Arhive kategorija: Koridor 92

Cer – Mišinci- Derventa – Brod – Modriča – Odžak- Prud

Koridor 26.6.2022.

30 godina od operacije  „Koridor 1992“. godine

PRVI SUSRET PRIPADNIKA PRNJAVORSKE BRIGADE SA PRIPADNICIMA IBK VRS U ČARDAKU

Skugrić 2022.

Prošle i ove godine za 26. juni, nekoliko pripadnika Prnjavorske brigade obišli su položaje 3.pješadijske čete 2. bataljona Prnjavorske brigade u Skugriću, Živkovom Polju, Čardaku i Garevcu, u opštini Modriča.

Sjećanje  na borbe Prnjavorskog bataljona sa 2.tč 2.okb 1.okbr, kapetana Panića, na proboju Koridora koji se ne mogu zaboraviti, i zahvalnost i poštovanje borcima Prnjavorske brigade na značajnim borbama na proboju Koridora, oslobađanju Odžaka, Broda, odbrani Doboja, Brčkog, Ozrena i Vozuće i velike odbrane Novog Grada.

Posjeta spomeniku u Skugriću gdje je 26.6.1992. godine obilježen susret boraca Prvog krajiškog korpusa sa borcima  Druge posavske brigade Istočnobosanskog korpusa VRS. Nastavite sa čitanjem

Vukovi sa Vučijaka 1992.

30 godina od proboja Koridora 1992.

Šta o proboju koridora kažu oni koji su 1992. bili spremni dati život: Nismo imali pravo da ne uspijemo

Vedrana Kulaga Simić
 Šta o proboju koridora kažu oni koji su 1992. bili spremni dati život: Nismo imali pravo da ne uspijemo
BANjALUKA – U tim sudbonosnim trenucima za srpski narod 1992. viđeni su veliki podvizi, strahovito junaštvo, nevjerovatan moral. Koridor nije imao pravo da ne uspije. Bila je to bitka svih bitaka.

Tim riječima za “Glas Srpske” započeli su priču nekadašnji komandanti jedinica koje su, između ostalih, učestvovale u proboju koridora, jednoj od najsvjetlijih i najznačajnijih bitki u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Prvobitni put ka Srbiji bio je, kako je u očaju i zatraženo, kao kozja staza ali je sadejstvom vojnika iz Srpske i nekadašnje Republike Srpske Krajine oslobođena velika teritorija i izvojevana sloboda.

ppor Šikarac,

Miro Šikarac, ratni komandant “Vukova s Vučijaka” i nasljednik legendarnog Veljka Milankovića na toj poziciji nakon njegove pogibije, kaže da se nada da će ova operacija biti izučavana i na vojnim školama te da će djeca imati priliku da uče o njoj. Prva bitka bila je zauzimanje Cera gdje su prvi izašli “Vukovi” i time otvorili vrata za proboj koridora.

– Bitka na Ceru treba da se slavi do neba. To je prva prava bitka gdje je VRS odnijela pobjedu. Sve do tada je bilo manje-više uspješno, ali to je jedna bitka koja je bila presudna za proboj koridora – rekao je Šikarac, ne zaboravljajući ni druge bitke u kojima su učestvovali njegovi, ali i na stotine drugih hrabrih vojnika……

Nastavite sa čitanjem

Koridor 92

30 godina od proboja Koridora 1992.

Proboj koridora na terenu obznanjen improvizovanim putokazima na daskama: Ne pucajte, braćo, mi smo Srbi

Vedrana Kulaga Simić
 Proboj koridora na terenu obznanjen improvizovanim putokazima na daskama: Ne pucajte, braćo, mi smo Srbi
BANjALUKA – Teške borbe vođene su širom fronta. Brigade su brojale mrtve i ranjene, ali koridor prema Srbiji je morao biti probijen i to do Vidovdana, makar bio i kozja staza kako je glasilo naređenje koje je izdao general Momir Talić kada je odlučeno da se krene u pohod jer drugog izlaza nije bilo.

17.6.1992. oslobođen Cer (Mišinci) na Derventskom ratištu

Nastavite sa čitanjem

Proboj koridora 1992.

30 godina od proboja Koridora 1992.

Da nije bilo Koridora, ko zna da li bi bilo Srpske FOTO

Vedrana Kulaga Simić
Koridor života bio ključan za Republiku Srpsku
 Foto: Vedrana Kulaga Simić | Koridor života bio ključan za Republiku Srpsku
DUGA NjIVA – Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik poručio je danas da je prije tri decenije probijen koridor života koji je bio ključan za Republiku Srpsku.

Pred Republikom su, istakao je, teški izazovi.

“Nikada nismo odustali da Srpska bude ono što je bila 9.januara” rekao je Dodik koji je podvukao da se Srpskoj mora vjerovati jer jedina može da zaštiti Srbe na ovim prostorima.

Na Dugoj Njivi nadomak Modriče bio je i Radovan iz Doboja, nekadašnji pripadnik Vojske Republike Srpske.

