Godišnjica od operacije  „Koridor 1992“. godine

Obilježena 32 godina od susreta boraca dva korpusa

U mjestu Skugrić, zaseok Mišići kod Modriče, obilježava se  32 godina od susreta boraca Prvog krajiškog i Istočnobosanskog korpusa Vojske Republike Srpske prilikom proboja Koridora 1992.

godine.

Služen je parastos i položeno cvijeće kod spomenika poginulim borcima sa ovog područja, koji su živote izgubili u ovoj i drugim bitkama.

Na trenutke istorijskog susreta podsjetili su starješine učesnici bitke,  bataljona Druge posavske brigade, komandant tenkovske čete prve oklopne brigade Prvog krajiškog korpusa i domaćina komandant bataljona Prve trebavske brigade.

Operacija „Koridor 92″ počela je 12. a završena je 28. juna, oslobađanjem Modriče i deblokiranjem puta Banja Luka – Bijeljina, čime je okončana 42 dana duga kopneno-vazdušna blokada zapadnog dijela Srpske i Republike Srpske Krajine. U operaciji „Koridor“ poginulo je 413 boraca, 273 borca VRS, 70 boraca MUPa RS i 70 boraca VSK , a 1918 ranjeno.

Povodom  26. juna nekoliko pripadnika 1.prnjavorske brigade obišli su polazne položaje 3.pješadijske čete 2. pješadijskog bataljona 1.prnjavorske brigade u Skugriću,  nekadašnje željezničke pruge u opštini Modriča.

Peulić Srećko, zastavnik

Zastavnik Sretko Peulić, komandir 3.pješadijske čete 2.pb 1.lpbr na okupljanju 2.pb 8.6.2024. godine u Donjim Vijačanima, kaže:

Iako je prošlo više od tri decenije od tog događaja Peulić se dobro sjeća postrojbe Bataljona. Kaže najteže su podnosili ljudske gubitke, ali ponosni što su časno i pošteno stvorili Republiku Srpsku.

Moja su sjećanja ovdje na postrojavanje, ubrzo odlazak na prvu liniju ratišta i najviše u sjećanju mi je ostala moja četa koja je učestvovala u proboju Koridora jer smo se prvi spojili sa sembercima u tom dejstvu. Teško smo podnosili gubitke naših saboraca, pošto sam ja iz jednog sela vodio četu od 65 ljudi pa su tom vodu prirodati još momci iz Popovićevog voda, ukupno 105 ljudi je krenulo u proboj. Svaki gubitak je bio težak, pa i ranjavanja”, priča nam komandant Peulić.

Skugrić 2023.

8.6.2924.

Obilježen Dan formiranja Drugog bataljona Prnjavorske lake pješadijske brigade u Donjim Vijačanima (FOTO/VIDEO)

PRVI SUSRET PRIPADNIKA PRNJAVORSKE BRIGADE SA PRIPADNICIMA IBK VRS U ČARDAKU

Prošle i ove godine za 26. juni, nekoliko pripadnika Prnjavorske brigade obišli su položaje 3.pješadijske čete 2. pješadijskog bataljona 1.prnjavorske brigade u Skugriću, Živkovom Polju, Čardaku i Garevcu, u opštini Modriča.

Sjećanje  na borbe Prnjavorskog bataljona sa 2.tč 2.okb 1.okbr 1.KK, kapetana Panića, na proboju Koridora koji se nemogu zaboraviti, i zahvalnost i poštovanje borcima Prnjavorske brigade na značajnim borbama na proboju Koridora, oslobađanju Odžaka, Broda, odbrani Doboja, Brčkog, Ozrena i Vozuće i velike odbrane Novog Grada.

Posjeta spomeniku u Skugriću gdje je 26.6.1992. godine obilježen susret boraca Prvog krajiškog korpusa sa borcima  Druge posavske brigade Istočnobosanskog korpusa VRS.

