijom i KZU.
U 12,00 časova iz pravca Tunjika neprijatelj napada kotu 702 u z/o 3. bataljona i ponavlja napad u 13.35 časova. Borbe traju do kasno u noć. Brigada više nije sigurna, lijevo i desno krilo – naši susjedi – su dobro uzdrmani, organizujemo bočna obezbjeđenja. Moral brigade je zadovoljavajući, s napomenom da vojska s pravom negoduje zbog napuštanja položaja pojedinih jedinica bez borbe. Sa kote 551, koju su muslimani uzeli, izuzetno dobro kontrolišu put koji prolazi kroz Kesten, a prema Vozući. Istog dana, u večernjim časovima k-dant TG Ozren – major Stanković, na referisanju donosi odluku da se moraju vratiti izgubljeni položaji u z/o PJP. Izvršene su pripreme uz artiljerijsku pripremu, određene su udaren grupe „Vukovi“, brigadni izviđači i vojna policija, jedinice naše brigade, te pridodati nam „Cigini“ i „Bekšini“. Koordinaciju grupa vršiće komandant major Mišić. Napad na kotu 551 izveden je 14.11.1994. godine. Izvršena je dobra artiljerijska priprema a zatim je uvedena praga i trocijevac koji su odradili dobar dio posla. U 12.00 časova „Vukovi“ upadaju u prve rovove i počinje paranje linije. Ostvarena je izvanredna saradnja udarnih grupa, komandovanje je bilo na visini zadatka, ostvaren je cilj, uzeto je 20 rovova i vraćena je kompletna linija koja je prije nekoliko dana izgubljena, muslimani su pretrpjeli poraz, imali su veći broj poginulih, samo trojicu smo uspjeli izvući, u ovoj borbi ni jedan naš borac nije povrijeđen. Trebalo bi istaći pojedince, ali svi su bili tako izvanredni da bi se moglo pogriješiti o nekom. Ponovo je uspostavljena linija odbrane. Od pretpostavljene komande samo pohvale za dobro izvedenu akciju. Sutradan ponovo napad muslimana, očekivalo smo ga i spremno dočekali na koti 551, kota je odbranjena. Pitamo se samo odakle im tolika upornost, neprekidno trpe gubitke, a ipak napadaju.
Ispostavilo se da su tačni obavještajni podaci koje smo dobili: u širi rejon Podsjelova došao je veći broj elitnijih muslimanskih jedinica i to 318. zavidovićka brigada, neke jedinice iz Viteza, kao i specijalne jedinice.
Svakodnevne borbe, borci su iscrpljeni, ali moraju izdržati, muslimani ne odustaju od namjere da prisijeku put prema Vozući. Za 20.11.1994. godine planirana su bila naša ofanzivna dejstva prema Sjenokosu, pripreme su izvršene, jednostavno izostao je motiv i udarne grupe nisu krenule u napad. U kasnim večernjim časovima, 20.11.1994. godine dobijamo informaciju koju lično putem uređaja prenosi major Stanković: „Prema pouzdanim podacima u zoru 21.11.1994. godine kreće jak napad muslimana na kompletnoj liniji Podsjelova, sa težištem na k. 551, a moguć je napad na k.715. Interventne snage da budu spremne za borbu, sva oruđa da su spremna za dejstva. Ispred nas se nalaze 303. i 314. brigada, vojna policija i izviđači, a u rejonu 715 i Šurjanca je oko 300 plaćenika – mudžahedina!“
Procjena situacije nije bila dobra, muslimani nisu narednih dana napadali, samo uobičajne provokacije. Brigada ima povišenu borbenu gotovost, naši izviđači redovno se spuštaju prema muslimanskim položajima. Samo možemo konstatovati da su dobro ukopani, da ispred prednjeg kraja isturaju borbena obezbjeđenja, te da su brojni. Ništa nam nije jasno kako se ponašaju muslimani, posljednjih dana gotovo da nisu ispalili metka.
Napadnu je naš lijevokrilni susjed, muslimani žestoko granatiraju srbačku brigadu 6.12.1994. godine, a zatim napadaju širi rejon fronta: Malovan, Podnomalovan, Paljenik, žestoke borbe, mi imamo pripremljene interventne jedinice u slučaju potrebe da se pomogne. Srpčani se izvanredno bore, nanose gubitke neprijatelju, a linija odbrane ostaje ne promijenjena. U ovoj borbi iz rejona Kesten minobacačima 82mm pomogli smo odbranu srbačke brigade.
Brane Tubak, ppor, komandant 1.lpb, u Glasu borca lpbr, broj 5, str. 18:
1.lpb 1993.