Za “Glas Srpske” je rekao da je gotovo svake godine na obilježavanju proboja koridora.

Taj vojni podvig za narod ovog kraja, ali i cijele Republike je nešto za šta ne postoji prava riječ da se opiše.

“Kažu ljudi da smo se ovim putevima izborili za slobodu. Ta riječ je preskupa, pa i najskuplja, ali za ovaj dan, koji je ostao urezan u sjećanje svih nas ovdje, nema riječi prave jačine, ma ni u našem lijepom srpskom jeziku” kazao je uz poruku da srpski narod, ma gdje bio nema pravo da ikada zaboravi junske i sve druge dane tokom kojih je 92.godine probijan, ali i branjen koridor života.

Predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović naglasila je da su borci ovu borbu iznijeli na svojim leđima.

“Bila je ovo borba za život. Probijanjem spasonosnog koridora se došlo do slobode. I zato će ova bitka ostati trajno u našim sjećanjima” poručila je Cvijanovićeva.

Ministar rada i boračko-invalidske RS Duško Milunović je naglasio da alternativa nije postojala.

“Imali smo jedinstveno političko i vojno rukovodstvo koje je bilo svjesno opasnosti. Otisli smo u proboj koridora i niko među nekoliko desetina hiljada boraca nije žalio ni da život za slobodu naroda” rekao je Milunović.

General u penziji Boško Kelečević koji je bio dio komande je naglasio da je odluka bila neminovna.

Načelnik opštine Modriča Jovica Radulović je naglasio da Srpska ostaje trajna i ponosna, uz naglasak da se treba trajno sjećati.

Na Dugoj Njivi služen je parastos za stradale borce, a ni ove godine nije izostao marš 12 kilometara u znak sjećanja na 12 beba koje su umrle u banjalučkom bolničkom centru zbog nedostatka kiseonika.

To je i bio ključni okidač za pokretanje vojne operacije “ Koridor 92”.

U nebo je odletjelo i 12 bijelih golubova.

Nastavite sa čitanjem

Priča o čoporu- Vukovi sa Vučijaka

Ratna jedinica „Vukovi sa Vučijaka“,Naš zavičaj Prnjavor, novembr 1992.g.str.10;  Glas borca lpbr Prnjavor, br.1 i 2., str.13

Vukovi, Okučani

Početak priče o „Vukovima sa Vučijaka“ počinje jednim skupom viđenih Srba. Održan je Vidovdan 1990. godine u Bosanskom Grahovu. tada je procijenjeno da Srbima i srpskom narodu dolaze teški dani, nova stradanja. Za takve dane trebalo se pripremiti i u vojničkom smislu. odlučeno je da se počne sa specijslnom vojničkom obukom u Golubiću, kod Knina. Pozivu i svojevrsnom izazovu, ne odolijeva ni Veljko Milankjović, kasnije duhovni i vojni vođa „Vukova“ o kojim je riječ. Odlazi u golubić i sprema se za rat, u kojem će za razliku od brojnih drugih Srba od visokog političkog rejtinga imati priliku da plače  od neproijatnog mirisa baruta, zadaha prebliske smrti … nepravde kakvu samo rat sobom nosi. Po povratku iz Golubića, probrani momci, prolaze i obuku na Vučijaku. Na početku formiranja jedinice koja će se nakon silnih borbi službeno zvati Prvi krajiški udarni bataljon, bilo ih je, pored instruktora i komandanta Milankovića, svega dvadeset pet. Za početak dovoljno.

U doba kada su povampireni srbožderi, sa već pripremljenim oštricama nalik na one koje su koristili njihovi dedovi u Jasenovcu i ostalim stratištima, krenuli u sječu knezova i nejači, dok je velika većina Srba bila zatrovana idejom bratstva i jedinstva, na Vučijaku, tu na brdu nadomak Prnjavora, junak iz roda Milankovića je kristalizao svoju viziju.
Кako se oduprijeti nožu i dušmaninu.
U dogovoru sa gospodinom Mirom Mlađenovićem i gospodinom Borivojem Sendićem odlazi sa grupom momaka na specijalnu obuku u Golubić kod Кnina.
Ti momci će biti okosnica budućeg čopora Vukova sa Vučjaka, buduće Vojske Republike Srpske…
Budući vođa je tu stekao prva znanja iz oblasti ratovanja, hrabrosti mu nikad nije ni nedostajalo. Slavonija je već uveliko vapila za pomoć.