Živković Milorad, Nevenko Kusić, Slavko Malešević i Tomić Srđan

Sa sajta lpbr-prnjavor.info

Sjećanje pripadnika 3. pješadijske čete 2.lpb Prnjavorske brigade vojnika Slavka Maleševića , Nevenka Kusića , Malić Bobana, Dane Savića i Velo Vasić iz Donjih Vijačana , na prvi susret sa jedinicama IBK na pravcu napada Skugrić- Živkovo Polje – Čardak.  Susret se desio prije podne 26.6.1992. godine kada su potisnute snage HVO na položajima u Živkovom Polju naprijed prema Čardaku. Susret je dogovoren radio vezom, a znaci raspoznavanja podignuta puška u lijevoj ruci i bijela traka na lijevom ramenu. Susretanje se odigrao u polju ispred kuća u Živkovom Polju prema Čardaku blizu jednog hrasta.

Mjesto susreta VRS Čardak, ali nema velikog hrasta.

Slavko Malešević pripadnik Drugog pješadijskog bataljona, kasnije raspoređen u brigadni sanitet, kaže:

– Stvarno je krajnje vrijeme da se da značajno mjesto Prnjavorskoj brigadi i drugom njenom bataljonu u probijanju koridora i spajanje sa maticom Srbijom. Za mene je to velika stvar i nezaboravna kroz sav moj život. I mislim da dijelim mišljenje svih mojih kolega i saboraca iskrenih prvoboraca kroz Odbrambeno otadžbinski rat RS. Zahvalnost bivšem načelniku odjeljenja za BIZ za ovaj događaj.

Nevenko Kusić, zastavnik, pripadnik 3. čete,2.pb kasnije i komandir čete, kaže:

Zahvalnost bivšem načelniku odjeljenja za BIZ  što je organizovao baš na današnji dan da obiđemo neke od mnogih destinacija  Odbrambeno  otadžbinskog rata RS. Na današnji dan  smo učestvovali na probijanju koridora, Vidovdan 92, te tako obišli skupa sa načelnikom neke od destinacija iz 1992. godine tj. Probijanje koridora na pravcu  Skugrić, Kladari, Čardak, Garevac s čim je zvanično probijen koridor za Republiku Srpsku na Vidovdan 1992. godine, gdje je učestvovao dio Prnjavorske brigade tj. Drugi bataljon. Lični utisci su fenomenalni.

Milorad Živković, KIK, tadašnji zamjenik komandanta Drugog pješadijskog bataljona Prnjavorske brigade, kaže:

– Danas, na današnji dan 29 godina od dana proboja „Koridora života“ kako su nazvali ovu bitku, a ja bih rekao: Od bitke  za pravo na život. Pravo da nam najmlađi, djeca i unuci,   žive na ognjištima djedova. Na mjestu proboja podijeljena osjećanja.  Osjećenje uzvišenosti, ponosa i tuge. Uzvišenosti zbog odbrane prava na život. Ponosa zbog povjerenja i spremnosti svih onih mladića koji u odbrani života, staviše nam na raspolaganje svoj život. I iskrenu tugu za svima koji su poginulu u ovoj borbi. Neka im je vječna SLAVA i HVALA.

Tomić Srđan, kapetan, komandir 1.pč 1.pb 1.lpbr Prnjavor:

–  Veliko je zadovoljstvo i ponos što smo danas obišli mjesta proboja koridora gdje su pripadnici 3.pješadijske čete 2.pješadijskog bataljona 1.lpbr Prnjavor sa polaznih položaja u Skugriću izbili u rejon prvih kuća u s.Živkovom Polju, a nakon protjerivanja pripadnika HVO krenuli naprijed prema s.Čardaku i u polju se susreli sa pripadnicima VRS iz IBK. Ovo susretanje je za istorijsko pamćenje, jer je probijen toliko željeni koridor za Srbiju i spas Krajine.

Zahvalnost pripadnicima 3.čete 2.bataljona vojnicima Slavku Maleševiću i Nevenku Kusiću i drugim saborcima iz Donjih Vijačana, koji su prvi stupili u kontakt sa drugom stranom VRS. Tu je i tadašnji zamjenik komandanta 2. bataljona KIK Milorad Živković.

Ja sam u to vrijeme bio komandir 1. čete u 1.pješadijskom bataljonu majora Živojina Kuzmanovića, koji je bio u rezervi 1.KK i na Koridor dolazimo nakon proboja, na komandantsko izviđanje, i zajedno sa brigadom učestvujemo u oslobođenju Odžaka i izbijanja na rijeku Savu. Prvi sam sa kurirom izbio na desnu obalu r.Save, čime je završena druga faza operacije Koridor 1992.

