30. godina od Ozrenskog ratišta. Sjećanje na zonu odgovornosti 1.lake pješadijske brigade Prnjavor i herojske odbrane Podsijelova
Svinjašnica, OzrenOzren 1994.
Na Podsijelovu svakodnevne borbe, muslimani tuku liniju odbrane brigade artiljerijom, a sa manjim grupama pokušavaju prodor kroz našu odbranu. 1. prnjavorska lp brigada je dobro opterećena.
Jedan broj naših boraca nalazi se na Oraškom ratištu, zbog toga ne puštamo borce na odmor sa Ozrena. Po naredbi komandanta brigade potpukovnika Vlade, bataljoni su dužni da izdvoje jedan broj boraca, najmanje jačine voda u rezervu. Na Podsijelovu ima samo 20 vojnih policajaca u brigadnoj rezervi. Rezervne jedinice su formirale 1. i 3. bataljon, a 2. bataljon još nije formirao bataljonsku rezervu, iako je dobio naređenje da je obavezan formirati bataljonsku rezervu.
Izvršeno je unutrašnje pregrupisavanje jedinica brigadeu zoni Podsijelovo:
22.1.94-6.9.95.
l/o Šujanac tt.715 – k. 726 Humka – put za s. Tunjik /isklj.) posjeda 2.pb , 1. pb posjeda k. 702 – k- 706 – s. Lukići – k. 551 (isklj.), a 3. pb zauzima položaje na k.551 – Vis – i 6 rovova bPJP MUP_a CJB Doboj
Svakodnevno vodimo borbu slabijeg intenziteta i kao grom iz vedra neba strahovit napad muslimana 27.5.1995. godine u 03.40 časova. Muslimani su uspjeli da probiju liniju u rejonu kote Hunke iz Stjepanskog potoka od sela Tunjika, i pored Šema zaprečavanja, jurišem na rovove 2. bataljona a zatim žestoka borba, linija je probijena, a muslimani kroz otvoreni prolaz napadaju sa leđa na tt 715.kote 726 i 702 i 706.[1]
U momentu napada dio borca su spavali, a ostali dio na straži i osmatranju, što je i logično. Iznenadni napad dobro je organizovan, prihvaćena je borba, mnogo ranjenih i poginulih na obe strane, ali muslimani bezglavo napadaju.[2]
Pripadnici 2.pb na Ozrenu
Ovaj napad nismo izdržali, počelo je povlačenje 1. i 2. bataljona na rezervni položaj, 3. bataljon se organizovano i dobro brani. Prvi utisci su stravični, imamo i prve izvještaje. U 1. bataljonu se 12 boraca vodi kao nestalo, a u 2. bataljonu 39 boraca je nestalo, ne zna se za njihovu sudbinu. Izgubili smo dosta tehnike i to 2 trocijevca, 2 BaT, 4 MB 60 mm, 1 broving 12 mm, tri RUP 12, 12 telefona, 1 centrala i 1 TAM 4500.[3]
U toku dana uspostavljena je nova linija odbrane. Nismo izgubili mnogo prostora. Linija odbrane pomjerena je od 200 do 400 metara, ali smo u taktičkom pogledu sada u znatno lošijoj poziciji. Najveći problem nam predstavlja veza sa trećim bataljonom, jer je presječena komunikacija na tt 685, a to znači da je odsječen naš treći bataljon, bPJP Doboj, Srbačka i 4. ozrenska brigada. Jedini put za Vozuću je preko s.Malčića. Borbe se nastavljaju i drugi dan. Teško je ranjen zamjenik komandanta 2. bataljona potporučnik Vrhovac Dragan. Muslimani sada žestoko napadaju sa kote 706, a prema koti 685. Pravac napada im je 1. bataljon koji se dobro i organizovano brani, nažalost, i danas smo imali gubitaka. Šest boraca 1. bataljona je poginulo, a 10 ih je ranjeno. Za sada se dobro branimo na pravcu 1. i 3. bataljona, 2. bataljon je razbijen i sporo se organizuje, srećom muslimani ne napadaju na pravcu Čevaljuše gdje je razmješten 2. bataljon.
Pripadnici 1.pb na Ozrenu
U Prnjavoru komanda brigade je opsjednuta porodicama, traže izvještaje o poginulim i nestalim borcima, izvještaje sa Ozrena ne dostavljamo, jer očekujemo da će neki od boraca koji se vode kao nestali uspjeti da se izvuku.
Žestoke borbe, ali pomjeranja linije odbrane nema, utrošene su velike količine municije, utrošili smo gotovo svu rezervu koju smo imali u Prnjavoru, neophodna nam je artiljerijska municija.
Za posljednja tri dana imamo zvanične izvještaje, pretrpjeli smo teške gubitke, imamo 9 poginulih boraca, 54 borca su ranjena, a 49 boraca vode se kao nestali. Među nestalim borcima ima i veći broj poginulih, koje su saborci vidjeli, ali nisu ih mogli izvući u žestini borbenih dejstava. [3]
Uspjeli smo konsolidovati liniju odbrane, ukopavamo se a i dalje trpimo jaku neprijateljsku vatru. U pomoć nam je došlo 78 boraca Srbačke brigade i Vojna policija TG Ozren.
Minobacači 1.pb na Ozrenu
U Tumarama 1.6.1995. godine, referisanje komandanata a koje vodi general Kelečević i koji ističe „Ova ofanziva muslimana imala je radikalan cilj – presijecanje Ozrena i dovođenje u okruženje tri brigade. Muslimani su u ovu ofanzivu uključili sve raspoložive snage uvodeći i svoje specijalne jedinice koje su bile na Vlašiću kao i oko 300 plaćenika iz arapskih zemalja, snage sa Gračanice prebačene su na Ozrensko ratište. Korpus nema ni jednog borca u rezervi.“. Za našu brigadu ističe da ni jedna jedinica ne bi izdržala to što smo mi izdržali, citiram: „Glavu gore, niste poraženi, Prnjavorsku brigadu i dalje smatramo herojskom brigadom“.
Znamo da muslimani neće stati, a ni teoretskih mogućnosti nemamo da dobijemo pojačanje u ljudstvu, prema riječima generala Kalečevića. Maksimalno se organizujemo, muslimani i dalje dovode svježe snage, jer su i oni pretrpjeli velike gubitke, a 2.6.1995. godine žestoko napadaju gostovićki bataljon u 05.00 časova. Naš desnokrilni, Gostovićani se izvanredno bore i odbijaju napad.
U 09.20 časova napad na kotu 551 i naš treći bataljon.[3] Ovom napadu uslijedila je artiljerijska priprema a posebno precizno je tukao tenk iz rejona Šuplje bukve, parao je rovove a mi nemamo s čim da ga uništimo. Muslimani prilaze našim rovovima, bombama i pješadijskom vatrom zaustavljeni su, borba traje oko 2 sata, pratimo rad komandanta potporučnika Blagojevića koji je izuzetno vodio ovu borbu, borci se dobro drže, pridodata jedinica Srbačke lake brigade izvanredna je. Imamo ranjenih boraca. Pogođena je i praga u rejonu 3.pb, nišandžija je poginuo. Muslimani se povlače, kraće primirje i u 13.15 časova uslijedio je ponovni napad na treći bataljon, nesmanjenom žestinom napadaju uz artiljerijsku podršku. Borba traje do večernjih sati, a zatim zatišje. U žestokim borbama izgubili smo 8 boraca, jedan borac je poginuo. Posljednih nekoliko dana imali smo žestoke okršaje, izbačen je veći broj boraca iz stroja, ali nismo mogli dobiti jedinicu koja bi nam pomogla u ovim borbama. Dobili smo pomoć od jedinica sa Ozrena koje su izdvojile hrabre borce. U pomoć su nam pritekli, prije svih, Srpčani sa komandantom pukovnikom Suvajcem Miodragom, vojna policija OG, „Đurina policija“, 2 ozrenska, „Rusakovi“, „Cigini“, „Bekšini“, 4. ozrenska lpbr. 1.mtb 27.mtbr-„Motajički bataljon“ ima sopstvenih problema na Vučijoj planini, ali dolaze nam 42 borca Motajičkog bataljona. Ova pomoć, ova saradnja i svi borci koji su nam pritekli u pomoć, ne smiju se zaboraviti.
