Vukovi sa Vučijaka 1993.

Borbena dejstva Vukova u 1993. godini

Kašić, Benkovac , RSK

Naređenjem komandanta 1.KK od 26.1.1993. godine ponovo se formira 1. udarni bataljon „Vučijak“ u 27.mtbr na osnovu ukazane potrebe i pogoršanja situacije na prostoru RSK, a u cilju pružanja pomoći srpskom narodu i suprotstavljanju ustaške agresije.

Odlazak Vukova u Ravne Kotare- Kašić doneo je nove pobjede, korišćenjem brzine izvođenja borbenih dejstava, manevar i sposobnost iznenađenja uz korišćenje PO sredstava, naročito „Ose“. Samo u jednoj akciji , prvi vod prve ćete izbacio je iz stroja više od 70 neprijateljskih vojnika. To su bili naši vrli borci: Pejić Duško, Lukić Dragan, kaurin Vinko, Raljić Mitar i mogi drugi.  I svi ostali uložili su  pravo herojstvo i u borbama u Kašiću.

Ukupno je do sada u Vukovima izgubilo živote 49 pripadnika.-juli 1994.

I pored velikih gubitaka, jedan broj ljudi je od početka  u ovom sastavu Vukova. To su Šikarac, Milijaš, Ljubiša Slatinac, Spasojević Radojica, Biberi i još nekoliko drugih. Moće se reći da ova jedinica nema ni jednog aktivnog oficira. Razne profesije su ovdje, rame uz rame,  momci iz nekoliko opština, stasala za vođenje borbe na osnovu vlastitih iskustava i taktike.  Značajno je i dobra saradnja sa narodom. O vrijednosti „Vukova sa Vučijaka“ pohvalno se izražava i naša vrhovna komanda. (Naš zavičaj Prnjavor, avgust 1994. str.5)

Borbe za Kašić u sastavu  i sadejstvu sa 92.mtbr Novigrad VSK, Vukovi u fomacijskom sastavu 27.mtbr 1.KK VRS -VP 7127 Derventa,  od  1.2.1993 do 9.2.1993. nastradalih: 7 poginulih, komandant Vukova teško ranjen, 10 ranjenih, među njima i komadir 1. čete Šikarac Miro i 2 povređanih. Velika borba Vukova i velika količina ispaljenih artiljerijskih projektila i veliki gubici[3] kod neprijatelja 3.gardijske brigade HV. [4]

Napad je izveden 4.2.1993. uspješno iz dva pravca, a cilj je pravoslavna crkva u selu Kašić. Gubici su veliki, od 18 , poginulo je 6 pripadnika Vukova.Prilog Hrvatske televizije-Kašić 1993.

Poslije ranjavanja komandanta bataljona Vukova i komandira 1. čete, nastavljaju se borbe pod komandom zamjenika Janše, Borke, Čate i nakon nekoliko dana zauzimaju se položaji prema Narandžićima-kula, ušli u Karin na more, i stali. Uborbama zarobljeno nekoliko tenkova, OT, artiljerijskih oruđa i dr.

Zbog  teškog ranjavanja i smrti komandanta Vukovi 15.3.1993.g. jedinica se izvači sa benkovačkog ratišta i odlazi u Prnjavor. Prisustvuju sahrani komandanta 17.3., a već 19.3. vrši se smotra jedinice na Vučijaku i zaključivanje vojnih knjižica u sastavu 27.mtbr Derventa sa 10.3. za 47 pripadnika. Slijedi duži odmor jedinice.

Smrt Veljka Milankovića jedne od legendi rata za odbranu srpskog naroda Dostojno heroja

Genaral-pukovnik Momir Talić, komandant 1.KK, na pogibiju Veljke Milankovića ,  Kao da sam sina izgubio

Milan Martić, ministar MUP RSK za Veljku Milankovića kaže Veliki srpski junak..

Veljko ja sa svojim „Vukovima“ odradio na veličanstven, herojski, njemu svojstven način – Kašić. Svi su ga poštovali, svi su mu se divili. Noć uoči operacije za Kašić,  u kojoj je teško ranjen, kada su se sakupili svi komandanti rekao sam: „Znam ko neće izdati na bojnom polju, jel tako brate Veljko“. A on je odgovorio: “ Moji Vukovi nikada neće izdati“. (Krajiški vojnik, februar 1993.str. 18)

U rejonu Blizne Zavidovići poginuo  Zekić Ratko 26.8.1993.

