NOVI EGZODUS SRPSKOG NARODA, pisao je Naš zavičaj Prnjavor,  novembra 1995. godine:

Novembra 1995.

„Humanitarne i druge organizacije, kao i stanovnici naše opštine, u okvirima svojih mogućnosti, pružili pomoć protjeranom narodu iz zapadnih dijelova naše Republike.

Od 16. septembra do 1. oktobra u kolektivnom smještaju, koji se nalazio u učionicama i dvoranama Srednjoškolskog .centra „Rada Vranješević” i OŠ „Nikola Tesla“, registrovano je 4.816 prognani. Srba s područja opština Drvar i Petrovac. dok je kroz Prnjavor na putu za Derventu, Brod, Šamac. Modriču i druga mjesta, dnevno prolazilo i po 8 hiljada.

Ratna predsjedništva opština Drvar i Petrovac odredila su, od 1.118 porodica, koliko ih je pristiglo u Prnjavor, samo oko 400 porodica koje su dobile smeštaj u našoj  opštini.

U prioritetu smještaj bile su porodice poginulih boraca i invalida ovog srpskog odbrambenog rata. Preostali su, nakon petnaestodnevnog okrepljenja u Prnjavoru, sa svojom imovinom, koja se nalazila u konjskim zapregama, traktorskim prikolicama i automobilima, najčešće s jednim zavežljajem, nastavili u druge opštine naše Republike.

Valja istaći da su prosvjetni i drugi radnici, predvođeni profesorom Milanom Hrgićem, uložili izuzetne napore na organizaciji kolektivnog smještaja. Oni su velikom broju unesrećenih petnaestak dana bili domaćini , vodeći brigu ne samo oko ishrane, nego oko svega što je trebalo djeci, ali i starim i iznemoglim licima.

U organizaciji Opštinskog štabacivilne zaštite Prnjavor, koji je koordinirao sve poslove u ovoj humanitarnoj akciji , u pripremanju hrane, što je obezbijedio Opštinski odbor Crvenog krsta, nadljudske napore uložili su i zaposleni u, Hotelu „Nacional“, a predvodila ih je  Nada Vuković, upravnica objekta i članice Kola srpskih sestara, sa predsjednicom Nadom Vejinović na čelu.  Za cjelokupno zalaganje Opštinski štab Civilne zaštite uputio im je javnu pohvalu.

Prnjavorčani su se i ovaj put , baš kao i prilikom avgustovskog egzodusa srpskog naroda iz okupirane Srpske Krajine, pokazali svoju plemenitost i stalnu spremnost da drugima u nevolji pomognu“.(N.Sančanin)

februar 1994.

Inače,  prnjavorski borci iz 1.lpbr i drugih ratnih jedinica, su u više navrata pomagali srpski narod na Zapadno Slavonskpom ratištu 1991. godine (tri poginula iz 1.lpbr i 10 iz drugih brigada JA) i Benkovačkom ratištu 1993/94. godine (tri poginula iz 1.lpbr i sedam „Vukova sa Vučijaka“). Pomoć je pružila i opština Prnjavor i pozadinska baza 1.lpbr u pozadinskom obezbjeđenju izbjeglog naroda.

Prema riječima direktora Dokumentacionog centra “Veritas” Save Štrpca, dokazano je kako su u pripremi ove vojne akcije učestvovali i američki penzionisani generali koji su radili za kompaniju MPRI.

– Koliko mi je poznato oni su još u oktobru 1994. po narudžbi Zagreba krenuli sa pravljenjem planova za “Bljesak” i “Oluju”. MPRI je čak sa najsofisticiranijim oružjem i opremom naoružao hrvatsku vojsku pa čak i sa dronovima za izviđanje – kaže Štrbac koji je u to vrijeme bio sekretar Vlade Republike Srpske Krajine.

Navodi i da sudska nagodba koja je prije nekoliko godina postignuta o isplati štete pred sudom u Čikagu najbolje dokazuje njihovu umiješanost. Do ove nagodbe je, kako kaže, došlo jer je advokatski tim koji je tužio pravnog nasljednika ove američke kompanije MPRI ostao bez novca, te je bio prinuđen na jedan ovakav potez.

Kolektivna tužba Krajišnika prognanih u “Oluji” podnesena je 2010. Federalnom sudu u Čikagu protiv američke konsultantske kuće “L-3 Servisiz ink” kao pravnog sljedbenika MPRI radi naknade nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog izgubljenog zavičaja po osnovu saučesništva u genocidu.

– Možda nisu uspjeli naplatiti kompletnu štetu, ali je dio svjetske javnosti bar upoznat sa srpskom tragedijom, kojoj su uveliko kumovale američke organizacije – zaključio je Štrbac.

MPRI se inače teretio da je savjetovao, obučavao i kršeći embargo, opremao hrvatsku vojsku za operaciju “Oluja”, a kao dokaz sudu su dostavljeni i ugovori između američke kompanije i Hrvatske.

Štrbac pojašnjava da su izbjegli Krajišnici sa svojim advokatima na kraju pristali na nagodbu, jer su u američkom sistemu suđenja, koji je postavljen tako da sporove dobija onaj ko ima novca i može da istraje, za protivnika imali kompaniju koja je samo ove godine imala sklopljene ugovore sa Vladom SAD vrijedne 150 miliona dolara. Smatra i da je interes američke kompanije da se nagodi svakako bio da izbjegne ogromne troškove za velike advokatske honorare u dugotrajnom postupku, ali i da niko ne ide u postupak pregovora o nagodbi ako ne osjeća odgovornost.

Navodi i kako je interesantno da je hrvatska strana sa pripremama za ovu vojnu akciju krenula gotovo u isto vrijeme, paralelno sa naporima dijela međunarodne zajednice da ponovo aktuelizuje i oživi plan Z-4.

Prema tom planu, srpska teritorija formalizovala bi se u autonomnu oblast u Hrvatskoj. Ona bi bila sastavljena iz dva dijela, sa ukupno 11 opština, sa najširim mogućim ovlašćenjima, koja su išla čak i do sklapanja međunarodnih ugovora i štampanja sopstvenog novca.

U jednom trenutku na zasjedanju Skupštine RSK u Kninu izgledalo je da je prihvatanje plana Z-4 gotova stvar. Stranka Milana Babića SDS već je podijelila dokument poslanicima i on bi bio i usvojen da navodno nije stigla suprotna naredba iz Beograda. Slobodan Milošević je navodno bio zabrinut zbog toga što bi se taj dokument mogao iskoristiti za prisilno rješavanje krize u srpskoj autonomnoj pokrajini KiM.

Razgovori o mirovnom planu ipak su ponovo otvoreni i 2. i 3. avgusta 1995. u Ženevi, gdje je organizovan sastanak na kom su krajiška i hrvatska delegacija trebalo da razgovaraju o mirnom političkom rješenju hrvatsko-srpskog sukoba.

