Ozren 1994.

Borbe za Ozren

greda Podsijelovo, pogled sa Kvrga

Ozren je planina u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine. Geografska cjelina Ozrena je administrativno i teritorijalno podijeljena u okvirima  opština: DobojGračanicaLukavacBanovićiZavidovići i Maglaj. Najviši vrh se zove Velika Ostravica i ima nadmorsku visinu od 918 metara. To je ujedno i jedini vrh čija visina prelazi 900 metara. Ostali značajni ozrenski vrhovi su: Krstata Ploča 893 m.n.v., Kraljica 883 m.n.v., Bojište 848 m.n.v. itd.

Ozren 1994. komandant lpbr u izviđanju.

Dok organizujemo pokret jedinice na Ozren, na Ozrenu naši borci vode žestoke borbe.

U rejonu kote 706 – Podsjelovo – muslimani žestoko napadaju, napadnuta je  Đurina policija, devet izvanrednih momaka je poginulo, u pomoć im pristižu „Vukovi“ na čelu s komandirom Sančanin Bogoljubom i u toj borbi imamo trojicu lakše ranjenih boraca: Jerinić Neđu, Jovanović Zorana i Aleksić Slobodana.

Na Ozrenu je brigada izuzev 3. bataljona koji je još uvijek drži položaje u  Jabučić Polje, jer te položaje vučijačka brigada nije mogla preuzeti zbog nedostatka ljudstva.

Komanda brigade u Gornjoj Brijesnici je pod otvorenim nebom, nemamo se gdje smjestiti, uslovi za rad su gotovo nemogući, Ubrzano radimo na uspostavljanju linije odbrane, urađen je je dobar dio rovova, a pridodat nam vod inženjerije sa komandirom st.vodnikom Radić Stanojem vrši zaprečavanje prednjeg kraja odbrane.

Naređenje je da se vrate izgubljeni položaji od prije nekoliko dana. Pojačanja stižu. Pridodati su nam Mandini borci sa Majevice iz Ugljevika.

Pogled sa Nikolinog brda na Svinjašnicu, lijevo krilo zone brigade

„Vukovi“ i Ćipini izviđači 1. bataljona ulaze u neprijateljsku liniju odbrane između Sjenokosa i Tunjika (Ćipo, major, Vujić, Kalabić i Gajić) upadaju u rovove muslimana, petoricu likvidiraju, kod jednog poginulog nalaze pismo napisano na arapskom, znači „mudžahedini“ su u akciji. Pomjeranje linije prema muslimanima ide teško. Naš desni susjed – Mandini, bore se bez većeg uspjeha , veće uspjehe ima „Mauzer“ iz Bijeljine, dobro su opremljeni, imaju hrabre borce, problem je što teško uvode tehniku kroz nepristupačan teren. Već nekoliko dana vodimo žestoke borbe, muslimana ima kao mrava, slabo napredujemo, nikako da se vratimo na položaje koje je držala laktaška brigada. Istureno KM korpusa je u Tumarama, neprekidno sa nama je i komandant general Talić, po cijeli dan je sa borcima, obilazi ih, savjetuje, pomaže u svakoj borbi, vide to borci i cijene.

O važnosti Ozrena kao političko i vojno pitanje govore i riječi komandanta Taktičke grupe Ozren majora Milovana Stankovića:

Sam strategijski položaj Ozrena je u takvoj poziciji da kontroliše komunikacije dolinom Spreče, Bosne i Krivaje, dakle razdvaja dva muslimanska bazena, tuzlanski i zenički, gdje se nalaze njihova dva najjača korupsa, II i III. Samim svojim postojanjem, Ozren faktički sprečava nastajanje islamske fundamentalističke države na prostorima bivše  BiH. Za sebe vezujemo respektivne muslimanske snage, oko 12 brigada. Bilo koja od njih da se „otkači“, eto je odmah na vratima Teslića, Doboja, Trebave ili Posavine. Političko uporište za odbranu ovih prostora, naš državni i politički vrh, ima time što je ovo jedna od naših najkompaktnih, izvorno srpskih cjelina, sa 56 srpskih naselja, koja imaju duboke korijene u prošlosti, sa svoja tri nemanjička manastira, od kojih je onaj u Udrimu na žalost spaljen. (Srpska vojska – 8.6.1994., str. 23)

Danas je 26.6.1994. godine, nedjelja, za nas nema odmora, za nas je svaki dan radni. Ponovo Ćipo sa svojom udarnom grupom i „Vukovi“ pokušavaju borbom prsa u prsa probiti liniju odbrane koju su muslimani organizovali, ide teško, u takvoj borbi teško je ranjen Sančanin Milorad a lakše Kalabić Mišo.

„Pobornici mira“ –UNPROFOR i njihovi avioni, kao nikada do sada nadlijeću naše položaje. Muslimani izuzetno precizno gađaju raspored naših jedinica, ne treba biti mnogo pametan da bi zaključio da UNPROFOR snima naše položaje i dostavlja im podatke.

Noć je protekla relativno mirno, a zatim ponovo akcija. Na desnom krilu Mauzerovi „Panteri“ solidno napreduju prema koti 726, uzeli su je, dalje ne ide, imali su 28 ranjenih i četiri poginula u ovim borbama. Naša vojna policija s komandirom Popadić Borivojem i 1. bataljon uništavaju isturena odjeljenja muslimana, pomjeraju liniju odbrane prema s.Tunjik, ali podići muslimane na povlačenje, nemoguće je. Naš drugi bataljon i danas totalno neaktivan. Upadamo u vezu s muslimanima i čujemo naređenje da komandiri ubijaju svakog onog ko se počne povlačiti. Sva borbena dejstva na današnji dan  27.6.1994. godine kontroliše general Talić. Ne bi mogli reći da je nezadovoljan sa svim što činimo, jer istinski pokušavamo sve, ali glavom kroz zid se ne može.

Ozren, na izviđanju komandanta 1.bataljona

Na izviđanju komandanta 1. bataljona

Osvanuo je lijep sunčan dan, 28.6.1994. godine, „Vidovdan“, krsna slava VRS, sve smo isplanirali kako da obilježimo ovaj dan, od plana ništa, borbe se nastavljaju prema Tunjiku i Sjenokosu. Naša policija i 1. bataljon dobro rade, 2. bataljon ponovo neaktivan. Od 18.6.1994. godine slabo smo uspjeli pomjeriti liniju odbrane prema neprijatelju. Komandant Vlado sa policajcem Vukovićem odlazi ispred prednjeg kraja 2. bataljona, pravi gluposti da bi dokazao da je moguće pomjeriti liniju odbrane prema neprijatelju.

I danas je general Talić sa nama, lično nam čestita. Brigada je odlikovana a povelju ćemo primiti u nekim boljim uslovima.

Podjeta predstavika opštine na položajima Ozrena.

Bez obzira na borbena dejstva, danas je posjetilo Kolo srpskih sestara i predsjednik opštine Nemanja Vasić.

