Arhive oznaka: komandanti

9 godina od smrti generala Lisice

Lisica – komandant po potrebi

2000. Banja luka

Izvodi iz knjige: Lisica – komandant po potrebi

general Lisica Slavko

Sjećanja generala Lisice

Krajem jula 1993. g. prekomandovan sam iz Operativne grupe Doboj u Banja Luku sa zadatkom da formiram ratnu vojnu školu. Na moj prijedlog ta Vojna škola dobila je sadašnji službeni naziv – Centar vojnih škola Vojske Republike Srpske i Srpske Krajine.

Sticajem okolnosti, ratni komandant postaje profesor. Po prirodi posla, u toku obrazovnog procesa u koji sam se uključio, došao sam na ideju da napišem knjigu. U njoj će čitalac naći samo jedno viđenje suludog rata nametnutog srpskom narodu, i to češće viđenje očima boraca – učesnika, nego komandanata.

Sjećanja su svježa, a sudari Jugoslavenske narodne armije sa ustašama bili su oštri, kako oni na prostorima Kninske Krajine, tako i na Kupresu, gdje sam lično učestvovao u svojstvu komandanta određenih jedinica. Kasnije blistave pobjede Taktičke grupe tri Vojske Republike Srpske, na čijem sam se čelu nalazio, u borbama za oslobođenje Dervente i Broda, konsolidacija odbrane Doboja, Teslića, Ozrena i Trebave – ostaju za istoriju. A kad je riječ o istoriji, oduvijek je bilo tako: ono što nisu ocjenjivali i valjano procjenjivali savremenici, vrednovala je istorija. Samo, istorija se piše kasnije i njene ocjene za ljude koji su je stvarali nemaju više nikakvog značaja. Zbog toga smatram da ne moramo, kao u dosadašnjoj istoriji, čekati da sve prođe, da se sve postavi na svoje mjesto i da tek tada progovorimo o pojedinim procesima, događajima i ličnostima.

Mnogo toga što nije otišlo u arhive, ode u zaborav, a baš u tim «sjećanjima», koja su sada svježa u pamćenju, u njima je život. To su nerijetko one najsitnije pločice mozaika bez kojih se on ne može pokazati u svom njegovom sjaju.

Prelistavajući ratne bilježnice i dokumenta, ni sam nisam bio svjestan šta je sve i koliko toga zabilježeno, velikim dijelom zahvaljujući poručniku Darku Matijaševiću, mom pratiocu za vrijeme izvođenja borbenih operacija.

Slike operacija, bitaka, bojeva, kolektivne i pojedinačne sudbine i iskušenja zabiležene su u tim dokumentima i ponekad direktno preneseni na stranice ove knjige.

Zabilježeni su divni primjeri junaštva, podvizi jedinica i pojedinaca, ali i one njihove druge krajnosti, na svu sreću rijetke, mada ne i zanemarljive.

Ubijeđeni antifašista, igrom ratne sudbine, postajem komandant kao oficir JNA, a zatim general Vojske Republike Srpske, odbacujem ideju jugoslavenstva, vidjevši masakr nedužnog srpskog naroda (samo zato što je Srbin – pravoslavac). Zbog toga se vraćam svojim korijenima, istoriji i tradiciji – narodnim korijenima srpskog naroda, ali i dalje poštujući sve antifašiste u bilo kom narodu.

Padaju i druge iluzije – o političkom sistemu, samoupravljanju, nesvrstanosti, opštenarodnoj odbrani, teritorijalnoj odbrani, o ratovima koji su vođeni, a da srpski narod u njima nije ostvario svoj nacionalni interes. Okolnosti stvaraju često košmar i mučninu u duši. Dušu srpski narod ne može i neće da proda, kao naše dosadašnje komšije, u interesu stranih sila. «Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog» – a baš ti koji su lansirali tu parolu počeše nam zjenice izbijati i vaditi oči. To se moralo spriječiti u interesu srpskog naroda, slobode, časti i dostojanstva.

Da bi realizovao ovu svoju nakanu, upoznao sam profesora Luku Šekaru. Doktor književnosti, rezervni kapetan, dugo je radio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i usred ratnog vrtloga našao se sa porodicom u Banjoj Luci.

Ukratko sam mu izložio šta želim. Zamolio sam ga da ne prekida nit moje osnovne misli. Sve jezičke i stilske finese neka budu Vaše, rekao sam profesoru, ali misao mora da ostane moja.

On je to ispoštovao i ja sam mu zahvalan.

Generale, rekao mi je jednom profesor, nakon svega što sam preživio u ovom ratu i onoga što sam saznao od Vas, siguran sam da ko iz ovog rata iznese živu glavu, cijelo srce i čistu dušu, biće bogat, imaće sve. Slagao sam se sa takvim stavom.

Sasvim na kraju još jedna poruka mojim čitaocima: nemojte da se pitate, nakon čitanja knjige, šta je general htio da kaže? Rekao sam što sam rekao, bez zle namjere i naknadne primisli. A to što nisam rekao još ponešto, posebno ono što su čitaoci očekivali, nalagali su veoma ozbiljni razlozi, prije svih oni čisto vojne prirode. U nekim sretnijim vremenima moguće je neko dopunjeno, novo izdanje.

gen Lisica Slavko

General-major

Slavko Lisica

III

Operacija u Posavini

Povlačenje JNA i stvaranje Vojske Republike Srpske

Pošto je međunarodna zajednica priznala, nakon što su je svestrano podržavali određeni međunarodni faktori, secesiju Slovenije i Hrvatske, a potom i samostalnu Izetbegovićevu Bosnu i Hercegovinu, događaji se počinju da odvijaju munjevitom brzinom. Slovenačko-hrvatska iskustva u Bosni se maksimalno koriste, ali im se dodaje i čitav arsenal novih smicalica iz proključalog «bosanskog lonca» kako bi se JNA što više kompromitovala, iscrpljivala na moralnom i psihološkom planu, etiketirala kao srbo-komunistička i najzad kao strana, okupaciona sila u novonastaloj fundamentalističko-hadezeovskoj Bosni i Hercegovini.

Međunarodni činioci, strana i domaća fašisoidna informativna kampanja pojačavale su tenzije iz dana u dan. U spletu takvih okolnosti državni i vojni vrh ispuštaju sve niti iz svojih ruku i dalji tok događaja, već predvidiv u svim njegovim tragičnim dimenzijama, odvija se gotovo po nekom automatizmu.

Početkom maja, tačnije 4-og maja, na saveznom nivou, odakle se još uvijek «rukovodilo» Državom i «komandovalo» Armijom, donesena je odluka da se JNA, svi njeni pripadnici, sa kompletnom tehnikom, do 19. maja prebace (da ne kažem povuku) u Saveznu Republiku Jugoslaviju, sada već sastavljenu samo od Srbije i Crne Gore.