– Međunarodna zajednica je ponudila nastavak razgovora po planu Z-4 i naša delegacija je na to pristala i parafirala. Po dolasku u Ženevu Hrvatska je međutim izašla sa novim zahtjevom, da RSK potpiše bezuslovnu kapitulaciju. Oni su taj zahtjev iznijeli, jer su znali da mi to nećemo prihvatiti. Htjeli su da ovi pregovori propadnu. Jednostavno, Tuđmanu je bio potreban alibi kako bi samo par dana kasnije mogao da naredi pokretanje “Oluje”. Tuđman je već na Brionima 31. jula, znači par dana prije mirovnih pregovora u Ženevi, donio odluku o napadu na RSK, što znači da je sve bila jedna farsa kako bi se srpska strana opet optužila za nekooperativnost – kaže Štrbac.

Navodi i da je sam američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt kasnije priznao kako su SAD dale zeleno svjetlo za ovu akciju. On je u jednom od intervjua rekao i kako mu je Gojko Šušak 20. jula 1995. prenio da Hrvatska ne smije dopustiti pad Bihaća te da će krenuti u “akciju”. Galbrajt se nije tome usprotivio, navodeći da je to uradio iz nekoliko razloga. Prvi je što srpsko rukovodstvo RSK nije prihvatilo plan Z-4 u Ženevi. Drugi razlog je bila Srebrenica i sve ono što se u njoj i oko nje desilo u julu 1995. godine i treći jer je, prema Galbrajtovom mišljenju, postojala procjena da bi Srbi mogli napasti i osvojiti zaštićenu zonu bihaćkog džepa.

– Galbrajt mi je jednom prilikom rekao i kako su SAD svjesno žrtvovale Srbe iz RSK, kako bi zaštitili žitelje bihaćkog džepa i bojazni da bi se i na ovom području mogla ponoviti Srebrenica – istakao je Štrbac.

Loša procjena

Napad na RSK počeo je 4. avgusta u ranim jutarnjim časovima. Prema nekim procjenama u samoj akciji “Oluja” učestvovalo je, što direktno, što indirektno oko 200.000 pripadnika vojnih i policijskih snaga. Iako su u Kninu imali obavještajne podatke da bi moglo doći do ove akcije, čak se spekulisalo i samim datumom, gotovo niko ozbiljno nije shvatio ovu prijetnju. Prema riječima Save Štrpca, tadašnji vojni vrh je vjerovao kako će ovo biti samo ograničen napad i to na području Korduna.

– Uvijek se pitam kako naše službe nisu imale dobre procjene o veličini ove akcije. Kada vam neko na polazne položaje nagomila toliku vojsku, to ne možete a da ne primijetite. Sve u svemu, smatram da se RSK nije mogao odbraniti. Naša vojska nije bila pripremljena za jedan takav snažan udar. Odbrana se pravi mjesecima, ne preko noći – smatra Štrbac.

Na tajnom sastanku, kojem su, pored Tuđmana, prisustvovali njegov brat Miroslav, tadašnji ministar odbrane Gojko Šušak, Davor Domazet Lošo, Zvonimir Červenko, Vladimir Zagorec i generali Miljenko Crnjac, Mirko Norac, Mladen Markač i Ante Gotovina, do tančina je razrađen plan za osvajanje RSK, ali i niz drugih stvari koje su trebale “potaknuti” egzodus srpskih civila sa tog područja, od bacanja letaka, puštanja propagandnih poruka preko radija i TV, do otvaranja ruta kojima bi srpski civili mogli pobjeći i napustiti Hrvatsku, a što bi, prema njihovom mišljenju, psihološki djelovalo na Vojsku RSK i njen moral.

U višečasovnom razgovoru Tuđman ističe da je neophodno direktno djelovati prema Kninu, a posebno jer je dosta “hrvatskih mjesta i gradova razoreno, dok u Kninu još nije tako”.

– Nije nam glavni zadatak Bihać nego nanošenje iz nekoliko pravaca takvih udara da se srpske snage više ne mogu oporaviti – poručio je Tuđman ostalim učesnicima ovog sastanka.

Na to se nadovezao Gotovina, navodeći da je “ratnim planom to već predviđeno, te da već postoje spremne snage” koje su, kako je istakao, “za gonjenje”, i da oni hrvatski vojnici koje bi trebalo da idu na Knin “imaju razloga da se bore i teško ih je držati na uzdi”.

– Predsjedniče, u ovom trenutku mi kompletno s našom tehnikom kontrolišemo Knin. Ako je komanda da udarimo, mi ga za nekoliko sati rušimo, kompletno – poručio je Gotovina.

Tuđman tom prilikom ističe da bi bilo jako dobro imati neko opravdanje za ovakvu akciju. Kao jedna od opcija je predloženo da se pusti spin kako su Srbi navodno granatirali Gračac. Na to Gotovina odgovara da je i to razrađeno i predviđeno. U priču se uključio i Markač, navodeći da se srpska strana može optužiti za napad tako što će se medijima plasirati i informacija da srpski diverzantski timovi imaju namjeru da idu prema Maslenici.

– Možemo reći da su imali namjeru ići preko Velebita na prometnicu od Karlobaga prema Starigradu kako bi to presjekli. I zato smo morali intervenisati – istakao je on.

Savjetujući dalje svoje saradnike kako da propagandno postupaju da bi se izazvalo što veće rasulo, Tuđman navodi šta bi trebalo da sadrže leci koji će se bacati po napadnutom području: “Srbi, vi se već povlačite preko…, a mi vas pozivamo da ne treba da se povlačite, mi vam garantujemo… Znači, na taj način im dati put, a garantovati tobože građanska prava…” – poslije čega se čuje karakterističan Tuđmanov smijeh, što se jasno odnosilo na ta “garantovana građanska prava”.

Njegovi izvršioci, pokazalo se, tačno su razumjeli Tuđmanov savjet i gest, o čemu svjedoči opljačkana i spaljena RSK i ubijeni mnogi starci i starice koji su ostali u svojim kućama povjerovavši da su sigurni na svojim ognjištima.

S Tuđmanom se oko letaka složio i Šušak, rekavši da je to dobra ideja, te da bi u njima trebalo navesti puteve preko kojih se srpski civili mogu izvući.

Na to se nadovezao Tuđmanov brat Miroslav, kazavši da bi i na radiju trebalo prenijeti poruku koji su to putevi otvoreni za izvlačenje.

– Trebalo bi reći, ne da su im otvoreni, nego da je opaženo da se srpski civili izvlače tim i tim putevima – dodao je Tuđman.

Zatim se raspravljalo i o tome kako je neophodno pokretanje akcije “otvoriti džep”.

– Kad počnu bježati, oni će morati na jednu od strana krenuti. Prema Kninu neće… Moramo otvoriti neki džep gdje će oni pobjeći, recimo Dvor na Uni. Mislim da im treba dati par izlaza da mogu pobjeći. Važno je da srpski civili krenu bježati, a nakon njih će sigurno i vojska. To djeluje psihološki – rekao je Tuđman.

