Ponosan je čovjek koji drugome spasi život, a “Vukovi sa Vučijaka”, mladići sa tek navršenih dvadesetak godina, bitkom za koridor spasili su mnoge živote, cijeli narod. Svi kao braća, pod komandom Veljka Milankovića, borili su se za slobodu, život i ognjište, bili i ostali ponos i prkos Krajine.

Gdje god je otvaran front bili su vrh koplja Prvog krajiškog korpusa, prvi na braniku otadžbine, jedinica koja je prva oslobodila Jasenovac, najveći srpski podzemni grad koji danas nije u sastavu Srpske i zbog toga je Jasenovac ostao najveći žal “Vukova”, koji će 22. juna obilježiti 30 godina od osnivanja.

Jedan od prvoboraca “Vukova sa Vučijaka” Borko Cvijanović prisjetio se početaka slavne jedinice koja je iz Prnjavora započela ratni put. U to vrijeme već se “kuvalo” u bivšoj Jugoslaviji i njih 23 mladića, tek stasala da pušku uprte na ramena, krenuli su u Kninsku Krajinu, u Golubić, gdje su proveli dvadesetak dana na obuci. Po završetku obuke, vrativši se na Vučijak, izabrali su najstarijeg i najsposobnijeg među njima za vođu. To je bio Veljko Milanković, a s obzirom na naziv mjesta sa kojeg kreću, dileme oko naziva jedinice nije bilo. Ispostavilo se kasnije da su svi do jednog bili pravi vukovi u borbi.

– Veljko je bio jedan od najboljih vođa. Znao je kako treba voditi vojsku, kako osposobiti jedinicu u svim uslovima. Vodio nas je tako što je on uvijek išao naprijed. Njegova komanda uvijek je bila “Za mnom”. Bio je izvanredan borac. Svojim postupcima davao nam je moral da ne pokleknemo – prisjetio se Cvijanović početaka i prvoga među jednakima koji je život dao za slobodu.

Ratni put “Vukova” ispisale su borbe uvijek na prvoj liniji i uvijek tamo gdje je najteže. Bitka za koridor je bila jedna od najtežih. Spomen-soba na Vučijaku u Prnjavoru, iz koje su kretali u najveće bitke, danas čuva uspomenu na pale saborce, na njihove junačke podvige i viteštvo kakvo se rijetko sreće.

– Ovdje se probude sve uspomene i emocije. Sjetimo se drugova, borbi, ranjavanja i lijepih trenutaka iz mladosti – priča Cvijanović, koji je šest puta ranjen.

Rat nikada nikome ništa dobro nije donio, ali između borbi za slobodu i straha za svoj i živote svojih saboraca, priča Cvijanović, ponekad bi se i nasmijali i zaboravili sve muke.

– Pamtim ulazak u Jasenovac. Prelazili smo prugu, minsko polje i tada mi je jedan moj borac rekao: “Pa zar ja prvi da uđem u Jasenovac, a ni vojsku služio nisam.” Bio je maloljetan – prisjetio se Cvijanović.

Hrabrošću se istakao i Vojko Duronjić zvani Janša, koji je bio zamjenik komandanta. Na početku ratnog puta bili su okarakterisani kao paravojna jedinica, preživjeli su hapšenja, a potom kao najhrabriji i najspremniji stali na branik otadžbine. Prisjeća se i ranjavanja komandanta Milankovića, koji se sa gipsom na nozi vratio da vodi svoje saborce. Dok priča o počecima, glas mu drhti, a oči se u sekundi ispuniše suzama. Desetak dana prije našeg razgovora, priznaje, prvi put je kročio u Spomen-sobu na Vučijaku.

– Bitka za koridor bila je bitka našeg života. Jedna od ključnih bitaka bila je ona za Cer, kada smo tu tačku zauzeli, borba za koridor mogla je da počne. Proboj koridora bio je najveličanstveniji dan za sve nas – kazuje Janša.

Najteže mu je da gleda fotografije palih saboraca na zidu Spomen-sobe, a još teže bilo je nositi se sa pogibijom saboraca, biti sabran dovoljno da čuvaš glavu i da nikoga ne ostaviš iza neprijateljske linije.

– Prvi pripadnik jedinice koji je poginuo je bukvalno raznesen u paramparčad. Skupljali smo ga u šatorsko krilo. Imali smo dvadeset i koju godinu. To nas je obilježilo za sav život – prisjetio se Duronjić.

