Arhive oznaka: Doboj

Doboj 1992.

29 godina od Dobojskog ratrišta

Bandera – Smajine vode- Blaževića brdo – Pašići- Jevadžije- Ćemani -Gojakovac.

Stanovi, Doboj

Brigada dobija novi zadatak i 14.12.1992. godine posjeda položaje u zoni odbrane na Dobojskom ratištu: Bandera – Smajine vode- Blaževića brdo – Pašići- Jevadžije- Ćemani -Gojakovac. Komanda brigade smještana je u selu Donja Grabovica. U z/o brigade nema značajnijih borbenih dejstava, zona odbrane dobro je organizovana, a neprijatelj povremeno dejstvzuje na položaje.

Cerovica

U brigadi dolazi do manjih kadrovskih promjena. Na dužnost načelnika bezbijednosti u komandi brigade 8.12.1992. godine postavljen je major Živojin Kuzmanović, a na mjesto komandanta 1. bataljona k1k Nikola Merlović.

Vozuća

Zbog izuzetno teške situacije na ozrenskom ratištu, po naređenju pretpostavljene k-de OG Doboj, 70 dobrovoljaca 1. i 3. bataljona i vojna policija s komandantom Vladom Živkovićem odlaze na Ozren, vozućko ratište, kako bi pomogli u stabilizaciji linije i spriječili masovno iseljavanje stanovništva sa Ozrena. 19.12.1992. godine po naređenju komandanta brigade, komandant 3.pb sa 2.pč 3.pb upućuje se u rejon Vozuće, opština Zavidovići na uspostavljanju linije odbrane na pravcu Ljeskovac (1017m) i jedna pješadijska četa 1.pb sa komandantom brigade i zamjenikom komandanta 1.pb  vod Tubak zauzima položaje na kosi Stalići preko r. Krivaje iznad s.Stog.

Dana 5.1.1993. godine izvlači se 2.pč  sa Ljeskovca, Vozućko ratište i ulazi u sastav 3.pb u rejonu odbrane s. Gojakovac, kod Doboja.[1]

Dolazi do pregrupisavanje snaga i 3.lpb preuzima liniju odbrane Putnikovo brdo – Stanovi.

Na Ozren 11.1.1993. godine odlazi kompletan 1. bataljon, gdje posjeda liniju odbrane iznad Stoga, a na brdu Stolići, dok 2. pb i 3. pb i dalje u zoni odbrane širi rejon Stanovi – Gojakovac. Prema evidenciji, brigada u ovo vrijeme broji 1.150 boraca.

Krajem januara 1993. godine od komande 1. KK stiže novo naređenje – LPBR upućuje se na kraći odmor a već 3.2.1993. godine brigada se upućuje na brčansko ratište bez 1. bataljona, koji je na Ozrenu (Vozuća). Zadatak brigade je operacija „Struja“.

Vidi Borbebi put lpbr strana 17.

GLAS BORCA U 1. BATALJONU

Tvrđava, maj 1997. godina, str.3                                          Srpski borac 21.6.1999 str.26

pripadnici 3.lpb lpbr

Banja Luka 2017.

Krajem decembra 1992. godine na vozućko ratište, u rejonu Podvolujak-Stolić, raspoređen je 3. bataljon 1. prnjavorske lpbr VRS, što je ulilo samopouzdanje borcima ovog kraja. strana 216.

Nenada M.Cvetkovića ,

[1] U knjizi Bitka za Vozuću (1992-1995), Nenada M.Cvetkovića , Doboj, 2012. godine na strani 73. tačno je da je krajem decembra 1992. godine, po naređenju, komandant lpbr Prnjavor uputio jednu pješadijsku četu i odjeljenjem mb82mm sa komandantom 1.bataljona, koja je bila raspoređena na vijenac Stolić, dok je 2.pješadijska četa 3.lpb sa komandantom bataljona raspoređena na Kaminičku premet, Ljeskovac u pravcu s. Gostović.

Doboj 1994.


17 godina od Dobojskog ratišta

Neposredna odbrana Doboja

Novi zadatak brigade – naređenje str.pov.broj 01-125/94 od 21.3.1994. godine. Na osnovu toga preuzimamo položaje od 2. ozrenske brigade na desnoj obali rijeke Bosne a u neposrednoj odbrani Doboja, z/o lijevo Jabučić Polje, desno Pridjeli, ušće r.Usore u Bosnu.