Noći su uglavnom mirne, sa sporadičnom vatrom u jutarnjim časovima (29.6.1994.). Komandant Vlado , po naređenju generala Talića, odlazi na spoj 1. i 2. bataljona sa vojnom policijom brigade i Vukovima da pokuša nemoguće, izvodi se napad. Kiša i loše vrijeme omogućavaju da se priđe muslimanima koji su se već dobro utvrdili. U rejonu Tunjika počinje borba gotovo prsa u prsa, bacaju se bombe sa jedne i druge strane. Trojica policajaca su lakše ranjeni : Đumić Perica, Milanović Radovan i Blagojević Željko, ponovo neuspjeh, fanatici ni metar da odstupe. Granate koje padaju po našoj liniji odbrane ni ne računamo, brojne su. Danas je teško ranjen borac 1. bataljona Petrović Rajko. Večeras, 29.6. u 19,00 časova general Talić održao je referisanje s komandantima, nije zadovoljan učinkom, ali naglašava da se mora tražiti ključ rješenja kako potisnuti muslimane inače, ugrožen je put prema Voziću, aktivna odbrana mora se nastaviti.

Sve aktivnosti boraca na liniji napada dobro prati pozadina, obezbijeđeni smo sa municijom, hranom i gorivom.

Ove borbe postaju iscrpljujuće, napadamo iz dana u dan, a gotovo da se nismo maknuli sa mjesta. Vojna policija i 1. bataljon dignu dva do tri rova, muslimani se povuku koji metar, ukopaju se i ponovo pružaju žestok otpor.

General Talić insistira da se u aktivnu borbu uvede i 2. bataljon koji je neaktivan, poziva komandanta Kuzmanović Milorada i traži aktivnost. Vojna policija OG Doboj pokušava sjeverno od Tunjika uništiti neke rovove – bezuspješno. Imaju veći broj ranjenih i dva poginula borca (1.7.1994.). Oko 16,00 časova kreće prvi put 2. bataljon u ofanzivna dejstva, nisu krenuli daleko prema Sjenokosu i susret sa Muslimanima koji su dobro ukopani, pružaju žestok otpor, jedinica ima ranjenih, ne može naprijed.

Osjeti se velika koncentracija vojske na malom prostoru, svako granatiranje najčešće nalazi po koji cilj, ponovo imamo ranjenih: Milinčić Predrag i Marić Miroslav. Brigada je sada kompletna. Treći bataljon predao je liniju odbrane Jabučić Polje i prikljućio se brigadi na Podsjelovu.

Dio snaga 3.pb dolaskom u s. Gornja Bijesnica, opština Lukavac, Ozren odmah se upućuje za smjenu položaja voda vojne policije brigade u večernjim satima na padinama k. 702 Podcijelova prema s. Tunjik.

Kasnije učestvuje u izvođenju b/d sa izviđačkom četom  1. KK (komandir sv Čaruga) na pravcu prema Šupljoj bukvi.

pripadnici 3.voda 3.čete 3.lpb na položajima Ozrena

Danonoćne borbe iscrpile su mnoge borce, moramo odmoriti jedan broj boraca uvođenjem svježih snaga. Treći bataljon posjeda dio položaja prvog i dio položaja drugog bataljona, kako bi jedan broj boraca izvukli sa linije odbrane u dubinu i malo odmorili. Na referisanju u Tumarama koje je održao general Talić 4.7.1994. godine, planiran je novi napad. Gotovs za napad u 4,00 časova. U borbu se uvodi korpusna policija OG Doboj i „Vukovi“ prolaze između naših položaja u 04,00 časa, sve je spremno, čuju se jauci, muslimani imaju ranjenih, ali se ne povlače već uzvraćaju artiljerijom. U ovim borbama za kratko vrijeme imamo veći broj ranjenih boraca, naš sanitet ima pune ruke posla, opslužuje i sve jedinice koje se nalaze na svim prostorima. Ponovo nismo imali uspjeha, ali 7.7. nastavljamo na ovim prostorima. Danas se vodila uglavnom artiljerijska borba, ispaljen je veliki broj artiljerijskih projektila sa jedne i sa druge strane, ponovo smo imali ranjenih boraca.

komandir 1.voda 1.čete 3.pb na položaju Podsijelova.

Prema Stjepanskom potoku na vijencu organizuje se borbeno osiguranje jačine jednog voda 1. čete sa zadatkom osiguranja i daljih dejstava, a u slučaju jačeg napada neprijatelja da sa povuče pozadi u rovove.                                I dok pokušavamo ofanzivnim dejstvima u rejonu Humke – kote 726 – 8.7.1994. muslimani kreću u protivnapad. Borba prsa u prsa. Treći bataljon se žestoko bori, ne uzmičemo, ali imamo veći broj ranjenih, a poginuo je Martinović Željko, ranjeni su Marić Zdravko, Rakić Rodoljub, Knežević Dobrinko, Kuzmanović Duško, Mijatović Milorad i Vasić Gojko, svi borci iz trećeg bataljona. Moral boraca nije pao, žestoko su se borili i uspjeli su vratiti muslimane na početne položaje. Komandant Tomić Srđan dobro komanduje i kontroliše situaciju u z/o 3. bataljona.

Precizan artiljerijski pogodak muslimana i u 2. bataljonu smrtno je pogođen Repić Mladen, a ranjeni su Dubravac Tomislav i Đukić Goran.

Imali smo izuzetno težak dan, veliki broj gubitaka poslije žestokih borbi. Neprekidne borbe, već veliki broj izbačenih boraca iz stroja, gotovo ništa nam ne polazi za rukom. Težak i nepristupačan teren, nemoguće uvođenje tenkova, muslimani sve to dobro koriste, u sami sumrak 9.7.1994. godine još jedan napad muslimana na kotu 726 i treći bataljon, napad je uspješno odbijen. U ovoj borbi imali smo jednog ranjenog borca – Trivunović Gorana.

Na relativno malom prostoru Podsjelova koncentrisan je veliki broj vojnika i naših  i muslimanskih, a snage kao da su izjednačene, ne možemo ni pomjeriti muslimane , a ni oni nas. Nama je preostalo samo da što bolje utvrdimo liniju odbrane i spriječimo dalji prodor muslimana. Borbe kao da su malo jenjale, sa jedne i druge strane uputi se po koji artiljerijski projektil, više kao da se da do znanja prisustvo jedinica sa druge strane.

Naši borci kao da su ostali bez motiva za ofanzivna dejstva. Nikome se ne kreće naprijed, jer svi dosadašnji pokušaji prošli su bez većih uspjeha. Od 17.6.1994. godine, kada smo krenuli na intervenciju, poslije probijanja linije odbrane laktaške brigade, pa do danas , na ovim prostorima Podsjelova, poginulo je 30 boraca, računajući i interventne jedinice koje su došle na ove prostore da pomognu vraćanje izgubljenih položaja, a oko 260 boraca je ranjeno. Jedan javašluk, opuštenost, neorganizovanost laktaške brigade skupo smo platili – krvlju saboraca.