Mene je ta odluka, naredba ili kako se zvao taj sramni, iznuđeni dokument, zatekla u Banjalučkom korpusu. Na mene je, kao i na ostale oficire i podoficire, ali i vojnike koji su se nalazili na odsluženju vojnog roka u jedinicama JNA, ta odluka djelovala šokantno. I to je slab i neadekvatan izraz da bi čitalac mogao da shvati stanje u kom smo se našli, u koje smo gurnuti, kao u živu vatru. To je neka mješavina uvrijeđenosti i poniženja, ali i tuge, duboke tuge i poraza bez izgubljene bitke…

O tim prelomnim časovima, o tome šta je uslovilo donošenje takve odluke, o posljedicama, koje će se odmah početi da objelodanjuju, o kolektivnim i pojedinačnim ljudskim dramama i psihičkim lomovima – pisaće se knjige, drame, snimati filmovi. Ta tema, taj prelomni čas postaće izazov za vojne eksperte, za naučnike koji se budu bavili političkim studijama, za istoričare i umjetnike.

Kao i većina oficira, ili, ako hoćete, kao i svi oficiri srpske i crnogorske nacionalnosti (uz još neke časne, ali ne baš tako brojne pojedince iz redova drugih naroda) ja sam SFRJ prihvatio kao svoju domovinu. Za mene je to bila sveta zemlja, zakleo sam se da ću da branim njenu cjelovitost i nepovredivost…, a ovo sad. Bože, da li čovjek, pri čistoj svijesti. Može sve to, sa čim je i za što živio decenijama, da prelomi u jednom trenutku. I to nečijom odlukom. Nema više Jugoslavije i tačka. Pred tim staje pamet.

JNA, koji mnogi optužuju da je srpska vojska napušta vijekovne srpske etničke prostore i «vraća» se u Srbiju i Crnu Goru, u novonastalu SRJ, skraćenu Jugoslaviju, kako su govorili cinici. Ako je srpska vojska, ona mora da ostane u srpskoj zapadnoj i istočnoj Slavoniji, Lici, na Kordunu, na Baniji, u Kninskoj krajini i Ravnim kotarima u dijelovima sjeverne Dalmacije i čitavoj Bosni i Hercegovini. To su srpske zemlje. Da li to neko u svijetu, ili ovdje, misli da postoje razni Srbi; slovenski, dalmatinski, lički, kordunaški, banijski, kninski, krajiški, bosanski, hercegovački…? Srbin je Srbin (ili nije) ma gdje da živi, a njegova vojska mora da mu obezbijedi mir, slobodu i nezavisnost na njegovim nacionalnim prostorima.

Međutim, naredba je morala da se izvrši. O tih petnaest, samo petnaest dana, od tog 4-og do 19-og maja, o svemu onome što je u njih «stalo» još niko nije čestito progovorio. Da li je sve moralo da se odigra onako kako se odigralo ili je moglo, trebalo i moralo drugačije – utvrdiće naknadne analize i studije. Ja ponekad, u šali kažem:

– Kamo sreće, ako je već tako moralo da bude, da se vojska postrojila i u borbenom pokretu krenula od Dervente, Modriče i Doboja preko Orašja za Bijeljinu i preko Tuzle u Zvornik, pa da bar časno pređe preko Drine u SRJ.

Ali, uvijek to nesrećno ali, baš na tim prostorima zbog nesnalaženja, nespremnosti i loše organizovanosti TO ( a tako je bilo i drugdje – TO je bila zamka i velika zabluda) mnogi garnizoni lako padaju, prelaze u ruke neprijatelja srpskog naroda, padaju gradovi, sela, strateški i taktički značajni položaji…

Taj moralni šok je, ipak, brzo prevaziđen. Zahvaljujući aktivnim oficirima, podoficirima i borcima iz redova srpskog naroda, veoma uspješno i relativno brzo organizovana je odbrana, od JNA je preuzeto nešto tehnike, ono što je nama formacijski pripadalo, tako da je spriječen radikalniji prodor ustaških snaga na etničke srpske prostore ili bar na većinu tih prostora. Ostala je komanda Banjalučkog korpusa, većina komandanata brigada (ili su blagovremeno nađene odgovarajuće zamjene za one koji su željeli da se vrate u SRJ), bataljona, komandiri i posade tenkova, struktura PVO i avijacije. Sve u svemu – jezgro buduće Vojske Republike Srpske (VRS), koja je kasnije preimenovana u Vojsku Republike Srpske, kada je Skupština izglasala novi naziv za srpsku državu na prostorima bivše Bosne i hercegovine – Republika Srpska.

Sva borbena dejstva koja su na prostorima Bosne i hercegovine vođena do 19. maja izvodila je JNA. Za mene lično, to su bila borbena dejstva u zoni odgovornosti Kninskog korpusa i operacija na Kupresu i Kupreškoj visoravni. Sva borbena dejstva tog datuma, kao i ova koja su sada u toku, izvodila je i izvodi Vojska Republike Srpske – VRS.

Meni teško pada kada se donose, nepravedno i olako, neke paušalne ocjene o JNA. Ona je u nepostojećoj državi, i pored izdaje državnog vrha, pa i izdaje u sopstvenom vrhu, odigrala izuzetno značajnu ulogu u zaštiti antifašističkog naroda. Tamo gdje se pojedini komandanti nisu pokazali dostojni položaja na kome su se nalazili i čina koji su imali – tamo su se događaji odvijali u drugom, za srpski narod tragičnom smijeru. Ali ja nemam namjeru, ne bar u ovoj knjizi, da šire govorim o tome. Napominjem samo to da je JNA imala najviše uspjeha u sredinama u kojima je preovladavalo srpsko stanovništvo, kako na prostorima Hrvatske, tako i u Bosni i Hercegovini, što je sasvim razumljivo, ako se ima u vidu njena iskonska antifašistička orijentacija. A povampirenost novih ustaša, njihovo stupanje na scenu i preuzimanje vlasti u Hrvatskoj bili su i ostali najočigledniji primjer restauracije fašizma.

Iz bivše JNA izrasle su tri vojske: Srpska Vojska Krajine, Vojska Republike Srpske, te Vojska SRJ. To je i danas jedini garant srpskom narodu, njegova nesalomljiva snaga u borbi za slobodu i konačno ujedinjenje. I još nešto: iz nje su izrasle i vojske naših sadašnjih protivnika.

 Komandant taktičke grupe tri

Iz komande Korpusa pozvali su me hitno na sastanak. Mislim da je to bilo 20. juna. Spremala se operacija «Koridor» i na naše krajiške prostore stigle su jedinice Martićeve milicije kao i druge snage iz Knina, ali i iz drugih krajeva današnje Republike Srpske Krajine. Na jednom sastanku gdje se dogovaralo o pojedinostima predstojeće operacije, (to su mi kasnije ispričali) gospodin Milan Marić je pitao:

–          Gdje vam je pukovnik Lisica?