Tešanj

U borba u opštini Tešanja, rejon  Cerovica – Križ u sastavu prnjavorske lpbr od  3.11.1992, u borbama dva ranjavanja u  Filipovići 21.8.1993. poginuo Siniša Gunjić  u sastavu bVP 1.KK

U sastavu 1.bataljona vojne policije 1.KK VRS

U naredbi komandanta 1.KK  ponovo se formira  jedinica „Vukova“ kao udarni odred vodne strukture u sastavu 1.bvp 1.KK VRS majora Dragoslava Lakića. Komandant odreda zastavnik Miro Šikarac. Evidentirano u vojnim knjižicama od 12.7.1993. do 11.10.1993. 34 pripadnika Vukova u 4.četi 1.bvp.

U avgustu mjesecu u sastavu 1.bvp izvodi se borbena destva na pravcu s.Gojakovac  prema s.Filipovići prema Jelahu. U ovim borbama bataljon  uspjeva da pomjeri liniju fromna za 1-1,5km  u pravcu Jelaha. Borbe su bile teške sa 4 poginula pripadnika bvp, i Siniša Gunjević u neposrednoj rafalnoj vatri, pripadnik odreda Vukova, 21.8.. Ranjeno je 35 od čega 6 teže.

U monografiji  Bataljon vojne policije 1.KK, Birani da budu najbolji, Banja Luka 2016. na strani 145 navodi se da U avgustu mjesecu pod 1.bvp, koji je tada imao pet četa, našla se i jedinica Vukova sa Vučijaka i jedna četa rezervnog sastava MUPRS. Komandant 1.bvp tada je bio kapetan Babić Dragomir, a komandant Vukova sa Vučijaka Miro Mlađenović.

U sastavu lpbr Prnjavor

1995-1996.

Od novembra jedinica Vukovi sa Vučijaka su u formacijskom sastavu 3.lpb prnjavorske lpbr, od 11.10.1993. brojnog stanja od 148 pripadnika rapoređenih u tri voda, komandu čete i minobacačko odjeljenje.

Naredbom komandanta lpbr od 2.5.1994. godine, Vukovi se izvlače iz sastava 3.lpb i formira se samostalna diverzantska jedinica sastava tri voda, komanda i pozadinska jedinica.

Vučijak, Kremna 1994.

2.7.1994. godine na Vučijaku okupili su se pripadnici udarnog bataljona 1.KK Vukovi sa Vučijaka radi smotre i obilježavanja treće godišnjice postojanja ove elitne jedinice VRS.

U ime komande 1.KK smotru je izvršio puk Milan Tomović uz pratnju komandanta Vukova Mire Šikarca.

 

 

 

 

Posljednja  akcija Veljke Milankovića (Krajiški vojnik,list 1.KK, 1993. februar, str.18)

Četvrti februar 1993. godine, dva sata ujutro. U osnovnoj školi u Benkovcu bila je neubičajna živost. „Vukovi sa Vučijaka“ spremali su se za akciju. Veoma brzo natovareni su kamioni municijom. „Vukovi“ ulaze u autobus na kratko se čula žestoka buka motora, zatim tišina.

U improvizovanoj kuhinji, nakon što je izdao posljednja naređenja, Veljko Milanković, komandant Vukova, ostao je nadvijen nad topografskom kartom. Kava, doručak „s nogu“ i krećemo na položaj. Sa ugašenim svetlima stižemo na Pržine.

Ispred nas je srpsko selo Kašić. Vijeme kao da je stalo. Stalno dolaze i odlaze kuriri, Milanković i Miro Mlađenović (načelnik štaba) vrše zadnju provjeru veza. S prvim rumenilom na istoku pržine su oživjele. Tenkovi zauzimaju položaj, posade trocjevaca i maljutki vrše posljednje pripreme. Sa zorom počinju detonacije sa sve žešće je i paljba iz pješadijskog naoružanja. Još se nije dobro ni razdanilo, a već hitamo u Smiljane Donje. Milanković izdaje posljednje naredbe Vukovima i tenkistima. Komandant Vukova odlazi u obilazak drugih položaja, a ja počinjem sa snimanjem. Kolona Vukova približavaju se Kašiću iz tri pravca. oko 10 sati kreću i tenkovi.[1]  Počinje pakao.