Kapetan 1 klase Kuzmanović Milolad, Kuzmo o borbama za probijanje koridora u Glasu borca 1.lpbr Prnjavor, broj 4.juni 1995. kaže:

U kontaktima sa borcima i starješinama više jedinica VRS, sada nakon tri godine, stiče se utisak da su svi probijali koridor kroz Srpsku Posavinu, što svakako ne odgovara istini. Tačno se zna koje su jedinice neposredno učestvovale u probijanju koridora, i koje su jedinice sadejstvovale i na takav način omogućile uspješan završetak ukupne operacije. Sticajem okolnosti, u probijanju koridora, neposredno je učestvovao i batalјon pod mojom komandom. Nakon brilјantne borbe u Mišincima borcima Drugog batalјona je dat sedmodnevni odmor. Po isteku odmora, ponovo smo se okupili u Donjim Ceranima. Bez saopštavanja borbenog zadatka, naređen je pokret u pravcu Doboja, a zatim je stiglo i naređenje da produžimo za Duge Nјive i selo Skugrić kod Modriče. Na želјezničkoj pruzi u Skugriću bila je neprijatelјska odbrana šireg rejona Odžačkog ratišta. Jedan batalјon iz 16. kmtbr dva puta je prethodno pokušavao proboj ove odbrane, ali bez uspjeha. Komandant TG-1, puk  Novica Simić, sada komandant IBK, odlučio je da novi proboj pokuša Drugi batalјon Prnjavorske brigade. Batalјon je za ovaj proboj ojačan tenkovskom četom i jednim vodom „praga“. Nakon kratkih i temelјitih priprema, 26.6.1992. godine, u ranim jutarnjim časovima, krenuli smo u silovit napad. Poslije tročasovne borbe operacija je obustavlјena bez vidnijih pomaka i rezultata. U toku tročasovne borbe imao sam priliku da sagledam slabosti neprijatelјske odbrane i našeg napada, zbog čega sam pregrupisao lјudstvo i sredstva, promijenio taktiku i ponovo smo krenuli. Ponovni pokušaj je iznenadio neprijatelјa. Očekivao je da smo i mi definitivno odustali. Ustaška linija je popustila i ponovo uspostavlјena na rezervnom položaju u Čardaku, gde im je bila i glavna komanda. Mi smo nastavili u tom pravcu, zbog terena i ustaškog otpora. uglavnom puzeći. Kombinovanim artilјerijsko-tenkovskim i pješadijskim napadom i novim manevrisanjem jedinicama u sastavu Drugog batalјona, protivnika smo doveli u zabludu. U popodnevnim časovima vatra je potpuno utihnula. Naređujem pokret bez vatre. Puzeći stižemo do ustaškog rezervnog položaja. Već su se dali u bijeg. Mi nastavlјamo i izbijamo na glavnu komunikaciju, koja vodi kroz selo Čardak. Oko 17 časova. 27. juna 1992. godine, iz pravca Donjih Kladara, primijetili smo da se prema nama kreće jedna jedinica za koju nismo mogli pretpostavlјati ništa drugo, osim da je neprijatelјska. Međutim, kada su prišli bliže, primijetili smo žute trake na lijevom ramenu. Mi smo na desnom imali crvene. Putem sredstava veze, komandant Taktičke grupe nam je potvrdio da se radi o našim Posavcima, koji su krenuli sa namjerom da se spoje sa našim snagama. Nastupilo je opšte veselјe. Lijevo od nas, Batalјon Vojne policije pod komandom majora Lakića, takođe se spojio sa posavskim borcima. Sutradan, na Vidovdan, kroz dubinu odbrane našeg batalјona, iz pravca Dugih Nјiva, pa preko Skugrića, Čardaka. Kladara i Pelagićeva, potekao je saobraćaj za Beograd i natrag prema, do tada odsječenoj, Banjaluci i našim Krajinama. Bilo je zaista pravo zadovolјstvo gledati kako za Banjaluku putuju cisterne sa gorivom i kamioni sa kiseonikom, bez kojeg je, uslјed blokade, u Banjaluci podleglo i 12 beba.