Teške i iscrpljujuće borbe, a možemo konstatovati da moral boraca u ovom momentu zadovoljava, 3. bataljon poslije uspješnih borbi dobio je još jednu sigurnost i najstabilniji je u ovom momentu, u 1. bataljonu 1. četa umorna je poslije napornih borbi, 2. bataljon se još stabilizuje, a to se osjeti i kod boraca. Bezbjednosna situacija je povoljnija, jer smo dobili municije preko TG Ozren, količine su skromne, jer u ovako žestokim borbama potrošnja je velika. Svakodnevne borbe iscrpljuju brigadu, gotovo da nemamo smjene, nakon 25 do 30 dana provedenih na Ozrenu šaljemo borce na odmor 2 do 3 dana da se okupaju, malo odmore i osvježe i – ponovo na Ozren. Prvi i treći bataljon solidno su stabilizovani, u 2. bataljonu dosta organizacionih problema. Komanda bataljona rad i na stabilizaciji jedinice.
Svojom naredbom 14.6.1995. godine, komandant brigade izvršio je organizacione promjene komande 2. bataljona. Na dužnost komandanta 2. bataljona postavljen je potporučnik Popović Ranko, komandir 1.pč 3.pb, a njegov zamjenik je zastavnik Subić Tomislav. Na dužnost pomoćnika komandanta za moral postavljen je vodnik Radošević Obrad. Dotadašnji komandant 2. bataljona Kuzmanović Milorad postavlja se na dužnost referent operativnih poslova u komandi brigadi.
U organizacionom pogledu, najveći problemi javljaju se na spojevima jedinica. Sa Gostovićkim bataljonom u širem rejonu Nikolinog brda, nikako da se ostvari fizička veza, tako 17.6.1995. godine komandant potpukovnik Vlado sa izviđačima i vojnom policijom naše 1.lpbr u obezbjeđenju, te komandanta Gostovićkog bataljona, kapetanom Lazić Mirkom i njegov pomoćnik za obavještajno-bezbjednosne poslove, idu na komandantsko izviđanje. Nedovoljno upoznat ili prevaren kada je u pitanju raspored za obavještano-bezbjedonosne poslove krenuli su prema rovu „12“ svoga bataljona, iz tog pravca otvorena je vatra i dva čelna čovjeka Gostovićkog bataljona poginula su. Naš desnokrilni susjed ima dosta problema oko organizacije odbrane, a mi im malo možemo pomoći jer nemamo dovoljno boraca, tako da je ostao prilično veliki međuprostor sa Gostovićkim bataljonom. U ovom momentu najnepovoljnija situacija za brigadu je rejon Čevaljuše i Nikolinog brda.
Zbog izuzetno teške i složene situacije, a pogotovo kada je u pitanju moral boraca, pomoćnik komandanta za moral potporučnik Mitrić Bore dostavlja vanredni izvještaj 1. KK i TG Ozren. Kraći izvod izvještaja: brigada je vodila izuzetno teške borbe za posljednjih mjesec dana, uspjeli smo zaustaviti neprijateljsku ofanzivu, nažalost pretrpjeli smo velike gubitke. Za 40 dana na Ozrenskom i Oraškom ratištu, gubici su sljedeći: 14 poginulih boraca, 48 nestalih i 130 lakše i teže ranjenih boraca. Ukupno 192 borca izbačena su iz stroja brigade, a to je za nas nenadoknadiv gubitak, a pogotovo ako se zna da je dobar dio ovih boraca bio na komandnim mjestima u jedinicama.
Borački sastav brigade je umoran, a osjeća se i nesigurnost zbog slabe pomoći sa strane (izuzev pomoći Srbačke lake brigade), dobija se utisak da smo prepušteni sami sebi. Više puta upućivali smo zahtjev za pomoć u ljudstvu, do danas nismo dobili ni jednog vojnika.
Zahtjev se svodi da je neophodno brigadu konsolidovati i referisanje na novo ratište u zoni 1.KK, prema potrebama VRS.
Dana 22.6.1995. godine komandant OG Doboj puk. Arsić saziva referisanje u Tumarama, komandant ppuk Vlado je bolestan, ima težu upalu pluća i leži u Prnjavoru. Na referisanje odlazi načelnik brigade major Tomić Srđan i moralista potporučnik Mitrić Bore. Komandant Arsić upoznao je prisutne sa opštim stanjem na Ozrenskom ratištu, a zatim sa sadržajem telegrama koji je upućen od strane 4. ozrenske brigade, Srbačke brigade i bataljona PJP komandi TG Ozren, komandi OG Doboj, komandi 1. KK i Glavnom štabu VRS, a komandant bPJP Blagojević Jefto uputio je telegram i Ministarstvu unutrašnjih poslova. Telegram upućen na pretpostavljene komande nismo dobili, ali je puk Arsić iznio sadržaj telegrama koji nas optužuje za izdaju, dezerterstvo, dezorganizaciju i javašluk.[4]
Mnogo uvredljivih riječi upućeno je na račun naše brigade. Na optužbe puk. Arsić odgovorio je i rekao da cijeni našu brigadu više od onih koji je optužuju. Puk. Suvajac, komandant Srbačke brigade se povukao i svoju izjavu demantovao.
Ocjenu, koju su dale nama susjedne jedinice, nismo mogli prihvatiti te svojim aktom, str.povr.br. 06-910/95 od 21.6.1995. godine upoznali smo komandu 1. KK i TG Ozren. Stanje u brigadi po našoj ocjeni je veoma teško, jer smo svakodnevno u borbama, a izgubili smo veliki broj boraca, nismo prepustili da nas nosi stihija, već neprekidno radimo na stabilizaciji brigade. Zaustavili smo jaku ofanzivu neprijatelja, nismo imali masovnu pojavu dezerterstva, izuzev pojedinačnih slučajeva kod psihički rastresenih osoba, stanje se postepeno stabilizuje i nije nam jasno odakle pravo nepozvanim oficirima da konstantuju da u brigadi vlada rasulo. U ovim teškim trenucima za brigadu, kao i VRS, ovako niski udarci sigurno nam neće koristiti.
Po naređenju komandanta1. KK u brigadu dolaze ppuk. Gajić Dragiša, ppuk. Đoković Novak i KIK Miljković Mile, kako bi sagledali stanje u brigadi. Izlaganjem komandanta1. lpbr prihvaćeno je, a pomenute starješine postavljaju pitanje: Zašto su starješine jedinica koje brane Ozren, pisale protiv Prnjavorske brigade? Naš zaključak sa referisanja bio je: u slučaju pada Vozuće unaprijed treba pronaći krivca, a taj krivac trebala je biti Prnjavorska brigada, trebalo je naći opravdanje o eventualnom povlačenju jedinica sa juga Ozrenskog ratišta. Muslimani znaju da imamo dosta problema, svakodnevno nas granatiraju i sa manjim grupama pokušavaju napade, najčešće u rejonu Nikolinog brda, sve ove napade uspješno odbijamo.
Imamo dosta poteškoća, svjesni smo, sve probleme nastojimo rješiti i prevazići, o svemu je upoznata i pretpostavljena komanda, tim povodom general Talić lično nam se obratio teleksom.
Komanda 1. Krajiškog korpusa Str.pov.br. 231-1-95 od 25.6.1995. godine
Borcima i starješinama Prnjavorske brigade,
gen.puk Momir Talić
Koristimo priliku da vam se lično obratim poslije dva pisma koje ste uputili komandi Korpusa.Prije svega, izvinjavam se što vas nisam obišao u vašoj i mojoj nevolji koja nas je zadesila u borbi za slobodu našeg srpskog naroda. Nadam se da ćete mi oprostiti u razumjeti moje obaveze.
U borce Prnjavorske brigade vjerujem i vjerovaću dok ja lično postojim i dok postoji i jedan borac u vašoj brigadi. Vjerujem da ćete i sadašnje, sasvim sigurno, trenutne poteškoće savladati i da nećete dozvoliti da se sa vama porede neki koji niti su bili, niti su sada, niti će biti ravni borcima kao što su junaci prnjavorske brigade. U ove četiri pune godine, borci brigade su pokazali odlučnost, junaštvo, organizovanost i nadasve patriotizam na svim borbenim zadacima pokazali kako se bori za srpsku zemlju, za slobodu srpskog naroda.