Domazet mu je na to odgovorio da će biti ostavljena dva pravca za izvlačenje, od kojih je jedan prema Dvoru na Uni.

Prema podacima “Veritasa”, epilog ove vojne akcije, koja je počela 4. avgusta, jeste više od 1.880 poginulih i nestalih lica srpske nacionalnosti, od čega je čak 33 odsto žena i 66 odsto civila, dok je više od 220.000 ljudi izbjeglo.

Hrvatsko ratno vazduhoplovstvo je čak 7. avgusta, po završetku “Oluje”, granatiralo izbjegličku kolonu srpskih civila na Petrovačkoj cesti i u mjestu Svodna na teritoriji BiH. Tom prilikom ubijeno je devet civila, među kojima četvoro djece uzrasta od šest do 13 godina, dok ih je pedesetak ranjeno.

Kako je istakao advokat Dušan Bratić, prema načinu djelovanja, vremenskom okviru, mjestu dejstvovanja i posljedicama, vidljivo je da se radilo o koordinisanim vojnim akcijama Ratnog vazduhoplovstva Hrvatske u sklopu akcije “Oluja”.

– Radilo se o Tuđmanovoj naredbi. On je još na brionskoj sednici rekao kako “Srbe treba tako udariti, da praktično nestanu”, a za one koje “ne zahvate” ostaviti dva izlaza i to pravac preko Dvora na Uni ka Bosanskom Novom i preko Kulen Vakufa ka Bosanskom Petrovcu. Upravo iz planiranog ostavljanja dva pravca za izvlačenje srpskih civila, što se i ostvarilo, proizlazi svest i htenje da se dejstvuje po civilima. Ta dva događaja, brionska sednica i raketiranja na Petrovačkoj cesti i u Svodni, zapravo su idejno povezani. Ovaj drugi je otelotvorenje Tuđmanove vojničke ideje da Srbe treba tako udariti da praktično nestanu. Da se nikada više na svoje ne vrate – kaže Bratić.

Upozorenje Valentića

Da su u Hrvatskoj tada bili svjesni šta su uradili, svjedoči i transkript razgovora Tuđmana sa premijerom Nikicom Valentićem. Na sastanku održanom 17. avgusta 1995, desetak dana nakon “Oluje”, Valentić upozorava Tuđmana da zbog procjena da je 350.000 srpskih civila izbjeglo iz Hrvatske nije vrijeme da se pravi popis stanovništva.

– Za nas je pitanje popisa manjina u ovom trenutku jedno od najsloženijih pitanja. Ja nisam za to da se ono sprovodi, jer će vas optužiti za etničko čišćenje. Moramo izmisliti neki model prijave. Mislim da trenutno nema više od dva ili tri odsto Srba u Hrvatskoj. To za nas može biti katastrofalan podatak jer je došlo do promjene demografske strukture – naglasio je Valentić. U nastavku ovog razgovora on upozorava “oca nacije” i da nekim Srbima prijeti izbacivanje iz stanova.

– Ja suzu ne puštam ako izbacimo recimo pet Srba iz stanova u Zagrebu, ali imaćemo štete – rekao je on.

Na Tuđmanovo pitanje ko to radi, Valentić mu odgovara da se veliki broj ljudi vraća sa fronta.

– Neka idu u prazne kuće – poručio je Tuđman.

Prema riječima direktora Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas” Save Štrpca, prvostepena presuda protiv Gotovine i ekipe bila je sasvim korektna s obzirom na to da je haška optužnica u nekoliko puta “sužavana po vremenu i prostoru”.

Banija i Kordun uopšte nisu bili tretirani od strane haškog tužilaštva, baš kao ni zločin na Petrovačkoj cesti, počinjen po okončanju vojne akcije “Oluja”. Tužilaštvu tom prilikom nisu bili dostupni ni topnički dnevnici koje su hrvatske vlasti uništile ili sakrile od haških istražilaca.

I pored tih činjenica, Haški sud je procijenio da ima dovoljno dokaza da Gotovina i Markač budu osuđeni, dok je Čermak oslobođen odgovornosti. Haški sud je utvrdio da je postojao plan za trajno protjerivanje Srba sa prostora RSK, te Gotovinu osudio na 24, a Markača na 18 godina zatvora.

Međutim, u drugostepenom postupku totalni obrat. Prema riječima Štrpca, pretresno vijeće na čijem čelu se nalazio kontroverzni sudija Teodor Meron donosi 2012. godine sramnu presudu i od odgovornosti oslobađa generale Markača i Gotovinu.

– Prilikom donošenja ove odluke Meron je uveo pravilo od 200 metara. On je smatrao da hrvatska vojska nije artiljerijski tukla po civilnim objektima, odnosno da je svaki objekat koji je pogođen granatom unutar tog perimetra od 200 metara bio legitiman vojni cilj. Vjerujem da je Meron ovu odluku donio pod pritiskom SAD. Uveo je jedno nevjerovatno pravilo od “200 metara” kako bi, između ostalog, od odgovornosti amnestirao američke avanture širom svijeta – smatra Štrbac.

Advokat Dušan Bratić upozorava kako postoje i mnogi dokazi koji ukazuju kako je Hrvatska tajna služba godinama uspijevala da utiče na haške presude, ali i da kasnije “premreži” Sud za ratne zločine u Srbiji i utiče na nepodizanje predmeta ili oslobađajuće presude u slučajevima kada su njihovi državljani bili pod istragom.

Bratić svoje tvrdnje potkrepljuje spisima iz baze dokaza Haškog tribunala, a u kojim se, kako je istakao, nalazi i dokument hrvatske Sigurnosno-informativne službe (SIS) iz 1998. godine, označen “vrlo tajno”, a koji predstavlja izvještaj te službe predsjedniku Franji Tuđmanu u kom se do tančina opisuje kako je ova služba namještala lažna svjedočenja u Hagu, ucjenjivala svjedoke tužilaštva, ali i vrbovala nove saradnike i među osobljem ovog suda.

– U dokumentu se navodi i kako je ova služba pribavljala tajne podatke o postupcima koje je vodilo haško tužilaštvo, a kako bi se blagovremeno obezbedila zaštita osumnjičenih od hapšenja i uklanjanje dokaza i svedoka na terenu. Saradnik službe postao je i jedan bivši haški istražilac. Sadržina ovog dokumenta najbolje oslikava koliko je hrvatska služba “izbušila” haško tužilaštvo i sud. Kada je Haški tribunal prestao s radom, aktivnosti hrvatske tajne službe usmerene su na Srbiju i BiH, odnosno otkrivanje istraga protiv njihovih državljana i sprečavanje uspešnog krivičnog gonjenja. Ovde treba naglasiti da nijedna služba, pa ni hrvatska, nijednu radnju ne sprovodi bez znanja državnog vrha – kaže Bratić.

Hrvatska je čak, kako kaže Bratić, u svoju Nacionalnu strategiju odbrane unijela obavezu preduzimanja mjera radi “odbrane naučno dokazane istine o Domovinskom ratu”. Poseban fokus je stavljen na vojnu akciju “Oluja”.