Ustaše raspolažu sa tenkovima i artiljerijom. nemilice tuku po našim položajima. Vukovi se ne zaustavljaju  već ulaze u Kašić, vode borbu prsa u prsa. Oko podne stiže Milanković. Ljut je što svi tenkovi [2] nisu izašli na položaje. Krenuli su i ovi tenkovi. Pošto mi nije dozvolio da se u tenku prebacujemo do prvih linija, krećem sa janšom i jednom grupom boraca preko polja, kuda su već prošli Vukovi. Ispod Kašića  ponovo srećem Milankovića i ne rastajemo se do tragičnog kraja.

Snimam pokret tenkova i njihova dejstva.

Svuda oko nas strašne detonacije i fijukanje metaka. Tenkisti nakon svake  ispaljene granate premeštaju položaje. Smoje desne strane Milanković objašnjava Janši šta bi valjalo preduzeti da sa tenkovi razvuku kako ne bi bili grupisani na tako malomprostoru.  Iako sve trešti od detonacija, ustajem i stojeći snimam.

U tom trenutku nekoliko metara ispred nas eksplodirala je granata. Detonacija me je bacila na zemlju. Postaljem svestan tek u transporteru da sam ranjen. U benkovačkoj bolnici čujem da je i komandant Vukova teško ranjen. Sudbina je htjela da smo ranjeni od iste granate i da sam čak snimio eksploziju te granate.

Veljko je potom prebačen u Knin, zatim za nekoliko dana u Banja Luku i na kraju na VMA u beogradu, gdje je od posljedica ranjavanja i umro.

Imao sam sreću da radeći kao ratni reporter dobro upoznam tog velikog čovjeka i komandanta. Na žalost, kad je napokon javnost počela saznavati punu istinu o „Vukovima sa Vučijaka“ i Veljku Milankoviću desilo se to što se desilo. (Rade Malešević, reporter TV Banja Luka i Stalni član Pres centra 1.KK).

Izviđanje na Trebavi

Po naređenju, nakon izviđanja komandanta lpbr i komandira „Vukova“ u reojnu trebavske brigade, u jutarnjim časovima 31.5.1994. godine  komandant lpbr, načelnik veze i saniteta sa interventnom grupom „Vukova“ jačine 80 pripadnika odlaze u rejon Trebave gdje vode borbe za objekat Oblić.

Vrše se pripreme za oblazak u rejon Vijenca u z/o ozrenske lpbr, nakon pada objekta Vijenac.

[1] Jako brojno stanje Vukova, preko 250 pripadnika raspoređeni u tri čete na tri pravca prema s.Kašiću.

[2] Novi tenkovi T84 jačine 15 tenkova, i problem oko uvođenja tenkova u borbu.

.[3]  ostalo je 76 mrtvih ustaša. Krajiški vojnik, februar 1993. str.17

[4] Borbe oko Kašića opisao je i učesnik bitke, pripadnik 3.gardijske brigade.Upravo tako je bitku za Kašić – i kotu 212 koja je nadljudskim naporima te 1993. obranjena – iz prve ruke opisao jedan pripadnik Kobri, 3. bojne 3. gardijske brigade iz Slavonskog Broda. Njegovo svjedočenje svojedobno je objavljeno na blogu DivanSkitnje, a Slobodna objavljuje njegove najzanimljivije dijelove.

“Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio…Osluškujem klatno sata. Tik-tak,tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim klatno. Zora još nije probila noć. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem… Klatno mijenja ritam: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni…

Zaurlaše moćni motori tenkova. Gomilaju se tu ispod Kašića. Kroz suton vidim cijevi. Rigaju plamen. Poput aždaja. Granate ruše zidove kašičkih kuća. Bježim u drugi zaklon. A granate kao da traže baš mene. Pokušavam okupiti momke. Mata, Debeli, Smrčo i onaj mali kome nikako ne mogu upamtiti ime su tu, pored mene. Mali se skupio. Skoro da i ne diše. Nov je, nije prošao Nuštar kada smo ga, nakon pada Vukovara, tijekom te noći u studenom tri puta gubili i tri puta vraćali.

