Ratna jedinica „Vukovi sa Vučijaka“,Naš zavičaj Prnjavor, novembr 1992.g.str.10;  Glas borca lpbr Prnjavor, br.1 i 2., str.13

Početak priče o „Vukovima sa Vučijaka“ počinje jednim skupom viđenih Srba. Održan je Vidovdan 1990. godine u Bosanskom Grahovu. tada je procijenjeno da Srbima i srpskom narodu dolaze teški dani, nova stradanja. Za takve dane trebalo se pripremiti i u vojničkom smislu. odlučeno je da se počne sa specijslnom vojničkom obukom u Golubiću, kod Knina. Pozivu i svojevrsnom izazovu, ne odolijeva ni Veljko Milankjović, kasnije duhovni i vojni vođa „Vukova“ o kojim je riječ. Odlazi u golubić i sprema se za rat, u kojem će za razliku od brojnih drugih Srba od visokog političkog rejtinga imati priliku da plače  od neproijatnog mirisa baruta, zadaha prebliske smrti … nepravde kakvu samo rat sobom nosi. Po povratku iz Golubića, probrani momci, prolaze i obuku na Vučijaku. Na početku formiranja jedinice koja će se nakon silnih borbi službeno zvati Prvi krajiški udarni bataljon, bilo ih je, pored instruktora i komandanta Milankovića, svega dvadeset pet. Za početak dovoljno.

U doba kada su povampireni srbožderi, sa već pripremljenim oštricama nalik na one koje su koristili njihovi dedovi u Jasenovcu i ostalim stratištima, krenuli u sječu knezova i nejači, dok je velika većina Srba bila zatrovana idejom bratstva i jedinstva, na Vučijaku, tu na brdu nadomak Prnjavora, junak iz roda Milankovića je kristalizao svoju viziju.
Кako se oduprijeti nožu i dušmaninu.
U dogovoru sa gospodinom Mirom Mlađenovićem i gospodinom Borivojem Sendićem odlazi sa grupom momaka na specijalnu obuku u Golubić kod Кnina.
Ti momci će biti okosnica budućeg čopora Vukova sa Vučjaka, buduće Vojske Republike Srpske…
Budući vođa je tu stekao prva znanja iz oblasti ratovanja, hrabrosti mu nikad nije ni nedostajalo. Slavonija je već uveliko vapila za pomoć.

PRVE AКCIJE

Preko svojih emisara, koji su se razišli prnjavorskom i drugim opštinama uspjeli su da okupi čopor momaka vučijeg srca i sulude hrabrosti, koji će, zauzimajući repetitor na Кozari, početi proces srpske samostalnosti. Već 9.9.1991. godine momči prelaze Savu kod Mlake i krče svoj slavni i krvavi put, nadasve krvav.
Čopor je brojao 53. čovjeka – vuka.
Nakon nekoliko dana aktivne odbrane Mlake čopor staje na put još krvavim ustašama od klanja, u selu Vrbovljani, i tu razbija poveću grupaciju -Imanovih bojovnika. Od tada pa nadalje čuvari kašnjikov demokracije će plaćati ceh svakom novom susretu sa čoporom. Od tada pa nadalje domobrani Lijepe njihove Vukove sa Vučijaka počinju da nazivaju Кerovi sa Кernika, ne mogavši drugačije da napakoste MOMCIMa. Već tada Čovac i Gređani, sela nadomak Vrbovljana, su bili u plamenu. Vukovi prihvataju nejač, izbjegle žene i Decu iz tih sela.
Prelazeći u kontranapad Vukovi osvajaju Кošutaricu, selo nadomak Mlake, protjeravši sve povampirene ustaše koje su živjele na tom prostoru, zatim sledi napad na Jasenovac u kome oveća grupa Vukova ovladava važnim strateškim uporištem. Zanimljivo je da su ustaše u povlačenju pokupili iz Memorijalnog muzeja Jasenovac sve što je služilo za klanje Srba, dajući nam do znanja da su potomci svojih djedova. Nakon Jasenovca dolazi aktivna odbrana Medara, Mašića, Gornje Trnave u čemu Vukovi prednjače hrabrošću i odlučnošću.