PRVE AКCIJE

Smotra

Preko svojih emisara, koji su se razišli prnjavorskom i drugim opštinama uspjeli su da okupi čopor momaka vučijeg srca i sulude hrabrosti, koji će, zauzimajući repetitor na Кozari, početi proces srpske samostalnosti. Već 9.9.1991. godine momči prelaze Savu kod Mlake i krče svoj slavni i krvavi put, nadasve krvav.
Čopor je brojao 53. čovjeka – vuka.
Nakon nekoliko dana aktivne odbrane Mlake čopor staje na put još krvavim ustašama od klanja, u selu Vrbovljani, i tu razbija poveću grupaciju -Imanovih bojovnika. Od tada pa nadalje čuvari kašnjikov demokracije će plaćati ceh svakom novom susretu sa čoporom. Od tada pa nadalje domobrani Lijepe njihove Vukove sa Vučijaka počinju da nazivaju Кerovi sa Кernika, ne mogavši drugačije da napakoste MOMCIMa. Već tada Čovac i Gređani, sela nadomak Vrbovljana, su bili u plamenu. Vukovi prihvataju nejač, izbjegle žene i Decu iz tih sela.
Prelazeći u kontranapad Vukovi osvajaju Кošutaricu, selo nadomak Mlake, protjeravši sve povampirene ustaše koje su živjele na tom prostoru, zatim sledi napad na Jasenovac u kome oveća grupa Vukova ovladava važnim strateškim uporištem. Zanimljivo je da su ustaše u povlačenju pokupili iz Memorijalnog muzeja Jasenovac sve što je služilo za klanje Srba, dajući nam do znanja da su potomci svojih djedova. Nakon Jasenovca dolazi aktivna odbrana Medara, Mašića, Gornje Trnave u čemu Vukovi prednjače hrabrošću i odlučnošću.

Hapšenje

Operacija koridor

Uvidevši da su Vukovi pokrupan zalogaj, Tuđman pribjegava lukavstvu što je svojstveno Latinima – moli za pomoć svog prijatelja po srbožderstvu Aliju Izetbegovića, za pomoć. Oni uz svesrdnu pomoć Alije Delimustafića i srpskih doušnika i žandarmerije vrši nezapamćenu Hajku na Vukove koji su već jednom nogom ušli na vrata srpske istorije. U analima će ostati zabilježena svirepost i sadizam, koji su tad ispoljili policajci srpske nacionalnosti prema Vukovima. Prilikom hapšenja jedan momak iz čopora je ranjen. Optužba na osnovu koje su teretili uhapšene Vukove bila je: “pljačka, pronevjera, ubistva, posjedovanje oružja.“ Napominjem da je prilikom hapšenja Služba državne bezbjednosti BiH u saradnji sa ostlaim izdajnicima podmetnula i veću količinu zlata, uz neviđenu medijsku kampanju.
Dvije grupe Vukova, ukupno 30 momaka, uspijeva da izbjegne hapšenje zahvaljujući pravovremenom obavještenju i organizovanosti. Naštiman politički proces u stilu najžešće farse se produžuje sa ciljem da se Vukovi obezglave, ne bi li Tuđmanovi kolašnjikov demokratija ovladala Okučanima ključnim mjestom za odbranu Zapadne Slavonije, te da odgode napad na Novu Gra.dišku, koji se već bio uveliko pripremao. Na njihovu veliku žalost, stižu predstavnici naroda i predstavnici tadašnje vlasti Zapadne Slavonije sa zahtjevom da im se pusti zaštitnik. Pod velikim pritiskom šireg lobija te zahvaljujući bujanju samosvjesti kod većine Srba, balije sa pomagačima ostaju kratkih rukava. Naknadno se dolazi do saznanja da je gospodin Alija i njegova svita spremala likvidaciju Veljka Milankovića u zatvoru na Tunjicama, i da, zahvaljujući pobuni širih razmjera, i radi mira u kući, to nije urađeno.
Pod velikim pritiskom narodnih masa Veljko biva pušten, a sa njim i preostali Vukovi iz Čopora.
Ne čekajući da se prašina spusti, kreće se put Ratkovca, sela u Slavoniji, koje je bilo izloženo žestokim napadima Tuđmanovih bojovnika.

Prve pogibije Vukova

smotra gen Talić

Sjećanje na Vukove, vraća me u jesen 1993. godine. Postrojena četa momaka, riješena da Otadžbini pokloni sve što ima, a većina ih osim vlastitog života ništa i nije imala.
Valjda je to srpski usud da srpsku zemlju brani najsiromašniji. Sjećam se da pojedini momci nisu imali dovoljno novca da plate sendvič koji je donesen iz obližnje kafane. Na našu veliku žalost, ni dan – danas, stanje se nije bitnije popravilo.
Prelaskom Save, trebalo je da se riješe sve dileme – za čovjeka je najveća-žrtvovati sebe za dobrobit naroda ili ne. Žrtvovati se, to su Vukovi sa Vučijaka oduvijek znali. Pojavili su se i bili postojani to drugi nisu.