Debeli se dere, ali ga ne čujem od tutnjave granata, eksplozija tromblona i ručnih bombi. Nešto mi rukom pokazuje, ali ne vidim ništa. Samo dim i odbljeske. Jebi ga, ne poznajemo selo niti teren. Tu smo tek nekoliko sati. Dovezli su nas helikopterima iz Slavonije u zadarsko zaleđe, nakon što je 4. splitska stigla skoro do Debelog brda. Nakon četiri dana borbi povukli su ih. Iz napada prelazimo u defenzivu. Sada očekuju protuudare četnika koje moramo izdržati i zadržati osvojene crte.

Najvažniji je Kašić. Između nas i Zadra nema vojnika. Padne li Kašić, pada Zadar.

Prije samo par sati spustili su nas s neba u makiju i kamenjar. Nakon šume i blata – ovo nam je nepoznato. Granate padaju, kamenje poput gelera leti na sve strane. Tuku nas topovima, tenkovima, minobacačima, višecjevnim, PAM-ovima…. Gori kamen. Četnici izviru sa svih strana. Sakupio ih Martić, Arkan, Dragan, Milanović. Ima i Nišlija. Ne znam na koju stranu da pucam.

Tek sada vidim što mi Debeli pokazuje. Pristiže kamion s 15 naših momaka. Kod kašičkog groblja ih dočekuju četnici. Dečki iskaču iz kamiona i pod vatrom hvataju položaje. Tunja i Stipa nisu uspjeli iskočiti. Primili su cijeli rafal. Tunja se presavio preko volana dok se Stipa naslonio na sjedalo. Izgleda kao da spava. Preživjeli u trku pucaju na četnike. Padaju još trojica. Pucamo iz svega što imamo. Čini mi se što više pucam to je četnika sve više. Mijenjam okvire. Ne znam odakle izviru. Meci zvižde sa svih strana. Odjednom se vatra pojačava nama iza leđa. Ne okrećem se jer nadiru iz te jebene makije.

– Napadaju nas s leđa! – viče Debeli.

Okrećem se ka groblju. Nadgrobne ploče se dižu i iz njih gmižu četnici i pucaju po nama. Ne mogu vjerovat: zavukli su se u grobnice i čekali pogodan trenutak da nas napadnu. K’o zombiji. Našli smo između dvije vatre.

– Negdje su probili – urla Smrčo. Ne mislim o tom. Hvatam ručni bacač i pucam po groblju.

– Pobili su momke! – u uho mi se dere Mata. Ne znam tko je nastradao. Ne znam tko je živ. Vidim nas četvoricu, valjda su ostali iza zidova i kuća.

– Tenkovi! – dere se Mali.

Koji jebeni tenkovi? Okrećem se i čujem ih gdje urlaju Kašićem. Debeli skuplja momke. Skoro cijela desetina je tu. Zbrajamo se. Čitavi smo, a od oružja imamo raketne bacače i zolje. Trčimo preko groblja ka kašičkoj crkvi kako bi presjekli put tenkovima. Preskačemo spomenike i poluotvorene grobnice. Iz jedne viri čupava glava i sivomaslinasta uniforma, dvojica su se presavila preko križeva, nekolicinu vidim na nadgrobnim pločama.

– Baš su izabrali mjesto za umiranje – u trku viče Joza.

Jebiga, nisam ih ja poslao mislim i tek kasnije ću kasnije saznati da su upravo oni pobili onih naših 15 momaka iz kamiona. Hvatamo se kuća u ulici odakle treba proći tenk. Smrčo je već zauzeo položaj. Suknuo je plamen iz raketnog bacača i kupola ruskog M-54 odskočila je kao nožem prerezana. Iza njega nadiru ostali. Zapaljeni tenk su pregazili. Čini mi se da ih ima stotinu. Ulica gori. Tu su i ostali momci i vatra je koncentrirana na tenkove koji kao baklje gore u Kašiću. Preživjeli članovi posade bježe. Sudaramo se. Prsa u prsa. Tko koga. Mrak je. Jauci se miješaju s pucnjevima i psovkama. Odsjaj gorećih tenkova osvjetljava kašićku ulicu i ljude koji se ubijaju. Odjednom, dva preostala tenka se okreću i bježe. Devet ih je zauvijek ostalo u Kašiću. Devet velikih baklji.