–          On je na Manjači, odgovorili su mu.

–          Šta će vam Lisica na Manjači, ljudi moji, a ovamo se spremamo za probijanje koridora? Zašto ga ne uključite u ove borbene akcije. Ovo je pravi posao za njega, ili ako baš hoćete, on je pravi komandant za ovakvu akciju. Znam to iz Kninske krajine. Bio sam sa njim na Masleničkom i Šibenskom mostu, u Kijevu, pa na Drinovačkom platou.

Ja sam sa Martićem zaista postao drug po oružju. Imali smo puno povjerenja jedan u drugog. Martić je stigao i na Kupres da me pozdravi.

Našao sam se kod kuće kad sam obaviješten da treba da se javim u komandu Korpusa. Helikopter je došao po mene u kasarnu «Vrbas» i ja sam se našao u komandi Prvog krajiškog korpusa, na njegovom tadašnjem ratnom komandnom mjestu u širem rejonu Doboja. Svi su bili na okupu – cijela komanda i jedan broj komandanata jedinica pridošlih iz RSK. Pozdravio sam se sa svima i oni su mi predložili da im se odmah pridružim u planiranju i pripremanju operacije.

Stanje na linijama oko Doboja bilo je veoma složeno, na nekim dijelovima čak i kritično. Derventa je bila u rukama ustaša. I ne samo grad Derventa, nego, što je još gore, i sve značajne, strateški od neprocjenjivog značaja kote u široj okolini grada – Kostreš, Bijelo Brdo, Plehan, Mojića brdo i tako redom skoro do sela Foča. Mi smo puna dva dana bdjeli nad tom situacijom, procjenjivali nužnost akcije i redoslijed poteza. Sve je rađeno vrlo odgovorno, oficirski savjesno. Meni su rekli da treba da budem načelnik štaba u operativnoj grupi Doboj. Posao načelnika štaba nije odgovarao mojoj prirodi, ja, iskreno govoreći, nisam bio oficir za tu vrstu poslova. Meni su bili bliži poslovi i dužnosti komandanta. Ta odluka je brzo promijenjena i dobio sam zadatak da formiram taktičku grupu. Upravo tada je neko iz više komande donio vrlo mudru odluku o formiranju taktičkih grupa koje će da izvršavaju namjenske zadatke i da po liniji komandovanja objedine sva borbena dejstva na odrđenim pravcima. Formirane su ukupno četiri taktičke grupe a treća je stavljena pod moju komandu.

Pad Plehana i oslobođenje Dervente

Dvadeset četvrtog juna 1992. godine, po naređenju pretpostavljene komande određene su snage koje ulaze u sastav Taktičke grupe tri, te u tom smislu i moje komandantsko ovlašćenje.

Mislim, kako da počnem i na koju stranu da krenem. Najprije treba formirati komandu. Naredio sam da me sve starješine iz oklopne brigade čekaju u kasarni “Vrbas” u Banjoj Luci. Helikopterom sam se vratio u kasarnu i odmah na sastanak sa starješinama.

–          Zdravo, oficiri i podoficiri!

–          Zdravo!

–          E, kao što ćete sada čuti, došlo je i «naših pet minuta».

Idemo na front opštim pravcem Derventa – Brod. Nemamo vremena za detaljnjija objašnjenja. Sve poslove – zadatke rješavam «tenkovski», iz pokreta. Svi pozadinski organi brigade da se pripreme i odmah da izvrše marš u širi rejon sela Gornja Foča. Moj pomoćnik za pozadinsko obezbjeđenje biće pukovnik Radomir Čavić.

Obratim mu se lično:

–          Sve planiraj i pripremi. Od ovog časa preuzimaš pozadinsko obezbjeđenje Taktičke grupe tri.

Načelnik štaba potpukovnik Boro Kojić, odgovoran je da prebaci brigadu po dijelovima – nešto vozom, a nešto sopstvenim hodom u širi rejon Doboja. Tamo, na komandantskom izviđanju, dobićete konkretne zadatke.

Komanda stana i svi organi veze idu odmah sa mnom. Policija isto tako. Majori Vlado Topić i Novak Đukić, odmah krećemo nazad.

Zahvaljujući našim oficirima i podoficirima posao smo završili začuđujuće efektno, brzo, a nadam se i pametno. Odmah po povratku ka Derventi, nešto po karti, a nešto, kao što obično biva – kartu čitaj, a seljaka pitaj – našli smo seosku kuću u selu Gornja Foča i tu formirali i smjestili komandu Taktičke grupe tri. Kuća je bila loša, ali je mogla da zadovolji naše potrebe. Ali, u Gornjoj Foči ostali smo mnogo duže nego što smo planirali. Lično mi je odgovarao seoski ambijent, pošto sam i sam rođen na selu. Pored kuće je bio šljivik, dosta voća i svi prateći objekti seoskog domaćinstva. Napuštene štale. Stoka puštena i tumara po njivama i livadama. Jad i čemer. Odmah pišem odgovornim vlastima urgentan dopis pod naslovom: «Spašavajte narodnu imovinu». Vlast spava, a profiteri vide svoju šansu i, naravno – korist.

U svom tom košmaru trebalo je obaviti pripreme za jednu složenu, delikatnu i tešku operaciju. Morali smo raditi munjevito, vrijeme je bilo više nego dragocijeno.

– Vlado Topiću, traži komandante i pozovi ih večeras na sastanak. Vezisti, uspostavite vezu sa svim potčinjenima. Zastavniče vidi sa vojnicima da se stoka namiri i da joj se da voda, skapaće od žeđi.

Dajte mi vojne karte ovog pravca…

Posla preko glave. Ne znam šta bih prije. Ipak, uz pomoć «mojih» majora, podoficira i vojnika sve smo to stigli dovesti u neki red i brzo smo počeli da funkcionišemo kao «prava» komanda.

Sastanak sa komandantima potčinjenih jedinica održali smo istog dana (24. juna). Iz njihovog referisanja vidjela se složenost stanja u jedinicama. Kad smo to sve sagledali, donosim odluku:

–          NAPAD. Udarni pravci za brigadu selo Velika – selo Cer trigonometar 311 – Plehan – raskrsnica puteva u selu Ralići.

Komandantima je sve precizirano.

Jedan od komandanata me gleda, pomalo začuđeno, vidim da mu nešto nije jasno.

–          Kaži komandante

–          Pa kako, čime…

–          E, moj prijatelju, pa sa brigadom, a ti na čelu.

–          Ima ih mnogo.

–          Bolje što ih je mnogo, biće manje «pucanja u prazno», a za tvoj slijedeći zadatak nadam se da će ih biti znatno manje.