Od 20.5.1994. godine, kada smo se prvi put obreli na Ozrenu, bili smo suočeni sa teškim i složenim zadacima. Nakon udarca koji je pretrpjela laktaška brigada, što se desilo uoči našeg dolaska, osnovni zadatak nam je bila stabilizacija linije odbrane. To je podrazumijevalo utvrđivanje i istovremeno zaustavljanje okuraženog neprijatelja, te uvezivanje fronta i linije sa našim lijevim i desnim susjedima. Već u junu smo imali prvi, a u oktobru i drugi jači i žešći pokušaj neprijatelja da nas natjera na povlačenje. Oktobarski pokušaj je djelimično i uspio jer je pala linija naših susjeda. Linija prnjavorske je ostala netaknuta. U saradnji sa Ciginim i Bek šinim momcima čak i vraćamo to što je već ranije izgubljeno.
Prosto nevjerovatno kako je sve mirno, bez borbe. Najveće probleme zadaje nam niska temperatura, srećom nema kiše i blata, zima je suva. Teško obezbjeđujemo drva a za brigadu je potrebno oko 200 m drveta mjesečno. Pozadinsko obezbjeđenje je na nekom zadovoljavajućem minimumu.
Alkohol, taj neminovni pratilac svih jedinica, često nam je zadavao više problema od samog neprijatelja. U pijanom stanju, Jugović Rajko odlazi pravo muslimanima na liniju 16.12.1994. godine, nikada se više nije vratio. Od dolaska na ozrensko ratište proteklo je šest mjeseci, a mi smo u ovom periodu vodili gotovo svakodnevne borbe, odbijen je veliki broj napada muslimana, u ovom periodu imali smo 19 poginulih boraca i preko 200 ranjenih. Najčešće su borci stradali u nekim mirnijim situacijama, kada su muslimani slali pojedinačno artiljerijske projektile ili snajperom pogađali naše borce, u direktnoj borbi najmanje smo imali žrtava.
Naša vlada 23.12.1994. godine potpisuje četvero mjesečno primirje, treba ga poštovati, to nam je interes, interes nam je da se rat što prije završi, ali ne po svaku cijenu i na našu štetu.
Na upražnjeno mjesto NŠ u komandi brigade postavlja se 27.12. 1994. godine , k1k Tomić Srđan, a za komandanta 3.lpb postavlja se dosadašnji zamjenik ppor Vlado Blagojević, dok je zamjenik komandanta sv Sančanin Bogoljub.
Potpisano primirje se uglavnom poštuje, obostrano. Ovo primirje koristimo da bi konsolidovali redove, nastojimo popuniti brigadu svježim snagama, vršimo utvrđivanje. Borci se slobodno kreću po liniji, a primjećujemo i muslimane koji su sigurni na svojoj liniji. Za vrijeme primirja nastojimo popraviti veći broj vozila koja su dobro dotrajala, vršimo lakši remont tehnike, oruđa. Na komandnim mjestima u brigadi ima veći broj starješina koji nisu završili ranije vojno stručno osposobljavanje, sada nam se pružila prilika da neke od njih pošaljemo na kurseve za komandire vodova i četa u školu „Rajko Balać“. U Petrovo šaljemo snajperiste na kurs 28.1.1995. godine. Obavljeni su tehnički pregledi svih oruđa. Neki nedostaci su otkloljeni. U ovim „mirnim“ vremenima najviše posla imaju pozadinci. Nismo u stanju obezbijediti dovoljne količine municije hrane i goriva. Često se ističe na referisanjima u k-dama OG i TG da smo mi bogata brigada. Veliki broj pripadnika naše jedinice radi na obezbjeđenju uslova za rad kako mi obično kažemo prve linije. Sa dosta uspjeha obezbjeđuju ono osnovno, a uz razumijevanje i pomoć organa vlasti u opštini. Ipak mi nismo bogata već skromno obezbijeđena brigada.
U ovim mirnim uslovima, bez problema obezbjeđujemo sigurnost linije odbrane, a 1.2.1995. godine dobijamo naređenje OG Doboj o proširenju linije odbrane uključujući kotu 551. Uz dosta napora i novom organizacijom odbrane, preuzeli smo položaje od PJP. Da li je ovo pametan potez ne znamo, ali smo sigurni da je umanjena borbena gotovost brigade, sada nam je teško obezbijediti brigadnu i bataljonsku rezervu. Ove aktivnosti oko preuzimanja linije obrane od PJP pratili su muslimani, ali nas nisu tukli. Potpisano primirje se obostrano poštuje, ali i loši vremenski uslovi onemogućavaju aktivnosti širih razmjera. Redovno kontrolisanje aktivnosti muslimana , uočavamo rad njihovih jedinica. Nikada do sada nismo dobijali toliko i tako preciznih informacija od organa bezbijednosti. Sve informacije upozoravaju da muslimani koriste ovo primirje kako bi se što bolje pripremili za ofanzivna dejstva, njihova jedina opcija je rat.