Situacija na Ozrenu nimalo povoljna, borbe su slabijeg intenziteta, ali i dalje svakodnevne. Pozadinsko obezbjeđenje sve teže obezbjeđuje potrebe, pa se može slobodno reći da i ne zadovoljava, teško obezbjeđujemo municiju, a pogotovo teško je obezbijediti mine za MB 82 mm. Hrane imamo u dovoljnim količinama, a goriva imamo samo za najnužnije potrebe. Težak teren, imamo dosta kvarova na vozilima, rezervne dijelove teško obezbjeđujemo.

Starješine posebne jedinica policije RS sa komandirom vojne policije

Spoj na južnom krilu lpbr sa PJP MUP RS u rejonu Malovana

Borci koji su pošli na odmor neredovno se vraćaju, pa je komandant Vlado naredio privođenje neodgovornih boraca policijom. U redovima „Vukova“ osjeti se dezorganizacija, komandovanje kao da je zatajilo, na Ozrenu se nalazi njih 18, danas 14.7.1994. godine „Vukovi“ su izvršili smjenu sa odmora ih je došlo 19. Na minuloj slavi se ne može živjeti. Neprekidno se mora dokazivati i izvršavati postavljeni zadatak. Aktivnijih borbenih dejstava nema, povremeno granatiranje (15.7.1994.), jedna mina pada na raskršće puta za Sjenokos i ubija Jović Sinišu a ranjava Tešić Nevenka i Malić Zorana, borce 2. bataljona. Neko lažno primirje, a svi znamo da muslimani imaju trajni zadatak – presjeći put Zavidovići – Banovići, tu bi ujedno bilo i spajanje 2. i 3. korpusa, spajanje tuzlanskog i zeničkog korpusa, i ukoliko bi ostvarili ovaj cilj, snaga armije BiH bi se povećala. Po svaku cijenu u ovom momentu moramo a i možemo spriječiti prodiranje muslimana. Primirje kraće traje, a takva primirja i nisu dobra, jer u takvim primirjima muslimani aktivno izviđaju i vrše pripreme za napad. Poslijepodnevni časovi – 17,15 časova, a 19.7.1994. godine komandant Vlado sa članovima komande Nikicom, Ivanović Dragom i Glavina Markom obilaze liniju odbrane. Iznenada, žestoka artiljerijska priprema na rejonu kote 721 – Humke i Šujanca, z/o 3. bataljona i „Vukova“.

izviđači sa pionircima na IKM 3.pb u rejonu Humke

Izviđači i pionirci na IKM 3.lpb rejon kote Hunke

Muslimani nas tuku svim i svačim, imali su i tri ispaljena iz VBR-a. borci se izvanredno drže, imamo boraca potresenih detonacijom a i ranjenih. Muslimani podilaze, tuku „zoljama“ i „osama“, a zatim borba prsa u prsa, bacaju se bombe. Žestoka borba traje preko tri sata. U ovoj borbi izvanredno je radila i podrška MB 82 mm 1. i 3. bataljona, GŠ, praga i MB 120 mm. Kada su borbe prestale, oko 22.00 časa, konstatujemo da nismo izgubili ni jedan rov, nismo pomjereni ni korak nazad. Posebno priznanje 3. bataljonu i „Vukovima“ a zamjeniku komandanta3. bataljona Blagojević Vladi, koji je znalački i smireno komandovao u ovoj borbi sva priznanja. Vod „Vukova“ pod komandom Sančanin Bogoljuba Takođe je „odradio“ ovaj posao znalački.

položaji 1. i 2. pb na gredi Podsjelovo

U ovoj borbi naša linija odbrane je oslabljena, očekujemo napad u jutarnjim časovima, u toku noći 19.7.1994. oko 23,00 časa dolazimo kod generala Talića u Tumare, tražimo pomoć jačine jednog voda. General nam odaje priznanje za izvanredno organizovanu odbranu i čestita svim akterima ove krvave borbe u kojoj su muslimani imali velike gubitke. General Talić pismeno naređuje da nam 43. prijedorska priskoči u pomoć. Kako su i oni slabo stali sa ljudstvom obraćamo se komandantu srbačke brigade puk Suvajac Miodragu, da nam obezbijedi jedan vod, koji bi u eventualnom napadu muslimana mogao priskočiti u pomoć. Od puk Suvajca dobijamo saglasnost i jedan vod u pripravnost čeka naš poziv, zahvalni smo.

U međuvremenu izdvajamo borce 1. i 2. bataljona kao i komandu stana  da popune rovove u z/o 3. bataljona i „Vukova“. U jutarnjim časovima kada smo očekivali napad, (20.7.1994.), muslimani miruju, a pred sami sumrak ponovo pješadijski napad bez artiljerijske pripreme, ponovo borba prsa u prsa, spremno smo ih dočekali u rejonu Humke, nanijeli im teške gubitke, povukli su se, a mi nismo imali povrijeđenih. Muslimani ne odustaju od uzimanja grede Podsjelovo, koju ako bi uzeli, presijecaju put prema Vozući, a to znači i odsijecanje jedinica koje obezbjeđuju Vozuću i put Zavidovići-Banovići. U brigadi imamo dosta problema oko obezbjeđenja boraca, u Prnjavoru policija privodi sve one koji neodgovorno nisu došli na smjenu poslije odmora. Pješadijska borba uglavnom izostaje, ali nas neprekidno granatiraju. Nekoliko artiljerijskih projektila „došlo je“ na naše položaje iz pravca Vijenca. Borbe jenjavaju, mi nemamo snaga za ofanzivna dejstva, utvrđujemo se, dobar dio prednjeg kraja linije odbrane inžinjerijski vod minirao je. Povremeno uočavamo muslimane kako se ukopavaju a u toku noći isturaju borbeno obezbjeđenje. Granatiranje naših položaja ne prestaje. NATO snage nadlijeću naše položaje, ubijeđeni smo da muslimanima dostavljaju izvještaje o rasporedu naših snaga, to su te „mirovne snage“ koje „nam pomažu“.

Sa Ozrena svakodnevno mještani iseljavaju, nisu sigurni da će ovi prostori poslije potpisivanja mira pripasti nama. Žestokih borbenih dejstava nema već 15 dana, samo sporadična pucnjava. Bataljoni kao su se opustili, komandanti bataljona puštaju veći broj boraca kući, na liniji se nalazi oko 30%, a to može biti izuzetno opasno, nikako da se uvojničimo. Osjetimo da ni muslimani u ovom momentu nemaju dovoljno snaga za jedan organizovaniji napad, ali gotovo svako veče prilaze našim rovovima gdje vrše izviđanje. Bilo je i aktiviranja mina u našim minskim poljima, čulo se i zapomaganje povrijeđenih.