Dogovorili smo se da će članovi mog štaba ići u potčinjene komande radi efikasnije realizacije zamisli komandanta TG-3, a radi stručne pomoći. Taj naš stav pokazao se izuzetno pozitivnim, jer su se oficiri našli i na prednjem kraju, zajedno sa borcima, nerijetko ih vodii u napad.

Uspjeh je bio nevjerovatno brz i ohrabrujući, tako da smo ovladali selima i kotama kako smo planirali.

– Čestitam, svaka vam čast, znam ja da mi možemo još i bolje. Samo naprijed, komandanti! Čuvajte borce, ali naprijed – grmim preko sredstava veze.

Istina, bilo je i nekih problema, a oni su se ispoljavali u nesnalaženju pojedinih komandanata bataljona, pa i komandi brigada, naročito kad je u pitanju organizacija sadejstva sa susjedima. Zbog toga se i događalo da neka jedinica izvrši dublji prodor nego što je bilo planirano i tako se nađe u «potkovici», odnosno poluopkoljena neprijateljskim snagama.

Već po prvim akcijama vidjelo se da su neke priče o snazi neprijatelja, njihovoj tehnici (tenkovima i topovima) bile prenaglašene. Imali su oni od svega toga nešto, ali nisu imali ono što smo imali mi – osjećaj da se bore za pravu stvar, za opstanak na svojim pradjedovskim ognjištima, vojnički moral i riješenost da u toj borbi istraju i iz nje izađu kao pobjednici. Upravo zbog tog zalijetanja u dubinu neprijateljskih linija, ne obazirući se pri tome na susjede, sjajna krnjinska brigada našla se u «potkovici» i morala se uz dosta problema izvlačiti. Pri tome su izgubili dva vojnika. Listajući ratni dnevnik, našao sam rukom zabilježen, taj slučaj. Ispsovao sam, možda i previše, komandanta brigade i rekao mu:

–          U toku noći morate osvojiti selo Veliku, sve ranjene i eventualno poginule izvući. Ako to ne izvršite, izvršite samoubistvo, da to ne bih morao da uradim svojim rukama. Selo Velika u 05,00 časova mora biti u našim rukama. Doviđenja.

Ako vam prilikom izvršavanja nekog zadatka pogine vojnik a vi zadatak izvršite, imate bar neku satisfakciju (žrtve su nažalost neizbježne), ali ako ne izvršite zadatak, uz to postupite mimo naređenja – nije dobro, i to se u ratu kažnjava.

Tokom dana 25. ili 26. juna, izvršavajući zadatke, kako smo se dogovorili, sa snagama na prednjem kraju, ranjen je major Vlado Topić, načelnik štaba TG-3. Bio je sa snagama na prednjem kraju, bodrio vojnike i lično komandovao tom jedinicom u trenutku ranjavanja. U toku tog dana naše snage izbile su na Miljković brdo, Tomasovo brdo, u rejon sela Velika i rejon Karaula, što je bilo od izuzetnog značaja za dalja dejstva naših snaga. U tim dejstvima učestvovale su: Osinjska, Krnjinska, Vučijačka, Derventska brigada, te dijelovi Druge oklopne brigade i još neke jedinice nižeg formacijskog sastava. Imali smo gubitaka i to se vrlo negativno odrazilo na moral vojnika. Zbog toga sam najviše vremena provodio u brigadama i stalno upozoravao da se dobrim komandovanjem mogu i moraju da smanje, pa i skoro potpuno izbjegnu gubici. Ukazivao sam na to da je komandant odgovoran za život svakog vojnika i u više navrata javno rekao da lakše mogu da podnesem da mi pogine komandant, ili komandir, nego da mi pogine borac. Tako sam radio i govorio da bih podigao moral borcima, vraćao im samopouzdanje i usađivao svijest da ni u jednom času, ni u sred bitke, nisu sami. Jer tu su saborci, tu su starješine, tu su susjedi, tu je komanda, tu je sav taj mehanizam koji je u pokretu i od funkcionisanja svakog njegovog dijela zavisi konačan uspjeh operacije. Svaki učesnik određene operacije mora da misli da od njega, baš njega, zavisi konačan uspijeh i da je njegovo angažovanje «presudilo» ishod borbe. On mora da živi u tom ubjeđenju, a ako ga još nema – treba ga stvarati. Jer u krajnjem slučaju, tako i jeste.

Novi sastanak sa potčinjenim starješinama održao sam 5. juna 1992. godine u 24,00 časova i izdao slijedeće zadatke:

–          U toku dana i noći mora da padne selo Velika i rejon Tavan. U ime pobjede i spasa srpskog naroda, za ovo odgovoran komandant Krnjinske brigade. Dok ne padne selo Velika, komandant brigade se ne pojavljuje na komandnom mjestu TG-3.

–          Vučijačka brigada, major Oljača Mladen, da ovlada Karaulom i ostalim objektima u sadejstvu sa pridodatim snagama. U toku 26-tog da se javi sa ustaškog komandnog mjesta. Podržavaće ga naša artiljerijska grupa.

–          Prvi bataljon Dubičke brigade u sadejstvu sa Osinjskom brigadom da ovlada i zauzme visove Mojića brdo, Pavlovića i Tomasovo brdo, radi lakšeg napada na Derventu.

–          Sve jedinice grupisati na glavne pravce napada prema objektima koje treba osloboditi od neprijatelja. To znači: napustiti klasičnu liniju napada (držeći se za ruke) i napasti određenim pravcima, uklinjavati se u neprijateljski raspored, te manevrom opkoljavati i uništavati njihove jedinice.

–          U ime časti i dostojanstva srpskog naroda, zadatak se mora izvršiti uz minimalne gubitke ljudstva i tehnike. Uz vašu hrabrost, stručnost, potrebnu energičnost, što bliže neprijatelju i na njegovim leđima izvršiti zadatak, a po njegovom izvršenju naći ćemo se na komandnom mjestu. U toku operacije nalaziću se na pravcu napada glavnih snaga sve do izvršenja zadatka.

–          Podrška po planu i po zahtjevu potčinjenih.

Da bih animirao čitavo stanovništvo i podigao borbeni moral, odnosno stvorio ga tamo gdje ga uopšte nije bilo, obratio sam se svim zvaničnim funkcionerima na teritoriji šireg područja Dervente, Broda, Prnjavora i Srbca da se i oni angažuju na stvaranju «klime» u narodu, stvaranju i podizanju morala, tumačenju nužnosti naše pravedne borbe. Obratio sam se i crkvenim vlastima. I svi su se odazvali, svi koji su bili na određenim funkcijama i vlasti, političkim strankama i svi oni izrazili spremnost da se pridruže borcima i da daju svoj doprinos.