Među “Vukovima” bilo je i maloljetnika, iako se komandant tome protivio, ali želja da budu na braniku otadžbine bila je jača čak i od toga.

– Nakon jednog postrojavanja na Vučijaku, iako je komandant bio izričit da ne idu u borbu, njih trojica maloljetnika sjeli su u kamion pod ceradu. Kada smo se iskrcavali, pitao sam komandira Šikarca otkud mu ta trojica, jer su bili kod njega u četi. On je slegnuo ramenima i kazao da će se pobrinuti za njih. Teško je bilo u ratu da vodiš računa o sebi, a kamoli o nekome drugom, ali ti momci su bili toliko hrabri da su ponekad možda oni čuvali nas, a ne mi njih – rekao je Duronjić.

Goran Prodanović već je bio odslužio vojni rok kada je pristupio “Vukovima”. Na pitanje šta je tjeralo mladiće od dvadesetak godina da dobrovoljno idu u rat, znajući da nikome ništa dobro nije donio, kaže da je borba za slobodu, život i ognjište bila vodilja. Prvi put je ranjen tokom odsluženja vojnog roka, a inače bio je i prvi ranjeni “vuk” sa Vučijaka.

– U jedinici sam bio s bratom, a osim toga, svi smo mi jedni drugima bili braća. Bilo je teško i pomisliti da se neko neće vratiti, a sa druge strane znao sam, brat mi čuva leđa. Najteže sam podnio pogibiju našeg prvog druga u Slavoniji. Raznijela ga je zolja i to je bio šok za sve nas – priča Prodanović.

Mladost i ideal slobode za koji su se borili držali su ih da ne pokleknu. Ni on nije propustio da naglasi, po ko zna koji put, da je ponosan na ratni put “Vukova”, a posebno na slavnu bitku za koridor.

Jedan od najmlađih bio je Dalibor Perišić iz Banjaluke. Bio je maloljetan kada je došao u jedinicu.

– Puno je emocija danas kada gledam fotografije braće koja su dala svoje živote za slobodu – kazuje Perišić.

Sjeća se bitaka koje su obilježile njegovo sazrijevanje, od Gradačca, Bijelog brda do koridora. Najteže mu je bilo na Bijelom brdu, gdje su “Vukovi” pretrpjeli velike gubitke.

– Gledao sam saborce koji su umirali u mukama, izranjavane. I sada mi te slike dolaze pred oči – kaže.

Nakon pogibije prvog, Veljka Milankovića, “Vukove” je u nove bitke vodio Miro Šikarac, koji je odlikovan zlatnom medaljom za hrabrost.

– Ratni put “Vukova” bio je težak. Bili smo prva srpska jedinica koja je organizovana na ovim prostorima. “Vukovi” su bili i ponos i prkos Krajine – ponosno ističe Šikarac.

Prisjeća se da su Veljko i on imali neku svoju životnu priču. Zajedno su ratovali, zajedno su i ranjeni. Nakon što je nastradao komandant, Šikarac se pobrinuo da jedinica opstane.

– Teško je pričati o tim godinama, u ratu je sve teško, a najteža su stradanja. U ratu sam izgubio najboljeg druga. Taj događaj me je polomio i od tada plačem. I dan-danas teško podnosim ljudske tragedije. Moja četa je na koridoru bila bukvalno izmasakrirana, a onda nam je na Bijelom brdu zadat završni udarac, četvorica su poginula u jednom trenutku – sa suzama u očima priča Šikarac i dodaje da je najponosniji bio kada je na kraju rata vidio da Vukova ipak ima još.

Dokumentarac

“Vukove s Vučijaka” u ratu je vodio Veljko Milanković, a danas se njegov sin Slaviša Milanković nalazi na čelu Udruženja “Vukovi sa Vučijaka”, koji vodi računa o tome da vukovi koji su preživjeli ratne strahote, a kojih ima od Prnjavora do Australije, uvijek ostanu zajedno.

– Priča o “Vukovima s Vučijaka” je priča o opstanku i preživljavanju srpskog naroda i oni su u tome odigrali ključnu ulogu. Premijerno ćemo ove godine prikazati dokumentarni film “Ratni put jedinice” – rekao je Milanković.

Jedinicu je predsjednik RS 1993. godine odlikovao Ordenom Miloša Obilića za junačke podvige, a 2018. Ordenom Karađorđeve zvijezde Republike Srpske prvog reda.

Glas Srpske