– Hrvatska je na taj način svoje pravosuđe stavila u funkciju odbrane te istine, odnosno laži – istakao je on.

Na kraju podsjeća na misao velikog Solomona da “pravda drži zemlju i gradove”.

– Pravda je “izmišljena” da bi sprečavala da se poseže za “sistemom taliona”, za uzimanjem pravde “u svoje ruke”. Da bi se prestalo sa začaranim krugom osvete, jer samo se tako duše preživelih i duhovi mrtvih nekako umire. Bez toga nema mira među ljudima. Ni među narodima. Nema mira, već tinjaju žarišta i lako se istorija ponovi. To je suština. Sudske presude su te koje treba da “previju ranu”, da “pruže utehu”. To je vršenje pravde i ono obezbeđuje mir – poručio je Bratić citirajući Solomona.

Laži i istine

Dušan Bratić upozorava da u Hrvatskoj i BiH sudski procesi za ratne zločine u svojoj suštini izlaze iz okvira zamišljene svrhe i prelaze na pravno-politički teren pretvarajući se u “neoružano sredstvo borbe kojim se rat nastavlja u informacionoj i propagandno-političkoj sferi”.

– Pri tome se kao osnova za postupke uzimaju stvarni događaji istrgnuti iz konteksta uzroka svih uzroka, razbijanja Jugoslavije oružanom pobunom, i tako perfidno utiče na emocije ljudi, čime se laž pretvara u istinu i tako falsifikuje istorija. Dakle, laž je njihova strategija – navodi Bratić.

Svjedočenje Galbrajta

Jedan od svjedoka na suđenju bivšem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću bio je i američki ambasador Piter Galbrajt. On je tom prilikom opisao i s čim su se sve srpske izbjeglice susrele nakon “Oluje” i tokom svog pokušaja bjekstva iz Hrvatske.

– Grupa od 40.000 srpskih izbjeglica nije uspjela pobjeći u BiH i okružile su je hrvatske snage kod Topuskog. Dogovoren je prekid vatre koji bi im omogućio prolazak kroz Sisak i dalje prema istočnoj Slavoniji i Srbiji. Kada je prva grupa prošla kroz Sisak, napala ih je gomila građana. Tom nemilom događaju posvjedočio je novinar “Asošijeted presa”. Narednog dana sam pročitao njegovu priču. Jedna majka je vadila komadiće stakla prozora razbijenog automobila iz pokrivača kojim je bila pokrivena njena beba. Policajci okolo su se smijali i manje-više kazali nešto kao “Ovi su ljudi dobili ono što su zaslužili” – rekao je Galbrajt.

Analitičari upozoravaju da će ovaj nestanak, kako fizički tako i identitetski, sigurno ubrzati i činjenica da bi Srbi nakon ovog popisa mogli da izgube i Ustavom zagarantovano pravo na dvojezičnost, službeno i Ustavom zagarantovano pravo na pismo i srpski jezik, što im je do sada bilo omogućeno u onim sredinama u kojima su činili jednu trećinu lokalnog stanovništva.

Kako se danas živi u Hrvatskoj, 27 godina nakon vojne akcije “Oluja”, kada je iz ove zemlje izbjeglo više od 220.000 građana srpske nacionalnosti, te kako danas izgleda njihov život za “Glas Srpske” je govorio bivši zamjenik gradonačelnika Vukovara Srđan Milaković.

Kako je pojasnio, sveukupna dugotrajna propaganda i manipulacije, iskrivljavanje činjenica i diskreditacije srpske zajednice imaju za prirodnu posljedicu negativan odnos hrvatskog društva prema Srbima, pogotovo prema njihovim pravima i identitetu. I tako je, kako kaže, već godinama, što se najbolje može vidjeti i kroz govor mržnje na društvenim mrežama i stadionima. Napominje i da je odnos prema antifašizmu i stratištima iz tog vremena prepušten zaboravu i reviziji istorije, a tamo gdje je antifašistički pokret imao većinski srpski karakter pokušava se prikazati kao zločinački prema Hrvatima.

– Položaj Srba u Hrvatskoj je isti. Ništa se ne mijenja. Doduše, u posljednjih par godina mediji i političari su malo zaboravili na nas. Tek povremeno se zatrese politička scena, kao što je bilo u slučaju najavljenog dolaska predsjednika Srbije u Jasenovac. I onda opet nastane neko zatišje, koje onda prekine vijest o hapšenju nekog pripadnika srpske zajednice pod optužbom za ratne zločine tokom devedesetih. Tema postajemo i prilikom raznih godišnjica i obilježavanja svega i svačega iz rata, kada se Srbi pominju u negativnom kontekstu – navodi Milaković.

To što Srbi nisu toliko prisutni u javnom prostoru, kako je pojasnio, ne znači i da su problemi s kojima suočavaju nestali ili riješeni.

– Oni su tu, samo ih niko ne pominje, a mi sa njima živimo. Srpski jezik i ćirilično pismo nisu hrvatskom društvu ništa bliži niti prihvatljiviji kada su u pitanju Vukovar, Vrbovsko i druge sredine u Hrvatskoj koje su ostvarile pravo na službenu upotrebu jezika i pisma, ali se ona na različite načine opstruiše i ne dozvoljava. I tako već čitavu deceniju – istakao je.

I u obrazovanju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu postoji čitav niz problema, od štampanja udžbenika do registracije osnovnih škola na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.

– Jednostavno, ukupna atmosfera u društvu nimalo ne ohrabruje srpske đake da uzmu učešća u nekom od modela obrazovanja. U posljednjih 10 godina broj đaka u nastavi na srpskom jeziku manji je za jednu trećinu, a više hiljada djece srpske nacionalnosti je izvan sistema manjinskog obrazovanja – upozorava Milaković.

Kada je u pitanju egzistencija, Srbi su, kaže, sve manje zastupljeni i među zaposlenima u državnom i javnom sektoru uprkos činjenici da zakon propisuje obavezu proporcionalnog zapošljavanja.

– Znači, diskriminacija je sveprisutna. Srbima je teško, a često i ponižavajuće funkcionisati u takvim društvenim prilikama. U takvim okolnostima asimilacija i iseljavanje su prirodne pojave. Oni koji ostaju često se zatvaraju u sredine koje su većinski srpske ili pak kamufliraju u većim gradskim sredinama. Stoga sa zebnjom treba očekivati podatke o broju Srba sa posljednjeg popisa stanovnika 2021. godine – navodi Milaković dodajući da u Hrvatskoj i dalje živi jedan broj tvrdoglavih i ponosnih pripadnika srpske zajednice koji drže do svoje kulture i identiteta.