Komandant 1.lpbr major Vlado Živković ,

govor na prvoj godišnjici 1.lpbr: 13.10.1992. godine Drugi bataljon čiju komandu je preuzeo k1k Milorad Kuzmanović – Kuzmo iz Cerana je izmješten na područje modričke opštine s.Gornji Skugrići, a već sljedećeg dana zajedno sa vojnom policijom i protivdiverzantskim vodom (naše brigade ) učestvovao je u probijanju koridora i spojio se u Čardaku sa jedinicama iz pravca Bijeljine. Slijede borbe oko Garevca i Miloševca, gdje se brigada kompletira. Pristigli su prvi a zatim i treći bataljon.

Govor na drugoj godišnjici brigade 13.10.1993.godine :

Slijede nove naredbe i dalji borbeni zadaci. Na osnovu naredbe 1.KK Brigada odlazi na ratište u G.Skugrić gdje preuzima polazni položaj koga je do tada držao poznati Pajin bataljon iz 16.kmtbr, a koji je prethodno pretpio velike gubitke. U sadejstvu sa pridodatom tenkovskom četom 2. bataljon, je 26.6.1992.godine krenuo u napad na Čardak. U žestokom napadu bataljon istog dana izbija na glavnu komunikuciju u Čardaku gjde se spaja sa semberskim jedinicama. Koridor je probijen u sadejstvu sa bataljonom Vodne policije 1.KK. Nije bilo gubitaka u živoj sili. Nastalo je opšte slavlje. Na Vidovdan, 28.6.1992. godine, krenuli su prvi konvoji u Krajinu sa kiseonikom i lijekovima za oboljelu djecu. Ojačana vodom vojne policije i PDV, Brigada je krenula u dalja dejstva, na Vidovdan izbija na r. Bosnu gdje se utvrđuje za odbranu, oslobodivši selo Garevac. Na modričko ratište stižu i prvi, a zatim i 3. bataljon i ovdje se prvi put brigada komptirala 6.7.1992. godine.

U prvom broju Glasa Borca 1.lpbr, XII 1994. komandant brigade:

Gotovo u hodu, Brigada je krenula na izvršavanje novih borbenih zadataka, prvo na Ceru (Mišinci), a po završetku operacije. po naredbi više komande, u Modriču, gdje učestvuje u proboju “koridora”. Zadatak je ponovo uspješno obavlјen. Nastavlјene su borbe prema rijeci Bosni. Slijedi oslobađanje Odžaka i Pruda. Brigada je. ovde prvi put kompletirana. izbila na r.Savu.

SJEĆANјA MAJORA SUZIĆA

O ,bici svih bitaka” major Branko Suzić u svojoj knjizi „Udarne pesnice” piše i ovo:

Iz rejona Čardaka ka uporištu Baje, uspešo su napredovale snage druge čete i Prnjavorčana. Stvoreni su  uslovi da se, baš na Vidovdan, oslobodi Modriča. Tada sam se setio generala Talića od pre deset dana kada mije rekao: „Vidimo se na kavi u Modriči za Vidovdan“.

Bilo je pitanje dana da se i to ostvari. Neprijatelјske snage pružale su žestok artilјerijski  otpor iz VBR-a, minobacača svih kalibara i artilјerijskih oruđa svih kalibara po naim snagama i po dubini. Srećom, njihovi projektili su najčešće promašivali cilј, tako da od tog dejstva nismo imali gubitaka.

Pored podrške naše artilјerije, povremeno smo imali  podršku i naše avijacije, što nas je sve skupa još više osokolilo za što efikasnije ostvarivanje predviđenog cilјa.

Dana 28. 6.1992. godine, na Vidovdan, u jutarnjim časovima, slomili smo otpor snaga odbrane Modriče kod Lateralnog kanala i domogli se prvih kuća na ulazu u grad. Zbog opasnosti od dejstva snajperista sa o6jekata, naše dalјe napredovanje je moralo biti vrlo obazrivo, tako da smo negde između 13.00 i 14.00 časova ovladali kompletnim gradom u kojem su vođene ulične borbe.

