813 ubijenih Srba, civilnih i vojnih. Boraca VRS 446.
Dok tišina miluje
usnule heroje

Bratunačka Spomen-soba, nezaborav jedne izginule mladosti
Bratunac : U svetom miru Spomen-sobe u Bratuncu, kao da se sa lica fotografija poginulih mladih ljudi može pročitati tuga. Dok tišina u spomen sobi miluje usnule heroje, a jecaji majki, braće sestara, očeva, djece i saboraca, jedino remete ovu usnulu mladost, vrijeme za trenutak kao da zastane i sve vraća u neku blisku prošlost. Poređani likovi mladosti, istih i različitih godišta. Ljubav i odanost, patriotizam jedne izginule mladosti, okovani su za hiljade pogleda posetilaca ovog spomen zdanja. Sve slike što okružuju ovu večnu tugu, prkos i ponos jednog naroda u prostoru spomen sobe brani jedno vrijeme od zaborava. Preko šest stotina slika u jednom tonu, nizu, jednog vremena i jedne mladosti ratne epohe i staradnje srpskog naroda ovog istočnog dela Republike Srpske.
Već deset godina kako je umukda ratna jeka sa Čauša, Nišićke visoravni, Pjenovca, Crne Rijeke, Drvara, Srebrenice, Kravice, Bjelovca… Vjetrovi ovde više ne donose miris baruta i crne glasove smrti. U rovovima i utvrđenjima se uselila neka čudna tišina. Borovi i jele skoro kao da su izvidali rane od gelera granata i tanadi, a zarasla su imena zarezana u kori crnogorica, Rajka, Nikole,Mirka, Pera,Miloja, Dragana, Ilije, Mladena… Mnoga su se imena preselila i u Spomen-sobi.
Dok proljećno sunce pobožno prelazi preko fotografija u Spomen-sobi, majka Ljubica Kuljanin, miluje sliku svoga sina jedinca Mladena, jeca na glas, suze kao da su presušile na njenom staričinom licu su samo grčevi. Ne govori, samo dubokim uzdisajem kazuje tugu roditeljsku. Kukaju majke, imena su teška da ih bilo ko broji. Steže srce ožalošćena majka i drhtavom rukom jedva piše u spomen knjizi: ja ti palim, moj jedini sine, sveće i za to još živim sa sećanjem na tebe, i molim Boga da bude milostiv prema tebi i omogućiti ti da bar u riznici Božjeg carstva, odsanjaš svoje nedosanjane mladalačke snove… Ovo je samo jedna od poruka sličnih na hiljade, ispisane nežnjošću najmilijih, okapane suzama tuge i bola.
Na fotografijama nemo stoje prkosno likovi braće Bogićević, Ranković, Petrović, Petrića, troje Simića… Očeva i sinova, zajedno u večnosti. Stanko Gajić i njegov četvorogodišnji sin Vladimir kao da nemo upućuju jedno drugom poruke. Dolazi Ljubinka Gajić i ne može da shvati da više nikada neće pomilovati sina jedinca Vladimira, a on joj se smeši sa jedine preostale slike. Slika za slikom, svaka za sebe najtužnija i najbolnija.
U tišinu i večnost spomen sobe, će uskoro biti istaknuto i još preko petsto preostalih fotografija poginulih bratunčana, krajišnika, sarajlija… Svih poginulih na ovim prostorima i širom RS.
U Spomen-sobu ulaze uzdasi devojački sa bratunačkih ulica. U blizini je šetalište za mlade.
„Koliko li je zauvek odgođeno venčanja i svadbi mladalačkih, koliko li je još nedosanjanih snova, neostvarenih ljubavi i želja, neupisanih ocena u indeksu… ? Eh , moj Mladene, moja tugo, moja mladosti neprebola“, kroz jecaj govori majka Ljubica
Nedelja je dan kada su puste ulice bratunačke. Najglasniji su koraci koji vode ka groblju. I oni su tiši kada prolaze pored Spomen-sobe. Odjekuje lelek majki među hiljadu jednobraznih vojničkih spomenika na vojničkom groblju Bratunca. Život kao da je za trenutak zastao, a sat na zgradi Spomen-sobe prestao da kuca.
Perica Vasović, borac, čije je srce prestalo da kuca, ali uspomena i zahvalnost nije. I sve je van vremena i zauvek. Između početka rata 1992, i rata koji traje…
SREBRENICA : Laž i podvala srbskom narodu, Ljiljana Bulatović Medić str.269