Za vrijeme ovog primirja i mi smo brigadu koliko-toliko konsolidovali, brojno stanje brigade u martu mjesecu je 1532 borca, na Ozrenu se nalazi u smjeni od 600 do 900 boraca. Izvršili smo obuku izviđača, organizovan je kurs u Kalajišima (Vozuća), a u organizaciji OG Doboj. Kursirana je i vojna policija kao i snajperisti. U ovom vremenu primirja formirali smo i POV. U martu mjesecu već se zaboravilo na potpisivanje prekida borbenih dejstava, svakodnevno se tuče linija odbrane, obostrano. Najčešće je to pješadijska vatra, ali se ponekad uputi i koja mina iz minobacača.
U komandi TG Ozren planirana su i ofanzivna dejstva, u više navrata napad je odbačen zbog loših vremenskih uslova, 20.4.1995. godine u 04,30 časova izvršili smo jaku artiljerijsku pripremu, tukli smo iz svih oruđa po neprijateljskim položajima, muslimani su bili iznenađeni. Artiljerija je dobro obavila svoj zadatak, ali kada je pješadija trebala da krene na kotu 571 i to udarne grupa: „Vukovi“, „Cigini“, „Bekšini“, vod vojne policije i interventna grupa srbačke brigade, stalo se. Kota 571 nije uzeta, a to znači da se nije moglo krenuti prema Malovanskoj kosi. Oko 08.00 časova, kada su se muslimani malo pribrali, počinju žestoko da nas granatiraju. Kompletnu akciju pratio je ppuk Đukić. Na referisanju potpukovnik Đukić ističe da je artiljerija dobro izvršila pripremu, ali udarne jedinice nisu imale motiva i nisu krenule.
Muslimani se osjećaju nesigurnim, dovlače nove snage, što su naši izviđači uočili. Kada je u pitanju odbrana, sigurno imamo punu kontrolu, zabrinjava što se ponekad broj boraca drastično smanji u zoni odgovornosti. Prema procjeni, na Ozrenu i u svakom momentu u našoj brigadi, moralo bi biti 700 do 800 boraca uz obaveznu brigadnu i bataljonsku rezervu. Zabrinjavajuće je i odsustvo starješina na dan 4.5.1995. godine, u prvom bataljonu odsutni komandant i zamjenik, u 2. bataljonu odsutni komandant i zamjenik, u 3. bataljonu prisutan samo komandant, u odredu „Vukova“ odsutan komandant i zamjenik, u vodu MB 120mm odsutan i komandir i njegov zamjenik, u vodu inženjerije odsutni komandir i zamjenik. Ovakvo konstatovano stanje je samo činjenica a komentar sigurno nije potreban.
Opšti zaključak u 1994. godini da odbrana Ozrena nije ugrođena, jer na cijelom ovom prostoru jedinice VRS uspješno brane svoje položaje.
Vidi Borbeni put lpbr Prnjavor, strana 40.
Glas borca lpbr Prnjavor, broj 2 str.5
Glas borca lpbr Prnjavbor, broj 2. str.11
Glas borca lpbr Prnjavor, broj 3. str. 15
Glas borca lpbr Prnjavor, broj 2. str. 8, na ozrenskom ratištu
Komandni dio 3.lpb na Ozrenu
vojna policija lpbr Prnjavor
Tehnička služba pozadinske čete u s. Kesten, na Ozrenu 1994.
Ozren 1994. s.Bijesnica-s.Nenići, pripadnici SnSl lpbr Radulović, Senka i Maleš u pomaganju unprofora.
Ranih jutarnjih sati 9.11.1994. godine bude nas jake detonacije izazvane eksplozijama Nastavi čitati
Naređenjem komandanta 1.KK od 26.1.1993. godine ponovo se formira 1. udarni bataljon “Vučijak” u 27.mtbr na osnovu ukazane potrebe i pogoršanja situacije na prostoru RSK, a u cilju pružanja pomoći srpskom narodu i suprotstavljanju ustaške agresije.
Odlazak Vukova u Ravne Kotare- Kašić doneo je nove pobjede, korišćenjem brzine izvođenja borbenih dejstava, manevar i sposobnost iznenađenja uz korišćenje PO sredstava, naročito “Ose”. Samo u jednoj akciji , prvi vod prve ćete izbacio je iz stroja više od 70 neprijateljskih vojnika. To su bili naši vrli borci: Pejić Duško, Lukić Dragan, kaurin Vinko, Raljić Mitar i mogi drugi. I svi ostali uložili su pravo herojstvo i u borbama u Kašiću.
Ukupno je do sada u Vukovima izgubilo živote 49 pripadnika.-juli 1994.