Malo je jedinica u 1. KK koje se mogu porediti i pohvaliti sa rezultatima postignutim u borbi i sa ratnim putem od Brčkog do Knina i od Slavonije do Ozrena i taj put je toliko svijetao i čist, da nam svima može služiti za ponos, a sve optužbe na vaš račun neću prihvatiti ni od koga, jer su tendenciozne i netačne. Znam da najbolji najteže podnose greške i gubitke, vi to ipak morate brže, glavu gore, mislite na nove pobjede, neka vas prati sreća i junaštvo i neka vam je Bog na pomoći. Pozdrav borcima i komandnom kadru, želim uspjeh do konačne pobjede! KOMANDANT, general-potpukovnik Momir Talić, s.r.
Hvala generalu, on je kompetentan da da ocjenu brigade, generalovo povjerenje sigurno nećemo iznevjeriti.
Na Podsijelovu svakodnevne borbe, predaha nema, neprijatelj gotovo 24 časa granatira našu liniju odbrane, a i po dubini traži ciljeve. Krajem juna 1995. godine neprijatelj je pokrenuo novu ofanzivu, Vozuću su branile i posebno na položaje Lake prnjavorske brigade, problema i gubitaka. Ovaj podatak spominjemo, jer je u ispomoć Prnjavorskoj brigadi, pridodat vod vojne policije iz Srbačke brigade. Ovaj vod je u jutro 24. 6 . bio žestoko napadnut od strane neprijatelja, u čijem sastavu je bilo i mudžahedina iz čuvenog zločinačkog odreda “El Mudžahid“. Pored jakog otpora, vod je bio privremeno pomjeren sa svojih položaja. Brzom intervencijom položaji su vraćeni, ali su živote izgubili: Momir Vukašinović i Veselin Cerovac. Za kratko vrijeme, do vraćanja položaja, mudžahedini su izmasakrirali njihova tijela odsijecanjem glava, tako da su i sahranjeni bez glava. Ranjeno je nekoliko boraca iz tog voda. [5]
Svakodnevno imamo ranjenih boraca i pored brojnih problema oko organizacije odbrane uspjeli smo stabilizovati liniju odbrane. Najveći problemi su popuna brigade, manji broj novo mobilisanih boraca kvalitetom ne zadovoljava naše potrebe, teško nam je organizovati odmor boraca, svako puštanje na odmor je rizično, jer se umanjuje borbena gotovost jedinica. Prvi i treći bataljon solidno su organizovani i osjeti se dobar rad u komandi bataljona. Drugi bataljon vraća samopouzdanje, a mladi komandant potporučnik Popović Ranko postepeno se uvodi u posao i sigurno je da će biti dobar komandant.
ratna zastava 1.lpbr
Pored mnogobrojnih problema koje rješavamo u hodu i prijatni trenuci za brigadu. Danas je 28.6.1995. godine, krsna slava VRS – Vidovdan, a mi smo na svečanosti u Bijeljini primili ratnu zastavu. Zastavu je primio ppor Sančanin Bogoljub, zamjenik komandanta 3. bataljon.
Ponovo konstatujemo neprekidne borbe, neprijatelj tuče artiljerijom, a sa manjim grupama kreće u napad. Rad izviđačkih grupa je neprekidan, od krajnjeg cilja muslimani ne odustaju. Obavještajni organ OG Doboj nas obavještava da se u Zavidovićima pripremaju jedinice koje će učestvovati u b/d na Podsijelovu.
NŠ1.KK na KM lpbr Prnjavor
Oko 08.00 časova, 4.7.1995. godine u obilazak brigade dolazi general Kelečević. Zajedničko referisanje sa komandom brigade. Komandant ppuk Vlado u iscrpnom izlaganju, koje je trajalo oko dva i po časa, do detalja upoznaje generala o stanju u brigadi, kao i zadacima koje momentalno izvršavamo. Očigledno je general zadovoljan izloženim, a zatim se obratio komandi brigade da nas upozna sa stanjem: „U 1. korpusu takođe ima dosta problema, snage oko tri brigade su van zone odgovornosti korpusa, tako da nema teoretske mogućnosti ojačati jedinice na ozrenskom ratištu, koje zasigurno imaju dosta problema. Sarajevska ofanziva je teška, ali dobojska bi mogla biti još teža. Rat će se sigurno riješiti na prostorima 1. KK. Vaša brigada je jedna od najboljih, najstabilnijih i najopremljenijih brigada. Malo je jedinica da poslije toliko gubitaka ostanu stabilne. Svima nam najteže pada što imate 48 boraca koji se vode kao nestali, za sada ništa ne možemo učiniti.“ Iz ovakvog izlaganja generala Kelečevića, došli smo do saznanja da se jedino možemo pouzdati u vlastite snage, te da se moramo maksimalno angažovati kako bi sačuvali borce i prostor koji nam je povjeren.
u KM TG Ozren
Poslije referisanja, general je obišao položaje 1. bataljona, razgovarao sa borcima i na kraju dao povoljne ocjene o stanju u brigadi. Za ne povjerovati je kako su muslimani svakodnevno aktivni, tuku nas artiljerijom, pješadijskom vatrom, izviđačke grupe su im aktivne, sve je to smišljeno da nas maksimalno iscrpe i psihički i fizički. Primjećujemo veliki broj vojnika koji dolaze u širi rejon Podsjelova u kolonama, očigledno je pripremaju se za ofanzivna dejstva. Naši rovovi su solidno popunjeni ali nemamo ni jednog borca u rezervi. Najslabije tačke su nam na spojevima na lijevom krilu sa bPJP MUP-a CSB Doboj, a na desnom krilu sa gostovićkim bataljonom. U ovom momentu, 7.7.1995. godine sa pridodatim nam jedinicama (pragisti, tenkisti, innjižerci i izviđačka četa OG 9) na Podsijelovu se nalazi 950 boraca. Da bi mogli obezbijediti bataljonsku i brigadnu rezervu i koliko-toliko solidan odmor, trebalo bi nam još oko 200 boraca. Da dobijemo pojačanje u ovom momentu, to je gotovo nemoguće jer nema ni jedne slobodne jedinice u OG i 9 1. KK iako smo dobili usmeno obećanje generala Kelečevića i generala Arsića da ćemo ubrzo dobiti pojačanje. Obavještajni podaci koje dobijamo od OG 9 ni najmanje nisu ohrabrujući, svi su nagovještaja da se muslimani spremaju za novu ofanzivu, dovode nove snage, a pretpostavlja se da imaju i mudžahedine, koje koriste samo za ofanzivna dejstva. Naši izviđači takođe potvrđuju brojnost neprijateljskih vojnika.
Na liniji odbrane naše snage su u punoj pripravnosti, jer podaci koje imamo nagovještavaju siguran napad na pravcu naše brigade. Izvršili smo i procjenu, očekujemo napad na 1. i 3. bataljon, pravac kota 685 i Krčevine. Izvršili smo popunu municijom, obavili smo sve pripreme, zabrinjava nas jer nemamo rezervi osim voda izviđača i policije a to je nedovoljno. Gotovo smo sigurni da će nas sutra, 21.7.1995. godine, u jutarnjim satima napasti muslimani. Obavještavamo kompletnu liniju odbrane, maksimalna pripravnost, svi smo na nogama, cijelu noć gotovo niko ne spava.
Stariji vodnik Pavle Radić, komandir 1.voda 6.baterije Praga 1.lapPVO 1.KK o borbama za kotu 551.:
vod praga 30/2
U Jakešu, pukovnik Ratko Lazarević. komandant Prvog lakog artiljerijskog puka, spremio novu naredbu – pravac Ozren i javiti se komandi Prve prnjavorske lake pješadijske brigade. Na srpsku planinu kreću Radić. Ignjatić. Šušnjar, Bojić, Tomaš, Nikolić, Tiragić, Jakovljević. Vidović. Vračarić, Mihajlović, N. Nikolić. Dardić,Janković… Nakon upoznavanja sa potpukovnikom Živkovićem, komandantom Prnjavorske. Ozrenom počeše odjekivati rafali naših „praga“ i povici podrške naših novih saboraca.
Dan za danom, na Ozrenu protiče uz žestoke borbe. Borci Prnjavorske ne puštaju ni pedalj srpske zemlje. Prati nas uspjeh. ali najdraži mi je onaj ostvaren u borbi za kotu 551. mi „pragisti“, zajedno sa braćom Prnjavorcima, dobili smo ovu značajnu kotu bez ijednog ozbiljnije ranjenog. Moram reći da smo ponosni što smo pridodati brigadi u kojoj su sve junak do junaka. Zna to dobro i naš neprijatelj (Radić ga radije krsti sa „balija“). A upoznao je i muziku naših ljepotica. posebno kada vatrom diriguju nišandžije poput Želje, Gore. Čondre. Mile… Rat još traje „pragisti“ još imaju šta da „sviraju“. Još će se čuti i o nama i o borcima Prve prnjadorske.(Glas borca lpbr, broj 4 juni 1995. str.13). U borbama u rejonu k.551 2.6.1995. godine, pogođena je praga, nišandžija je poginuo.