Jabučić Polje, Doboj

Od 4.4.1994. godine  3.lpb uspješno organizuje izvođenje odbrane u rejonu Jabučić Polja , opština Doboj, do 1.7.1994. godine.

 

 

 

Potočani, Doboj

Komandu brigade smjestili smo u kasarnu „Potočani“, na liniji odbrane nemamo većih problema, dobro smo se organizovali. Uradili smo dosta tranšeja, a rovovi su dobro utvrđeni. Muslimani nas povremeno granatiraju. Ciljevi su im dobro poznati, jer su tu živjeli. Dobijamo brojne informacije od OBO OG Doboj. Muslimani gomilaju snage na svim pravcima  šireg rejona Ozren.

Dolazi do izdvajanja čete „Vukova“ iz sastava 3.pb i formiranje odreda „Vukova“ pod komandom komande brigade.

Na referisanju u OG Doboj komandant dobija naređenje da obezbijedi brigadnu rezervu – da u rezervi drži „Vukove“ u punoj b/g, kako bi mogli intervenisati na potrebnom pravcu. „Vukovi“ su u pripravnosti ali pozadinsko obezbjeđenje prate brojni problemi, nismo obezbjedili gorivo, suve obroke, a potrebna je i obuća za veći broj boraca. Komandant odlazi na izviđanje sa komandirima „Vukova“ Sančanin Bogoljubom i Lukić Draganom, u rejon Trebavske brigade.

U jutarnjim satima 31.5.1994. godine , komandant Vlado, načelnik saniteta Figurek Mihajlo i načelnik  veze Tošić Dragan sa interventnom grupom ukupno 80 boraca odlaze u rejon Trebave, gdje vode borbe za Obilić.

Situacija na Ozrenu sve je teža, lično komandant TG Ozren major Stanković prenosi naređenje i traži da imamo spremne jedinice, kako bi mogli intervenisati u z/o 1. vučijačke i 2. ozrenske brigade.

KM-Potočarima

Naša linija relativno mirna, ali muslimani dimnim minama upucavaju ciljeve, žele nas vezati za teren, ukoliko krene ofanziva na širem prostoru Ozrena. Od OBO dobijamo informaciju da su muslimani počeli koristiti bojne otrove. Naše položaje nisu napadali bojnim otrovima, ali smo obezbjedili zaštitne maske i sredstva za dekontaminaciju. Žešćih borbenih dejstava u našoj z/o nemamo, ali gotovo svakodnevno muslimani upute 10-15 mina u zonu naše odgovornosti, nikada ne tuku sa većim brojem mina već – svaka mina je, u stvari, mina iznenađenja. Srećom do sada nismo imali većih gubitaka.

Potpisano je primirje u Ženevi 10.6.1994. godine, primirje kao da se poštuje, ali treba li neprijatelju vjerovati.

Kada je mirno, onda mi izmislimo glupost. Suvajac Dušana Ljubiša, rođen 1975. godine, nije bio pripadnik naše brigade, došao je da nam se priključi, pošto nije imao zaključenu vojnu knjižicu a ni poziv da se javi u jedinicu, u k-di je rečeno da se vrati u svoju jedinicu, nije poslušao, otišao je samovoljno u 3. bataljon kod prijatelja, te u toku noći izašao ispred rovova radi fizioloških potreba. Suvajac Goran ugledao je kako se neko kreće ispred rovova, zaustavljao ga a zatim otvorio vatru (12.6.1994.). Rat je, gine se, ali zbog neodgovornosti izgubljen je jedan mladi život.

Primirje se poštuje, ali iz rejona Jabučić Polja sa osmatračnice Šiljak uočena su dva transportera UNPROFOR-au zoni muslimanske odbrane, tu im sigurno nije mjesto. Otvaraju vatru iz PAM-a po našim položajima. Obavještavamo komandu G. KK i OG Doboj, dobijamo saglasnost i poklapamo ih vatrom iz mb120mm, hab105mm i ZiS-om. Osmatranjem kontrolišemo njihovo izvlačenje, jedan od transportera ili je zapao ili je pogođen, očigledno ima problema.