Nestanak

Do 1991. godine u Hrvatskoj je živjelo oko 580.000 Srba i oni su činili nešto više od 12 odsto ukupnog broja građana. Sve se promijenilo nakon te godine, te nastavljeno i tokom novog milenijuma. Prema popisu iz 2001. godine, Srba u Hrvatskoj je bilo 201.631, odnosno 4,5 odsto. Deset godina kasnije taj broj je pa­o na 186.633. Preliminarni podaci popisa iz 2021. ukazuju da je ovaj negativni trend “nestanka” Srba sa ovih prostora nastavljen.

Vezani tekstovi:

• “OLUJA 95”- Šta je istina (1): Tuđman ultimatumom minirao mirovne pregovore
• “OLUJA 95”: Šta je istina (2): Naredba: Nanijeti takve udarce da Srbi nestanu
• “OLUJA 95”: Šta je istina (3): Gotovinu oslobodilo Meronovo izmišljeno pravilo

Sjećanje na stradale i prognane u „Oluji“; Da praštamo moramo, ali da zaboravimo nećemo

GS 4.8.2022 22:06

NOVI SAD- Na Trgu slobode u Novom Sadu održano je centralno obilježavanje 27 godina od velikog srpskog stradanja u hrvatskoj vojno-policijskoj akciji „Oluja“.

Obilježavanje je počelo parastosom žrtvama koji je služio Njegova svetost patrijarh srpski Porfirije.

I ove godine na zajedničkom obilježavanju Republika Srpska i Srbija sjećaju se najvećeg etničkog čišćenja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Danu sjećanja na stradale i prognane u „Oluji“ prisustvovali su predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović, srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nedeljko Čubrilović, te predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te mnogobrojni zvaničnici iz Srbije i Srpske.

21.30 –  Vučić: „Oluja“ najveće etničko čišćenje poslije Drugog svjetskog rata

– Dva su razloga zbog kojih smo danas ovdje. Prvi je tuga zbog ubijene djece, žena, staraca, 250.000 prognanih. Drugi je da bi se ta svjedočenja čula. Godinama u Srbiji kao da nije bilo svjedoka i nikoga ko bi ispričao kako su obični ljudi, civili ubijani, kako su im kuće pljačkane i paljene. Kako su ih, dok su u traktorskim kolonama napuštali Hrvatsku, napuštali svoja ognjišta, pljuvali i udarali, kamenovali… Nikoga da kaže da su bombardovali te kolone, ubijajući djecu i starce, malenu braću i sestre. Time smo ih pravdali i ponavljali zločin, time smo ravnodušnost proglasili za vladajuću ideologiju – rekao je predsjednik Srbije.

Vučić je rekao da su Srbi oduvijek željeli da budu samo Srbi, jer nema razlika između srpskog naroda gdje god živio.

Predsjednik Srbije je rekao i da je srpskom narodu nametnut osećaj krivice zbog 18 godina zanemarivanja sjećanja na srpsko stradanje.

– Radili smo to gotovo čitavo punoljetstvo, 18 godina i nije nam bilo bolje od toga. Natovarili smo sopstvenom narodu vječni osjećaj krivice, oravdali smo svaki zločin.. Čak su nam i mijenjali ime, nazivali nas „hrvatskim Srbima“, „bosanskim Srbima“, „kosovskim Srbima“, a mi smo samo Srbi i razlike među nama nema. To što živimo u različitim državama, ne znači da pripadamo različitim narodima – naglasio je predsjednik Srbije.

On je istakao da napadi na Srbe ne prestaju, jer, prema onima koji napadaju, Srbi „moraju da plate na mostu i ćupriji“ i ništa što urade nikada nije dovoljno.

Vučić je rekao da je prethodnih nekoliko dana, zbog krize koju je Priština izazvala na Kosmetu, bilo izuzetno teško za Srbiju i Srbe, poručivši da će Srbija čuvati svoj narod i državu.

– Čuvaćemo Srbiju, a na njihovu histeriju laži i prijetnji odgovaraćemo pozivanjem na mir – rekao je predsjednik Srbije.

On je poručio da je politika Srbije mir i samo mir.

21.05 – Dodik: Samo okupljeni i jedinstveni možemo da očuvamo sjećanje i pamćenje

Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik rekao je da „deveti put ovdje kažemo da nam se neće ponoviti, ali nam se ipak ponovilo“.

„Ponovilo se isto ono što je bilo u Drugom svjetskom ratu. Srbi su prognani. Tačno je, Oluja je pogrom, ona je zločin, ona je genocid, ona je etničko čišćenje, ona je kontinuitet onoga što smo mogli da gledamo iz Drugog svjetskog rata. Konačno rješenje za Srbe, kako to kaže Tuđman, da nestanu, da se nikad ne oporave, ali eto, nismo nestali. Srbi iz Krajine, polako ovdje u Srbiji i u Republici Srpskoj gdje ih ima 56.000, polako se oporavljamo, svjesni, uvjereni, da samo okupljeni i jedinstveni možemo da očuvamo i sjećanje i pamćenje, da samo na taj način možemo da živimo. Da se uzdignemo i da kažemo da smo jedinstven narod, da nismo ni bosanski ni hrvatski Srbi, nego da smo Srbi“, rekao je Dodik.

Poručio je da je njegova zemlja Srbija i da je njegova zemlja Republika Srpska. OPŠIRNIJE

20.50 – Sanja Vulić iz izbegličke kolone: Tuga i bol za ognjištem i danas prisutni

Sanja Vulić, koja je sa dvanaest godina bila u izbjegličkoj koloni, obratila se okupljenima i rekla da su u ovom tužnom danu njena osećanja pomešana.

„Tuga i bol za ognjištem, rodnim krajem, rodom i dan danas su prisutni. Danas ovdje, međutim, osjećam i veliku čast i prije svega zahvalnost, prema gospodinu Vučiću, svim zvaničnicima i vama narode. Hvala vam svima što ste došli na ovo mjesto večeras, što ne dozvoljavate da egzodus i progon 1995. godine padne u zaborava“, rekla je Vulićeva.

20.34 – Okupljeni su minutom ćutanja odali poštu svim stradalima u operaciji „Oluja“.

20.32 – U prisustvu državnog vrha Srbije i rukovodstva Republike Srpske, intonirane su himne RS i Srbije – „Moja republika“ i „Bože pravde“.

20.25- Patrijarh Porfirije: Da praštamo moramo, ali da zaboravimo nećemo, ne smijemo i ne možemo

Patrijarh Porfirije pozdravio je sve koji su se sabrali na Trgu Slobode u Novom Sadu povodom obilježavanja Dana sjećanja na sve stradale i prognane u zločinačkoj hrvatskoj akciji „Oluja“, rekavši da svi koji su tu, dijele manje ili više sličnu, ili čak istu istoriju.

„I moja porodica se na sličan način obrela na ovoj bogatoj srpskoj pokrajini. I mnoge druge vladike i sveštenici imaju takvu ili sličnu, ličnu i porodičnu istoriju. Zbog toga se mi takom dobro suštinski razumijemo. Zbog toga se sjećamo i okupljamo sve godine, najprije da bi prizivajući ime Božje svi zajedno molili njega da u željnom naručju upokoji našu braću i sestre, rođake i sugrađane, sve, koji su nevine žrtve strašnih avgustovskih dana 1995. godine“, istakao je patrijarh Porfirije.