[1] snage ABiH sa Mudžahedinima, nakon uspješnog izviđanja našeg p/k, uz više pokušaja, prolazi kroz netučen i neminiran prostor između k.726 Humka – put za s.Tunjik i razvija se u dvije kolone, lijeva i vrši okruženje k.726 i dalje prema Šujancu, a desna kolona napada prema k.702. Dva dana prije napada izviđačko odjeljenje ABiH iz Zavidovića uspješno su poskidale minsko polje na spoju sa 1. i 2. bataljonom. Izjava dao komandir izviđača, poslije rata, koji je neposredno učestvovao u akciji skidanja minskih polja i upadu u rovove 2. bataljona. Vidi šema rovova –polozaji 2.pb 27.5.1995 u rejonu kote Hunke.
Pad Vozuće, str. 36
Operacija 3. korpusa tzv. Armije BiH, odnosno 35. divizije pod tajnim nazivom „Proljeće — 95” s ciljem osvajanja Podsjelova i odsijecanja Vozuće počela je u zoru 27. maja i trajala je do 30. maja 1995. godine. Ova operacija je među inostranim mudžahedinima imala naziv „Fethul-mubin i što znači jasna pobjeda. Brutalni jutarnji napad desetak kombinovanih probojnih diverzantskih grupa iz pravca Livada i Tunjika, na čijem čelu su se nalazili inostrani i domaći mudžahedini, natjerao je srpske branioce da se povuku sa većeg dijela Podsjelova. Preživjeli borci VRS pamte nalete vjerskih fanatika prema koti Humka koje je vodio Abu Abdulah iz Libije, koji je bio veteran iz rata u Afganistanu, a koji je u ovom napadu poginuo. Na srpskoj strani bili su veliki gubici, pa su tako samo iz prnjavorske brigade poginula i nestala najmanje 53 borca. Tih dana nestao je i Radomir Sandić iz Crkvene kod Prnjavora, otac jedne od 12 tragično stradalih beba u banjalučkom porodilištu 1992. godine.
Neposredno nakon završetka bitke za Podsjelovo mudžahedini su načinili video zapis brutalnog razračunavanja sa zarobljenim i ranjenim srpskim borcima. O surovosti i fanatizmu mudžahedinskih ratnika govori i to da su u napadnutom rovu prnjavorske brigade 8. juna zaklana dva borca. Njihova tijela su pronađena, ali su mudžahedini odsječene glave odnijeli kao ratni trofej. (Stradanje srpčana na Ozrensko-vozućkom ratištu, Banja Luka, 2018. godine, str.31)
Napad je počeo u 4 sata i 15 minuta 27. maja 1995. godine, a već nakon nekoliko minuta pripadnici Odreda “El mudžahedin” javili su da se nalaze na svim planiranim kotama. U prvi mah Komanda 3. korpusa ARBiH je sumnjala u istinitost obavještenja iz razloga što je potrebno daleko više vremena da se po čistom i vremenu bez ratnih dejstava ovlada tim prostorom. Nakon nastupanja odreda “El muhžahedin”, oko 5 sati, pripadnici IV manevarskog bataljona 3. korpusa ARBiH kreću u udar na svom dijelu ratišta i nakon žestokih borbi ovladavaju rejonima Jezera i Gaja. Nakon akcije posebno su pohvaljeni “Sabrijini”, “Harisovi” i “Šefikovi” borci koji su udarili na najteži dio ratišta – sistem zemunica i tranšeja. Time je ovladano najdominantnijim područjem cijelog južnog i jugoistočnog dijela Ozrena iz razloga što Ozren upravo počinje ili završava na Podsijelovu. Tokom borbi gotovo jedini ozbiljniji problem je predstavljala “praga” VRS koja je gotovo 10 minuta djelovala prema pripadnicima ARBiH. Nakon njezinog uništenja vrlo lahko se ovladalo Podsijelovom. Istovremeno dok su snage 3. korpusa napadale Podsjelovo, uslijedio je i žestok napad 22. i 25. divizije 2. korpusa ARBiH na Bosansko Petrovo Selo, na istoku, što je dodatno otežalo srpsku poziciju na Ozrenu.
Prema izvještaju 3. korpusa ARBiH 27. i 28. maja likvidirano je oko 120 pripadnika VRS, a većina njih je ostala na oslobođenoj strani. Na svakoj oslobođenoj zemunici ostalo je netaknuto kompletno pješadijsko naoružanje – automatske puške, puškomitraljezi M – 84 i M – 53, te mnogobrojni sanduci sa municijom, granatama i bombama. Zarobljen je i jedan bestrzajni top, te dva tenka koja su prije toga oštećena djelovanjem antitenkovskih jedinica ARBiH. Analizom linija ustanovljeno je da je kompletna linija odbrane VRS ovisila od rasporeda PAM-ova i PAT-ova koji su se nalazili na svakom koraku. Oslobođenjem zacrtanih linija stvorene su značajne pretpostavke za spajanje 2. i 3. korpusa ARBiH do čega je ostalo još samo 5 kilometara. Također, stvorene su i odlične taktičke mogućnosti za uspješno izvođenje operacije oslobođenja Vozuće i kompletnog Ozrena, koja će uslijediti u septembru 1995. godine.
[3] zarobljen i jedan tenk T – 55 na k.706. Prema dostupnim podacima opšti napad ABiH izvršen je sa šest brigada iz dva korpusa.
Veljko Grujić, raseljeno lice iz Visokog, borac 1.pješadijske čete 1. bataljona od 18.5.1995. godine, po proboju linije odbrane bataljona, tri dana je bio na drvetu u prednjem kraju odbrane, kada je kasnije bio zarobljen od pripadnika ABiH i sproveden u komandu u Zavidovićima, a 27.1.1996. godine razmijenjen u Sanskom Mostu.
Prema vanrednom borbenom izvještaju komande 1.lpbr od 2.6.1995. godine dostavljen u 19.00 časova komandi TG Ozrena, navodi se da neprijateljski tenk sa Šuplje bukve ispalio 11 granata, a na naše snage nemaju adekvatno POS za odbranu, pogođena je i praga sa POLK raketom u rejonu 3.pb Krčevine, koja je u toku noći izvučena. O silini napada i našeg protivnapada govore i podaci o utrpšku municije i goriva: spaljene su 4 cijevi PM 7,62mm M84, došlo do kvara na GŠ na dvije cijevi, potrošeno taj dan D2 600 lit goriva i 100 lit MB, mina: 120mm- 34, 82mm 130, 60mm 350 komada, tenkovske granate 100mm tri, za PRAGU 250 metaka, broving 400kom, zolje 4, mine za RBM57 15 kom, ročnih bombi 200, metak 7,62mm 45000, PKT 5500, 7,9mm 3000 komada, tromblon trenutni 150 kom i 3 kom raketa „Maljutka“.
[5]Srbačka brigada u otadžbinskom ratu, Srbac 2012. godine, str.91)
Krajem juna 1995. godine grupa inostranih mudžahedina napala je položaj srbačke brigade VRS u rejonu Paljenika, a dva pripadnika čete vojne policije ove brigade ubijena su prilikom ispomoći napadnutoj prnjavorskoj brigadi u rejonu Nikolinog brda. Njihova unakažena i obezglavljena tijela, sa teškim ubodnim povredama, razmijenjena su naknadno i dopremljena u dobojsku patološku službu (Stradanje srpčana na Ozrensko-vozućkom ratištu, Banja Luka, 2018. godine, str.31)
Komandant brigade o borbenim dejstvima 27.5.1995. godine u Glasu borca 1.lpbr, broj 5 XII 1995.str.6 :
komandant brigade
Do napada je došlo u noći između 26. i 27. 5.1995. godine. Napali su elitnim snagama ranga divizije, što znači da je operacijom rukovodio sam general. I ova činjenica govori koliko su očekivali od napada na naše položaje. U napadu su učestvovali i zloglasni, vojnički zavidno sposobni, a vjerski maksimalno fanatizovani pripadnici „El mudžahedina“ – odreda sa Arapima i drugim islamskim plaćenicima. Čujem da sada i međunarodne snage oko Tuzle strahuju zbog njihovog prisustva. U munjevitom napadu naši gubici u ljudstvu su bili veći nego ikada ranije. Samo u jednoj četi Drugog bataljona izgubili smo 32 čovjeka. Ostali smo bez velikog broja boraca, stradali su i komandiri, a u borbama je najteže rane zadobio i potporučnik Dragan Vrhovac, zamjenik komandanta Drugog bataljona . I nakon ovog pakla brigada je ostala na svojim položajima. Uz mjestimično pomjeranje linije na rezervne položaje, i to najviše do 400 metara, i dalje smo svim drugim jedinicama u pravcu Vozuće bili garancija da neće pasti u okruženje. Bilo je to vrijeme grozničavog dotura municije, mina i granata i konzervirane hrane. Bilo je to vrijeme u kojem su ispit teškog vremena položili i borci u rovu i borci u pozadinskim jedinicama. Visoko priznanje pripada i opštinskoj vlasti koja je učinila sve da opstanemo i da osjećamo da su sa nama.