Poštujemo ženevsko primirje kao i muslimani u našoj z/o. Dolazimo do saznanja da su muslimani u širem rejonu Podsjelova napali laktašku brigadu, 16.6.1994. godine, da su imali uspjeha i da su laktašani imali gubitaka, u toku poslijepodneva oko 15.00 časova 17.6.1994. godine dobili smo teleks iz 1. KK – str.pov.br. 10-989/94 – da se uputi jedan bataljon u zonu odbrane laktaške brigade i da se predpočinimo laktaškoj brigadi. Oko 20.30 časova sa interventnom grupom „Vukova“, koju predvodi komandir Bogoljub Sančanin i iz komande brigade operativac major Nikola Merlović, stižemo na Ozren – rejon Sjenokosa. Komandant laktaške brigade, ppuk. Crnić, nas prima. Brigada je toliko razbijena da je opšti haos. Linije odbrane ne postoje, podrške nemaju, borci laktaške brigade se panično izvlače. Komanda ne funkcioniše.[1]

Odlazak na novo ratište na Ozren

Ozren

U Sjenokosu organizujemo odbranu komande laktaške brigade. U pomoć komandi laktaške brigade došao je major Lakić i major Mišić i pokušavaju uspostaviti odbranu, ništa im ne uspijeva. Panika u laktaškoj brigadi učinila je svoje, najkraće laktaška brigada ne postoji, borci panično bježe. U jutarnjim časovima 18.6.1994. godine, muslimani žestoko tuku Sjenokos, lakše je povrijeđen ppuk. Crnić, izvlači se sa komandom brigade.

U Sjenokosu ostaje još samo naša interventna grupa, a zatim dobijamo naređenje od majora Lakića da se izvučemo prema koti 706, gdje iz pravca kote 726 napadaju muslimani. Prispjele interventne jedinice vojne policije OG Doboj, 2. ozrenske, 4. ozrenske, srbačke brigade kao i naša jedinica „Vukovi“, zaustavljaju dalji prodor muslimana. U Potočanima 18.6.1994. godine, komandant Vlado drži referisanje s komandantima bataljona i donosi odluku da se 2. bataljon uputi na Ozren. Istog dana oko 17.00 časova komandant k1k Kuzmanović Milorad dovodi 2. bataljon u širi rejon Svinjašnice gdje organizuje odbranu, borci su na otvorenom, pod bukvama, treba se ukopavati.

Doboj

Zonu odgovornosti u neposrednoj odbrani Doboja u Pridjelu posjedaju borci 4. bataljona naše brigade, tako da je i dalje z/o naše brigade ostala Pridjel-Jabučić Polje. Za kratko vrijeme imali smo velika pomjeranja jedinica, a to iziskuje troškove koje u ovim teškim vremenima uglavnom padaju na stanovništvo naše opštine.

Od primirja nema ništa, ponovo se borbe rasplamsavaju u rejonu Krečana, ranjen je Jotanović Bogdana Grozdan. Brigada je razbijena na dva dijela. Prvi , treći i dio četvrtog bataljona su u rejonu Pridjel – Jabučić Polje, a 2. bataljon i „Vuković“ su na Ozrenu u rejonu Podsjelova, gdje se vode žestoke borbe, imamo ranjenih boraca. Komandovanje brigadom je otežano. Već 21.6.1994. godine, naredbom str.pov.broj 01-327, odlučeno je o angažovanju vučijačke i prnjavorske brigade. Naša brigada mora posjesti liniju z/o Popovo Osoje – kota 496 – isključeno desno Podsjelovo tt.706. Nama pridodata jedinica MAB i inžinjerijski vod naredbom komandanta brigade str.pov.br. 01-329/94 od 21.6.1994. godine upućuju se u rejon Kestena i Pjeanovića.

[1] Šesnaestog juna ARBiH bilježi uspjeh u dolini Svinjašnice, na dijelu odbrambene srpske linije koju je od Vučijačke brigade preuzela tek pristigla Laktaška brigada VRS. Ubačena direktno u žarište opsežnih vojnih operacija Laktaška brigada VRS, nedovoljno iskusna, neopremljena i nepripremljena uzmiče pred žestokim udarima sa utvrđenih objekata Šuplja bukva (tt. 593), Grojta, i Simin brijeg (581) kod sela Božići.