VUКOVI – PARAVOJSКA

Ni jedna vojska na svijetu nije podnijela stojički toliko izdaja kao bivša JNA, u prvim mjesecima ovog rata. Raznolikost nacionalnog sastava vojske i starješinskog kadra, do savremenih petokolonaša, koji su na svakom koraku sabotirali ili davali pasivan otpor svemu oko sebe, prelasci na drugu stranu, zbunjivanje stanovništva – tada su bili vojničko pravilo ponašanja.
Hrvati su svoje, još uvijek oficire JNA, ostavljali na teritoriji pod srpskom kontrolom, a ovi su putem radio veze na naše položaje navodili neprijateljsku artiljeriju.
U takav nered i haos, Vukovi sa Vučijaka ulaze pod oznakama Milicije Кrajine, sa različitim znanjem na kapama, dočekani sa skepticizmom i odbojnošću, i sa tada i danas podrugljivim “paravojska“ nazivom. Zbog raznolikosti znamenja na kapama, komandant Veljko Milanković, naređuje da se kape skinu.
U jednoj od izdaja, koja se desila u Gornjoj Trnavi, u Zapadnoj Slavoniji, bilo je to decembra – 91 . godine, oficir JNA, musliman, pokušava da preda tenk hrvatskim bojovnicima. Vukovi su to osujetili pucajući iz stojećeg stava na brisanom prostoru. Ustaše smo onemogućili da dođu do tenka, koji je trebalo da bude okrenut protiv nas. Кad su uvideli da to neće ići lako, ustaše su “zoljama i osama“ pokušale da unište tenk. Jedna od tih raketa smrtno ranjava Miroljuba Gajića (treba Bajić Ljubomir, ispravka TS) iz Grabik Ilove, mladića koji će u analima ostati zapamćen i zapisan kao prva žrtva u jedinici Vukova. Taj junak je svojom smrću otvorio crnu knjigu. k0ia će nedugo zatim biti ispisana imenima desetina Vukova. koji će svojim životima dati pečat srpskom stradanju.

ĆATINA SVESКA

U doba su druge jedinice imale čitave timove ljudi zaduženih za arhivu, mi smo svoju čuvali u jednoj omanjoj svesci, koju je Ćato – Duško Кusić, nosio savijenu u džepu svo. jih maskirnih hlača. Naš arhivar. ne samo da je uspješno vodio kompletnu evidenciju, nego je još i uz sva postrojavanja stizao da predvodi Vukove u novim okršajima, čiji pobjednički ishod je sam i kreirao i određivao. Nadimak Ćato, dobio je na samom početku rata i sa njim je otišao u grob gotovo neprimjetno, ne remeteći mir, tako neprimjetno kao osmijeh koji nikada nije skidao sa lica. I Ćatina sveska je zamijenjena u međuvremenu hrpama novih ali Ćatina je naša i nezamjenjivo najdraža. Danas dolaze novi mladići da pod unis:Rormom Vukova sa Vučijaka ratuju, postrojavaju se isto kao nekada., Svjesni da neće doći, pri svakom novom postrojavanju – uporno očekujemo Ćatu sa svojom bilježnicom.

Sadejstvo Vukova sa 2.okb u Zapadnoj Slavoniji

Raspored 2.okb  garantovao je uspješnu odbranu pored snaga za podršku i pridodate jedinice TO Okučana, prnjavorskog odreda TO i Vukovi sa Vučijaka. U decembru Vukovi su u borbenom rasporedu 2.okb 329.okbrJA koji je bio u rasporedu za odbranu 1.tč u Ratkovca i Smrtića iz pravca Šagovine i Širinaca. 3.tč poručnika Gorana Sivca u rezervi , a dio snaga je izdvojen za odbranu Donje Trnave iz pravca Duge Međe, odakle je neprijatelj učestalo ubacivao DTG. 2.tč sa komandirom kapetana Mile Panića brani položaje Medara i Dragalića, gdje su bile raspoređene i jedinice Odreda TO Prnjavor. 

Major Branko Suzić knjizi Udarne pesnice 1.okbr, Banja Luka, 1995. str 47,50-53 .  za „Vukove sa Vučijaka“, kaže:

Banja Luka 1995. godine

Ta jedinica je uživala poseban status i privilegije iz meni nepoznatih razloga. Bila je to jedna četa od stotinjak boraca, među kojima je bilo lica „Rambo“ stila i komotnijeg ponašanja. Među njima je bilo i dobih i hrabrih boraca. Kod naših vojnika su izazivali i djelimično podozrenje, jer su bili opremljeni sa maskirnim uniformama i češće od ostalih išli na odmor. Jednom riječju, bili su povlašćeni u odnosu na ostale, što je izazivalo nezadovoljstvo i negodovanje ostalog ljudstva.