Očekivana pomoć u ljudstvu bila je i više nego potrebna, ali kako je ofanziva krenula žestoko i na svim drugim ratištima, ostalo je samo da se uzdamo u svoje ljude i sopstvenu snagu. Sva pomoć. a ona je za nas i najbitnija. bili su naši borci koji su se odmarali kod svojih kuća. Snagu brigade i vidim upravo činjenici da su svi do jednog, odmah 27. stigli na Ozren. Uspjeli smo da se priberemo. U međuvremenu. saopštavaju nam . da se planira proboj ustaških linija na Orašju. Za proboj su bili potrebni odabrani. Odlučeno je da se iz naše brigade pošalju Vukovi. brigadni izviđači i dijelovi komande brigade. Ukupno 124 čovjeka. do tada neprobojni front probijaju dijelovi naše brigade. Svoj dio posla su izvršili maksimalno profesionalno. ali kako nije bilo dogovorenog sadejstva i uvlačenja u borbu drugih snaga. moralo je doći do našeg povlačenja iz dubine neprijateljskih položaja.
U toku napada sve je išlo bez žrtava, ali u toku povlačenja. odnosno izvlačenja iz sigurnog neprijateljskog okruženja, imamo velike gubitke. Zbog neblagovremenog uvođenja u borbu naših drugih jedinica, tada je propala najzrelija prilika da se vojničkim putem riješi i pitanje zaostalog Orašja. Vukovi na čelu sa Šemsom i Prodanovićem i izviđači sa Đukom su i pored ukupnog neuspjeha zaslužili sva vojnička priznanja, o čemu me je do u detalje upoznao i načelnik brigade.
Brane Tubak, ppor, komandant 1.pb, u Glasu borca 1.lpbr, broj 5, str. 18:
ppor Brane Tubak
Iznenada i najžešće do tada, neprijatelj udara po nama 27.5.1995. godine. Uz pomoć arapskih plaćenika uzimaju nam kote 706. i 702, a zatim i kotu 685. U borbama gubimo više boraca nego za cijeli period ratovanja. Teški momenti i za borce i za komandni kadar. Stabilizujemo front i tako ranjeni, zaustavljamo neprijateljsko napredovanje. Izvodimo i žestok kontranapad. Slijedi zatišje u toku kojeg se pripremamo za novi, još žešći neprijateljski napad. U prvom nisu ostvarili zamišljeni cilj i mi smo bili i više nego sigurni da će pokušati iznova. Osim borbe na život i smrt, drugi izbor nismo imali.
Hronologija: Borbeni put 1.prnjavorske lpbr 1991-1996. godine, nacrt, str. 40
brigadna veza
Spisak nestalih, poginulih i zarobljenih-ekshumiranih 55 boraca 1.lpbr Prnjavor nastradalih 27.5.1995. i 28.5.1995. godine (5 borca) u muslimanskom napadu na Podcijelovo:
Dana 27.5.1995.godine u jutarnjim satima, tačno u 04.05 časova, otpočeo je snažen neprijateljski napad na spoju između Prvog i Drugog bataljona. Pružen je žestog otpor naših boraca, ali jačinom neprijatelja i samim učestvovanjem plaćenika iz arapskih zemalja ( mudžahedina ) neprijatelj je uspio da probije liniju naše odbrane i počeo je da para rovove lijevo i desno.
Pri uspjehu probijanja linije naše odbrane neprijatelja na spoju Prvog i Drugog bataljona otpočeo je žestok napad na kompletnu zonu odgovornosti Prvog bataljona, Pružen je žestok otpor naših boraca imali smo dosta ranjenih i poginulih. Neprijatelj je uspio da ovlada kotama 702 i 706 što je bilo iza naših leđa pa je dio naših snaga ostao u okruženju. Neprijatelj je munjevito napadao prema IKM prvog bataljona i kote 689, što je bio ključ odbrane grede Podsijelovo i same Vozuće. Zamjenik komandanta potporučnik Modić Siniša donosi odluku na povlačenju, pod borbom na rezervne položaje koji je bio u rejonu IKM prvog bataljona i kote 689. Dio prve čete koji se povukao zajedno sa interventnom grupom, POV i dijelom minobacačlija zauzima rezervni položaj i tu vodimo žestoku odbranu od neprijatelja koji dejstvuje iz svih pravaca i svim raspoloživim sredstvima, o čemu je bila upoznata i komanda brigade.
Ozren-sema rovova 1995. godine, kote-tt 715, 726, 702, 706 i 685
Zahvalnost prema borcima herojske odbrane Podcijelova, kazivanje boraca 1.lpbr:
Dana 27.5.1995. godine ujutro u oko 04.05 časova nalazio sam se u KM 1. bataljona. Obavješten sam da je neprijatelj napao na spoju prvog i drugog bataljona. Odmah sam krenuo sa interventnim vodom na spoj se drugim bataljonom. Pošto je neprijatelj uspio da probije liniju odbrane na spoju prvog i drugog bataljona i ovlada kotom 702 bilo nam je onemogućen prolaz ka našoj liniji.
Vraćamo se sa tog pravce i kroz potok prema pekari kroz selo Čevaljuša upućujemo se prema IKM prvog bataljona.
Kada sem došao na IKM prvog bataljona nalazim komandira čete Čabrić Slobodana i istog šaljem na liniju da utvrdi stanje.
Komandir 1.čete Čabrić Slobodan me je obavijestio da je neprijatelj uspio da probije liniju i da na našoj strani ima dosta poginulih i ranjenih boraca, i da je neprijatelj dosta nadmoćniji, a što se vidjelo po njegovom dejstvu iz svih oružja i po svim pravcima. Naredio sam mu da se povuče na rezervne položaje o čemu sam potom obavijestio pretpostavljenu komandu.
Pošto je MB bio na IKM i pošto im je bio ugrožen položaj naredio sam komandiru MB voda , vodniku Preradović Predragu, da se povuče na rezervne položaj i da sa rezervnog položaja dejstvuje, i što je i uradio. Komandiru prve čete Čabrić Slobodanu naređujem de sa borcima prve čete i interventnim vodom i dijelom minobacačlija organizuje odbranu na rezervnom položaju.
Odbrana na rezervnom položaju je uspostavljena i neprijatelj je zaustavljen o čemu sam obavijestio pretostavljenu komandu. Čitavo vijeme do drugog neprijateljkog napada, radili smo na utvrđivanju linije i odbijanju neprijeteljskih napada. Vršili smo izviđanje i kretali u kontraofanzivu. Primjećivao se umor kod boraca. Zahtjevali smo ojačavanje u ljudustvu. Stalni su zahtjevî bili za popunjavanjem municijom I granatama. Bila je stalno puna borbena gotovost.
Ujutru oko 04.00 časova počeo je neprijateljski napad u zonu odgovornosti drugog bataljona a odmah nakon toga na spoju prvog i drugog bataljona. Bio sam na IKM prvog bataljona tu je bio i komandir 1.čete Čabrić Slobodan i kurir Pikula. Nakon pola sata borbe, na IKM došla su dva borca tražili sanduk municije. Sa njima su prema koti 706 krenuli i komandir Čabrić i kurir Pikula. Ńeprijatelj je već bio na koti 706 i udarao je po našim položajima artiljerijom i pješadijom. Ja sam onda nazvao načelnika Štaba brigade Srđu i on je tada rekao da se tenk T-55 vrati kotu 706. Pošto tenk nije mogao izaći na 706 vratili su se i zauzeli položaje na IKM. Od kote 706 tri neprijateljska borca su krenula prema IKM na njih smo odmah otvorili vatru, gdje je jedan muhadžedin ubijen, ostali su se povukli prema koti 706.