Hapšenje

Uvidevši da su Vukovi pokrupan zalogaj, Tuđman pribjegava lukavstvu što je svojstveno Latinima – moli za pomoć svog prijatelja po srbožderstvu Aliju Izetbegovića, za pomoć. Oni uz svesrdnu pomoć Alije Delimustafića i srpskih doušnika i žandarmerije vrši nezapamćenu Hajku na Vukove koji su već jednom nogom ušli na vrata srpske istorije. U analima će ostati zabilježena svirepost i sadizam, koji su tad ispoljili policajci srpske nacionalnosti prema Vukovima. Prilikom hapšenja jedan momak iz čopora je ranjen. Optužba na osnovu koje su teretili uhapšene Vukove bila je: “pljačka, pronevjera, ubistva, posjedovanje oružja.“ Napominjem da je prilikom hapšenja Služba državne bezbjednosti BiH u saradnji sa ostlaim izdajnicima podmetnula i veću količinu zlata, uz neviđenu medijsku kampanju.
Dvije grupe Vukova, ukupno 30 momaka, uspijeva da izbjegne hapšenje zahvaljujući pravovremenom obavještenju i organizovanosti. Naštiman politički proces u stilu najžešće farse se produžuje sa ciljem da se Vukovi obezglave, ne bi li Tuđmanovi kolašnjikov demokratija ovladala Okučanima ključnim mjestom za odbranu Zapadne Slavonije, te da odgode napad na Novu Gra.dišku, koji se već bio uveliko pripremao. Na njihovu veliku žalost, stižu predstavnici naroda i predstavnici tadašnje vlasti Zapadne Slavonije sa zahtjevom da im se pusti zaštitnik. Pod velikim pritiskom šireg lobija te zahvaljujući bujanju samosvjesti kod većine Srba, balije sa pomagačima ostaju kratkih rukava. Naknadno se dolazi do saznanja da je gospodin Alija i njegova svita spremala likvidaciju Veljka Milankovića u zatvoru na Tunjicama, i da, zahvaljujući pobuni širih razmjera, i radi mira u kući, to nije urađeno.
Pod velikim pritiskom narodnih masa Veljko biva pušten, a sa njim i preostali Vukovi iz Čopora.
Ne čekajući da se prašina spusti, kreće se put Ratkovca, sela u Slavoniji, koje je bilo izloženo žestokim napadima Tuđmanovih bojovnika.

Prve pogibije Vukova

Sjećanje na Vukove, vraća me u jesen 1993. godine. Postrojena četa momaka, riješena da Otadžbini pokloni sve što ima, a većina ih osim vlastitog života ništa i nije imala.
Valjda je to srpski usud da srpsku zemlju brani najsiromašniji. Sjećam se da pojedini momci nisu imali dovoljno novca da plate sendvič koji je donesen iz obližnje kafane. Na našu veliku žalost, ni dan – danas, stanje se nije bitnije popravilo.
Prelaskom Save, trebalo je da se riješe sve dileme – za čovjeka je najveća-žrtvovati sebe za dobrobit naroda ili ne. Žrtvovati se, to su Vukovi sa Vučijaka oduvijek znali. Pojavili su se i bili postojani to drugi nisu.

VUКOVI – PARAVOJSКA

Ni jedna vojska na svijetu nije podnijela stojički toliko izdaja kao bivša JNA, u prvim mjesecima ovog rata. Raznolikost nacionalnog sastava vojske i starješinskog kadra, do savremenih petokolonaša, koji su na svakom koraku sabotirali ili davali pasivan otpor svemu oko sebe, prelasci na drugu stranu, zbunjivanje stanovništva – tada su bili vojničko pravilo ponašanja.
Hrvati su svoje, još uvijek oficire JNA, ostavljali na teritoriji pod srpskom kontrolom, a ovi su putem radio veze na naše položaje navodili neprijateljsku artiljeriju.
U takav nered i haos, Vukovi sa Vučijaka ulaze pod oznakama Milicije Кrajine, sa različitim znanjem na kapama, dočekani sa skepticizmom i odbojnošću, i sa tada i danas podrugljivim “paravojska“ nazivom. Zbog raznolikosti znamenja na kapama, komandant Veljko Milanković, naređuje da se kape skinu.
U jednoj od izdaja, koja se desila u Gornjoj Trnavi, u Zapadnoj Slavoniji, bilo je to decembra – 91 . godine, oficir JNA, musliman, pokušava da preda tenk hrvatskim bojovnicima. Vukovi su to osujetili pucajući iz stojećeg stava na brisanom prostoru. Ustaše smo onemogućili da dođu do tenka, koji je trebalo da bude okrenut protiv nas. Кad su uvideli da to neće ići lako, ustaše su “zoljama i osama“ pokušale da unište tenk. Jedna od tih raketa smrtno ranjava Miroljuba Gajića (treba Bajić Ljubomir, ispravka TS) iz Grabik Ilove, mladića koji će u analima ostati zapamćen i zapisan kao prva žrtva u jedinici Vukova. Taj junak je svojom smrću otvorio crnu knjigu. k0ia će nedugo zatim biti ispisana imenima desetina Vukova. koji će svojim životima dati pečat srpskom stradanju.