Izbijanjem naših snaga na desnu obalu Bosne uspeli smo neprijatelјske snage da proteramo preko mosta, kojeg su oni, s druge strane obale srušili da ne bismo mogli preći u gonjenje. U popodnevnim časovima u Modriču su stigle snage koje su dejstvovale sa pomoćnog pravca Riječana  i Tarevca. Istovremeno snage druge čete, čete vojne policije i Prnjavorskog batalјona uspjeli su do večeri da ovladaju rejonom Donjih Kladara i Garevca i izbiju do skelskog mesta prelaza na reci Bosni, koje su neprijatelјske snage pri povlačenju oštetile.

Tako je u jednom brzom i efikasnom naletu naših snaga, neprijatelј sa šireg područja Modriče oteran prema Odžaku preko reke Bosne. ”

odbrana

Koridor -92 je vojna operacija Srpskih snaga u Bosni i Hercegovini kojom je stvorena Republika Srpska. Prema angažovanim snagama, vrijemenu trajanja, intenzitetu borbi i rezultatima koji su postignuti, ona spada u najveće vojne operacije koje su vođene na prostoru Jugoslavije devedesetih godina prošloga vijeka.

Spašavanje člana posade oklopnog transportera iz 2.okč 2.okbr u borbama u rejonu Mišinaca, stariji vodnik Ljubomir Bogičević,iz Drenove, Prnjavor,  komandir izviđača, ič 2.okbr:

Krenuli smo oko ponoći, nas desetak. Pješadija je napravila prolaz u minskom polju ispred naše linije. Sišli smo u dolinu prema potoku. Podijelili smo se u nekoliko grupa. Ja, Kićo i Čiko išli smo ka transporteru i nosili šatorsko krilo u koje ćemo pokupiti šta je ostalo. Prišao sam, ušao na
otvorena zadnja vrata, unutra je toliki mrak da ništa ne vidim. Imao sam vojničku baterijsku lampu i odlučim da kratko osvjetlim poklopcem spuštenim na reflektor. U tom trenutku neko kaže: ‘Ko si ti?’ Prođe me jeza i mahinalno podigoh lampu i ugledam ga, živ, sjedi na mjestu komandira, okrenut ka meni. Ne vjerujem sebi, pa ga još jednom pitam: ‘Jesi li to ti,jesi li živ?’, kažem ko sam i pitam da li me prepoznaje. On izgubljen, ali na pomen imena komandira potvrdi da zna ko smo. Uzmem motorolu i javim:   ‘Živ je!’ Ponesemo ga nas trojica do ostalih, a svi presrećni, vikali bi od sreće, ali ustaše su tu u blizini. Bio je slab, ali svjestan. Završio je u bolnici u Banjoj Luci. Stanje mu se pogoršalo tek po dolasku u bolnicu i prebačen je na VMA. Preživio je. Ostao je invalid i nije se više vratio u jedinicu. Danas živi daleko u svijetu. Za dan,   dva linija je pomjerena naprijed i obišli smo ponovo izgorjeli BVP. Pored potoka smo pronašli njegove čizme i pantalone, dobrano nagorjele. Bio je ranjen i u nesvijesti kada ga je vozač pokušao izvući.
Vjerovatno je došao k sebi od bola usljed plamena i uspio izaći iz vozila prije nego što je plamen zahvatio čitavo vozilo. Ugasio je izgorjelu uniformu u potoku, a kako je kiša ohladila transporter vratio se ponovo unutra. Pitali smo se kako nije pokušao da se izvuče ka našim položajima, ali mora da je bio dezorijentisan, a moguće i da nije uvijek bio pri svijesti. Sreća da su i ustaše imale istu procjenu kao i mi – da je transporter potpuno izgorio i da tu niko nije mogao da preživi, a nije moglo ostati ništa ni od opreme ni od naoružanja. A bio je bliže njihovoj liniji. Nažalost,   bilo bi mi drago da naš drug i saborac nije doživio ovo ružno iskustvo, ali mnogi nisu imali pa ni takvu sreću da prežive. Ostalo mi je ovo kao jedan od ratnih događaja koji ću pamtiti dok sam živ, a pogotovo što je imao srećan kraj.
(Ljubomir Bogičević, komandir odjeljenja). Iz knjige 2.okbr, RCIRRZNL, Banja Luka, 2023., str.93

Tomić Srđan/lpbr-prnjavor.info