Tada nam je pristizala pomoć, prvi su stigli iz POV bataljona i odmah je poginuo jedan pripadnik vodnik POV, komandir Milošević Milorad. Zatim je stigao komandant i počeli smo utvrđivati liniju na rezervnom položaju, a stigli su i borci 2. čete sa odmora. U tim borbama borci 2. i 3. voda povukli su se prema IKM, a borci 1 voda su se pridružili borcima 3.bataljona.
Žičana veza je bila prekinuta, a neprijatelj se ubacio i u KZ vezu bataljona.
Neprijatelj je napad vodio na spoju prvog i drugog bataljona gdje je probio liniju odbrane i po dubini parao rovove, tako da se 2. i 3. vod povukao prema IKM, a prvi je ostao na liniji i pod vatrom se povukao prema 3. bataljonu. U rovu broj 2 na spoju sa drugim bataljon ostali su naši sledeći borci:
Vujasinović Ranko. Grudić Veljko, Vukomanović Željko, i Šlapak Pero. Tu je neprijatelj prošao iza leđa naših boraca i tako parao liniju. Neprijatelj je istovremeno vršio napad na zonu 2. bataljona, tako da je borba vođenja u vaše pravaca. Tada su na liniji ostali 2 trocijevca na koti 706 i 702 i BsT koji je bio između kote 706 i IKM pvog bataljona. Uspostavljena je linija na rezervnom položaju i sve do drugog neprijateljskog napada i našem izvlačenja sa Ozrena. Neprijatelj je svakodnevno pokušavao da nas potisne sa Podsijelovo da se spoje sa svojom vojskom na Vijencu,u čemu nisu uspjeli.
U vrijeme tog neprijateljskog napada bio sam na spoju prvog i trećeg bataljona. Držao sam pet rovova. Čuo sam detonaciju i jak artiljerijski napad na spoju prvog i drugog bataljona ispod kote 726. Zvao sam komandu da nam doture municiju, a veza je već bila prekinuta. Svi smo ustali i rasporedili se za odbranu a sa moje desne strane bio je Zečević Borislav sa svojim vodom. Javio mi je da je izgleda gore desno pala linija i da se vodi borba prsa u prsa. Kasnije sa Zecom nisam imao vezu povezao sam se fizički sa Vukadinovićem vodom. Sa borcima sam krenuo da objezbjedim desni bok.
Neprijatelj je već bio u našim rovovima i pošto nisam imao vezu sa susjedima i komandom, predložio sam da se povlačimo prema trećem bataljonu lijevo. Tu na spoju sa trećim bataljonom ranjen mi je Modić Mirko, i tada smo se povukli prema koti 599 i tu smo uspostavili liniju odbrane. Tada smo se povezali sa Popom, komandirom 1.čete 3.bataljona, i držali kotu 551. gdje smo uspostavili liniju. U trećem bataljonu ostali 2 dana i kada je linija konsolidovana, nazvao sam svog komandanta i sa borcima smo prišli u prvi bataljon. Tu smo radili na učvršćivanju linije i odbijanju napada neprijatelja, i takvo stanje je bilo sve do drugog neprijateljskog napada dana 21.7.1995.godine
zastavnik Subić Tomislav, pomoćnik komandanta 2.bataljona za OBP
2.pb 1995
Dana 27.5.1995.godine u ranim jutarnjim časovima počeo je jak neprijateljski napad na naše položaje. Kada je napad počeo uzeo sam vezistu Vujić Zorana da ide samom na liniju. Do linije nam je trebalo 20-50 minuta hoda. U s. Čevaljuša sreli smo naš kamion TAM110 koji je bio u funkciji saniteta i vozio je ranjenog borca. Iznad s.Čevajuša tj. ispod uletjeli, smo u zasjedu. Nakon kraćeg prepucavanja Vujić Zoran je ranjen. Uložio sam svu snagu i napore da bih izvukao ranjenog kolegu. Balije su pucale žestoko bilo je i suviše teško, bili smo i suviše blizu, jedni od drugih 25-30 metara. Ispucao sam tri okvira da bih prišao ranjenom kolegi. Uspio san prići i uhvatiti ga za ruku i izvući. Kada smo odmicali neprijateljska se vatra se smanjivala. Iznad s. Čevaljuša vozač sa kamionom je pošao na liniju, tu san ga ustavio. Onda smo ranjenog borca Vujić Zorana transportovali do saniteta. Pošto nisam imao vezu sa komandom bataljona niti sa linijom morao sam se ponovo vratiti u komandu. Kada sam stigao do komande rekao sam zamjeniku komandanta bataljona potporučniku Vrhovac Draganu da je Vujić ranjen i odvežen u sanitet. On mi je rekao da su se borci bataljona povukli na rezervni položaj. Balije su i dalje granatirale i te naše rezervne položaje. Ja sam se javio Draganu da odoh kod ljudi, da ih obiđem i bolje uvežem i učvrstim liniju pošto je dosta ljudi nije izvuklo, a dosta ih je bilo i ranjenih.
Liniju je bilo veoma teško uvezati ali smo iz velike napore i maksimalno zalaganje boraca i racionalno uspjeli. Ubrzo de stigao komandant 2. bataljona major Milorad Kuzmanović i ostali članovi komande sa odmora. Komandanta smo obavijestili šta se je dogodilo, on mi je rekao da pripremim ljude da ćemo napasti balije da vratimo naše položaje i borce koje su ostali. Komandant uzeo grupu boraca a ja jednu grupu i uveli Ispod i pošto nismo imali dovoljno ljudi napad nismo mogli izvesti. Prišli smo neprijatelju što bliže da nas ne bi mogao granatirati. Tu smo formiran liniju tj. ispod k. 706 i 702. Naveče oko 20 časova ostali naši borci koji su bili na odmoru stigli su od kuće i ojačali smo liniju i odmah smo pristupili utvrđivanju.
Neprijatelj je dalje granatirao i napadao pješadijskim naoružanjem. Prilikom pokušaja da vratino liniju dana 28.5.1995.godine je teže ranjen u nogu zamjenik komandanta bataljona potporučnik. Vrhovac Dragan. Neprijatelj je svakodnevno napadao i granatirao naše položaje.
U rejonu odbrane 2. bataljona nalazili su se sledeći vojni objekti: lijevo spoj sa 1. bataljonom naše brigade, K.726 desno spoj s bataljonom Gostović dio rejona ispod tt.715 (Šujanac). U rejonu odbrane Podsijelovo neprijateljske snage više puta su pokušale da probiju liniju naše odbrane ali to im nije pošlo za rukom.
U rejonu odbrane 2.bataljona dana 27.5.1995. godine nalazila se 1.četa, a na lijevom krilu POV. Pomenutog dana u ranim jutarnjim satima oko 04.10 časova izvršen je kombinovani artiljerijsko pješadijskî napad na rejon 2.bataljona to u više pravaca. Prvi pravac bio je kota 726, drugi pravac napada je lijevo od K.726 prema 1. bataljonu, treći pravac napada desno od k.726 zaključno sa rovom broj 7.
Bili smo spremni ali je neprijatelj bio daleko nadmoćniji u ljudstvu. Napali su nas elitnim snagama (mudžahedina). Nakon kraćeg vremena dolazi do ranjavanja jednog borca iz POV i komandira 1.voda 1. čete Babić Brane Veselka iz Prosjeka. Borba se vodi ali linija i na lijevoj i na desnoj strani su stabilne. Ponovo dobivam Izvještaj da lijevo od mog komandnog rova u rovu braj 10 ima jedan teško ranjen, anda u rovu broj 12 ima dva poginula borca. Odmah sam naredio zamjeniku komandira čete Čerketa Željki da mi sa desnog krila prebaci nekoliko boraca kako u rovova broj 10 i 12 nebi došlo do slabljenja linije. Zatim ponovo dobijam izvještaj da nam pada rov broj 13 na koti 726, odmah sam shvatio da padom rova broj 13 u neprijate1jske ruke naša 4 rova dolaze u okruženje. Pokušao sam uspostaviti vezu, ali padom tog rova gubim svaku vezu sa k.726 i kompletnim krilom ( lijevim).