Na sastanku koji je održan u selu Gornja Foča, na komandnom mjestu, dana 27. juna u 12,00 časova bili su prisutni predstavnici vlasti Doboja, Broda, Dervente, Prnjavora i drugih mjesta. Dogovoreno je da komanda TG-3 donese zaključke, koji proizilaze iz diskusija, kojima će biti precizirani zadaci za sve učesnike sastanka. Taj akt je donesen, podržan u cjelini i potpisan od strane svih učesnika. Učesnici su tokom razgovora iznosili svoje viđenje naše borbe, ali pošto sam i zadužen za taj pravac, za, uslovno rečeno, front na pravcu Derventa – Brod, od 120 km, dogovorili smo se kako da vršimo koordinaciju rada svih: organa vlasti, milicije, vojne policije i crkve da bi se na jedinstven način kontrolisala čitava teritorija u zahvatu borbenih dejstava. Prema tome, na tom radnom sastanku dogovoreno je da organi vlasti po jednog svog predstavnika pošalju na komandno mjesto radi koordinacije borbenih dejstava i organizacije života u mjestima zahvaćenim ratnim dejstvima. Predložio sam da bi bilo dobro da ti njihovi predstavnici budu pravnici po struci, kako bi se povelo računa o poštovanju zakona i zakonitosti, o primjeni i sprovođenju određenih propisa koje su na svojim teritorijama donijele pojedine opštine. Dogovoreno je da se u komandi svake brigade odredi čovjek koji će biti zadužen za vjerske poslove. Napravili smo i šemu punktova sastavljenih od organa vojne policije i milicije u zoni dejstva. Svi su, po tom zaključku, bili obavezni da posjeduju lična dokumenta i ista pokažu na punktovima kako bi se spriječilo nepotrebno kretanje u zoni borbenih dejstava, ali i sve eventualne zloupotrebe. To se podjednako odnosilo na vojnike i na civile. Svako je morao da posjeduje odgovarajuću propusnicu za kretanje, ili nije mogao da uđe u zonu odgovornosti TG-3. Sva zarobljena lica, nakon potrebne obrade i sačinjavanja službene zabilješke o svakom licu, sprovodila su se u Doboj i Prnjavor. Viši nivo saradnje na planu bezbjednosti preko organa vojne policije i milicije ostvaruje se sa operativnom grupom Doboj (OG – Doboj). To je omogućavalo povezivanje sa snagama i organima na pravcu Bijeljine, odnosno smjer «Koridor». Predstavnicima civilnih vlasti naloženo je, takođe, da nakon oslobađanja teritorija preduzmu mjere za kontrolu te teritorije, njenu sanaciju, zbrinjavanje stočnog fonda i njegovo očuvanje te sprečavanje plačke materijalnih dobara. Sve je to bilo dogovoreno, prihvaćeno i svi prisutni na pomenutom sastanku pokazali su veliko razumijevanje za dogovorene mjere i spremnost da se uključe u sprovođenje dogovorenog. Deklarativno je bilo tako, pa i većina je bila za to. Međutim, bilo je i drugačijih mišljenja i ponašanja. Na ovom terenu bilo je uginule stoke, stradale u toku izvođenja borbenih dejstava, bilo je i poginulih i još nesahranjenih neprijateljskih vojnika, koje je po zakonu trebalo sahraniti i o tome sačiniti odgovarajuću dokumentaciju. Baš tu u Gornjoj Foči našao se i jedan narodni poslanik, zadužen za sanaciju bojišta. Na samom komandnom mjestu riče jedna krava, skiče svinje, uznemireno je poveliko jato kokošiju. Sve je gladno, žedno, nezbrinuto, nenamireno. Mi iz komande TG-3 nemamo vremena da mislimo nato, borbena dejstva su u toku, sve gori. A slike slične ovoj mogli ste vidjeti širom tog bogatog, pretežno poljoprivrednog kraja. Civilna vlast je morala da o svemu tome povede računa, a tako je bilo i dogovoreno. Kažem ja poslaniku, koji se tu nalazio, kažem mu da neko mora da se pobrine o tom narodnom blagu. Ovako, velim, propada pravo bogatstvo, bez nužde, zbog nemarnosti, neorganizovanosti, a, Bogami, i neodgovornosti za to zaduženih civilnih organa vlasti. Poslanik će kako treba ovo, pa ono, to pa to i sve tako. Slušao sam ga bar pet minuta. On uporno nešto objašnjava, a krava riče, one svinje i kokoške se pate od žeđi:

– Gospodine, prekinem ga, ne trebaju meni, ni nama ovdje, ta vaša objašnjenja. Objasnite vi to kravama… Ili im dajte vode. Neko to mora da uradi.

Poslanik dr Joldić se našao uvrijeđen. Mjemu nisu bili na duši ni državni, ni vojnički, ni opšti interesi naroda, nego vjerovatno, neki drugi. I on je bio od onih Srba koji su se zaklinjali u svoje srpstvo, bili plavi od udaranja u prsa kako bi dokazali koliki su Srbi. A u suštini nisu radili ono što je trebalo da rade prema funkcijama koje su imali, ni ono što su od njih očekivali njihovi birači kada su glasali za njihov izbor na pojedine funkcije.

Ali, da se vratimo borbi. Temeljito isplanirana napadna borbena dejstva iz sata u sat su donosila rezultate. Nizale su se pobjede na svim planiranim pravcima napada, a njihov zbir već je nagovještavao briljantnu vojničku pobjedu. Zauzeti su dominantni zemljišni objekti na pravcima napada naših brigada. Pali su Mojića brdo, Tomasovo brdo, Žirovine. Jedinice su izbile pred sam Plehan, još iz Drugog svjetskog rata, ozloglašeno ustaško uporište i gnijezdo ustaštva i prije onog rata i između dva rata i u času našeg prilaza istom. Borbeni moral naših jedinica je rastao sa svakom i najmanjom pobjedom. Na komandnom mjestu, u vrijeme održavanja nekog sastanka, negdje oko 17,00 časova zatekla me vijest o pogibiji pukovnika Trive Vujića, komandanta Derventske brigade. Odmah sam prekinuo sastanak i otišao na položaj te brigade da vidim šta se tamo odigralo i šta se trenutno dešava, ali i zbog predostrožnosti da ne dođe do poremećaja u toj brigadi. Kad vojska ostane bez voljenog komandanta, posljedice mogu da se jave trenutno, a i da budu kobne. Njegova smrt je svjedočanstvo o visokom moralu i patriotizmu i oficirskom ponosu komandanta naših brigada. Pukovnik Vujić izgubio je život idući u napad u prvim redovima svoje brigade, odmah iza tenka, ka raskrsnici Rabić sa koje smo mi mogli da kontrolišemo put Derventa – Plehan. Kad sam došao na komandno mjesto Vujićeve brigade, onako iz pokreta sam pitao:

–          Šta to bi, ljudi, sa pukovnikom Vujićem?

–          Poginuo je komandant.

–          Kako, gdje je doktor?

–          Otišao je za Banju Luku, sa mrtvim komandantom.