I pored velikih gubitaka, jedan broj ljudi je od početka u ovom sastavu Vukova. To su Šikarac, Milijaš, Ljubiša Slatinac, Spasojević Radojica, Biberi i još nekoliko drugih. Moće se reći da ova jedinica nema ni jednog aktivnog oficira. Razne profesije su ovdje, rame uz rame, momci iz nekoliko opština, stasala za vođenje borbe na osnovu vlastitih iskustava i taktike. Značajno je i dobra saradnja sa narodom. O vrijednosti “Vukova sa Vučijaka” pohvalno se izražava i naša vrhovna komanda. (Naš zavičaj Prnjavor, avgust 1994. str.5)
Borbe za Kašić u sastavu i sadejstvu sa 92.mtbr Novigrad VSK, Vukovi u fomacijskom sastavu 27.mtbr 1.KK VRS -VP 7127 Derventa, od 1.2.1993 do 9.2.1993. nastradalih: 7 poginulih, komandant Vukova teško ranjen, 10 ranjenih, među njima i komadir 1. čete Šikarac Miro i 2 povređanih. Velika borba Vukova i velika količina ispaljenih artiljerijskih projektila i veliki gubici[3] kod neprijatelja 3.gardijske brigade HV. [4]
Napad je izveden 4.2.1993. uspješno iz dva pravca, a cilj je pravoslavna crkva u selu Kašić. Gubici su veliki, od 18 , poginulo je 6 pripadnika Vukova.Prilog Hrvatske televizije-Kašić 1993.
Poslije ranjavanja komandanta bataljona Vukova i komandira 1. čete, nastavljaju se borbe pod komandom zamjenika Janše, Borke, Čate i nakon nekoliko dana zauzimaju se položaji prema Narandžićima-kula, ušli u Karin na more, i stali. Uborbama zarobljeno nekoliko tenkova, OT, artiljerijskih oruđa i dr.
Zbog teškog ranjavanja i smrti komandanta Vukovi 15.3.1993.g. jedinica se izvači sa benkovačkog ratišta i odlazi u Prnjavor. Prisustvuju sahrani komandanta 17.3., a već 19.3. vrši se smotra jedinice na Vučijaku i zaključivanje vojnih knjižica u sastavu 27.mtbr Derventa sa 10.3. za 47 pripadnika. Slijedi duži odmor jedinice.
Smrt Veljka Milankovića jedne od legendi rata za odbranu srpskog naroda Dostojno heroja
Genaral-pukovnik Momir Talić, komandant 1.KK, na pogibiju Veljke Milankovića , Kao da sam sina izgubio
Milan Martić, ministar MUP RSK za Veljku Milankovića kaže Veliki srpski junak..
Veljko ja sa svojim “Vukovima” odradio na veličanstven, herojski, njemu svojstven način – Kašić. Svi su ga poštovali, svi su mu se divili. Noć uoči operacije za Kašić, u kojoj je teško ranjen, kada su se sakupili svi komandanti rekao sam: “Znam ko neće izdati na bojnom polju, jel tako brate Veljko”. A on je odgovorio: ” Moji Vukovi nikada neće izdati”. (Krajiški vojnik, februar 1993.str. 18)
U borba u opštini Tešanja, rejon Cerovica – Križ u sastavu prnjavorske lpbr od 3.11.1992, u borbama dva ranjavanja u Filipovići 21.8.1993. poginuo Siniša Gunjić u sastavu bVP 1.KK
U avgustu mjesecu u sastavu 1.bvp izvodi se borbena destva na pravcu s.Gojakovac prema s.Filipovići prema Jelahu. U ovim borbama bataljon uspjeva da pomjeri liniju fromna za 1-1,5km u pravcu Jelaha. Borbe su bile teške sa 4 poginula pripadnika bvp, i Siniša Gunjević u neposrednoj rafalnoj vatri, pripadnik odreda Vukova, 21.8.. Ranjeno je 35 od čega 6 teže.
U monografiji Bataljon vojne policije 1.KK, Birani da budu najbolji, Banja Luka 2016. na strani 145 navodi se da U avgustu mjesecu pod 1.bvp, koji je tada imao pet četa, našla se i jedinica Vukova sa Vučijaka i jedna četa rezervnog sastava MUPRS. Komandant 1.bvp tada je bio kapetan Babić Dragomir, a komandant Vukova sa Vučijaka Miro Mlađenović.
1995-1996.
Od novembra jedinica Vukovi sa Vučijaka su u formacijskom sastavu 3.lpb prnjavorske lpbr, od 11.10.1993. brojnog stanja od 193 pripadnika rapoređenih u tri voda, komandu čete i minobacačko odjeljenje.
Naredbom komandanta lpbr od 2.5.1994. godine, Vukovi se izvlače iz sastava 3.lpb i formira se samostalna diverzantska jedinica sastava tri voda, komanda i pozadinska jedinica.
2.7.1994. godine na Vučijaku okupili su se pripadnici udarnog bataljona 1.KK Vukovi sa Vučijaka radi smotre i obilježavanja treće godišnjice postojanja ove elitne jedinice VRS.
U ime komande 1.KK smotru je izvršio puk Milan Tomović uz pratnju komandanta Vukova Mire Šikarca.