Izvijestio sam zamjenika komandanta bataljona i tražio da mi pošalje pojačanje, ali mi je rekao da nema koga poslati pošto su sve rezerve poslate (upućene) na rejon odbrane 1. bataljona. Napad je sve jači i žešći a stalno im pristiže pojačanje. Pretpostavljao sam de će nas poslije toga napasti sa boka i sa leđa, pa odlučim da rovove sa moje lijeve strane povučem uključeno sa rovom broj 8 tj. komandni rov do rova broj 7 osiguran bok i tu da se branimo, da zadržimo koliko se zadržati može. Nakon toga slijedi ponovo jak frontalni napad na rejon odbrane rova 12 do rova 7 čime kasnije usleđuje napad sa lijeve bočne strane. Zbog jakog napade nismo mogli stupiti u vezu sa rovovima kako bi organizovali povlačenje do rova broj 7. Pošto au neprijateljske snage počele ulaziti u dubinu našeg rejona odbrane, odnosno iza leđa, povlače se lijevo ali u dubinu naše teritorije, pošto do komandnog rova nisu mogli doći ostavljajući dva poginula borca. Neprijateljski borci su se sve više i više primicali komandnom rovu, onda sam naredio da se povlačimo prema rovu broj 7. Pošto postoji mogućnost da nas opkole tako da smo uspjeli izvući KZ uređaje iz komandnog rova.
U međuvremenu dok smo se povlačili do rova broj 7 on je pao u neprijateljske ruke. Prvi sam istrčao prema tom rovu, a oko njega je bilo oko 20 muslimanskih vojnika. Vrhovac Lazar je iza mojih leđa povikao Željko to su balije. Ja sam iz stojećeg stava po njima ispucao jedan rafal i bacio se u jednu provaliju preko puta koji je vodio do rovova a ostali njih 7 za mnom.
Uhvatili smo zaklon i tu smo našli jednog ranjenog borca iz rova broj 7. Ja sam ga pitao šta je sa ostalim borcima iz njegovog rova a on mi je odgovorio da se ne sjeća ničega samo da je rov pogođen. Prilikom povlačenja vezista Dubravac Dragan je slomio antenu na uređaju tako da više nismo imali vezu sa komandom bataljona. Znajući da nas sedmorica nemoćni da bilo šta uradimo, krenuli smo prema rezervnim položajima, gdje smo sačekali borce koji su se povlačili prema rezervnim položajima. Drugi vod 1.čete se priključio svom desnom susjedu obezbijedio bok. Kasnije de stigao i komandant bataljona major Kuzmanović Milorad i uspostavili smo liniju odbrane kako ne bi došlo do daljeg prodora neprijatelja.
Sutradan 28.5.1995. godine pokušali smo da vratimo izgubljene položaje nismo uspjeli zamjenik komandanta bataljon potporučnik Vrhovac Dragan je teško renjen i ostao bez noge.
Dana 27.05.1995.godine izvršen je jak kombinovano artiljerijsko pješadijski napad na rejon odbrane 2.p.bataljona, odnosno na 1. četu i POV bataljona. Napad se odvijao u pravcu k.726. Kada sam vršio dužnost zamjenika komandira čete nalazio sam se na desnom krilu ispod k.715 objekta zvani Šujanac. Za vrijeme napada nalazio sam se na straži tj. od 4 sata. Oko 4 sata i 10 minuta počela je jača pucnjava na lijevom krilu. Tada san ušao u rov i žičanom vezom nazvao komandira čete Preradović Zeljku da saznam šta se dešava na lijevon krilu. Komandir mi je tada rekao da su nas napali tj. na k. 726, još mi je rekao da dobro pazimo da se nam ne bi podvukli pod rovove i naredio da tučemo MB6Qmm. Odmah sam probudio ljude i stavio u pripravnost borbene gotovosti. Sa minobacačem 60mm počeli smo tući odmah po pozivu komandira čete. Na lijevom krilu borba je bila sve jača. Vezu sam održavao stalno sa komandirom čete. Nakon toga komandir me poziva ponovo i traži da mu pošaljem pojačanje u ljudstvu pošto ima ranjenih i mrtvih. Odmah sam poslao grupu boraca. Nakon kraćeg vremena komandir ponovo javlja da je pao naš rov broj 13 i da će pokušati organizovati odbranu rova broj 7. Ponovo sam nazvao komandira čete ali više sa njin nisam mogao uspostaviti vezu. Izišao sam iz rova pošto je pucnjava bila sve jača. Kada san pogledao prema rovu broj 7 oko tog rova je bilo mnogo vojske koji su vikali na arapskom jeziku. Tada je otvorena vatra i po položaju 2 voda. A od rova broj 7 su se spuštali prema rovovima 2 voda i napadaju nas sa lijeve, bočne strane. Ja sam tada naredio povlačenje prema našeg desnoga susjedu ( Gostovički bataljon), gdje smo formirali i bočnu odbranu. Kasnije su nam stigli u ispomoć izviđači Gostovičkog bataljona. Odmah sam otišao do veze i nazvao našeg zamjenika komandanta bataljona potporučnika Vrbovac Dragana da se informišem šta je sa našim lijevim krilom. On me je informisao da je došlo do proboja rejona naše odbrane i naredio da povedem 2 vod prema Iîjevom krilu kao bi uvezali liniju i kako ne bi došlo do daljnjeg prodiranja muslimanskih snaga. Ubrzo sam našao komandira čete i zamjenika komandanta bataljona i bezbednjaka zastavnika Subić Tomislava i pristiglim borcima uspjeli smo uvezati liniju odbrane.
stariji vodnik 1 klase Subotić Gojko, komandir POV 2.bataljona
protivoklopni vod 2.pb
Dana 27.5.1995.godine oko četiri časa i deset minuta u praskozorje otpočeo je jak napad muslimanskih snaga na liniju naše odbrane, na liniju 2.bataljona iz više pravaca. U tom momentu sam se nalazio kod rova i odmah sa MB 60mm počeo granatirati neprijateljske položaje. Ispalio sam oko desetak mina. Tada je do mene dotrčao komandir 1.voda 1.čete koje je bio ranjen(Babić Veselko. Uputio sam ga sa sanitetskim vozilom TAM110 koji je dežurao kod mog rova, a kojim je upravljao vozač Subotić Ljubomir. On mi je saopštio da je telefonom dobio poziv iz prvog 1ijevog susjednog rova, u kojem su bili borci POV 2. bataljona. Ja sam mu saopštio da poveze ranjenog komandira Babić Veselka i da iz susjednog lijevog rova preuzme ranjenog borca i odveze ih u sanitet. Vrlo brzo poslije toga do mene dolazi jedan ranjeni borac 1. čete i rekao da ne može dalje. Radi toga sam potrčao prema susjednom lijevom rovu u namjeri da stignem kamion koji je kod tog rova trebao preuzeti ranjenika. Približavajući se tom rovu opazio sam da je sanitetsko vozilo malo švernulo i pod velikim gasom povećao brzinu i nastavio kretanje, a nije se zaustavio kod tog rova. Nastavio sam kretanje prema tom rovu, razmišljajući zašto vozilo nije stalno, ubrzo sam pored puta primijetio grupu Ljudi približno 50-ak metara ispred mene, a isto toliko iza koga rova iz koga je zvano da ima navodno ranjenih. U toj grupi je bilo približno desetak ljudi. Odmah san shvatio da je neprijatelj zauzeo taj rov broj 23 i probio komunikaciju, tako da je moj vod tu ostao od ostatka bataljona, a i put jedina komunikacija prema dubini je bila presječena. Stajao sam najbliže od neprijateljskih vojnika. Jedan od njih je imao bradu kao i ja bijeli povez preko glave, onda me je upitao jeli to TREĆA. Rekao sam da Jeste okrenuo se i pozvao da pođu zamnom i nastavio kretanje normalnim hodom udaljavajući se od njih. On je još nešto govorio ne razumevši šta je rekao. Ja sam mrmljao tako da održim kontakt, nisu zapucao a nisu ni oni misleći vjerovatno da se radi o njihovom vojniku. Vidljivost je bila takva da se nisu jasno raspoznavali ljudi, odnosno nije se mogla prepoznati uniforma i oznake. Zato su on pomislili da sam vjerovatno jedan od njih. Kada sam stigao do svog rova ranjenog borca iz 1.čete nije bilo. Po priči drugih na osnovu izgleda da je to mogao biti borac Vukomanović Darko, da je on sa još dvojicom boraca krenuo komunikacijom putem koji je vodio prema sanitetu, a pored rova koji je pao u neprijateljske ruke, a drugim pravcem od onog iz kojeg sam se ja vŕaćao iz pravca tog rova gdje sam naletio na neprijatelja tako da ih nisam sreo i vidio oni su vjerovatno pali njima u ruke ili poginuli od istih. Tada je stigao borac iz 1.čete iz rova broj 13 sa k.726 i rekao da je k.726 pala u neprijateljske ruke, a gore su se čuli islamski uzvici alahu.-
To je bio drugi pravac gdje je naša linija bila probijena i bataljon presječen na još jednom mjestu. Dio bataljona 1ijevo od k.726 ostao odsječen tako da je postojala opasnost da se osiječe i još jedan dio pravcem k.726 i IKM (bivšeg bataljona) rov br. 23 iza leđa i stavi u potpuno okruženje. Na tim položajima se nalazio 3. vod 1. čete 2. bataljona. Pozvao sam najbližeg borca iz tog voda i rekao mu da ode do svog komandira voda i obavijesti ga o kompletnoj situaciji u kojom smo se nalazili. Ti borci su vrlo brzo stigli pošto su vidje1i šta se dešava i susreli se sa borcem kojeg sam poslao prema njima. Porazgovarali smo o situaciji i mogućnosti proboja prene susjednom lijevom rovu. Međutim, psihološka sposobnost boraca je bila veoma loša, taktički položaj vrlo loš, bili smo odsječeni od svog lijevog i desnog krila, opasnost od opkoljavanja. Broj neprijateljskih snaga koji je na osnovu pucnjave i silnosti kojom su udarali bio izuzetno veliki tako da je jedino rješenje u tom momentu bilo povlačenje na rezervne položaje. Na rezervne položaje smo se izvukli pod jakom neprijateljskom vatrom.