Jedinica Veljke Milankovića raspoređena je početkom januara u rejon Medara[1], gdje su već bile raspoređene snage našeg bataljona i teritorijalci. Oni su bili raspoređeni na prednjem kraju odbrane Medara, desno od glavne ulice.                                Interesantno je bilo zapaziti da su bili skloni samostalnim avanturističkim akcijama, bez znanja pretpostavljene komande. To jest, ponekad su djelovali samovoljno. To nije bilo u redu, jer je dolazilo do iritiranja neprijateljskih snaga koje su uzvraćale na akcije, tako da je često kretanje po Medarima bilo opasno zbog dejstva snajperista. Posebno se neprijatelj okuražio nakon potpisivanja primirja , poslije 3. januara, tako da je obilato koristio i zloupotrebljavao primirje i svaku priliku da svoje položaje približni našima.                                                                                                               

major Branko Suzić

 Nakon izvesnog vremena, po naređenju komandanta brigade pukovnika Simić Radomira, Veljkina grupa-četa je nakon odmora prešla na položaje u Gornju Trnavu, da bi, sadejstvujući sa našim snagama i snagama TO odvratili od sve agresivnijeg napada neprijateljskih snaga iz pravca Šagovine. Tako je nakon čarki sa neprijateljem, Veljko samovoljno, bez mog znanja i znanja komande brigade, krenuo u protivnapad, angažujući pri tome i dva tenka M-84 iz tenkovskog voda koji je tu bio raspoređen. U okršaju sa neprijateljem , od dejstva „zolje“ koja je promašila tenk, poginuo[2] je jedan borac iz Veljkine čete, a pri povlačenju snaga unazad, jedan tenk je skliznuo sa puta, tako da mu je desna gusjenica ostala u jarku pored puta. Posada je napustila tenk.  U jednom momentu tenk je ostao u međuprostoru između dvije zaraćene strane, ali pod zaštitom drugog tenka. Bio sam iznenađen kada mi je javljeno da ima problema u Gornjoj Trnavi, pa sam otišao na lice mjesta, da se uvjerim o čemu se radi. Imao sam šta i vidjeti. Naišao sam na neraspoloženog Veljka, njegove saborce i moje tenkiste, dok je praštalo od dejstava na sve strane. Nije mi bilo jasno zbog čega su tako potišteni dok nisam ugladao zapaljenu svijeću pored poginulog Veljkovog borca prekrivenog bijelim čaršafom.      Veljko je bio besan što mu je poginuo vojnik i kivan na tenkiste, otkrivljujući ih za smrt njegovog  borca. Rekao sam da se smiri i da nisu smeli ići napred bez naređenja. Zajedno smo organizovali izvlačenje zaglavljenog tenka, s tim što smo predhodno izveli demonstrativni napad. Za to vijeme vozač je uskočio u tenk i upalio motor. Ispostavilo se da tenk nije bio zaglavljen i da se mogao vratiti nazad sopstvenim hodom.                                                                                                                                 Nakon izvesnog vremena, a valjda i po želji Veljke Milankovića, komandant brigade je naredio da se Veljkova jedinica razmjesti u rejonu sjeverno od s. Ratkovac, radi odbrane iz pravca Širinaca. Na tu odluku vjerovatno je uticala i činjenica da su Širinci povlačenjem Užičana prešli  u ruke hrtvatskih snaga, pa je pretila opasnost od ugrožavanja boka naših snaga, pa je komanda brigade sa Veljkovom jedinicom pokušala da ojača bok. S obzirom da su na tom prostoru bili raspoređeni dijelovi 1.tč našeg okb. Veljkova jedinica i tu je bila u zoni odgovornosti 2.okb, pa je i tu sadejstvo između nas trebalo je doći do izražaja. Na osnovu prisluškivanja neprijateljskih veza kao i mnogo puta do sada, došli smo do saznanja da pripremaju ubacivanje DG iz pravca Širinaca. Zato smo preuzeli mjere zaštite od eventuvalnog iznenađenja. Shodno tome, iz Veljkove jedinice upućena grupa radi organizovane zasjede. Sa njima je pošao i Veljko. Pri njegovom povratku, uslijed nepažnje, zakačio je poteznu minu u našem minskom polju, koja mu je, nažalost, oštetila nogu, pa mu je na VMA izvršena amputacija stopala. Tako je u pokušaju da spriječi neprijateljsku DG u njenim namjerama Veljko Milanković teže ranjen u rejonu sjeverno od Ratkovca. Taj događaj imao je negativan uticaj na stanje u njegovoj jedinici, koja je inače bila, zadovoljavajući njegovim strogim metodama disciplinovanja, jer su pripadnici njegove jedinice imali prema njemu stahopoštovanje. Njegovi borci su se ponosili što su bili pripadnicima „Vukova, o kojima su se pričale razne priče, i loše i dobre. Inače su izigravali i oponašali Rambo stil, naročito spoljašnim izgledom i načinom odjevanja, kako bi privlačili pažnju na sebe.                                                                          O njima su kasnije u narodu stvarane legende, zahvaljujući medijskoj propagandi. I poslije Veljkovog ranjavanja njegova jedinica ostala još izvesno vrijeme na položaju. Veljko se nakon liječenja vratio sa protezom u svoju jedinicu, što je još više ohrabrilo njegove borce. Pored navedenog sadejstva sa „Vukovima“ u Zapadnoj Slavoniji pripadnici naše jedinice uspješno su sadejstvovali  sa njima u borbama za Koridor. Posebno pri oslobađanju Cera i mjesta južno od Pelagićeva, gdje smo zajedničkim snagama oslobodili sela Bukvik Donji i Gornji i druga zaseoka.