ĆATINA SVESКA

U doba su druge jedinice imale čitave timove ljudi zaduženih za arhivu, mi smo svoju čuvali u jednoj omanjoj svesci, koju je Ćato – Duško Кusić, nosio savijenu u džepu svo. jih maskirnih hlača. Naš arhivar. ne samo da je uspješno vodio kompletnu evidenciju, nego je još i uz sva postrojavanja stizao da predvodi Vukove u novim okršajima, čiji pobjednički ishod je sam i kreirao i određivao. Nadimak Ćato, dobio je na samom početku rata i sa njim je otišao u grob gotovo neprimjetno, ne remeteći mir, tako neprimjetno kao osmijeh koji nikada nije skidao sa lica. I Ćatina sveska je zamijenjena u međuvremenu hrpama novih ali Ćatina je naša i nezamjenjivo najdraža. Danas dolaze novi mladići da pod unis:Rormom Vukova sa Vučijaka ratuju, postrojavaju se isto kao nekada., Svjesni da neće doći, pri svakom novom postrojavanju – uporno očekujemo Ćatu sa svojom bilježnicom.

Sadejstvo Vukova sa 2.okb u Zapadnoj Slavoniji

Raspored 2.okb  garantovao je uspješnu odbranu pored snaga za podršku i pridodate jedinice TO Okučana, prnjavorskog odreda TO i Vukovi sa Vučijaka. U decembru Vukovi su u borbenom rasporedu 2.okb 329.okbrJA koji je bio u rasporedu za odbranu 1.tč u Ratkovca i Smrtića iz pravca Šagovine i Širinaca. 3.tč poručnika Gorana Sivca u rezervi , a dio snaga je izdvojen za odbranu Donje Trnave iz pravca Duge Međe, odakle je neprijatelj učestalo ubacivao DTG. 2.tč sa komandirom kapetana Mile Panića brani položaje Medara i Dragalića, gdje su bile raspoređene i jedinice Odreda TO Prnjavor. 

Major Branko Suzić knjizi Udarne pesnice 1.okbr, Banja Luka, 1995. str 47,50-53 .  za „Vukove sa Vučijaka“, kaže:

Ta jedinica je uživala poseban status i privilegije iz meni nepoznatih razloga. Bila je to jedna četa od stotinjak boraca, među kojima je bilo lica „Rambo“ stila i komotnijeg ponašanja. Među njima je bilo i dobih i hrabrih boraca. Kod naših vojnika su izazivali i djelimično podozrenje, jer su bili opremljeni sa maskirnim uniformama i češće od ostalih išli na odmor. Jednom riječju, bili su povlašćeni u odnosu na ostale, što je izazivalo nezadovoljstvo i negodovanje ostalog ljudstva.

Jedinica Veljke Milankovića raspoređena je početkom januara u rejon Medara[1], gdje su već bile raspoređene snage našeg bataljona i teritorijalci. Oni su bili raspoređeni na prednjem kraju odbrane Medara, desno od glavne ulice.                                Interesantno je bilo zapaziti da su bili skloni samostalnim avanturističkim akcijama, bez znanja pretpostavljene komande. To jest, ponekad su djelovali samovoljno. To nije bilo u redu, jer je dolazilo do iritiranja neprijateljskih snaga koje su uzvraćale na akcije, tako da je često kretanje po Medarima bilo opasno zbog dejstva snajperista. Posebno se neprijatelj okuražio nakon potpisivanja primirja , poslije 3. januara, tako da je obilato koristio i zloupotrebljavao primirje i svaku priliku da svoje položaje približni našima.                                                                                                               