–          Kako se desilo, pitam.

–          Evo, tu je borac koji je bio neposredno pored pukovnika.

–          Neka dođe borac.

–          Kako je Trivo poginuo, pitam.

–          Išli smo iza prvog tenka, a u jednom momentu, krenuo je lijevo od tenka da nešto osmotri, nisam čuo pucanj tu oko tenka, ali sve je grmjelo. Pogledam, a komandant se uhvati za grudi, posrnu i pade pored tenka. Dotrčao sam do komandanta, pozovem sanitet, ali sve je bilo gotovo. Nije ništa rekao. Doktor je konstatovao smrt. Pogođen je tačno u srce.

–          Da li ste izvijestili porodicu?

–          Otišao je oficir da izvijesti.

–          Pripremite sve što treba.

–          Načelniče štaba, potpukovniče Obradoviću, preuzmite komandu nad brigadom i sutra zorom idemo dalje, po planu. Prenesite borcima da sutra treba da osvete svog komandanta i sve ranjene i poginule borce. Energično krećemo u napad. Obiđite Derventu, presjecite put Derventa – Brod u rejonu Obodnog kanala i izbijte na rijeku Ukrinu:

–          Da li vam je jasno, potpukovniče Obradoviću?

–          Razumem, komandante!

Vratio sam se na svoje komandno mjesto, ali ne napušta me misao o Trivi Vujiću. Prethodnog dana bili smo skupa. Kad sam završio diskusiju prilazi mi Trivo, sad već, o moj Bože, pokojni Trivo, i kaže:

–          Dobro komandante, mnogo strogo izdaješ naređenja, a znaš dobro da i mi znamo da se mora. Sutra ću ja izbiti na raskrsnicu u Rabiću. Nego, mogao bi ti da me ponudiš dobrom šljivovicom.

–          Dobro, Trivo, važi.

Uz rakiju i mezu, protekao je razgovor o običnim, porodičnim stvarima.

–          Gdje su ti sinovi, pitam Triva.

–          Ma stariji Bojan, kao sportista (teniser) sad je u Americi, a onaj mlađi je sa Milkom, hoću reći majkom. Kako su tvoji, pita Trivo.

–          Nenad je u srednjoj tehničkoj, a Slavica završava osmogodišnju. Branislava na poslu i u kući.

–          Dobro, komandante, kad će ovo da se završi? Ti si komandant, a vi komandanti sve znate, izvodi Trivo.

–          Ne znam, a ti?

–          Ne znam ni ja.

–          Dobro, živio, stari moj i neka ti je sutrašnji dan sa srećom, ali moraš izbiti na Rabić.

–          Dobro, biće što biti mora.

Rastali smo se uz stisak ruke i uobičajeno doviđenja. Kobni ustaški metak prekratio je naše druženja. Bože, je li to dio naše zle kobi – smrt nam, najčešće, uzima najdraže. Ostaju samo uspomene…

Krnjinska i Vučijačka brigada već su bile izbile u širi rejon Plehana i uspjele da ga zauzmu u munjevitom naletu. Plehan je bio samostan ozloglašen kao rasadnik ustaštva. U drugom svjetskom ratu pao je poslije Berlina. Teško je opisati šta je za narod, srpski narod, u derventskom kraju pa i šire, značio pad Plehana. To se, jednostavno, ne može ni sa čim porediti. Pao je Plehan, pao je kamen sa srca. Mnogima. Svakom Srbinu sa ovih prostora. Pad Plehana za ustaše i zelene beretke bio je pad simbola u koji su se zaklinjali i time je njihov moral bio poljuljan do temelja.

Komanda TG-3 stalno je naređivala napad i produžetak ofanzivnih dejstava do zauzimanja Dervente, kako je to bilo planirano u okviru izvođenja ove operacije. U predahu bitke primio sam novinare iz raznih redakcija i TV Beograda, Novog Sada i Banje Luke. Oči javnosti bile su uprte u TG-3 jer je izvodila veoma spektakularne i vrlo uspiješne vojne operacije. Zadaci su izvršavani kontinuirano, a mi smo planski odmarali kompletne jedinice, izvlačeći ih iz borbe, uz istovremeno uvođenje drugih, svježih jedinica. Smjena jedinica se u samim borbenim dejstvima nije osjećala, a taj oporavak i odmor jedinica pokazao se veoma koristan i na borbeni moral boraca i jedinica djelovao iznad svih očekivanja.

Mislim da je bio prvi juli. Pozovem predsjednika opštine Derventa i kažem mu:

–          Vi ste «gradonačelnik» Dervente.

–          Jesam. Izabrao me narod, a član sam Srpske demokratske stranke.

–          Boga mi, to vam je «ono pravo». Eto, mene su postavili, a vas narod izabrao. Drago mi je da je tako – predsjedniče, e, sad ću ja da napišem naredbu i postaviću vas za komandanta bataljona, te ćete vi, po mom naređenju, ući u Derventu, uspostaviti vlast i spriječiti eventualnu pljačku, pošto ste već dugo u «egzilu».

–          Nisam ja za to sposoban, brani se predsjednik, nisam služio vojsku…

–          Dobro, odrediću aktivnog oficira za komandanta, a vi kao predsjednik i član SDS budite pomoćnik za moral u komandi bataljona.

–          Ne, ne mogu ni to. Znate, imam ja i drugih poslova…

–          Pa dali si predsjednik opštine Dserventa?

–          Jesam.

–          Kako, čovječe, nisi sposoban da uspostaviš vlast, da zavedeš red, a sutra, kad moji borci oslobode grad, ti ćeš biti predsjednik. U gradu je sad potreban čovjek, borac, predsjednik. Hoćeš li da ti i fotelju namjestim?

Opsujem par sočnih psovki, kako to znaju oficiri. Istjeram ga iz komande, i priprijetim da on nikada neće biti što je bio.

Grad Derventa je oslobođen 3. na 4. juli 1992. godine. Naše snage izbile su na liniju Derventa – Plehan – Grčko groblje – Karaula na Vučijaku. Moral boraca, starješina i stanovništva rastao je kao povodanj. Morao sam da zavedem kakvu – takvu vlast u derventi. Ali predsjednik slobodne Dervente je onaj isti koji je sam za sebe rekao da nije sposoban…

Žalio sam što imamo takav sistem, da čak, i u ratnim uslovima, niko nikoga ne može da smijeni. Oslobađaš mu grad, proliješ krv, izgubiš najbolje borce, a on nije u stanju da organizuje vlast. Ne mali broj funkcionera se «smucao po bijelom svijetu», nisu ni omirisali barut, čast izuzecima.

Kasnije je predsjednik dolazio na komandno mjesto kod mene, ali nije pokazao ni malo stida. To je onaj tip ljudi, za koje sam se ja uvijek pitao, da li imaju obraza, karaktera? Šta više, predsjednik je počeo da se hvali svojim rezultatima.