[1] 2.pješadijska četa Odreda TO Prnjavor držala je liniju Dragalić do prugu u Medarima, tako da je sa dejstvovala sa „Vukovima“

[2] Bajić Ljubomir, 1965. iz Donje Ilove, opština Prnjavor

Pogledati general 6 epizoda Hrvatske serije „Kašić“  

Hrvatski istoričar Tomislav Šulj: Hrvatski vojnici imali su veliki respekt prema Vukovima sa Vučijaka (VIDEO)

Služba OiO

Služba osmatranja i obavještavanja u opštini Prnjavor

Opšte je poznato da je Služba OiO u opštini Prnjavor, kao i u drugim opštinama RS,  u sklopu koje je funkcionisao Centar za obavještavanje (RJ 100/l-11), bila u sastavu OSNO Prnjavor.

Centar OiO je sačinjavao načelnik i određeni broj operativaca.

U okviru centra rezervni sastav je popunjavao službu OiO i 3 VOS-t (vizuelne osmatračke stanice) i opštinsku  jedinicu veze rukovođenja i KZ.

Pripadnici Službe su obezbjeđivali neprekidno vizuelno, meteorološko i radio izviđanje, funkcionisanje raznih vrsta veza, prenošenje javnih i šifrovanih podataka, obavještavanje i uzbuđivanje stanovništva. Jedinica je svaki dan dostavljala podatke K-di I KK, OBS, K-di RViPVO, komandi Prnjavorske brigade i ratnom predsjedništvu opštine Prnjavor. Pripadnici službe bili su uniformisani, naoružani i na platnom spisku prvo TO, a poslije i VRS.

U službi, u toku rata bilo je raspoređeno 25 pripadnika VRS , najviše  vesa vezista.

Srpski puk

Zakonom o odbrani i Zakonom o oružanim snagama BiH, od 1.1.2005. godine formiran je 3. RS puk, sastava:

  1. pb 6.pbr smješten u Prijedoru, dio u Banja Luci po jedinicama:
    1. pč i komanda bataljona u Prijedoru,
    2. pč i komandna četa,
    3. pč u Banja Luci.
  2. pb 5.pbr smješten u Bileći,
  3. pb 4.pbr smješten u Bijeljini.

Pripadnik Oružanih snaga BiH, nakon polaganja zakletve BiH (RS ) na Manjači , 2005. godine. Zadnja generacija regruta RS koja je služila vojni rok u RS,  komandant 1.KKVRS puk Dragan Vuković i Načelnik Generalštaba VRS general Novak Đukić.

Procjena šteta od elementarnih nepogoda

10.3.2010.

PROCJENA NASTALIH ŠTETA NA PODRUČJU OPŠTINE

Procjenu štete na poplavlјenom području vrši komisija koja ima zadatak  da u skladu sa Uputstvom o jedinstvenoj metodologiji za procjenu šteta od elementarnih nepogoda („Službeni glasnik Republike Srpske“br.16/2004.), i na osnovu podataka pojedinačnih- stručnih komisija za procjenu šteta na poplavlјenom području , sačini zbirni izvještaj o procjeni šteta na području opštine.
Izvještaj o procjeni šteta prema donesenom rješenju Komisija je dužna izraditi u skladu sa tačkom 94. navedenog Uputstva u vidu elaborata u kome se daju tabele rezultata, gdje se za
svaku tabelu treba dati odgovarajući komentar, te tako urađen elaborat dostaviti Republičkoj komisiji za procjenu šteta, Zavodu za statistiku Republike Srpske i Republičkoj upravi civilne zaštite.
Formiranje i stručnih komisija za procjenu šteta na građevinskim objektima, kao i stručnih komisija za procjenu šteta.U skladu sa Uputstvom o jedinstvenoj metodologiji za procjenu šteta od elementarnih nepogoda („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 16/04), za evidentiranje i procjenu štete na građevinskim objektima primjenjuje se Š-01 obrasca i Š-POM, kao pomoćni obrazac koji predstavlјa podlogu za izradu predmjera i predračuna radova.

Tabelarni prikaz baze podataka procjena štetaProcjena štete

Procjena

Odžak 1992.

 Forsiranje rijeke Bosne

r.Bosna

Zadatak 1. bataljona je oslobađanje s. Cvek i s.Ada a u daljim aktivnostima oslobađanje Novog sela i Pruda, te izbijanje na rijeku Savu, 2. bataljon treba da uđe u Odžak preko Tvornice sivog liva. Bez ratnog iskustva, treći bataljon je u rezervi brigade. Plan aktivnosti oslobađanje Odžaka i do rijeke Save krenuo je 10.7.1992. godine.

pravac napada 1.lpb juli 1992.