Četvrti februar 1993. godine, dva sata ujutro. U osnovnoj školi u Benkovcu bila je neubičajna živost. “Vukovi sa Vučijaka” spremali su se za akciju. Veoma brzo natovareni su kamioni municijom. “Vukovi” ulaze u autobus na kratko se čula žestoka buka motora, zatim tišina.
U improvizovanoj kuhinji, nakon što je izdao posljednja naređenja, Veljko Milanković, komandant Vukova, ostao je nadvijen nad topografskom kartom. Kava, doručak “s nogu” i krećemo na položaj. Sa ugašenim svetlima stižemo na Pržine.
Ispred nas je srpsko selo Kašić. Vijeme kao da je stalo. Stalno dolaze i odlaze kuriri, Milanković i Miro Mlađenović (načelnik štaba) vrše zadnju provjeru veza. S prvim rumenilom na istoku pržine su oživjele. Tenkovi zauzimaju položaj, posade trocjevaca i maljutki vrše posljednje pripreme. Sa zorom počinju detonacije sa sve žešće je i paljba iz pješadijskog naoružanja. Još se nije dobro ni razdanilo, a već hitamo u Smiljane Donje. Milanković izdaje posljednje naredbe Vukovima i tenkistima. Komandant Vukova odlazi u obilazak drugih položaja, a ja počinjem sa snimanjem. Kolona Vukova približavaju se Kašiću iz tri pravca. oko 10 sati kreću i tenkovi.[1] Počinje pakao.
Ustaše raspolažu sa tenkovima i artiljerijom. nemilice tuku po našim položajima. Vukovi se ne zaustavljaju već ulaze u Kašić, vode borbu prsa u prsa. Oko podne stiže Milanković. Ljut je što svi tenkovi [2] nisu izašli na položaje. Krenuli su i ovi tenkovi. Pošto mi nije dozvolio da se u tenku prebacujemo do prvih linija, krećem sa janšom i jednom grupom boraca preko polja, kuda su već prošli Vukovi. Ispod Kašića ponovo srećem Milankovića i ne rastajemo se do tragičnog kraja.
Snimam pokret tenkova i njihova dejstva.
Svuda oko nas strašne detonacije i fijukanje metaka. Tenkisti nakon svake ispaljene granate premeštaju položaje. Smoje desne strane Milanković objašnjava Janši šta bi valjalo preduzeti da sa tenkovi razvuku kako ne bi bili grupisani na tako malomprostoru. Iako sve trešti od detonacija, ustajem i stojeći snimam.
U tom trenutku nekoliko metara ispred nas eksplodirala je granata. Detonacija me je bacila na zemlju. Postaljem svestan tek u transporteru da sam ranjen. U benkovačkoj bolnici čujem da je i komandant Vukova teško ranjen. Sudbina je htjela da smo ranjeni od iste granate i da sam čak snimio eksploziju te granate.
Veljko je potom prebačen u Knin, zatim za nekoliko dana u Banja Luku i na kraju na VMA u beogradu, gdje je od posljedica ranjavanja i umro.
Imao sam sreću da radeći kao ratni reporter dobro upoznam tog velikog čovjeka i komandanta. Na žalost, kad je napokon javnost počela saznavati punu istinu o “Vukovima sa Vučijaka” i Veljku Milankoviću desilo se to što se desilo. (Rade Malešević, reporter TV Banja Luka i Stalni član Pres centra 1.KK).
Po naređenju, nakon izviđanja komandanta lpbr i komandira “Vukova” u reojnu trebavske brigade, u jutarnjim časovima 31.5.1994. godine komandant lpbr, načelnik veze i saniteta sa interventnom grupom “Vukova” jačine 80 pripadnika i 2.pb odlaze u rejon Trebave gdje vode borbe za objekat Oblić.
Vrše se pripreme za oblazak u rejon Vijenca u z/o ozrenske lpbr, nakon pada objekta Vijenac.
[1] Jako brojno stanje Vukova, preko 250 pripadnika raspoređeni u tri čete na tri pravca prema s.Kašiću.
[2] Novi tenkovi T84 jačine 15 tenkova, i problem oko uvođenja tenkova u borbu.