Nenada M.Cvetkovića ,

Dvadesetog juna, pod izgovorom da je je „u pitanju izdaja“ većina boraca Laktaške brigade se povukli sa ratišta. Na bojnom polju je ostao samo komandant Crnić sa 50 najodanijih boraca, rizikujući da budu živi zarobljeni. Pripadnici A RBiH su pomjerili srpsku odbranu za tri kilometra po dubini i izbili na Malovansku gredu. Greda Podsjelovo stavljena je u poluokruženje. Na drugoj strani Кrivaje zauzet je značajan odbrambeni objekat-Stolić.str.119

Doboj Prsten 1994.

17 godina od operacije Prsten”

Dobojsko ratište (akcija „Prsten“)

 U operaciji „Prsten“ LPBR razmješta se u širi rejon s. Stanova, a na osnovu zapovjesti str.pov.br. 01-152/94 od 7.2.1994. godine. Dolaskom u ovu zonu izvodi se neprekidno izviđanje na liniji dodira. Uočen je borbeni raspored i jačina neprijatelja, raspored borbenih dejstava i minskih polja. Utvrđen je pravac napada. Naš lijevokrilni je 3. lpbr Banja Luka, a desni naš susjed je krnjinska lp brigada. Pravac napada brigade tt. 280 – Puračić – Svaline – Rajovača.

Dio komande vrši Izviđanje na pravcu prema s.Sivši, gdje Vukovi sa dijelovima 3. i 2.lpb izvode značajni ispad u liniju odbrane neprijatelja u rejonu Bandere.

Prema odluci komandanta lpbr u noćnim satima gotovost za napad 18.2.1994. godine u 02.00 časova „Vukovi“ treba da probiju liniju odbrane u rejonu Bandere, a 2. i 3. bataljon treba da iskoriste početni uspjeh i krenu u dubinu neprijatelja, 2. bataljon dobija zadatak u brigadnoj rezervi.

3.lpb aktivno učestvuje iza BG Vukova u probijanju linije obrane prema s. Sivši kao osiguranje bokova i na lijevom krilu. Učestvuje i 2.pb sa oko 15 pripadnika sa PK za OBP ppor Vrhovac. Uvodi se 1.pb radi smjene Vukova, 3.pb i dijelova 2.pb

Inače, prije svitanja 18.2.1994. godine kreće operacija „Prsten“. Početni uspjeh ostvaren, „Vukovi“ sa dijelovima 3.pb, su upali u liniju odbrane neprijatelja, pobijen je veći broj neprijateljskih vojnika, a 12 vojnika je zarobljeno. Početni uspjeh trebao je iskoristiti 2. i dio 3. bataljon, koji je ostao na polaznom položaju, uz oklijevanje – prolazili su sati, na lice mjesta izašao je general Talić.

Od Gradiške lpbr zahtijevao je da uvede svoje snage i nastave dejstva u pravcu s.Matuzići. Počela su izviđanja i pametovanje, gradiška brigada ne uvodi jedinice, ostavljeni dijelovi 2. i 3. bataljon tapkaju na mjestu, a iz rezerve brigade prva četa 1. bataljon ulazi u liniju odbrane neprijatelja da zamijene „Vukove“. Neprijatelj je uspeo konsolidovati svoje redove tenkovima i minobacačima, počeo je granatirati našu dostignutu liniju napada. U toku napada nismo imali ni teže povrijeđenih, a čim smo stali imalo smo poginulih i teško ranjenih boraca, neodlučnost i samoupravljanje pojedinih starješina kumovalo je neuspjehom.

Operacija „Prsten“ doživjela je neuspjeh, nismo složno radili, početnih uspjeha imale su i ozrenske jedinice kao i 16. kmtbr, ali to su bili samo početni uspjesi i ništa više. U borbama gine komandir čete 1/1. plb zastavnik Blagojević ,a ima i više ranjenih boraca

Od 2.- 6.3.1994. godine,  3.lpb učestvuje u izvođenju borbenih aktivnosti u rejonu Makljenovac (ušće), gdje izvršava prelazak r. Usore preko mosta prema Matuzićima, ali bez borbe.

Cervica11

Gubici u „Prstenu“ 11 lakše ranjenih, 4 teže ranjenih i 2 poginula pripadnika brigade.[1]

[1] Isto, str. 22

Vitkovci 1995.

