NOVINE – SVITANJE DOBOJBoro Dobrilović se nije dvoumio kada je dobio poziv za mobilizaciju
. Kao pravi vojnik odazvao se pozivu i od tada vojnička uniforma i oružje su sastavni dio života. Kada su dojučarašnje komšije Hrvati i muslimani ali i „neki“ Srbi ugledali Boru u vojničkoj uniformi, okrenili su mu leđa. To nije pokolebalo Boru u njegovom opredjeljenju. Mada tada nije ni mogao ni sanjati da će rat uzeti ovolike razmjere, što su dani prolazili, to je Boro više svatao šta se srbskom narodu u Posavini sprema. Kao rezervni oficir biva postavljen za komandira PVO jedinice, ali se kasnije ukazala potreba za formiranjem Divizionom PVO-a i za komadanta se imenuje Dobrilović. Uskoro iz Tuzle pristižu prage. Do tada u formacijskom sastavu nije postojala ta jedinica.
Boro dobiva zadatak da obuči vojnike za rukovanje novim oružjem. On odabira momke, postaje njihov komandir. Ova jedinica je kasnije imala važan zadatak, odbranu kasarne u Derventi. Kasarna je bila gotovo u potpunom okruženju hrvatsko – muslimanski snaga i bila je stalna meta njihovih minobacača. „Pragaši“ su s pravom se može reći odbranili kasarnu da ne pane u ustaške ruke. Kasnije je Boro sa svojim pragama u mnoge akcije. Sijeća se akcije sadejstva sa Vukovima s Vučijaka spašavanju civila u Derventi i dr. Prage su se u ovom ratu pokazale kao dobro oružje, pogotovo ako su u rukama boraca, Borine jedinice. Neprijatelj nije nikada znao gde će se oni pojaviti. Ustaše i muslimani strepe od njih. Koliko je bilo opasno rukovati „pragama“ govori i činjenica da su svi Borini borci bili ranjavani,neki i po više puta,dok je pet poginulo. Zahvaljujući hrabrosti ovihboraca kasarna u Derventi nikada nije pala u ruke neprijatelja. Veliki podvig, jer su mnoge kasarne bivše JNA, polako prelazile u „tuđe“ ruke.
Kasnije je Boro sa svojim borcima i pragama išao uvijek tamo gdje je najteže. I uvijek se s ponosom vraćao. Ipak, borbu za Kostreš, selo nadomak Dervente, naš sagovornik posebno ističe. “ Bili je to jako ustaško utvrđenje i malo ko se odlučivao da ga nepadne. Mnogo srbskih boraca je poginulo za oslobođenje ovog uporišta“ U osvajanju Kostreša Boro je krenuo sa svojim pragama. Nije ni znao da je u jednom momentu tu ostao sam. Jedna jedinica koja je trebala da podržava Borine borce se nakon kraćih borbi, razbiježala. Ostao je Boro sa svojih šest boraca. Razvila se žestoka broba, Boro je uspio da potisne ustaše i da zauzme ovu kotu. Na Kostrešu je u blizini pala granata, nije pogodila Boru, ali silna detonacija ga je dobro protresla, okrenula ga “ za sto osamdeset“ Nije znao u kom pravcu da puca. Ali, brzo je sve prošlo. Boro Dobrilović koji je u ratu unapređen u čin kapetana se sjeća svojih akcija i o njima ima poseban sud. Svaka je za sebe bila teška. Ipak, borbe za odbranu kaserne stavlja na prvo mjesto.
Predsjednik Republike dr. Radovan Karadžić ga je odlikovao ordenom „Miloša Obilića“ Boro je rasporećen na novu dužnost.I tu se dobro snalazi. Kad se rat završi, kaže možda da se i aktivira. Mlad je, tek je prošao 30-tu. Ovoj državi, trebaće vojnički kadar poput Bore.
30.novembar 1994. novinar: B. TEOFILOVIĆ (Isiječak iz novina poslao Goran Pijetlović iz Doboja)