Patrijarh dodaje da ne zaboravljamo žrtve i razaranja u „kristalnoj noći“ u Zadru, kao i ostale užase.

„Sve su to kamičci u mozaiku naših stradanja i raspeća. Zajedno sa Siskom, Glinom, Jasenovcem, sa nama su danas i preživjeli svjedoci stradanja, koji čuvaju i nama prenose pamćenje. Njihovoj žrtvi i stradanju se klanjamo i pamtimo“, naveo je patrijarh srpski.

Patrijarh Porfirije je naglasio da praštamo moramo, ali da zaboravimo nećemo, ne smijemo i ne možemo.

U „Oluji“ je protjerano oko 250.000 Srba, a u evidenciji Dokumentaciono-informativnog centra „Veritas“ nalaze se imena 1.881 Srba, koji su poginuli ili nestali u ovoj hrvatskoj vojno-policijskoj akciji i poslije nje, od kojih su 1.223 ili 66 odsto bili civili.

Od tog broja, oko tri četvrtine bili su stariji od 60 godina, a među žrtvama se nalazi 555 žena ili 30 odsto, od kojih su oko četiri petine bile starije od 60 godina. To predstavlja jedan od „crnih“ rekorda građanskog rata devedesetih prošlog vijeka na prostorima prethodne Jugoslavije.

Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina 1.227 lica, dok se na evidenciji nestalih vodi još 654 lica /35 odsto/, od čega 494 civila /76 odsto/, među kojima je 251 žena /51 odsto/.

Oko 1.500 pripadnika SVK preživjelo je zarobljavanje, mnogima od njih je suđeno i osuđeni su na dugogodišnje kazne zatvora zbog krivičnih djela ratnog zločina.

Oko 3.200 starih i nemoćnih, koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti ognjišta, na silu su internirani u logore za civile.

Krajina je opustošena, opljačkana pa porušena i zapaljena. Nisu bili pošteđeni ni crkveni, kulturni, istorijski srpski, kao ni antifašistički spomenici.

Odluka o početku akcije „Oluja“ donesena je na Brionima 31. jula 1995. godine na prijedlog tadašnjeg komandanta sektora „Jug“ hrvatskog generala Ante Gotovine.

Na tom sastanku u Titovoj vili na Brionima predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman jasno je definisao cilj operacije, poručivši da treba nanijeti „takve udarce Srbima da praktično nestanu sa ovih prostora“.

Dodik: Nećemo zaboraviti i nećemo dozvoliti da se ponovi „Oluja“

GS  4.8.2022 21:12

– Deveti put smo ovdje da kažemo da nećemo zaboraviti i da se neće ponoviti. „Oluja“ je pogrom, zločin, genocid, etničko čišćenje, nastavak iz Drugog svjetskog rata, „konačno rješenje za Srbe“ kako je Tuđman govorio – rekao je Dodik.

On je istakao da Srbi, uprkos svemu tome, nisu nestali već su danas okupljeni i jedinstveni jer „samo tako možemo da očuvamo sjećanje i pamćenje i živimo“.

– Nismo ni bosanski ni hrvatski Srbi, već jedan narod – poručio je Dodik.

On je istakao da je teška sudbina srpskog naroda, ali „da ne smijemo više dozvoliti da nama upravljaju“.

– Moramo da se okupimo oko naših vrijednosti i nastojanja da odbranimo svoje – rekao je Dodik.

Dodik je rekao da iako nije rođen u Srbiji, njegova zemlja je Srbija i Republika Srpska, jer nema drugi identitet.

– Jednog dana moraćete da dođete u naše dvije države – Republiku Srpsku i Srbiju – poručio je Dodik.

On je naglasio i da nije bilo predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji je prije devet godina pokrenuo inicijativu za zajedničko obilježavanje stradanja u „Oluji“, žrtve i progon bi otišli u zaborav i ostala bi samo porodična i lična sjećanja.

– Nestali su Srbi iz Krajine, iza sebe su ostavili otvorena vrata kuća, ali ta vrata su zaključana u srcima našeg naroda u zločinačkoj akciji „Oluja“ – rekao je Dodik.

Poručio je da srpski narod hoće da živi u miru, ali kao da ne prestaje ratna matrica koja mu je nametnuta, dodajući da su se Srbi oduvijek borili za slobodu.

– Sloboda je ključna riječ života našeg naroda. Slobodu nikada nismo imali kada nismo imali srpsku državu, to danas vidimo u FBiH – istakao je Dodik.

Cvijanović: Jaka Srpska i Srbija garancija da se „Oluja“ više nikad neće desiti

GS 4.8.2022 21:26

NOVI SAD- Jaka Republika Srpska i jaka Srbija garancija su da se zločini, kao što je „Oluja“ više nikada ne dogode, poručila je predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović.

Predsjednica Srpske je istakla da je „gorka činjenica da za etničko čišćenje, protjerivanje sa svojih vjekovnih ognjišta i druge strašne zločine nad nedužnim srpskim stanovništvom još uvijek niko nije odgovarao“.- Zato je obaveza svih nas da se okupljamo i ne zaboravljajući tešku prošlost, zajedno gradimo sigurniju i bolju budućnost za generacije koje dolaze – poručila je predsjednica u objavi na Instagramu.

„To je ljudska tragedija ali je tome prethodila pohlepa i glupost srpskih vlastodržaca. Danima pred Oluju nisu prihvatili plan Z4 koji nije bio povoljan za nas, ali je hrvatsko rukovodstvo bilo spremno da ga prihvati“, rekao je Milanović.

Rekao je da stoga Hrvatska nema od čega da se brani, jer za taj plan, dodao je, ne bi dobili spomenik i zahvalnicu.

Istakao je da je operacija Oluja bila veliki rizik, velika neizvjesnost, jer Hrvatska nije imala ni municiju za više od dvije sedmice i toga moramo biti svjesni.

Plenković je poručio da je akcija „Oluja“ bila legitimna, dok je Milanović rekao da je ona bila veoma rizična i neizvjesna, a za Srbe u Hrvatskoj tragedija.

Milanović i Plenković, koji su se na centralnom kninskom trgu samo usputno rukovali, bez ijedne razmijenjene reči, tokom cele ceremonije na stadionu Dinara, većinu svog obraćanja su posvetili situaciji u BiH i položaju Hrvata u ovoj državi, svako sa svog aspekta.

Milanović je rekao da nije bilo hrvatske vojske ne bi bilo ni Dejtonskog sporazuma, koji je sporazum o podeli vlasti i moći, ništa manje ni više od toga, u kojem je, kako je kazao, apotekarskom preciznošću, pravnički politički, definisamo kome šta pripada i ko na šta ima pravo.

-Za to nam ni hvala nije rečeno, nego nas i dan danas sumnjiče kao okupatore i kao tipove loših namjera – rekao je Milanović i istakao da nije danas dovoljno imati Dejtonski sporazum jer se on krši.