U ranim jutarnjim časovima, oko 05,15 časova 12.8.1994. godine, zapaljen je magacin municije i MTS u Brijesnici, magacin je bio pod kontrolom 4. ozrenske brigade, a u magacinu je bio smješten i dio naše opreme, frižideri sa hranom, sanitetski materijal, a pored magacina smješten je i šator naše brigade pozadinske baze, sa municijom i gorivom. Požar se brzo proširio, uspjeli smo izvući vozila i dio opreme, ogromne količine municije, opreme ljekova i hrane su uništene. Činjenica je da obezbjeđenja kod magacina nije bilo a kada je požar otkriven sve je bilo kasno. Ako se može konstatovati da je bilo sreće, to je da nije bilo povrijeđenih, jaka detonacija uništila je gotovo sve, a usijani komadi željeza zapalili su okolne šume koje smo sa mještanima uspješno ugasili. Još jedan javašluk, neodgovornost ljudi koji su obezbjeđivali magacin. Ni 4. ozrenska a ni mi nismo imali obezbjeđenje, što je za ne povjerovati. Organi bezbijednosti iz OG Doboj izvršili su stručni uviđaj, ali ostaje činjenica javašluka i neodgovornosti. Mi se izgleda samo učimo na sopstvenim greškama, a dokle tako? Borbi nema, ali mi ginemo. Muslimani povremeno granatiraju (18.8.1994.), jedna mina pada na liniju 1. bataljona i smrtno je pogođen Živković Ljubomir, a ranjeni su Vasić Drago, Milanković Miroslav i Milanković Duško. Nespretnim rukovanjem 19.8.1994. godine Šuman Mladen, ranjen – samoranjavanje. Ponovo gubimo tri borca iz „Vukova „ – mina i gine Lugonjić Sreten, a ranjeni su Bijelić Ljubinko i Dakić Slobodan. Blokada od strane Srbije osjeća se u dobroj mjeri u jedinici. Municije imamo u malim količinama, ali zadovoljavajuće. Hrane imamo dovoljno, ali kvalitet ne zadovoljava, gorivo je obezbijeđeno samo za sanitet i prevoz hrane.

Bez borbe 26.8.1994. godine gubimo još jednog borca, Dvorančić Slobodan , četni starješina 3.pb pogođen je snajperskim hicem u glavu, podlegao je na licu mjesta. Danas, 27.8.1994. godine obavljeno je glasanje da se borci izjasne da li su „za“ ili „protiv“ plana „kontakt-grupe“, tri borca su glasala „za“ a 2 listića su bila nevažeća. Ovakve rezultate glasanja smo i očekivali, nismo mogli glasati protiv sebe.

Komanda TG Ozrena koja je bila sa IKM-om u rejonu Nenića 10.9.1994. godine preseljava se kod manastira na Ozrenu, a naš lijevokrilni – policija (PJP – posebne jedinice policije) pridodaju se nama. Posljednjih dana uočavamo veći pokret muslimanskih jedinica kao da vrše pregrupisavanje snaga, posebno su uočeni pokreti ispred prednjeg kraja PJP. U jutarnjim časovima, 12.9.1994. godine, komandu brigade posjećuju general Kalečević, pukovnik Arsić i major Stanković, cilj posjete je obilazak fronta, upoznavanje sa položajima i aktivnostima muslimanskih snaga. Članovi pretpostavljenih  komandi detaljno  su upoznati sa zadacima koje izvršavamo. Na spoju 1. bataljona i CSB Banja Luka 13.9.1994. godine, muslimani pokušavaju probiti liniju odbrane. Tučemo ih sa MB 82 mm i pješadijskom vatrom. Napad je bio slabijeg intenziteta i muslimani su brzo odustali.

Metalci imaju jedan fin izraz „zamor materijala“. Da li je u brigadi došlo do tolikog zamora, ne znamo, ili je u pitanju javašluk? U komandi 1. i 3. bataljona osim komandanta nema ni jednog člana komande , svi su na odmoru. Da li je ovo javašluk, ovakvo ponašanje može skupo koštati, ovdje se greške plaćaju ljudskim životima i niko ne odgovara. Najsavjesnije svoj dio posla odrađuju borci u rovovima. Muslimani su neprekidno aktivni , stalno traže mogućnost da nam nanesu gubitke. Dok prevozimo hranu do CSB-a, iz „brovinga“ tuku naše vozilo, ranjena su dva borca iz ozrenske brigade, koji su bili na kamionu, vozač Gajić sretno izvlači oštećeno vozilo 15.9.1994. godine. U rejon 1. bataljona na liniju odbrane pada mina i četiri borca su ranjena:  Tulić Dragoljub, Mikić Borko, Nuždić Dragiša i Javorski Pero.

Na današnji dan 18.9.1991. godine, izvršena je mobilizacija odreda TO Prnjavor, kao i voda PDV te štaba i zaštitno-štabne čete. Od ovih jedinica do danas razvila se Laka prnjavorska brigada. Ovaj dan skromno obilježavamo kao dan formiranja brigade. U Prnjavoru je održana akademija i parastos za poginule borce.

Svi oni koje se nalaze u Podsjelovu susreću se sa mnogim problemima. Već je zahladnelo, nemamo pećica, rovovi prokišnjavaju, pa je voda u njima, ovdje su zime hladne, a drva nismo obezbijedili, motorna vozila su u lošem stanju, trebao bi detaljniji pregled i remont da se pripreme za zimu. Tražimo od nama pretpostavljenih TG Ozren i OG Doboj pomoć, ništa ne dobijamo. Kompletna brigada je, slobodno možemo reći, na teret građana opštine Prnjavor, a to je isuviše veliko opterećenje za nerazvijenu opštinu. Moramo istaći angažovanje organa vlasti opštine Prnjavor koje ulažu napore da nam obezbijede uslove za borbu i opstanak u ovim teškim uslovima. Na Podsjelovu nikada nije mirno, ako izostanu pješadijske borbe, onda tuče artiljerija. Mi uočavamo neprekidno kolone motornih vozila, a od obavještajnog organa OG Doboj dobijamo redovne podatke da muslimani vrše pregrupisavanje snaga, te da u širi rejon Podsjelova dovode svježe snage. Dobili smo i podatak da su došli i „Crni labudovi“, jedinica koja je napala laktašku brigadu i pomjerila liniju odbrane na našu štetu. Posebno upozorenje je čuvati se DG koje muslimani često koriste.

Nesretnim slučajem 20.9.1994. godine Jevtić Mirko iz „vukova“ pucao je i ubio svoga druga Ardan Gorana. U jednom redovnom obilasku i kontroli naših minskih polja 27.1994. godine, ispred CSB-a u rejonu Kestena, ranjeni su inžinjerci Radić Stanoje, komandir, Malić Veselko i Bilbija Marinko. Muslimani su ih uočili ispred prednjeg  kraja naše odbrane i tukli sa MB 60mm. Sutradan 28.9.1994. godine, ponovo u obilasku naših minskih polja na našu minu nagazio je inžinjerac Čanković Dane i teško je ranjen.