–          Bio sam na Palama, kaže mi prilikom jedne «posjete».

–          Pa šta, ako si bio?

–          Bio sam sa predsjednikom Republike Srpske.

–          Pa šta ako si bio, opet ja.

–          Bila je sjednica, donijeli smo odluke, zaključke…

–          Hvala Bogu da ste ih donijeli. Molim te što rjeđe mi dolazi i nemoj da mi, bar ti, život zagorčavaš. Sprovodi te zaključke i odluke… Moram ka Brodu.

Zbog ovakvog mog stava i reakcije «vajni» predsjednik me ogovarao gdje god je stigao, naročito u «forumima».

–          Lijo, nemoj da se miješaš u civilnu vlast, stigla mi je poruka od generala Mladića.

–          Koju vlast, pitam začuđeno.

–          Ma, molim te shvati, a znam da shvataš.

–          Ne shvatam, moj šefe, baš ne shvatam, ali…

Međutim, ono što nije mogao da uradi predsjednik opštine, morao sam da uradim ja. Poslao sam nekoliko mojih starješina da uz pomoć vojne policije i milicije uspostave red u tek oslobođenom gradu.

Pobjeda je bila briljantna, ulazak u Derventu nakon krvavih sudara izgledao je prividno brz. Zatekli smo tragove ustaških krvavih pirova. U podrumima doma JNA na sve strane tragovi mučenja srpskog življa – žena, djece, staraca. Našli smo leševe nekoliko djevojaka koje su nakon silovanja bestijalno ubijene. Slike poznate sa svake teritorije kojom su vladale ustaše. Na samom ušću potoka koji se ulijeva u Ukrinu nekoliko unakaženih leševa. Pred tim prizorima čovjek mora da zatvori oči i ostane bez riječi. Ali, to mora da se zapamti, jednom za uvijek da se zapamti, da se zločin više ne bi ponovio.

Bio sam zadovoljan učinkom svih jedinica, požrtvovanjem i odlučnošću boraca i starješina da se oslobodi Derventa. Međutim, naš plan je bio da se ide dalje, brže i dalje. Poslije se pokazalo da mi nismo na pravi način iskoristili paniku koja je zavladala u ustaškim redovima. Vojnički rečeno, mogli smo na njihovim leđima da uđemo u Brod, ali negdje smo izgubili korak. Baš zbog toga predstojale su teške borbe do ulaska u Brod.

Komandno mjesto TG-3 premjestio sam iz Gornje Foče u širi rejon Plehana i tu je ostalo do izbijanja naših snaga na Obodni kanal, da bi se ponovo pomjerilo bliže prednjem kraju. Moje mišljenje je bilo da komandno mjesto treba da bude što je moguće bliže prednjem kraju. Moje istureno komandno mjesto najčešće je bila neka isturena artiljerijska osmatračnica. Obilazio sam jedinice, kad god se ukazala i najmanja prilika. U međuvremenu smo formirali i Brodski bataljon od ljudi izbjeglih iz samog sela. Sve jedinice su se stabilizovale – moral na zavidnoj visini, a tu su i prva borbena pobjednička iskustva.

Taktička grupa tri sada je bila moćna borbena grupa, spremna za najsloženije zadatke. I vojnički i starješinski sastav, i materijalno-tehnička opremljenost i borbeni duh – sve je bilo tu.

Uspjeli smo da izbijemo na Obodni kanal. Bitke su vođene za svaku kotu, put, kuću. Teren je bio vrlo nepogodan za izvođenje napadnih dejstava. Ne zna se šta je sve prepreka. Svaka šumica, čak i svako drvo, šipražje, kukuruzi, visoka trava, rasute kuće po ravnici – sve je sada bilo prepreka. Ustaše su držali Bijelo brdo i Kostreš, a naše snage Derventu i Babino brdo iznad nje. Linija se dalje povijala na Obodni kanal tako da su u našim rukama bili selo Grk i Grčko groblje i još neka manja sela. To je jedan dosta širok zahvat, čak i za taktičku grupu. U toku mojih obilazaka jedinica i položaja boravio sam u Sijekovcu. Selo je bilo skoro potpuno sravnjeno sa zemljom. Ni jedna kuća nije bila čitava. Stanovništvo je pobijeno ili odvedeno u zarobljeništvo, bolje reći pakao, a tek neznatan procenat uspio je da pobjegne iz tog pakla. Jedno vrijeme JNA je držala tu liniju Sijekovac – Gornje Kolibe – Bijelo brdo – Kostreš, ali su ti prostori, nakon povlačenja JNA, zajedno sa Derventom i dalje uz Bosnu, skoro do Doboja, pali u ruke ustaša. Sada se tek vidjelo kolika je to bila greška i kolko je ona skupo koštala srpski narod. Neko će nekada morati da objasni zašto je tako na brzinu, neorganizovano i nepromišljeni, povučena Jugoslovenska narodna armija i njen komandni (oficirski) kadar, a taj široki prostor ostavljen još nedovoljno organizovanim i osposobljenim jedinicama teritorijalne odbrane. Bila je to nedopustiva i neoprostiva greška. Samo zahvaljujući upornosti i hrabrosti boraca Vučijačke, Krnjinske, Osinjske, Derventske brigade i još nekim sastavima ipak je spašena većina srpskog stanovništva. Ponovnim zauzimanjem tih, jednom olako izgubljenih prostora na sve strane otkriveni su tragovi ustaških zločina. Vrijeme od odlaska jedinica JNA do našeg oslobađanja ovih krajeva nije bilo dugo, svega četrdeset dana, ali to je bilo dovoljno da ustaše pokažu svoje pravo lice, da na zvjerski način poubijaju stotine i stotine Srba, svojih dojučerašnjih komšija. Otkrivene su brojne masovne grobnice, identifikovani masakrirani leševi. TV signali prenijeli su te stravične slike u svijet, ali kao da se nad tim scenama nije zamislio niko iz takozvanog demokratskog svijeta. U Derventi je bila srušena pravoslavna crkva, spaljeno i razoreno sve što je srpsko, srpska sela, kuće, groblja. Jednostavno, ustaše su željele da izbrišu svaki trag srpskog života na ovim prostorima. I sam grad Derventa je bio mnogo razrušen. Ono najgore uradile su ustaše, ali, dio odgovornosti za razaranje Derventa snose i pojedini komandanti kasarne u Derventi zbog njihovog nestručnog rukovođenja a posebno Narandžić. Ono što posebno pada u oči, jeste činjenica da su privredni kapaciteti, svi vitalni industrijski objekti ostali sačuvani. To je garancija da uz dobru organizaciju ovaj lijepi i teško razrušeni grad može veoma brzo da stane na noge. Proizvodnja se može brzo pokrenuti, a njen geografski položaj je takav da joj daje dobre izglede da se razvije u bogat i lijep grad.