Zona odgovornosti s.Gojakovac – r.Usora

Vitkovci, posljedni položaji brigade, novembar 1995.

Naređenjem od  08.11.1995. godine 1. Prnjavorska lpbr posjela je položaje,  a 16. kmtbr krenula je na novi zadatak. Linija odbrane brigade od Gojakovca do rijeke Usore[1] u dužini od oko 18 kilometara , nikada duža s/o, srećom svi položaji su uređeni, a u s/o na Vitkovačkom ratištu nalazi se 1.525 boraca. Ovdje treba napomenuti da za izvršavanje ovog zadatka pridodat nam je radnički bataljon iz Prnjavora koji se nalazio na liniji odbrane u Svilaju u sastavu 1. okbr 1.KK VRS. Brigada nikad brojnija.

Usaglašeno je da 1. Korpus bude preformiran u 4 divizije, a naša brigada da bude u sastavu 1. divizije zajedno sa 16. mtbr, gradiškom , 2. krajiškom, ključkom i srbačkom brigadom, No kako ova organizacija nije još zaživila mi smo sada pod direktnom komandom OG-9 Doboj.

Linija odbrane popunjena i u skladu naših mogućnosti solidno organizovana, srećom nema žešćih borbenih dejstava, najčešće su to sporadična prepucavanja sa jedne ili sa druge strane, niko ne kreće naprijed.

Povremena dejstva neprijatelja u r/o 3.pb u rejonu Gojakovca poginula su tri pripadnika brigade, poslije potpisivanja u Dejtonu, izilaze i snage AFOR-a

Prosjena situacije- da ne bi bili u stanju pružiti jak otpor neprijatelju, nismo klonuli duhom, moral ne zadovoljavajući, ali zona odgovornosti prevelika, bojimo se da je pretpostavljena komanda precijenila naše mogućnosti.

Kako je zaživio OG-1 1.divizija imamo gotovo svakodnevne posjete, načelnik OG-1 puk. Gvozden 18.11. 1995. godine obilazi jedinicu, na zajedničkom referisanju komandant Vlado traži da se skrati zona odgovornosti. Izgleda da su to samo naše želje, od toga nema ništa, a mi grcamo u problemima, posebno je teško organizovati pozadinsko obezbjeđenje jedinica na tolikom prostoru.

U Deitonu 21.11.1995. godine potpisan je mir između zaraćenih strana, borci na liniji oduševljeno su pozdravili ovaj potpis, pucalo se u vazduh na našoj strani ali i Muslimani su pucali, dosta je bilo krvoprolića. Nismo znali uslove potpisanog mira, ali preko četiri godine krvavog rata njima su bile i prevelike. Znamo da nije ovo kraj rata, ali bar se nazire i neće biti više onako krvavih borbi.

Poslije potpisanog mira u Deitonu borbenih dejstava nema, pješadijska vatra ponekad se otvara sa muslimanske strane, ali i naši borci uzvrate.

Na osnovu potpisanog mira u Deitonu, zaraćene strane povlače se dva kilometra u dubinu svoje teritorije, napuštamo linijsku odbranu i organizujemo odbranu formiranjem devet punktova na koja su smješteni borci brigade.

Naređenjem OG-1  od 6.1.1996. godine brigada se povukla u dubinu teritorije, liniju razrgraničenja kontrolišemo  patrolama. Konačno razgraničenje a pod kontrolom IFOR-a i poljskog bataljona završeno je 19.1.1996. godine. Iz zone borbenih dejstava izvučeno je sve teško naoružanje i prebačeno u Prnjavor na remont. Privikavamo se na novu organizaciju rada, patroliramo od Gojakovca do Žerkovine na rijeci Usori. Period razgraničenja prošao je bez i jednog incidenta. Konačno, 21.3.1996. godine i posljednji borac povukao se iz zone razdvajanja. Do 31.3.1996. godine razduženi su gotovo svi borci. Sa radom nastavljaju pojedinci koji moraju svu opremu i naoružanje uskladištiti.

Demobilizacija lpbr 31.3.1996.

[1] r. Usora – Kerića brdo tt.303 Gojakovac

 

POLOŽAJI RADNIČKOG BATALJONA