Iz rejona Nenića jasno uočavamo aerodrom u Tuzli, na koji posljednjih nekoliko dana slijeću teretni avioni. Embargo na uvoz naoružanja očigledno ne postoji kada su u pitanju muslimani, NATO snage ih dobro snabdijevaju.

Očigledno je koncentracija snaga velika i da se sprema ofanziva širih razmjera, a iz OG Doboj dobijamo upozorenje 4.10.1994. godine o mogućnosti bombardovanja položaja od strane NATO avijacije. Preduzimamo mjere maskiranja, a tenkove prevozimo u šumu Čevaljuša. Zima je nastupila, hladno je, kiša i susnježica, blato do koljena, najveći problem je u doturi hrane do linije. Putevi su propali, kamioni sa lancima jedva se probijaju, posebno je teško doturiti hranu drugom bataljonu, hrana se kuva, a borci je nisu dobili za večeru 6. i 7.10.1994. godine u 2. bataljonu po izjavi zamjenika komandanta 2. bataljona Vrhovac Dragana. Očigledno da organizacija rada od komande bataljona do rova nije dobra, komande bataljona uspavale su se i traže da komanda brigade rješava ono što bi sami morali riješiti. Borci su dobri, a starješine se moraju uvojničiti i izvršavati svoje zadatke da ne bi bilo isuviše kasno. Posljednjih nekoliko dana dobijamo upozorenje od obavještajnog organa OG Doboj o brojnim aktivnostima neprijatelja i mogućnost napada na Humku i Šujanac. Pojačali smo osmatranje, izvršili smo popunu sa municijom, a u rejonu Čevaljuše držimo interventnu brigadnu jedinicu „Vukove“, njih 35 je u stalnoj pripravnosti. U rejonu Humke muslimani su raspoloženi za razgovore, stalno prizivaju naše borce. Za nas, a i za neprijatelja, izuzetno značajne kote 726 i 715, pa zbog toga muslimani ove kote neprekidno drže pod vatrom. Na ove položaje u nekoliko navrata bacali su i neke naprave ručne izrade, naši borci ih nazivaju „bojleri“, od ovakve jedne naprave ranjeni su 16.10.1994. godine Kovačević Stevo, Trivalić Duško i Tošić Milorad. Ponovo snajperista i 19.10.1994. godine na koti 726, pogođen u glavu Đukić Milanko, na licu mjesta podlegao. Borbi značajnih nema, ali uporni muslimanski snajperisti često pogađaju. O moralu rijetko govorimo, ali se mora konstatovati da i pored čestih gubitaka u našim redovima nema panike, borci su smireni, moral zadovoljava. Ne može se istaći da je moral na visokom nivou kao u vrijeme borbi za koridor ili Brod, ali su borci sigurno stabilni i traže minimum, a to je odjeća, obuća, municija i hrana. Ako ovo obezbjeđujemo i borci će pružati maksimum. Ovakvu ocjenu morala možemo dati jer redovno obilazimo borce na položajima, a najčešće ih obilazi moralista brigade Mitrić Boro i operativac Merlović Nikola. Primijetili smo da ima dosta boraca slabijeg zdravstvenog stanja, ali mi boljih nemamo. Veći broj boraca ima porodičnih problema, a dobije se utisak da se ti problemi zakratko zaborave dok borac boravi na liniji odbrane. U brigadi ima veliki broj izvanrednih boraca, dobrih drugova i dobrih ljudi. Primjetno je da je veliki procenat boraca sa sela. Ništa novo nije rečeno ali neka bude zabilježeno – tatini sinovi već su se nekako snašli i njih nema sa nama. Na redovnom referisanju moralista Mitrić ističe da ima 123 zahtjeva za oslobađanje iz jedinice po raznoraznim osnovama. Teoretski bataljoni su brojčano popunjeni a praktično to nije ni blizu formaciji. U ovom momentu 23.10.1994. godine na Ozrenu se bolesni, pobjegli iz jedinica i na radnim zadacima u Prnjavoru i to: ranjeni, bolesni, pobjegli iz jedinica i na radnim zadacima u Prnjavoru, te jedan broj boraca je na odmoru. Mobilizacija novih boraca je veoma slaba i ako se dobije koji borac to je najčešće bolestan i sa preporukom da se rasporedi u pozadinske jedinice. Žešćih  borbi na Podsjelovu nema, ali svakodnevna provokaciranja su prisutna, komandant Vlado ide redovno na referisanje u OG Doboj, tako da sve potrebne informacije imamo, dobro smo upoznati o borbama koje su preduzeli muslimani 22.10.1994. godine sa ciljem presijecanja Ozrena i uzimanja Doboja kao i o žestokim borbama na bihaćkom kao i na kupreškom ratištu, a i zbog pripremanja ofanziva muslimana na mnogim ratištima, 4.11.1994. godine predsjednik Karadžić objavljuje opštu mobilizaciju.

Naređenje TG Ozren: da moramo preuzeti još 14 rovova od PJP i tako nam se zona proširuje na oko 5 kilometara. U ovom momentu u mogućnosti smo da prihvatimo ovaj zadatak, jer muslimani uglavnom provociraju bez ofanzivnih dejstava, ali u slučaju napada imamo isuviše široku zonu odgovornosti i teško bi bilo organizovati sigurnu odbranu. Brigada je dobro popunjena, u ovom momentu imamo brigadnu rezervu 30 „Vukova“ i 15 izviđača, bataljoni imaju rezervu jačine jednog voda, tako da možemo biti zadovoljni sa prisustvom u brigadi.

Gotovo na svim frontovima muslimani kreću u ofanzivu, očekivali smo napad i u širem rejonu Podsjelova. Kraće primirje a zatim 9.11.1994. godine u 06,15 časova jaka artiljerijska priprema po prednjem kraju naše odbrane i u dubinu. Posebno žestoko je tučena kota 726, 706, 702 te 551 u z/o PJP. Poslije artiljerijske pripreme, žestok artiljerijski napad na tri pravca. Treći bataljon se dobro brani. Upada u vezu muslimanima, kontrolišemo njihov rad. Napad traje oko 60 minuta, a zatim slijedi naredba „Povucite se do mene da napravimo plan za dalja dejstva!“

Očekivali smo sljedeći napad koji je uslijedio u 11,00 časova iz pravca Tunjika prema koti 702, drugi pravac Lazendići – Kolotin. Napad dug i uporan. Traje oko tri časa. Žestoko se tuče i PJP. U toku napada muslimani nas tuku artiljerijom. Sa kraćim prekidima ofanzivna dejstva muslimana traju do 15,00 časova. Napad smo očekivali. Borci su se dobro psihički priprema li. Naša sredstva podrške navođena su sa prednjeg kraja, tako da su dobro pogađali ciljeve, nismo osjetili ni jednog momenta da je linija odbrane ugrožena. Poslije uspješno odbijenog napada, moral boraca porastao je kao i sigurnost u sopstvenu vrijednost. U ovoj borbi imali smo 5 ranjenih boraca. Zbog žestokih borbi imali smo povećanu  potrošnju municije i goriva. Pozadinsko obezbjeđenje iz Prnjavora stiže redovno, nemamo ničeg u velikim količinama, ali zadovoljava, municije imamo dovoljno da možemo žestoko uzvratiti. Još jednom ističemo da TG Ozren i OG Doboj da nas ne obezbjeđuju municijom i gorivom. U večernjim časovima 9.11.1994. godine na referisanju komandant Vlado odaje priznanje bataljonima, interventnim jedinicama i PJP na izvanrednom držanju. Sve jedinice dobijaju nove zadatke jer sa svanućem očekujemo novi napad.