To se, istakao je, mora zaustaviti, ali ne ćutanjem.

Argumenti i instrumenti su na hrvatskoj strani, rekao je Milanović i istakao da se hrvatski glas u BiH mora čuti i osnovna prava Hrvata moraju poštovati.

Poručio je da Hrvatska nema od čega da se brani, svoj put je, kazao je, prošla teško i ništa nije dobila besplatno.

Istakao je da hrvatski narod u BiH ne samo da je obespravljen već se vređa, a Hrvatska se prikazuje kao kolijevka zločinačkog poduhvata i to rade oni koji su dobili najveća moguća odlikovanja od Hrvatske.

-Hrvatska se mora suprotstaviti, Hrvatska nije puki posmatrač, već aktivni član međunarodne zajednice, nismo ušli u EU da bi samo bili korisnici evropskih fondova… – rekao je hrvatski predsjednik i istakao da je to politika koja nema alternativu.

Plenković je s druge strane rekao da je Hrvatska iz rata izašla kao pobjednik, a da je operacija „Oluja“ omogućila ujedno i mir u BiH, te da je, kako je naveo, „u Bihaću spriječeno ono što se dogodilo u Srebrenici, a u Srebrenici se dogodio genocid“.

Hrvatska je, kazao je, garant Dejtonskog sporazuma i zalaže se za njegovo poštovanje.

-Istrajaćemo na zaštiti ustavnih prava Hrvata u BiH, jer nema evropske BiH sve dok svi njeni građani, posebno Hrvati koji su često preglasani i obespravljeni ne budu legitimno predstavljani u državnim tijelima te zemlje – kazao je Plenković.

Dodao je da je neophodan pravedan izborni zakon kao i bolje funkcionisanje FBiH, za šta se Hrvatska zalagala kao potpisnica Vašingtonskog sporazuma.

Stijelja se u razgovoru za Srnu prisjetila Petrovačke ceste i bombardovanja izbjegličke kolone prije 27 godina.

„Sjećam se trenutka kad je tata došao po nas u selo, vezao mi je pertle i rekao da hitno moramo krenuti, sjećam se, mama i ja bile smo ispod cerade od kamiona, sa druge strane sam vidjela babu Savu i brata Savu.

U kamionu ispod cerade bilo je još dosta žena i djece. Najviše sam gledala kroz otvor cerade, zato se i sjećam da sam vidjela avione. Viknula sam odmah i pokazivala mami na njih, baba Sava joj je odmah rekla da me skloni, da aviona nema i da ne gledam kroz prozor“, priča Aleksandra.

Ona se sjeća da ju je mama zagrlila, a poslije par trenutaka je opet pogledala i ponovo povikala da se avion vraća.

Aleksandra je tada ranjena, kao i njen brat Sava i majka, koja je bila trudna, dok joj je otac ubijen tokom bombardovanja kolone.

„U tom trenutku čula sam vrisak, osjetila jaku vrućinu… Žene oko mene su vrištale i plakale, pogledala sam brata i vidjela da mu curi krv u predjelu glave, a mamina ruka kojom me je grlila bila je sva krvava, kao i moja šaka.

Kamion je stajao, sjećam se da su me iznijeli i vidjela sam auto koji gori. Zatim se sjećam bolnice, previjanje rana i babine priče da je vidjela mog oca kako gori u kolima. Baba je plakala sve vrijeme“, priča Aleksandra Stijelja.

Ona naglašava da je „tu njeno sjećanje stalo“, ali da pamti trenutak kada su donijeli sestru iz bolnice nakon što im je majka umrla na porođaju u novosadskoj bolnici.

„Teško je pričati o tome, ali tako čuvamo od zaborava one koje volimo i javnosti pokazujemo ko su zločinci i zlikovci. Petrovačka cesta je prekid mog djetinjstva, neka duboka tuga koja nikad neće proći, jer sam nakon toga ostala bez najbližih ljudi koji će mi zauvijek nedostajati“, kaže Stijelja.

Ona navodi da tada nije bila svjesna šta se dešava i napominje da nije ni znala da su ti avioni u stvari hrvatski „migovi“, kao ni da su u automobilu koji je gorio bili njen otac i djed.

„U meni nema mržnje. Zato sam ja odavno u svojoj glavi nastavila svojim putem, vjerujući da će jednog dana neko odgovarati za taj zločin počinjen nad našim narodom. Dosta je tu neispričanih priča i tužnih sudbina, a, ako je gledati sa ljudske strane pravdu, onda – počinio si zločin, odgovaraj za njega“, ističe Aleksandra.

Ona se nada da će istina izaći na vidjelo.

„Svaka pravda ima svoje vrijeme, ja vjerujem da ću je dočekati“, kaže Aleksandra za Srnu.

Skejo i pristalice i danas u Kninu urlali ustaški poklič

Tanjug 5.8.2022 13:29

KNIN- I ove godine, kao i svih prethodnih, na obilježavanju godišnjice Oluje u Kninu odzvanjao je ustaški poklič „za dom spremni“.

I ove godine se za to pobrinuo bivsi komandant jedne od jediica HOS-a Marko Skejo sa svojim pristalicama.

Hrvatski mediji objavili su video kako Skejo postrojava svoje pristalice i uzvikuje ustaški poklič, dok okupljeni građani to pozdravljaju aplauzom.

Inače, Skejo je čovjek poznat po brkovima poput Hitlerovih.

Protiv Skeja je do sada više puta podnijeta krivična prijava zbog ovakvog ponašanja, sankcije, međutim, nisu poznate.

U Kninu izmjerena temperatura 43 stepena, ali i manje ljudi

Tanjug 5.8.2022 15:36

ZAGREB – U Hrvatskoj više nisu na snazi mjere zaštite protiv virusa korona , a zagrebački Jutarnji list piše da je na današnjem obilježavanju Dana pobjede i 27. godišnjice akcije Oluja u Kninu, ove godine kao i prethodnih, primjetan manji broj prisutnih.

Možda je na to uticala i ekstremno visoka temperatura vazduha jer, kako je izvjestila Hina, na stadionu FK Dinara u Kninu su na suncu izmjerena nevjerovatna 43 stepena Celzijusa.

Prema fotografijama objavljenim u hrvatskim medijima može se vidjeti da su prisutni dosta teško podnosili toplotni talas koji je ovih dana pogodio Hrvatsku. Mnogi su se od sunca štitili raznim rekvizitima, od lepeza, kapa, ali i majica i maramica kojima su prekrivali glave.

Po medijima koji su ovu proslavu prenosili uživo bilo je uočljivo da je u Kninu bilo i znatno manje ljudi, ali i manje histerije koja je pratila ovaj događaj prethodnih godina.

Štrbac: Još nije identifikovano 654 stradalih Srba

Srna 4.8.2022 18:13

BEOGRAD – U hrvatskoj vojno-policijskoj akciji „Oluja“, koja je trajala četiri dana, prema najnovijim podacima Dokumentaciono-informacionog centra „Veritas“, ubijeno je 1.880 ljudi, a neidentifikovana su 654 stradala Srbina.