 Nakon izvesnog vremena, po naređenju komandanta brigade pukovnika Simić Radomira, Veljkina grupa-četa je nakon odmora prešla na položaje u Gornju Trnavu, da bi, sadejstvujući sa našim snagama i snagama TO odvratili od sve agresivnijeg napada neprijateljskih snaga iz pravca Šagovine. Tako je nakon čarki sa neprijateljem, Veljko samovoljno, bez mog znanja i znanja komande brigade, krenuo u protivnapad, angažujući pri tome i dva tenka M-84 iz tenkovskog voda koji je tu bio raspoređen. U okršaju sa neprijateljem , od dejstva „zolje“ koja je promašila tenk, poginuo[2] je jedan borac iz Veljkine čete, a pri povlačenju snaga unazad, jedan tenk je skliznuo sa puta, tako da mu je desna gusjenica ostala u jarku pored puta. Posada je napustila tenk.  U jednom momentu tenk je ostao u međuprostoru između dvije zaraćene strane, ali pod zaštitom drugog tenka. Bio sam iznenađen kada mi je javljeno da ima problema u Gornjoj Trnavi, pa sam otišao na lice mjesta, da se uvjerim o čemu se radi. Imao sam šta i vidjeti. Naišao sam na neraspoloženog Veljka, njegove saborce i moje tenkiste, dok je praštalo od dejstava na sve strane. Nije mi bilo jasno zbog čega su tako potišteni dok nisam ugladao zapaljenu svijeću pored poginulog Veljkovog borca prekrivenog bijelim čaršafom.      Veljko je bio besan što mu je poginuo vojnik i kivan na tenkiste, otkrivljujući ih za smrt njegovog  borca. Rekao sam da se smiri i da nisu smeli ići napred bez naređenja. Zajedno smo organizovali izvlačenje zaglavljenog tenka, s tim što smo predhodno izveli demonstrativni napad. Za to vijeme vozač je uskočio u tenk i upalio motor. Ispostavilo se da tenk nije bio zaglavljen i da se mogao vratiti nazad sopstvenim hodom.                                                                                                                                 Nakon izvesnog vremena, a valjda i po želji Veljke Milankovića, komandant brigade je naredio da se Veljkova jedinica razmjesti u rejonu sjeverno od s. Ratkovac, radi odbrane iz pravca Širinaca. Na tu odluku vjerovatno je uticala i činjenica da su Širinci povlačenjem Užičana prešli  u ruke hrtvatskih snaga, pa je pretila opasnost od ugrožavanja boka naših snaga, pa je komanda brigade sa Veljkovom jedinicom pokušala da ojača bok. S obzirom da su na tom prostoru bili raspoređeni dijelovi 1.tč našeg okb. Veljkova jedinica i tu je bila u zoni odgovornosti 2.okb, pa je i tu sadejstvo između nas trebalo je doći do izražaja. Na osnovu prisluškivanja neprijateljskih veza kao i mnogo puta do sada, došli smo do saznanja da pripremaju ubacivanje DG iz pravca Širinaca. Zato smo preuzeli mjere zaštite od eventuvalnog iznenađenja. Shodno tome, iz Veljkove jedinice upućena grupa radi organizovane zasjede. Sa njima je pošao i Veljko. Pri njegovom povratku, uslijed nepažnje, zakačio je poteznu minu u našem minskom polju, koja mu je, nažalost, oštetila nogu, pa mu je na VMA izvršena amputacija stopala. Tako je u pokušaju da spriječi neprijateljsku DG u njenim namjerama Veljko Milanković teže ranjen u rejonu sjeverno od Ratkovca. Taj događaj imao je negativan uticaj na stanje u njegovoj jedinici, koja je inače bila, zadovoljavajući njegovim strogim metodama disciplinovanja, jer su pripadnici njegove jedinice imali prema njemu stahopoštovanje. Njegovi borci su se ponosili što su bili pripadnicima „Vukova, o kojima su se pričale razne priče, i loše i dobre. Inače su izigravali i oponašali Rambo stil, naročito spoljašnim izgledom i načinom odjevanja, kako bi privlačili pažnju na sebe.                                                                          O njima su kasnije u narodu stvarane legende, zahvaljujući medijskoj propagandi. I poslije Veljkovog ranjavanja njegova jedinica ostala još izvesno vrijeme na položaju. Veljko se nakon liječenja vratio sa protezom u svoju jedinicu, što je još više ohrabrilo njegove borce. Pored navedenog sadejstva sa „Vukovima“ u Zapadnoj Slavoniji pripadnici naše jedinice uspješno su sadejstvovali  sa njima u borbama za Koridor. Posebno pri oslobađanju Cera i mjesta južno od Pelagićeva, gdje smo zajedničkim snagama oslobodili sela Bukvik Donji i Gornji i druga zaseoka.

[1] 2.pješadijska četa Odreda TO Prnjavor držala je liniju Dragalić do prugu u Medarima, tako da je sa dejstvovala sa „Vukovima“

[2] Bajić Ljubomir, 1965. iz Donje Ilove, opština Prnjavor

Pogledati general 6 epizoda Hrvatske serije „Kašić“  

Hrvatski istoričar Tomislav Šulj: Hrvatski vojnici imali su veliki respekt prema Vukovima sa Vučijaka (VIDEO)