Odmah u jutarnjim časovima, 1. bataljon nailazi na jak otpor neprijatelja koji se organizovano i dobro brani uz artiljerijsku podršku. Na potoku Palučak, prva četa 1. bataljona, koju je u ovoj akciji vodio major Živojin Kuzmanović „nađena je“ od strane neprijateljske artiljerije, a imali su veći broj ranjenih i poginulih boraca. Morali smo se povući, još jednom smo zastali, izvršene su nove pripreme, artiljerijom smo tukli Odžak, a 14.7.1992. godine ponovo napadamo. Na referisanju u k-di TG-1 1. bataljon dobija novi zadatak da napadne Odžak sa sjevera, a 2. bataljon iz pravca Modričkog Luga napada Odžak preko Tvornice sivog liva. U sinhronizovanoj akciji, u prijepodnevnim časovima, zadatak je izvršen u sadejstvu sa dva tv kapetana Kneza.

Oslobađanje Odžaka

karta k-dira 1/1.lpb

Prvi bataljon ulazi sa sjevera u Odžak, a 2. bataljon uzima Tvornicu sivog liva. Kako je ovo bila dobro planirana i dobro izvedena akcija, veći broj jedinica napadao je Odžak, da ne bi došlo do međusobnog sukoba od k-d OG-1 prvi bataljon dobija zadatak da napusti Odžak i uputi se prema s.Cvek i Ada a 2. bataljon ostaje da čisti grad. U poslijepodnevnim časovima, 1. bataljon uzima s.Cvek i Adu. Odžak je oslobođen, zadovoljstvo je, ostvaren je uspjeh.

Gonjenje prema r. Savi

U s. Cvek komandant brigade izdaje zapovjest za dalja dejstva: 1.pb sa vvp napada pravcem Novo Selo – Gornja Dubica – Prud, 2.pb pravcem Gornja Dubica – Begluci i 3.pb  iza 1.pb i u gonjenju neprijatelja 17.7. 1. pješadijska četa 1. pješadijskog bataljona izbija na r. Savu u s. Prud.

Prud , brigada 16.7.1992. izbija na r.Savu

Naredna dva dana brigada oslobađa prostor između r. Bosne i Save i 16.7.1992. godine izbija na r. Savu. Poslije velikog uspjeha brigada dobija sedmodnevni odmor i 17.7.1992. godine predaje zonu odgovornosti laktaškoj lp brigadi i kreće put Prnjavora.

U toku borbenih dejstava na odžačkom ratištu, brigada je pretrpjela gubitke u ljudstvu: 20 lakše i 5 teže ranjenih boraca[1]

[1] Isto, str. 9

KARTA RKKCOdžak92

Bolničarka Olivera Pezerović kazuje boračke uspomene

Olivera Perezović, bolničarka 3.i1.lpb,

Modriča 1992.

 

Borbena dejstva prnjavorske brigade

Uspješno okončana  borba za Cer i 2.bataljon se vraća u Donje Cerane, nakon čega, po naredbi komande 1. KK, 25.6.1992. godine odlazi na modričko ratište – gdje preuzima polazni položaj, koga je do tada držao drugi bataljon 16. mtbr (Pajin  bataljon) a koji je u dva pokušaja proboja u selo Čardak pretrpio značajne gubitke.

Komandant  TG-1 odlučuje da   ubaci svježu jedinicu. Brigada je bila pridodata, kojom je komandovao puk. Novica Simić.

Garevac, polazni položaji

Brigada je sa svojim drugim bataljonom, vodom vojne policije i PDV-om, a pod komandom k1k Milorada Kuzmanovića, te ojačani tenkovskom četom kojom je komandovao kap Panić, са polaznim položajem u s.Skugrići (želј.pruga) krenula u napad na selo Čardak 26.6.1992. godine. Lijevo od nas napadao je Bataljon vojne policiji 1. KK na pravcu Skigrić- poljoprivredno dobro Petar Mrkonjić (Mujbegovića dobro)- silosi Modriča. Drugi naš bataljon pravcem Skugrić- Živkovo Polјe-Čardak-skelski prelaz na r.Bosni. U žestokom napadu istog dana u 18.00 časova izbija na glavnu komunikaciju u s. Čardak gdje se spaja sa semberskim jedinicama[1]. Istovremeno sa semberskim jedinicama spaja se i bataljon vojne policije 1. КК.

Koridor je probijen a kroz dubinu naše odbrane na Vidovdan 28.6.1992. godine prolazi prvi konvoj sa kiseonikom i ljekovima za Krajinu. Pukovnik Novica Simić lično dolazi u brigadu i čestita na postignutom uspjehu.

„Koridor života“ najveća uspješna operacija VRS

Akciju „Koridor 1992“ izvele su združene jedinice VRS i RSK protiv vojnih i paravojnih snaga muslimansko-hrvatske koalicije. Ovom bitkom oslobođeni su Modriča, Odžak, Derventa i Brod, a kompletna vojna operacija proboja i obezbjeđivanje „Koridora“ završena je 6. oktobra 1992. godine.