Direktor „Veritasa“ Savo Štrbac rekao je da u Zagrebu ima oko 360 ekshumiranih tijela, koja sigurno potiču iz vremena „Oluje“, ali još nisu identifikovana.

„Ima i oko 60 registrovanih grobnih mesta koja nisu ekshumirana. Kad se zna gde su ta grobna mesta trebalo bi to i da se ekshumira, ali oni u Hrvatskoj sve to potežu polako“, rekao je „Veritas“ za RTS.

Prema njegovim riječima, u „Oluji“ je protjerano najmanje 220.000 ljudi.

Štrbac smatra da bi rezultati najnovijeg popisa stanovništva u Hrvatskoj iz 2021. godine mogli biti porazni za Srbe jer je tamo samo staračka populacija.

„Biološki sat radi, umiru prirodnom smrću, još kada se tome dodaju i neuslovi u kojima žive, očekuje se da bi ih sad moglo biti oko 150.000 do 160.000“, ocijenio je Štrbac.

On je podsjetio da je, prema popisu iz 1991. godine, u Hrvatskoj bilo 582.000 Srba i 106.000 Jugoslovena, među kojima su Srbi bili između 60 i 70 procenata, u čemu se slažu svi demografi.

Štrbac je istakao da Hrvatska „nije raspoložena da sudi svojim zločincima“ i da je otvoreno mnogo istraga za „Oluju“, ali da su to klasična krivična djela, dok krađe i ubistva nisu podvodili pod ratni zločin.

Komentarišući upozorenje tužioca sudskog mehanizma u Hagu Serža Bramerca u Savjetu bezbjednosti UN da Hrvatska nije baš raspoložena da sudi svojim zločincima, Štrbac je naglasio da je trebalo čekati 27 godina da Bramerc kaže pravu istinu, ali ni to, kaže, ne bi rekao da nije bio isprovociran izjavom glavnog državnog tužioca Hrvatske koja je u vezi sa Petrovačkom cestom rekla da njihovi tužioci nisu našli nikakav dokaz za zločin.

On je pozvao porodice koje još imaju neriješeno pitanje nestanka i identifikacije svojih članova u ratu i „Oluji“ da prijave nestalog kod Međunarodnog komiteta crvenog krsta ili kod nacionalnog komiteta, bez obzira gdje u svijetu se nalaze.

„To je moguće i potrebno je i da daju kap krvi iz prsta. Što više članova porodice da krv, to je veća verovatnoća da će ti referentni uzorci biti kvalitetni i da će, ako su negde pronađeni posmrtni ostaci, moći da se identifikuju“, objasnio je Štrbac.

On je na konferenciji koju je u Beogradu organizovalo Udruženje porodica nestalih i poginulih „Suza“, rekao da se ne smije prestati s obilježavanjem sjećanja na takve zločine jer „ako mi ne budemo pricali o tome niko neće“.

Odalović je rekao da se u nekoliko centara u zadnja dva mjeseca vodi kampanja negiranja zločina nad Srbima, te da se čak i Jasenovac dovodi u pitanje.

-Hrvati za „Oluju“ imaju svoj sud i politiku koju vode. Imali smo 1.050 identifikovanih grobnih mesta, 750 posmrtnih ostataka, više od 300 ekshumiranih tela čeka na identifikaciju. Hrvatskoj ne odgovara da se pominje ni „Bljesak“, „Oluja“ i ostali zločini – rekao je Odalović.

On je naveo da se „Oluja“ desila kada je NATO imao dvije zone odgovornosti na prostoru koji je bukvalno spaljen, a da je na prostoru KiM NATO imao pet zona odgovornosti kada se desio pogrom.

-Oni nisu spremni da se suoče sa svojim zločinima i prikrivanjem svojih zločina žele da grade neku novu istoriju. U ovom trenutku kada imamo ozbiljne opstrukcije o svim pitanjima u saradnji sa Hrvatskom, to se isto dešava i po pitanju nestalih, a poslednji sastanak bio je u Beogradu na našu inicijativu u oktobru 2020 – naveo je Odalović.

Dodao je da nakon toga nije bilo nikakvih inicijativa od strane Hrvatske, koja, kaže, ne preduzima nikakve aktivnosti po pitanju nestalih.

-U Zagrebu, Rijeci i Osijeku nalaze se 954 tela koja nisu identifikovana, više od 600 lica srpske nacionalnosti su žrtve, a njihova sudbina je i dalje nepoznata. Samo tražimo da nam date tela da ih dostojno sahranimo – istakao je Odalović i naveo da je pokazana apsolutna opredijeljenost srpske strane da se rasvetli sudbina stradalih.

Odalović je poručio da je Srbija identifikovala više od 300 tijela koje je vratila porodicama, te da je pronašla ukupno 3/4 nestalih.

-Hrvatska donošenjem raznih zakona sve čini da ne nastavimo da sarađujemo i prihvatimo i ostale uslove. Nije to slučajno, čim se bude formirala nova Vlada Srbije, nadam se da ćemo imati i novi Zakon i pričati o novim rešenjima, jer je važno da porodice i žrtve tretiramo na isti način – istakao je Odalović.

Predsjednica Udruženja porodica „Suza“ Dragana ukić rekla je da se nakon 27 godina od progona Srba u Hrvatskoj, „ne možemo pohvaliti pomakom u procesu ekshumacije i ostvarivanja drugih prava krajiških Srba“.

-Sam proces je u zastoju i podaci su poražavajući. Proces identifikacije je od početka bio usporen, jer se to u Hrvatskoj politizuje, ne preostaje nam ništa drugo osim nadanja, ali potrebna nam je institucionalna podrška – navela je ukić.

Nada Bodiroga, čiji su roditelji spaljeni u Oluji, rekla je da su oni stradali samo zato što su bili Srbi.

-Bili su prinuđeni da napuste kuću, ali su nastradali na kućnom pragu, zapalili su i kuću i njih. Još uvek se traga za posmrtnim ostacima – poručila je Bodiroga i dodala da je u celom procesu bila usamljena i suočena sa, kako kaže, često neprijateljskim pogledima nadležnih institucija Hrvatske.

Ona je istakla da je Hrvatska dužna da otkrije zločince i dovede ih pred lice pravde.

Doktor vojnih nauka i pukovnik u penziji Kosta Novaković rekao je da su gubici Srpske Krajine višestruki.

-U Hrvatskoj se vrši revizija na štetu Srba, ustaljena je praksa da su Srbi i Srbija za sve krivi, što nije dobro. Ne moramo zagovarati nikakvo bratstvo, ali Srbi i Hrvati treba da žive u toleranciji i kompromis je neophodan – poručio je Novaković.

U hrvatskoj akciji „Oluja“ 1995. godine ubijeno je i nestalo više od 1.700 Srba, a protjerano više od 250.000.