.[3] ostalo je 76 mrtvih ustaša. Krajiški vojnik, februar 1993. str.17
[4] Borbe oko Kašića opisao je i učesnik bitke, pripadnik 3.gardijske brigade. Nastavi čitati
Naš zavičaj Prnjavor, juni 1993.g. str.10
Slavica Nastić, bolničarka 1.mtb o borbama kaže:
sanitet 1.mtb
brojni su pakleni i krvavi ratni dani, nerospavane noći. Poruke vojnika, plač civilnog stanovništva, koje nevino strada i stravične slike, koje nikada iz oka i mašte neće otići. Ponijela ih je i sa ratišta u Bratuncu kada je decembra 1992. godine vidjela masakriranih 109 srpskih duša, Djece, djevojaka, žena i staraca kojima su na zverski način živote ugasili Alijini bojovnici. Kada ie trebalo krenuti u cičoj zimi na najteže ratište u Bratunac i nije oklijevala. Tu je bila dobrovoiljac, jer nisam htjela da napustim svoju jedinicu, u kojoj je i moj brat. Desimir. Bilo mi je teško bez Zijade, jer je ona morala da ostane u našem sanitetu u Posavini. Tu cuču zimu, a još teže, paklene borbe, koje smo vodili se neprijateljskim snagama u području Bratunca i Srebrenice. Nikada neću zaboraviti koliko zlo može da proizvede ljudski rod nikada nisam mogla naslućivati. ali sem se na grozotama uvjerila. Gledela sam izmasakrirana tijela djece,djevojaka, starica i staraca. Užas je to što im je uređeno. a urađen o je samo što su Srbi. Meni doktoru Borisu Božiću iz Banje Luke i drugima u bijelim mantilima stala je duša Samo smo se nemo gledali. (Naš zavičaj Prnjavor, juni 1993. str 10 i Ženske duše, Nedelhjko Sančanin, Banja Luka 2001. str 47-48)
potpukovnik Zvonimir Zih
O stanju 1.mtb komandant major Zvonimir Zih redovnim borbenim izvještajem od 2.7.1993.g. izvještava komandu 27.mtbr:
Osnovni cilj muslimanrskih snaga je spojiti grad Zavidoviće, grad Žepu, presjeći komunikaciju iz Teslića ka Novom Šeheru i staviti naše snage u okruženje. Trenutno u gradu Zavidoviću ima civila, ali kretanja, koja smo osmatra li sa križa (Vinište) su veoma rijetka . Do sada je primjećeno izvlačenje civila glavnom komunikacijom ka Kaknju koji je jedini izlaz za Muslimane.
Muslimanski fenatici grčevito brane grad Zavidoviće, a u dosadašnjem periodu uspjeli su iz grada potisnuti jedinice HVO na liniju: Kneževići – tt375, Kremenjaši- Karaula (TT 513)- Debelo Brdo – Pleć (kota 276) i u nekoliko navrata muslimanske snage su izvodile i napade na jedinice HVO do vremena utvrđivanja linije.
Muslimanski fanatici su raspoređeni na svojoj liniji odbrane po grupama se 3-5 vojnika se mitraljezom M84 i rasprskavajućom municijom po dominantnim objektima. Veoma aktivno djeluju snajperi se bočnim vatrama i unakrsnim vatrama. Način rada snajpera, je da ostave po dubini snajperistu koji djeluju u leđa jedinicama koji napreduju. Snajperisti djeluju i sa drveća. Neprijatelj j u početku slabo bio utvrđen ali sada je postigao treći stepen utvrđenje i dalje radi neprekidno na izradi bunkera za mitraljeska gnijezda .
Do sada su otkrivene slijedeće vatrene tačke: mitraljeski bunkeri duž linije, a posebno iz rejona groblje u s.Dubravica i bazena, BsT u rejonu Dubravica, i djelovenje MB82 i120 djeluje iz rejona Podubravlje i Potkleče.Neprijatelj raspolaže se protivoklopnim sredstvima: zolje, ose, i por.
Zaključak:
Muslimanske snage u gradu Zavidoviću ne treba podcijeniti, ali ih i precjeniti, jer se radi o takvom neprijatelju da kad se načne linija ipak bježe i povlače se.
1.mtb sa lab PVO 20/3, topom T12, BVG i tv T55, vrši pripreme za uvođenje na položaje na liniju:tt375 – Kremenjaši – Karaula – Dubrava.
1.mtb izišao u rejon Novi Šeher sa 268 vojnika sledećeg sastava:
Borci 1.mtb su do sada od rata pa do ovog vremena uglavnom držali linije, a ime negdje oko 20 boraca „Jude“ koji se mogu koristiti kao udarne grupe.
Zaključak
Dana 2.7.1993. godine u vremenu od 8,00 časova 1. mtb. izvršio je marš pravcem: Derventa – Teslić – Novi Šeher razmjestio se u rejonu Novi Šeher ( škola).
U vremenu od 15.00 časova održan je sastanak sa komandantima jedinica koje je poveo komandant 1. KK, general Ta1ić i komandant OG Doboj pukovnik Arsić. Na sastanku su učestvovali komandanti počinjenih jedinice i komandant 111.brigade HVO. Oformljena je TG-2 u čiji sastav su ušle: 27.mtbr, lpbr ozrenska, lpbr Teslićka, 2.okb i jedinice HVO 111.brigade HVO.