Prestaje pucnjava. Zavlada tišina. Do bola. Sakupljamo se.

Prozivam: 23 momka nisu se odazvala.

Među njima su i braća Antun i Ivica. Jebem ti život. Ranjeni muklo, kroz zube ispuštaju uzdahe. Praktično smo prepolovljeni. Skupljamo tijela naših. Nikada nikoga nismo ostavili. Sanitet zbrinjava ranjene. Joka i par momaka iz Našica jecaju s glavama naslonjenim na zid. Suze same klize. Ne sramim ih se. Zaurlao bih iz sveg grla. No, ništa se ne čuje. Zastalo, ukočilo. Samo suze cure. Šutke vodim momke ka prvim crtama. Ondje nikoga više nema. Ove noći smo opstali. Kašić je ostao naš. I Zadar.

Sviće. Samo klatno sata remeti tišinu tog jutra veljače 2007. Ustajem, skidam gornji dio pidžame. Mokar je od znoja. Ponovo liježem i gledam u smjeru sata i otkucaja. Jebiga, to je moj kut gledanja već deset godina. I uvijek isti sat, i klatno, i kut.

Sklapam oči. Umjesto sna opet Kašić. Opet topovi i tenkovi bljuju smrt. Četničko topništvo doslovce je preoravalo kamenjar. Gorjela je zemlja i nebo. Nastojimo im se privući što bliže kako nas ne bi mogli precizno gađati. Nakon iscrpljujući borbi, gdje nam je 50-ak ljudi poginulo ili ranjeno, prema vojnim mjerilima – mi smo praktično bili neuporabljiva vojna formacija.

Nije nam padalo na pamet jebeno povlačenje. Previše toga smo ostavili u tom kamenjaru i makiji da bi se sada povukli. Zamjene nema. Četvrta splitska je nakon ofenzivnih akcija na odmoru, a Prva gardijska na Velebitu. Nema nikoga više.

Krenuli smo na nove položaje, stizale su najave o novom četničkom napadu. Ovoga puta pripremili su tisuću pješaka i 19 tenkova koji su opet imali jaku topničku potporu. Šutke smo zauzimali položaje na koti 212. Moji dečki iz vojne policije držali su položaj prema Smilčiću, nedaleko ceste koja je prolazila ka Debelom brdu i Benkovcu. Prostor između nas i Debelog brda dijelilo je 15 ničijih kilometara. Prolazio je već treći dan, a borbe su stalno trajale. Već 50 sati. Opet je započela topnička vatra.

Nedaleko nas pala je granata. Zapušilo se, prašina nas je prekrila. Vidim dečki me zapanjeno gledaju.

– Jesil’ živ? – s nevjericom pitaju.

Jesam, gledam se, Sve je tu, ruke noge. Ništa me ne boli. Ustajem. Kada sam malo bolje pogledao vidim da mi nema džepa s nogavice. U njem je bilo streljivo. Kao da je žiletom odrezan. A meni ništa.

– Nema municije – kažem.

– Jebeš municiju – viču.

– Glavno je da si ti živ.

– Sam Bog te spasio – govori Debeli dok me pregledava i ne može se načudi da nemam niti ogrebotine.

– Ako nisi sad poginuo, nećeš nikada – kaže Jaki.

No, vremena za zahvaljivanja i iščuđavanja nema previše. I dalje nas tuče topništvo. Bili smo iscrpljeni, nedostajalo nam je municije, motorole su bile prazne. Pomoć nismo primali. Bili smo praktično blokirani. Tu ne razmišljaš puno. Čuvaš suborca, on tebe. Čuvaš glavu i položaj. Hladnoća je nepodnošljiva. U životu mi nije bilo tako hladno. Vatru nismo palili. Preko motorole saznajem da je kod Ive, Keve i Sabljaka isto. Svi iščekuju četnički napad. I odjednom je krenulo. Iz tri smjera počelo je nadirati tisuću četnika s 19 tenkova. Tu su domaći četnici, šešeljevci, pančevci, arkanovci, Vukovi s Vučjaka… Borbe traju satima.

Odjednom se preda mnom stvori Ivo koji je zapovijedao našom grupom na koti 212 u selu Laketići.

– Opkoljeni smo! – reče.