Oslobođenjem Dervente proširene su slobodne teritorije u trouglu Banja Luka – Doboj – Derventa, otvorena saobraćajnica Derventa – Prnjavor – Banja Luka, a zatim i Derventa – Modriča i Bijeljina. Možda ranije nije bilo uobičajeno, ali sam svjesno, pa i na ličnu odgovornost, dozvolio novinarima i TV ekipama da se nađu i u samim rejonima borbenih dejstava, da sve to snimaju i pokažu narodu, da se vide rezultati tih naših bitaka i pobjeda. To je javnost morala da szna i to je imalo onaj i onakav efekat kakav sam ja i očekivao. Na našoj i protivničkoj strani. A upravo to sam i želio.

Pored novinara, kod mene su na komandno mjesto TG-3 dolazile brojne delegacije iz skoro svih gradova Krajine: iz Petrovca, Srpca, ali i skoro cijelo rukovodstvo Knina, pa predstavnici srpske pravoslavne crkve, Kola srpskih sestara iz Banje Luke. Pokloni, čestitke, čestitke za pad Plehana, prvo potpuno oslobođenje Plehana i dervente, podrazumjevajući tu ono široko područje fronta na dužini od 120 km, koje je držala TG-3. Treba reći da je to bogat kraj, sela u kojima se živjelo po najvišim standardima. Mnogi iz ovih krajeva su radili u inostranstvu i nešto sa tim zaradama, a nešto sa ovog bogatog kraja, izgradili su moderne kuće, spremili prava domaćinstva. Meni je zapelo za oči, a to najbolje znaju mještani ovih područja, da je do svakog hrvatskog i muslimanskog sela, do svake kuće, bio izgrađen asfaltni put. Kad je u pitanju srpsko selo, nema asfalta ili asfalt ude do polovine sela, dokle žive Hrvati, a dalje makadamom, dalje žive Srbi.

Formiranje dobrovoljačkog muslimanskog bataljona «Meša Selimović»

Moje angažovanje u medijskom ratu, moram da priznam u početku trapavo, a poslije sam se «školovao», imalo je velikog odjeka i efekta među svim antifašistima. Svi su antifašisti po prirodi svog bića i pravoslavne vjere, ali i dio muslimanskog, pa i hrvatskog naroda shvatio je pogubnost politike Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića. Mnogi pojedinci, porodice, čak i čitavi zaseoci direktno su tražili zaštitu, ili su izrazili želju da se bore u jedinicama pod mojom komandom.

Razgovor sa njima najčešće sam počinjao riječima:

–          Slušajte, vi znate da sam ja pukovnik, oficir po profesiji, ali sam po rođenju Srbin – pravoslavac. Kada ne bih bio ubijeđen u pravednost borbe koju vodi srpski narod, ne bih se ni borio. Ja sam antifašista. Rukovodstvo Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, kao i pojedinci iz srpskog naroda, direktno vodi u secesiju i rasturanje Jugoslavije kao države. Sve se to, na žalost, odvija uz pomoć stranih sila (EEZ i u zadnje vrijeme SAD). Strane sile ne interesuje šta će biti sa vama ili sa njima. Njih interesuje samo profit i novi svjetski poredak.

Javio mi se tih dana jedan kapetan I klase, muslimanske vjeroispovijesti, i kaže da ima dosta njegovih istomišljenika koji bi željeli da budu pod mojom komandom. Otišao sam sa njima u selo Kobaš i sastao se sa stanovnicima, muslimanima. Rekao sam im da će napraviti istorijsku grešku ako se ne pridruže antifašistima u ovoj borbi, ako se ne udruže sa nama u borbi protiv ustaša, fašizma. Pošto su pristali došao sam na ideju da formiramo jednu samostalnu muslimansku jedinicu i da se ta jedinica zove «Meša Selimović». Tako sam iznenada postao kum «samostalne muslimanske jedinice Meša Selimović». Meša je bio moj omiljeni pisac, volio sam njegovo djelo, a znao sam sam sva njegova stradanja zbog njegovog priznavanja srpskog porijekla i jugoslovenske orijentacije. Eto, zbog toga sam toj jedinici dao ime ovog književnika. Oni su vrlo časno izvršavali sve borbene zadatke. Većina ih nije zaostajala za drugim borcima. Bili su to ljudi sa tih područja, iz Broda i njegove okoline. U realizovanju moje zamisli, o uključivanju muslimana u borbu protiv ustaša ja sam polazio od pretpostavke da ih je bolje angažovati na antifašističkoj strani, kad su već izrazili takvu želju. Smatrao sam, takođe, da je njihova dužnost da brane svoje kuće, svoja imanja, da se zajedno sa nama bore protiv ustaša, jer ustaše su u to vrijeme bili organizovana, zločinačka snaga okrenuta protiv svega što je srpsko i antifašističko. To je bilo ono isto zlo sjeme iz drugog svjetskog rata, koje je nakon dugog klijanja u ko zna kakvim mračnim odajama duha počelo da daje svoje zle plodove oličene u likovima novih ustaša, gorih od onih iz četrdesetih, ako je to moguće. Htio ne htio, čovjek je morao da razmišlja o tome kako smo bili u zabludi sa našim ubjeđenjima da je riješeno nacionalno pitanje. A to neriješeno pitanje omogućilo je secesiju Slovenije, koja će kad-tad odgovarati za smrt onih sto mladića, vojnika JNA, devetnaestogodišnjaka tek zakoračilih u život, kao i za ovaj tragični rat na prostorima Hrvatske i, nešto kasnije, Bosne i Hercegovine.

Mislio sam da sam «povukao pravi potez», mada nisam tražio bilo čiju saglasnost. Ali, opet kritika. Pukovnik Lisica stvara bratsvo i jedinstvo, a to je komunistička iluzija. To najviše govore oni koji nisu u borbi, nisu u rovu, nego se isjeđavaju po kafanama i krčmama, a pripadnost naciji «proglasili su za profesiju». Šta tek da kažem za ratne profitere, kriminalce i druge «lovce u mutnom» koji su «preko noći» postali «neko i nešto». Sam sebi govorim: neka ti je Bog na pomoći, ali idi dalje pa dokle stigneš. Ostaćeš u duši spokojan zbog uvjerenja da ideš pravim putem….

U Našem zavičaju Prnjavor  od novembra 1992. godine , puk

gen Lisica Slavko

Slavko Lisica na smotri brigade kaže: Od kada se nalazi pod mojom komandom Brigada je naročito veliku ulogu odigrala u borbama na Obodnom kanalu protjerivanju neprijateljskih  snaga sa ovog položaja i oslobađanju Zborišta. Bila je to dobra najava konačnog oslobođenja Broda što smo i uspjeli. Ovaj grad je 6. oktobra u 22 sata postao srpski rekao je pukovnik Lisica.