Komandant OG – Doboj dao je procjenu muslimanskih snaga:
1.mtb se raspoređuje po slijedećem:
1.mtč, komandir K1K Đuršević Brane, sastava: boraca Trstenaca i Prnjavočana, ukupno ima 106 boraca.
Od komandira vodova ima Milinković Milana i Nedić Zorana, vodnika Dušanić Radenka, stariji vodnik Debeljak Sretko, i Šikarac Slobodana.
Ista četa posjeda liniju desno: Kremenješi, lijevo Karaula i tijesno sadejstvuje sa jedinicama HVO, koji su u borbenom rasporedu 1. mtč. i neposredni su vodići po pravcima.
KM bataljona razmjestiti u rejon Kremenjaši.
PKM bataljone razmjestiti u rejonu Osova.
BVG razmjestiti na VP Jaz s.od Osove 300 m od puta.
Uz komandu bataljona nalazi se Zlatomir Dedić PK za OBP i kapetan Aulić Srećko PKMV , Tomaš Petar PKPo.
Lav PVO 20/3 u rejonu Stražbenica.
Tenkovski vod raspoređen u rejonu Kačarin sa 5 tenka i 1 OT M84 i 2.tenkovski vod u rejonu Karaule sa 3 tenka i jednim OT M—60, tenkovi tipa T—55.
1.mtb je u neposrednom rasporedu sa 2.bojnom „Marko Prandić“ koja je pod komandom bojnika Ivice Širića.
KM bataljona i KM 2.bojne/111.brigde HVO u rejonu Kremenjaši”.
U prvoj fazi, već 1.7.1993. godine naredbom komande Operativne grupe „Doboj“ formirana je Taktička grupa 2 (TG-2) u čiji sastav su ušle sljedeće jedinice: Prva tenkovska, l lP13a ozrenska brigada „ Četvrtu; motorizovana : iz sastava 27. motorizovane brigade i 1. teslićka pbr, 1. ozrenska pbr, 4.mtb 27.mtbr i Prvi oklopni bataljon iz sastava 2. oklopne brigade. Komanda 27. motorizovane brigade je ujedno vršila i funkciju komande Taktičke grupe 2. U drugoj fazi, tokom jula i avgusta, naređenjima komande Operativne grupe „Doboj” i komande G1avnog korpusa VRS, u zonu odgovornosti Taktičke grupe 2 upućuju se, sa kompletnim lјudstvom i borbenom tehnikom, Dobojska laka pješadijska brigada, Osinjska laka pješadijska brigada, 27. motorizovana brigada[1] i Haubički divizion 122 mm iz sastava 1. MAP-a, a u prvoj polovini septembra i ratnom slavom ovjenčana 16. motorizovana brigada.
Susjedne jedinice koje su sadejstvovale
Brigadi u izvođenju borbenih dejstava, su bile:
Na sjevernom dijelu teslićkog ratišta: lijevo 16.motorizovana brigada pod komandom potpukovnika Vlade Topića, desno Dobojska brigada pod komandom majora Miloja Misirače te Osinjska brigada komandom majora Drage Ličine. o
Na južnom dijelu teslićkog ratišta: lijevo jedinice HVO, lesno 22. pješadijska brigada pod komandom majora Janka Trivića.
U zoni odgovornosti Brigade borbeno su djelovale: 27. motorizovana brigada[2] sa komandnim mjestom u rejonu sela Studenci pod komandom potpukovnika Boška Peulića, tenkovski batalјon iz sastava 2.oklopne brigade pod komandom majora Stamenka Novakovića i Haubički divizion 122 mm sa vatrenim položajem i komandnim mjestom u selu Studenci pod komandom kapetana Milorada Zrnića.
U ovom periodu je značajno istaći i sadejstvo i neprocjenjivu pomoć u sanitetskom obezbjeđenju borbenih dejstava od strane vazduhoplovne brigade VRS (dva do tri helikoptera za evakuaciju ranjenika stacioniranih u rejonu komandnog mjesta Prve teslićke brigade) i hirurške ekipe iz Banje Luke koja je neprekidno zbrinjavala ranjenike u Domu zdravlјa u Tesliću.
Zbog sve intenzivnijih borbenih dejstava na južnom dijelu ratišta i veličine zone odgovornosti Teslićke srpske brigade, koji u velikoj mjeri otežavaju efikasnost rukovođenja i komandovanja, komandant Taktičke grupe 2 pukovnik Boško Peulić[3] donosi odluku da se Treći i Peti pješadijski batalјon Teslićke srpske brigade sa pripadajućim zonama odgovornosti u potpunosti pretpodčine 27. motorizovanoj brigadi, čime je zona odgovornosti Teslićke srpske brigade znatno smanjena pa je na prednjem kraju odbrane obuhvatala granice: lijevo rijeka Usora, desno Smolin (uklјučno), a po dubini planinski vijenac Borja.
Glas Srpske 11.2.1993.