Jebiga, četnici su opet iskoristili ogromni prazni prostor kojeg nikako nismo mogli popuniti nakon što se jedna dalmatinska brigada preko noći, bez najave, povukla. Više se ne uzbuđujem. Što je tu je. Odluku smo davno donijeli. Samo, kako što skuplje prodati kožu?

Noć se spustila. Motorole ne rade, baterije su prazne. Zapovjedniku Kruljcu ne možemo javiti naš položaj kako bi nam eventualno pritekao u pomoć.

– Jedini izlaz nam je proboj – kažem Ivi.

Potvrdno kima glavom. Nemamo municije, protuoklopna sredstva davno smo već ispucali na tenkove. Opskrbe nema. U pomoć se ne možemo ufati. Sami smo. Proboj je jedini način. Tko preživi, preživi. Samo je jedna želja: Ni pod koju cijenu četnicima ne smijemo pasti živi u ruke. Imamo stravična iskustva.

Svi smo za proboj. Dečki prate svaki moj pokret kao da očekuju da ću nešto spasonosno smisliti. Otvoreno im kažem što nas čeka.

– Jebiga, nije prvi puta. Samo da prije kraja uspijem po četnicima ispucati ova dva posljednja okvira – ravnodušno se Smrčo.

Odjednom je utihlo. Četnici su posljednji juriš ostavili za jutro kako bi nas po danu bolje vidjeli i pomeli. Ne znaju koliko nas je. Da su znali vjerojatno bi te noći nastavili napad. Ovako i sami su, ne znajući, pružili nam mogućnost za spas. U tim trenucima Ivan preko motorole uspijeva dobiti zapovjednika Kruljca i samo mu je uspio reći: – Opkoljeni smo, kota 212.

U tom trenutku nestaju iz motorole i posljednje mikrovolte koje su nam, kasnije će se pokazati, život značile. Zavladala je tišina.

Tu i tamo čuje se zveckanje oružja koje pripremamo za posljednji juriš. Svatko je zabavljen svojim mislima i čeka zapovijed za proboj. Brojčanik na satu pokazuje da je 21 sat. Mrtvačka tišina i dalje caruje. Odjednom noć prolomiše detonacije, pucnjava, a uzvici se izmiješaše s kricima. Pogledali smo se zbunjeno. Po nama nitko ne puca.

– Što se dešava – zbunjeno će Debeli.

S druge strane detonacije su se pojačavale. Bljesnuli su i prvi požari. Motori srpskih tenkova su bjesomučno radili.

– To je Kruljac – zaurla Smrčo.

Kao po komandi skočili smo i jurnuli na četničke. Našavši se između dvije vatre počeli su se u panici povlačiti bacajući opremu kako bi brže bježali. Odjednom pred nas, iz mraka izroni zapovjednik Kruljac s momcima. Ljubljenju i grljenju nije bilo kraja. Suze su nam curile niz garave obraze. Bili smo opet zajedno. Nakon što je primio Ivinu poruku Mladen Kruljac pokupio je sva raspoloživa protuoklopna sredstva, municiju, lakše ranjenike, kuhare… sve one koji su mogli hodati i krenuo nam u pomoć.

Iznenadili su četnike, u kratkom vremenu uništili im većinu tenkova, a kada smo mi krenuli druge strane među četnicima izbila je panika i preživjeli su pobjegli put Debelog brda. U zoru su se pokušali pregrupirati. Imali smo vezu s našim topništvom u Islamu Latinskom. Gledao sam njihova četiri tenka i pješake kako se prikupljaju. Svi u crnim odorama. Dao sam koordinate. Uslijedila je naša topnička vatra. To je bilo strašno za gledat. Pogađali su ih kao na tanjuru.

Nastala je panika i četnici su opet bježali put Smilčića. Tu se nije moglo promašiti. Naprosto su desetkovani. Poginuo je i sam pukovnik Milanković zapovjednik zloglasnih Vukova s Vučjaka koji su zulume činili po Slavoniji. I gle, baš je od Slavonaca stradao i to u Dalmaciji.

Svanjivalo je. Zidni sat neumorno je otkucavao sekunde: ma-sle-ni-ca, ma-sle-ni-ca. S balkona sam promatrao sunce kako se promalja iznad Dilja. Ispod je bio Slavonski Brod još mamuran od prolazeće noći.”