U ranim jutarnjim časovima, 10.11.1994. godine , uočena je veća koncentracija muslimana u rejonu Sjenokosa. Tačno u 07,39 časova neprijatelj izvodi jak napad prema koti 551 i lijevom krilu našeg bataljona. Kraći, napad, neprijatelj se povlači , u 08,08 ponovni napad, isti pravac. Žestoke borbe traju do 09,00 časova, kada neprijatelj probija liniju odbrane PJP i uzima kotu 551, para liniju do bijeljinske čete PJP bez otpora, te desno do spoja sa našom brigadom. Ovu borbu podržala je jaka artiljerijska vatra neprijatelja. Poslije pada linije, pokušali smo intervenisati sa našom rezervom. Izviđači s komandirom Sančanin Bogoljubom i braćom Đukić vraćaju devet izgubljenih rovova, stižu pod kotu 551, tu su zaustavljeni. Pripadnici PJP panično bježe izuzev bjeljinske čete. Panika je neviđena. Iz komande PJP u Kestenu iz brigade je upućen major Merlović Nikola da pokuša organizovati odbranu, ali bez uspjeha. U komandi PJP sam komandant, komandiri četa i vodova zajedno sa zamjenikom komandanta PJP bezobzirno su pobjegli. Sramota! PJP bježi prema Tumarama. Naši borci Sančanin, Jerinić i Gavrić jedva uspijevaju izvući komandanta PJP sa dokumentacijom i KZU.

U 12,00 časova iz pravca Tunjika neprijatelj napada kotu 702 u z/o 3. bataljona i ponavlja napad u 13.35 časova. Borbe traju do kasno u noć. Brigada više nije sigurna, lijevo i desno krilo – naši susjedi – su dobro uzdrmani, organizujemo bočna obezbjeđenja. Moral brigade je zadovoljavajući, s napomenom da vojska s pravom negoduje zbog napuštanja položaja pojedinih jedinica bez borbe. Sa kote 551, koju su muslimani uzeli, izuzetno dobro kontrolišu put koji prolazi kroz Kesten, a prema Vozući. Istog dana, u večernjim časovima k-dant TG Ozren – major Stanković, na referisanju donosi odluku da se moraju vratiti izgubljeni položaji u z/o PJP. Izvršene su pripreme uz artiljerijsku pripremu, određene su udaren grupe „Vukovi“, brigadni izviđači i vojna policija, jedinice naše brigade, te pridodati nam „Cigini“ i „Bekšini“. Koordinaciju grupa vršiće komandant major Mišić. Napad na kotu 551 izveden je 14.11.1994. godine. Izvršena je dobra artiljerijska priprema a zatim je uvedena praga i trocijevac koji su odradili dobar dio posla. U 12.00 časova „Vukovi“ upadaju u prve rovove i počinje paranje linije. Ostvarena je izvanredna saradnja udarnih grupa, komandovanje je bilo na visini zadatka, ostvaren je cilj, uzeto je 20 rovova i vraćena je kompletna linija koja je prije nekoliko dana izgubljena, muslimani su pretrpjeli poraz, imali su veći broj poginulih, samo trojicu smo uspjeli izvući, u ovoj borbi ni jedan naš borac nije povrijeđen. Trebalo bi istaći pojedince, ali svi su bili tako izvanredni da bi se moglo pogriješiti o nekom. Ponovo je uspostavljena linija odbrane. Od pretpostavljene komande samo pohvale za dobro izvedenu akciju. Sutradan ponovo napad muslimana, očekivalo smo ga i spremno dočekali na koti 551, kota je odbranjena. Pitamo se samo odakle im tolika upornost, neprekidno trpe gubitke, a ipak napadaju.

Ispostavilo se da su tačni obavještajni podaci koje smo dobili: u širi rejon Podsjelova došao je veći broj elitnijih muslimanskih jedinica i to 318. zavidovićka brigada, neke jedinice iz Viteza, kao i specijalne jedinice.

Svakodnevne borbe, borci su iscrpljeni, ali moraju izdržati, muslimani ne odustaju od namjere da prisijeku put prema Vozući. Za 20.11.1994. godine planirana su bila naša ofanzivna dejstva prema Sjenokosu, pripreme su izvršene, jednostavno izostao je motiv i udarne grupe nisu krenule u napad. U kasnim večernjim časovima, 20.11.1994. godine dobijamo informaciju koju lično putem uređaja prenosi major Stanković: „Prema pouzdanim podacima u zoru 21.11.1994. godine kreće jak napad muslimana na kompletnoj liniji Podsjelova, sa težištem na k. 551, a moguć je napad na k.715. Interventne snage da budu spremne za borbu, sva oruđa da su spremna za dejstva. Ispred nas se nalaze 303. i 314. brigada, vojna policija i izviđači, a u rejonu 715 i Šurjanca je oko 300 plaćenika – mudžahedina!“

Procjena situacije nije bila dobra, muslimani nisu narednih dana napadali, samo uobičajne provokacije. Brigada ima povišenu borbenu gotovost, naši izviđači redovno se spuštaju prema muslimanskim položajima. Samo možemo konstatovati da su dobro ukopani, da ispred prednjeg kraja isturaju borbena obezbjeđenja, te da su brojni. Ništa nam nije jasno kako se ponašaju muslimani, posljednjih dana gotovo da nisu ispalili metka.

Napadnu je naš lijevokrilni susjed, muslimani žestoko granatiraju srbačku brigadu 6.12.1994. godine, a zatim napadaju širi rejon fronta: Malovan, Podnomalovan, Paljenik, žestoke borbe, mi imamo pripremljene interventne jedinice u slučaju potrebe da se pomogne. Srpčani se izvanredno bore, nanose gubitke neprijatelju, a linija odbrane ostaje ne promijenjena. U ovoj borbi iz rejona Kesten minobacačima 82mm pomogli smo odbranu srbačke brigade.