Čitava akcija neprijatelja trajala je veoma kratko oko 15 minuta uz jak kombinovano artiljerijski i pješadijski napad. Na rezervnom položaju smo uspjeli uvezati linju kako ne bi došlo do daljnjih prodiranja neprijatelja snaga. Poslije toga stalno nam je pristizalo pojačanje.
Na liniji je bilo još boraca iz protivoklopnog voda, a izvukli su se ja i još dvojica ranjenih boraca, i izvučen je jedan poginuo borac prilikom pokušaja vraćanja linije.
Dana 27 maja u jutarnjim satima oko 4 časa započeo je jak kombinovano artiljerijsko pješadijski napad na rejon odbrane 2.p. bataljona (Podsijelova). U momentu napada i prvih ispaljenih neprijateljskih granata bio sam u rovu zajedno sa Panić Ilijom i Marić Miroslavom dok stražarsku dužnost obavljao borac Sandić Slavka Borislav. Istog momenta smo istrčali iz rova i otvorili vatru ispred našeg rova. U tom momentu ispred našeg rova nismo primijetili ništa, pucanje je bilo više instiktivno, zato što lijevo od našeg rova odnosno k. 726 odvijao žestok artiljerijski napad iz raznog artiljerijskog oružja. U to vrijeme neprijateljske pješadije bila iza k.726. Pošto se vodila jaka pješadijska borba, zatim taj napad širio prema desnom krilu (prema našem rovu). U međuvremenu dok je od našeg rova bjesnio artiljerijsko pješadijski napad čuo sam kada je žičanom vezom komandir čete Zeljko Preradović naredio borcu da dobro kontrolišemo teren ispred sebe (šumu), pošto postoji mogućnost da se neprijatelj podvlači pod naše rovove. Potom nekoliko minuta kasnije na naš rov je pala prva granata , desno od mene ispod puškomitraljeskog gnijezda gdje su se nalazila sva trojica mojih saboraca. Druga granata je pale ispred samog rova, a treća lijevo više od mene. Pješadijski napad se pojačava. Predhodno sam ispucao dva okvira koje san îmao na puška. Pošao sam da zamijenim okvir zatim pada četvrta granâta u neposrednoj blizini gdje gubim orijentaciju, sluh i vid. Nisam se mogao u tom momentu snaći htio sam da dođem do svojih saboraca, ali detonacija je učinila svoje. Pokušao san da sa sebe obrišem krv i garež koja je izazvala detonacija i gelere koji su me pogodili u glavu. Uspio sam se podignuti doći do tranšeje koje je bila iskopana bočno od naše linije odbrane. Tom tranšejom sam uspio doći do zadnjeg nagiba gdje sam se skotrljao u provaliju koja je bila ispod mog rova ( rov 7), dok su móji drugovi ostali i snažno uzvratili na neprijateljski napad. Poslije toga pokušao sam da skupim snagu da se podignem i da krenem ali nisam mogao, a niti sam imao orijentaciju u prostoru. Nakon izvjesnog vremena našao me , komandir čete Preradović Željko sa još nekoliko boraca komande čete. Komandir me je pitao šta se desilo sa ostalim mojim drugovim mog rova, dali su se izvukli ili su ostali pošto je rov broj 7 pao u neprijateljske ruke. Ja sam odgovorio da ostali živi pre mog ranjavanja poslije toga ne znam šta se dešavalo. Zahvalan sam borcima iz komande moje čete, da me nisu našli ne znam u kom bi smjeru otišao ili bih ostao ondje gdje su me našli.
O borbama na Podsijelovu opisao je Nenad Cvetković u svojoj novoj drugoj knjizi: Bitka za Vozuću, Beograd 2024. godine
Borbe za Podsijelovo, opis borbe 1.lpbr Prnjavor sa slikama svih stradalih boraca, strana 381
Dana 27.05.1995.godine izvršen je jak kombinovano artiljerijsko pješadijski napad na rejon odbrane 2.p.bataljona, odnosno na 1. četu i POV bataljona. Napad se odvijao u pravcu k.726. Kada sam vršio dužnost zamjenika komandira čete nalazio sam se na desnom krilu ispod k.715 objekta zvani Šujanac. Za vrijeme napada nalazio sam se na straži tj. od 4 sata. Oko 4 sata i 10 minuta počela je jača pucnjava na lijevom krilu. Tada san ušao u rov i žičanom vezom nazvao komandira čete Preradović Zeljku da saznam šta se dešava na lijevon krilu. Komandir mi je tada rekao da su nas napali tj. na k. 726, još mi je rekao da dobro pazimo da se nam ne bi podvukli pod rovove i naredio da tučemo MB6Qmm. Odmah sam probudio ljude i stavio u pripravnost borbene gotovosti. Sa minobacačem 60mm počeli smo tući odmah po pozivu komandira čete. Na lijevom krilu borba je bila sve jača. Vezu sam održavao stalno sa komandirom čete. Nakon toga komandir me poziva ponovo i traži da mu pošaljem pojačanje u ljudstvu pošto ima ranjenih i mrtvih. Odmah sam poslao grupu boraca. Nakon kraćeg vremena komandir ponovo javlja da je pao naš rov broj 13 i da će pokušati organizovati odbranu rova broj 7. Ponovo sam nazvao komandira čete ali više sa njin nisam mogao uspostaviti vezu. Izišao sam iz rova pošto je pucnjava bila sve jača. Kada san pogledao prema rovu broj 7 oko tog rova je bilo mnogo vojske koji su vikali na arapskom jeziku. Tada je otvorena vatra i po položaju 2 voda. A od rova broj 7 su se spuštali prema rovovima 2 voda i napadaju nas sa lijeve, bočne strane. Ja sam tada naredio povlačenje prema našeg desnoga susjedu ( Gostovički bataljon), gdje smo formirali i bočnu odbranu. Kasnije su nam stigli u ispomoć izviđači Gostovičkog bataljona. Odmah sam otišao do veze i nazvao našeg zamjenika komandanta bataljona potporučnika Vrbovac Dragana da se informišem šta je sa našim lijevim krilom. On me je informisao da je došlo do proboja rejona naše odbrane i naredio da povedem 2 vod prema Iîjevom krilu kao bi uvezali liniju i kako ne bi došlo do daljnjeg prodiranja muslimanskih snaga. Ubrzo sam našao komandira čete i zamjenika komandanta bataljona i bezbednjaka zastavnika Subić Tomislava i pristiglim borcima uspjeli smo uvezati liniju odbrane.