Teško ranjavanje komandanta “Vukova sa Vučijaka”
[3] Isto, str. 150
[1] Teslić u Odbrambeno – otadžbinskom ratu (1992 -1995), Teslić 2018. godine, str.132
[2] Isto, str.130
| rejon | Opstina | jedinica | Zadatak | 1993 | % |
|---|---|---|---|---|---|
| Rudanka | Doboj | 3.bataljon | rezerva | 62 | 5,31% |
| Putnikovo Brdo-Stanovi | Doboj | 3.bataljon | odbrana | 13 | 1,11% |
| Brčko-kasarna | Brčko | brigada | razmještaj | -360 | -30,82% |
| Kašić | Benkovac | 1.ub1.KK”Vukovi” | napad | 10 | 0,86% |
| Novi Šeher | Teslić | Motajički bataljon | odbrana | 274 | 23,46% |
| Potočari-Vranjevača | Brčko | 3.bataljon | napad | 17 | 1,46% |
| Rogozan | Brčko | 3.bataljon | napad | 20 | 1,71% |
| Ulice | Brčko | brigada | napad | 225 | 19,26% |
| Stalići-Gradac | Vozuća | 3.bataljon | odbrana | 222 | 19,01% |
| Liješće | Maglaj | Motajički bataljon | aktivna odbrana | 177 | 15,15% |
| Vozuća | Zavidovići | Motajički bataljon | odbrana | 408 | 34,93% |
| Prnjavor | Prnjavor | brigada | odmaranje | 8 | 0,68% |
| Pridrage-Zemunik Gornji | Benkovac | brigada | odbrana | 92 | 7,88% |
| Ukupno dana | 1168 | 100,00% |
60 pripadnika lpbr je izbačeno iz stroja i nisu više na vojnom spisku-brojnom stanju. 197 poginulih, 1 umrlih, 1 samoubistvo, 8 teško ranjenih i 1 bolesnih koji su upućeni na dalje liječenje (nepovratni gubici brigade).
| ratna jedinica | Ukupno | 1992 | 1993 | Prosek Od 1992 | Prosek Od1993 |
|---|---|---|---|---|---|
| 1.lpb | 560 | 366 | 194 | 183 | 97 |
| 2.lpb | 804 | 645 | 159 | 322,5 | 79,5 |
| 3.lpb | 530 | 394 | 136 | 197 | 68 |
| 4.lpb | 1774 | 1072 | 702 | 536 | 351 |
| brp | 4 | 4 | 4 | ||
| inžv | 40 | 35 | 5 | 17,5 | 2,5 |
| iv | 64 | 48 | 16 | 24 | 8 |
| k-dabr | 32 | 26 | 6 | 13 | 3 |
| ks | 49 | 38 | 11 | 19 | 5,5 |
| lpav | 55 | 37 | 18 | 18,5 | 9 |
| mpov | 22 | 21 | 1 | 21 | 1 |
| pozč | 150 | 102 | 48 | 51 | 24 |
| pv | 13 | 13 | 6,5 | ||
| rjVV | 713 | 554 | 159 | 277 | 79,5 |
| tv | 26 | 25 | 1 | 12,5 | 1 |
| vv | 33 | 23 | 10 | 11,5 | 5 |
| vvp | 80 | 68 | 12 | 34 | 6 |
| Ukupno | 4949 | 3458 | 1491 | 108,84375 | 46,65625 |
| ratna jedinica | Ukupno | 1992 | 1993 |
|---|---|---|---|
| 1.lpb | 119 | 76 | 43 |
| 2.lpb | 139 | 119 | 20 |
| 3.lpb | 54 | 48 | 6 |
| 4.lpb | 2 | 1 | 1 |
| inžv | 1 | 1 | |
| iv | 8 | 7 | 1 |
| ks | 3 | 3 | |
| larv | 11 | 11 | |
| lpa | 1 | 1 | |
| pionv | 1 | 1 | |
| pov | 4 | 4 | |
| pozč | 4 | 4 | |
| pv | 1 | 1 | |
| rjVV | 43 | 40 | 3 |
| tv | 4 | 4 | |
| vv | 1 | 1 | |
| vvp | 12 | 12 | |
| Ukupno ranjenih | 408 | 327 | 81 |
Pregled poginulih pripadnika lpbr u 1993. godini- 19
| ratna jedinica | Ukupno | 1992 | 1993 |
|---|---|---|---|
| 1.lpb | 14 | 9 | 5 |
| 2.lpb | 17 | 13 | 4 |
| 3.lpb | 7 | 2 | 5 |
| 4.lpb | 2 | 1 | 1 |
| iv | 5 | 4 | 1 |
| k-abr | 1 | 1 | |
| lpav | 1 | 1 | |
| pozč | 3 | 3 | |
| rjVV | 2 | 2 | |
| tv | 1 | 1 | |
| vvp | 2 | 2 | |
| Ukupno poginulih | 55 | 36 | 19 |