Prosto nevjerovatno kako je sve mirno, bez borbe. Najveće probleme zadaje nam niska temperatura, srećom nema kiše i blata, zima je suva. Teško obezbjeđujemo drva a za brigadu je potrebno oko 200 m drveta mjesečno. Pozadinsko obezbjeđenje je na nekom zadovoljavajućem minimumu.

Alkohol, taj neminovni pratilac svih jedinica, često nam je zadavao više problema od samog neprijatelja. U pijanom stanju, Jugović Rajko odlazi pravo muslimanima na liniju 16.12.1994. godine, nikada se više nije vratio. Od dolaska na ozrensko ratište proteklo je šest mjeseci, a mi smo u ovom periodu vodili gotovo svakodnevne borbe, odbijen je veliki broj napada muslimana, u ovom periodu imali smo 19 poginulih boraca i preko 200 ranjenih. Najčešće su borci stradali u nekim mirnijim situacijama, kada su muslimani slali pojedinačno artiljerijske projektile ili snajperom pogađali naše borce, u direktnoj borbi najmanje smo imali žrtava.

Naša vlada 23.12.1994. godine potpisuje četvero mjesečno primirje, treba ga poštovati, to nam je interes, interes nam je da se rat što prije završi, ali ne po svaku cijenu i na našu štetu.

Na upražnjeno mjesto NŠ u komandi brigade postavlja se 27.12. 1994. godine , k1k Tomić Srđan, a za komandanta 3.lpb postavlja se dosadašnji zamjenik ppor Vlado Blagojević, dok je zamjenik komandanta sv Sančanin Bogoljub.

 

Potpisano primirje se uglavnom poštuje, obostrano. Ovo primirje koristimo da bi konsolidovali redove, nastojimo popuniti brigadu svježim snagama,  vršimo utvrđivanje. Borci se slobodno kreću po liniji, a primjećujemo i muslimane koji su sigurni na svojoj liniji. Za vrijeme primirja nastojimo popraviti veći broj vozila koja su dobro dotrajala, vršimo lakši remont tehnike, oruđa. Na komandnim mjestima u brigadi ima veći broj starješina koji nisu završili ranije vojno stručno osposobljavanje, sada nam se pružila prilika da neke od njih pošaljemo na kurseve za komandire vodova i četa u školu „Rajko Balać“. U Petrovo šaljemo snajperiste na kurs 28.1.1995. godine. Obavljeni su tehnički pregledi svih oruđa. Neki nedostaci su otkloljeni. U ovim „mirnim“ vremenima najviše posla imaju  pozadinci. Nismo u stanju obezbijediti dovoljne količine municije hrane i goriva. Često se ističe na referisanjima u k-dama OG i TG da smo mi bogata brigada. Veliki broj pripadnika naše jedinice radi na obezbjeđenju uslova za rad kako mi obično kažemo prve linije. Sa dosta uspjeha obezbjeđuju ono osnovno, a uz razumijevanje i pomoć organa vlasti u opštini. Ipak mi nismo bogata već skromno obezbijeđena brigada.

U ovim mirnim uslovima, bez problema obezbjeđujemo sigurnost linije odbrane, a 1.2.1995. godine dobijamo naređenje OG Doboj o proširenju linije odbrane uključujući kotu 551. Uz dosta napora i novom organizacijom odbrane, preuzeli smo položaje od PJP. Da li je ovo pametan potez ne znamo, ali smo sigurni da je umanjena borbena gotovost brigade, sada nam je teško obezbijediti brigadnu i bataljonsku rezervu. Ove aktivnosti oko preuzimanja linije obrane od PJP pratili su muslimani, ali nas nisu tukli. Potpisano primirje se obostrano poštuje, ali i loši vremenski uslovi onemogućavaju aktivnosti širih razmjera. Redovno kontrolisanje aktivnosti muslimana , uočavamo rad njihovih jedinica. Nikada do sada nismo dobijali toliko i tako preciznih informacija od organa bezbijednosti. Sve informacije upozoravaju da muslimani koriste ovo primirje kako bi se što bolje pripremili za ofanzivna dejstva, njihova jedina opcija je rat.

Za vrijeme ovog primirja i mi smo brigadu koliko-toliko konsolidovali, brojno stanje brigade u martu mjesecu je 1532 borca, na Ozrenu se nalazi u smjeni od 600 do 900 boraca. Izvršili smo obuku izviđača, organizovan je kurs u Kalajišima (Vozuća), a u organizaciji OG Doboj. Kursirana je i vojna policija kao i snajperisti. U ovom vremenu primirja formirali smo i POV. U martu mjesecu već se zaboravilo na potpisivanje prekida borbenih dejstava, svakodnevno se tuče linija odbrane, obostrano. Najčešće je to pješadijska vatra, ali se ponekad uputi i koja mina iz minobacača.

U komandi TG Ozren planirana su i ofanzivna dejstva, u više navrata napad je odbačen zbog loših vremenskih uslova, 20.4.1994. godine u 04,30 časova izvršili smo jaku artiljerijsku pripremu, tukli smo iz svih oruđa po neprijateljskim položajima, muslimani su bili iznenađeni. Artiljerija je dobro obavila svoj zadatak, ali kada je pješadija trebala da krene na kotu 571 i to udarne grupa: „Vukovi“, „Cigini“, „Bekšini“, vod vojne policije i interventna grupa srbačke brigade, stalo se. Kota 571 nije uzeta, a to znači da se nije moglo krenuti prema Malovanskoj kosi. Oko 08.00 časova, kada su se muslimani malo pribrali, počinju žestoko da nas granatiraju. Kompletnu akciju pratio je ppuk Đukić. Na referisanju potpukovnik Đukić ističe da je artiljerija dobro izvršila pripremu, ali udarne jedinice nisu imale motiva i nisu krenule.

Muslimani se osjećaju nesigurnim, dovlače nove snage, što su naši izviđači uočili. Kada je u pitanju odbrana, sigurno imamo punu kontrolu, zabrinjava što se ponekad broj boraca drastično smanji u zoni odgovornosti. Prema procjeni, na Ozrenu i u svakom momentu u našoj brigadi, moralo bi biti 700 do 800 boraca uz obaveznu brigadnu i bataljonsku rezervu. Zabrinjavajuće je i odsustvo starješina na dan 4.5.1995. godine, u prvom bataljonu odsutni komandant i zamjenik, u 2. bataljonu odsutni komandant i zamjenik, u 3. bataljonu prisutan samo komandant, u odredu „Vukova“ odsutan komandant i zamjenik, u vodu MB 120mm odsutan i komandir i njegov zamjenik, u vodu inženjerije odsutni komandir i zamjenik. Ovakvo konstatovano stanje je samo činjenica a komentar sigurno nije potreban.

Opšti zaključak u 1994. godini da odbrana Ozrena nije ugrođena, jer na cijelom ovom prostoru  jedinice VRS uspješno brane svoje položaje.

Vidi Borbeni put lpbr Prnjavor, strana 40.