U operaciji „Koridor 92“, koja je označena kao sudbonosna, poginula su 273 borca Vojske Republike Srpske, 70 boraca Ministarstva unutrašnjih poslova Srpske i 70 boraca Vojske Republike Srpske Krajine, dok je ranjeno 1.505 boraca.

spomenik na Dugim njivama

Mjesto na Dugim njivama kod Modriče, gdje je bio IKM 1.KK, na kome je general Talić , 1.7.1992. godine, izdao zadatke starješinama Prnjavorske lake pješadiske brigade za realizaciju druge faze Koridora, za oslobađanje Odžaka i proboj prema r.Savi.

 

 

Proboj Koridora je otpočeo uvođenjem prnjavorskih jedinica na pravcu Cera – Mišinci.

Zarobljeno je dosta sanitetskog materijala i ljekova i pun kamion poslat Domu zdravlja Prnjavor kao pomoć obolјelim građanima. Brigada sa svojim Drugim bataljonom, vodom vojne policije i PDV-om te ojačana tenkovskom četom produžila je napad pravcem s. Čardak-s.Grnjani – s.Garevac-rijeka Bosna i 28.6.1992. godine u poslijepodnevnim časovima izbila je na r. Bosnu gdje se utvrđuje i organizuje odbranu.

Na modričko ratište dolazi Prvi bataljon pod komandom majora Živojina Kuzmanovića godine razmješta se u rejonu s.Miloševac. Dana  4.7.1992. godine organizuje se komandantsko i komandirsko izviđanje pravca upotrebe 1. pješadijskog bataljona Miloševac – Duge njive i prijem zadatka od generala Momira Talica i pukovnika Boška Kelečevića na IKM-u 1. KK Duge njive (crkva).

Komanda brigade sa prištabskim jedinicama i pozadinska baza razmještene su u s.Garevac 5.7.1992. godine.

Prema naređenju komande TG1  8.7.1992. godine trebalo je forsiranjem r.Bosne prijeći na lijevu obalu i očistiti sjeverni  dio sve do r.Save.

Prvi i drugi bataljon dobijaju direktnu naredbu od k-de TG-1 sa konkretnim zadacima. Poslije forsiranja rijeke Bosne, prvi bataljon treba da oslobodi s.Adu i s.Cvek. a drugi batalјon  desnokrini brigade je Šesta sanska brigada sa komandantom Crnim Đorđem i zadatak im je da oslobode  Prud selo. Inžinjerijski batalјon  1.KK obezbjeđuje  čamce za prelazak preko r. Bosne

U ranim jutarnjim satima u 04.00 časa, najtežu i najsloženiju taktičku radnju obavlјa 1. batalјon, prelazi rijeku Bosnu uz vlastitu artiljerijsku pripremu. Žestoka borba[2], ali uspijevamo doći do sela Ade gdje nailazimo na širok i nepremostiv kanal, dalјe se nije moglo i uz odobrenje komandanta puk Novice Simića, iako smo uspostavili mostobran na rijeci Bosni, moramo se vratiti da ne bi pretrpjeli veće gubitke.

Drugi bataljon nije ni pokušao da prijeđe rijeku Bosnu. „Crni Đorđe”, sanska uspjela je prijeći rijeku Bosnu, postavljen je ponton, naišli smo na žestok otpor, imali su gubitaka i morali su odustati od dalje akcije. Prvi pokušaj forsiranja rijeke Bosne je propao. U ovoj akciji prvi bataljon imao je ranjenih boraca.

Brigada je kompletirana 7.6.1992. godine sa pozadinskim odježbjeđenjem brigade. Novoformirani 3. pješadijski bataljon, naređenjem komande 1.KK i komandanta lpbr po izvšenim pripremama  6.6. vrši pokret  pravcem s.Cerani-Prnjavor- Stanovi- Rudanka- Modriča – Čartdak, dolazi u rejon razmještaja sela Čardak – sa komandantom k1k Desić Ratkom. Slijedi dva dana zatišja da se konsolidujemo i pripremama za nove zadatke. Prema naredbi komandanta TG-1, 2. pješadijski bataljon je izvršio pokret pravcem Modriča- s.Podnovlje – s.Jakeš. U s.Jakeš bataljon dobija zadatak da čisti lijevu obalu rijeke Bosne, a prema Modričkom Lugu.

Na modrićkom ratištu brigada je imala 4 lakše ranjena, 2 teže ranjena i 2 nestala pripadnika brigade.[3]

Bosanska posavina

[1] Susret 1/3.pč 2.pb „kod hrasta“ u šumi, pored seoskog puta,  sa znakom raspoznavanja podignuta puška u lijevoj ruci. Susret jedinica praćeno je i putem sredstava veze u četi.

[2] Sa 105. HVO brigadom Modriča.

Borbeni put Prve prnjavorske lpbr 1991-1995. godine, strana 7, u toku b/d na modričkom ratištu brigada je imala 4 lakše ranjena, dva teže ranjena i dva nestala pripadnika pozadinskog voda 1. pješadijskog bataljona u evakuvaciji povređenih sa ratišta u bolnicu Doboj.

[3] Isto, str. 8