GLAS BORCA U 1.PRJEŠADIJSKOM BATALJONU

Glas borca lpbr Prnjavor, broj 2 str.5

GLAS BORCA IZ 2. PJEŠADIJSKOG BATALJONA

Glas borca lpbr Prnjavbor, broj 2. str.11

GLAS BORCA U 3. PJEŠADIJSKOM BATALJONU

Glas borca lpbr Prnjavor, broj 3. str. 15

POMOĆ SAMORACA IZ 27.MTBR Derventa 1.KK VRS

Glas borca lpbr Prnjavor, broj 2. str. 8, na ozrenskom ratištu

Komandni dio 3.lpb na Ozrenu

Na izviđanju zone odgovornosti lpbr na Ozrenu

vojna policija lpbr Prnjavor

Tehnička služba pozadinske čete u s. Kesten, na Ozrenu 1994.

Ozren 1994. s.Bijesnica-s.Nenići, pripadnici SnSl lpbr Radulović, Senka i Maleš u pomaganju unprofora.

Borbe za kotu 551, opisane su u prvom broju Glasa borca lpbr:

Ranih jutarnjih sati 9.11.1994. godine bude nas jake detonacije izazvane eksplozijama neprijatelјskih mina i granata. Žestoko su udarale, kako po našim prvim linijama odbrane, tako i po dubini naše teritorije. Odmah po izvršenom artilјerijskom napadu, počinje jak pješadijski napad na zonu I i lll batalјona. Nakon jednočasovne borbe neprijatelј biva primiren, ali neodustaje, povremene napade odbijamo tokom dana. U večernjim satima saznajemo da su muslimanski vojnici u napadima na Šujanac, probili liniju odbrane I I OLPB i ovladali kotom 715 koja se nalazi uz našu zonu odbrane. Padom kote brigade biva odsječena na desnom krilu odbrane. Iskusni borci drugog batalјona odmah organizuju čvrstu odbranu desnog kraja i zona odgovornosti brigade ostaje ista, tj. nepromijenjena. Polako pada noć i intenzitet borbe se znatno smanjuje, ali opasnost od dalјih ataka neprijatelјa ostaje. Za sve nas jedna teška noć. Tokom noći pozadinske jedinice rade na popuni prve linije: MEC municijom, hranom i pogonskim gorivom.

Komandant brigade potpukovnik Vlado Živković po prvi put drži referisanje sa komandom batalјona i komandantom PJM u četiri sata ujutro 10.11.1994. sa samo jednom tačkom: ‘Kako odbraniti i sačuvati naše položaje.’ Referisanje se završava za petnaestak minuta i svi odlaze na izvršenje svoga dijela zadatka. Pošto smo se dobro pripremili i organizovali nemamo većih problema na liniji naše odbrane. Glavobolјu nam zadaje naš lijevi susjed, batalјon PJP: pri napadu muslimanske vojske bukvalno napuštaju liniju i bježe glavom bez obzira. Ovim brigada biva odsječena na oba kraja, ostajemo odsječenih krila, ali i dalјe ne uzmičemo, nego čvrsto držimo svoje položaje, računajći da našim povlačenjem ugrožavamo život oko 5000 lјudi koji bi ostali u okruženju. Odmah po padu položaja našeg lijevog susjeda, shvativši opasnost koja prijeti za lijevi bok brigade komandir čete u 1.lpb,  str. vodnik Tomaš Mladen sa nekoliko svojih vojnika, gdje se naročito ističe vezista i borac Gavrić Milovan vraća jedan izgublјeni rov.

U borbu uvodimo izviđački vod sa Bogolјubom Sančaninom na čelu. Hrabri i odvažni borci, bez oklijevanja počinju sa gonjenjem neprijatelјa koji je naročito osjetio žestoku vatru iz PM 84 braće Radenka i Želјka Đukića. Odmah zatim u pomoć stiže i dio Vukova koji priskaču upomoć. Za kratko vrijeme vraća se dio izgublјene linije do kote 551 nakon čega ubrzo se spušta noć i borbe se smiruju. Za ovo dvodnevno držanje brigada, biva pohvalјena od komandanta OG Doboj pukovnika Vladimira Arsića.

Muslimanski vojnici ohrabreni početnim uspjesima, i dalјe vrše atak na našu liniju, ali i nama stiže pojačanje. Dio boraca koji se kod svojih kuća nalazio na redovnom odmoru odmah se organizuje i dolaze upomoć gdje se naročito ističu borci Il batalјona. Zatim vod Ljubiše Đekića I bat. i MB bat. Kompletna brigada uspješno odolijeva napadima neprijatelјa bez obzira na sve otežavajuće okolnosti koje su se desile ali uz dobru logističku podršku iz Prnjavora. Nakon slamanja ofanzive muslimanske vojske, pristupa se organizovanju akcija za povratak izgublјenih položaja POP zbog ugroženosti naših položaja, koje drže borci prvog batalјona. Stiže i naređenje da dio snaga naše brigade zajedno sa udarnim grupama OLPB uzme kotu 551. Tačnim procjenama i dobrom organizacijom akcija u potpunosti uspjeva, osvaja se kota bez gubitaka na našoj strani ali sa znatnim gubicima u živoj sili na strani neprijatelјa.

Stiže i pohvala našoj brigadi od komandanta TG Ozrena majora Milovana Stankovića, po redu druga za kratko vrijeme.

Pored udarnih grupa iz 2. ozrenske lpbr  naročito su pohvalјeni pripadnici udarnog batalјona ‘Vukova sa Vučijaka“ i vod Vojne policije naše brigade na čelu sa Golubom Španićem. Ako se uopšte mogu isticati pojedinci udarnog batalјona Vukova, onda istaknimo slјedeće:

  • Dujaković Marijana
  • Jerinić Nešu
  • Zelenović Želјka
  • Prodanović Ljubu
  • Budak Vladu
  • Vasić Dražu
  • Mitrović Miladina

Odmah po završetku ove akcije stiže novo naređenje o produžetku ofanzivnih borbenih dejstava i zauzimanja triginometra 551 . Naređenje primlјeno zadatak izvršen opet uspješno, bez gubitaka. Ponovo pohvale udarnim grupama i artilј. podržci: Vodu LPA na čelu sa Gavranić Zvonkom, BRAG 120 mm, minobacačima batalјona i posadi prage, i to vještim i hrabrim momcima:

  • Bojić Zoranu
  • Nikolić Nedelјku
  • Mihajlović Goranu
  • Tigarić Goranu

Za doprinos u borbama za vraćanje izgublјenih položaja kao i za dosadašnje držanje u svojim jedinicama komandant  lpbr Prnjavor potpukovnik Vlado Živković dodelјuje tri pištolјa i to slјedećim borcima „Vukova“:

  • Dujaković Marijanu
  • Jerinić Neši
  • Lukić Draganu

Pri pisanju članka koričćen je  radni dnevni lpbr str. 25-36