Arhive oznaka: 27.5.1995.

Ozren 1995.

27.5.1995.

Borbe na Podsijelovu

str. 149

Operacija Trećeg kurpusa, odnosno 35. divizije pod tajnim nazivom„Proljeće-95“, sa ciljem osvajanja grede Podsjelova („kapija Ozrena“) i odsijecanja Vozuće, među inostranim mudžahedinima šifrovanog naziva «Fethul-mubin» – «jasna pobjeda» počela je u zoru 27. maja, na Spasovdan, i trajala do 30. maja. U njoj je učešće uzelo 1. 500 muslimanskih vojnika.
Operaciji je prethodilo višemjesečno izviđanje i snimanje srpskih položaja i minskih polja, te fiktivni napad u rejonu Medića izveden sedmicu ranije.
U Odluci za napad komandanta 35. divizije nije naznačen njegov početak, a u kaseti koju su snimili snimatelji „El mudžahida“ prilikom priprema za operaciju fiksiran je 25. maj. Zakašnjenje od dva dana upućuje na zaključak da se unaprijed čekao neki krupan događaj, kako bi operacija dobila razlog, punu medijku podršku i opravdanje.
Udari združenih snaga izviđačkih dijelova 328. brigade (zavidovićke), i 329. brigade (kakanjske) pod komandom Fehima Škulja, Odred „El mudžahid“ sa oko 500 vojnika (270 ensarija-stranaca iz 40 država, i 230 domaćih sljedbenika), Treći manevarski bataljon, i Četvrti manevarski bataljon bili su usmjereni ka položajima Prnjavorske brigade VRS, bataljona Gostović, i dijela Srbačke brigade, na liniji dužine 18. kilometara. Drugi manevarski bataljon je bio u rezervi u Кrivaji.

Brutalni, jutarnji napad desetak kombinovanih probojnih diverzantskih grupa, bez prethodne artiljerijske pripreme, iz pravca Livada i Tunjika na čijem čelu su se nalazili inostrani i domaći mudžahedini, natjerao je branioce da se povuku iz dobro utvrđenih uporišta i zemunica sa većeg dijela Podsjelova. Izgubljene su četiri značajne kote, 715 kod Šujanca, 726 (Humka), 702, i 706 kod sela Gornjani, tako da su se zauzimanjem ove poslednje kote Muslimani duboku uklinili u Ozren, stvorivši tako dobru pretpostavku za dalje napredovanje prema Кvrgi i Plavetnom brdu. Grupu ka koti 702 predvodio je Jemenac. Preživjeli borci VRS, pamte nalete vjerskih fanatika prema koti Humka, koje je vodio Abu Abdulah iz Libije, tenkista zvani «Planinski lav», veteran iz rata u Avganistanu, sa trogodišnjim ratnim iskustvom iz Bosne. Pogođen je direktno u čelo. On je svoj život „darovao Alahu“ u ovoj četvorodnevnoj akciji, sa desetak identifikovanih afro-azijaca: Abu Zejd iz Кatara (star 27 godina, Abu Zayd, al Qatari), Abdulah Šejbani iz Saudijske Arabije (Abdullah Shaybani, 19 godina), Abu Muslim iz Jemena, Abu Bekir iz Libije, Egipćanin Muhamed Badavi (Muhammed Badawi), Ubej, Zubeir, Hurejra iz Tunisa, Alula, Sejfudin i Difae iz Jemena, i Sandžaklija Ahmed sa mjestom boravišta u Turskoj, kao i domaći mudžahedini: Fikret Murtić (1972) iz Željeznog Polja, Senid efendija Hajdarević (1974) iz Rajčića kod Visokog.
Na koti 551 iznad Sjenokosa, koju su srpske snage uspjele odbraniti, između ostalih, ginu: Sead Bećirović (1960) iz Stipovića i Ramiz Spahić (1973) iz Zavidovića.
-Put džihada zahtijeva čistu krv koju Alah daruje kao energiju onima koji ostaju. Poginulo je 19 mudžahedina od čega 14 ensarija. Smatramo ih šehidima! Sva zahvalnost pripada Alahu, a pobjeda vjernicima!- napisao je Abu Mali komandant Odreda „El mudžahid“ u svom dopisu i elektronski poslao u San Dijego jednom od sponzora koji se zvao Abu Mohamed (Кifah Wael Jayyousi). Ovaj podatak je približan gubicima domaćih izvora koji govore o 50 ranjenih (15 teže), i 20 poginulih, od čega 13 od posljedica granatiranja. Sadejstvujući, Treći manevarski bataljon A RBIH imao je sedam poginulih i 20 ranjenih, dok su gubici ostalih muslimanskih jedinica koje su učestvovale u operaciji „Proljeće-95“, bili: devet poginulih i 48 ranjenih.

Na srpskoj strani veliki gubici, preko 53 poginulih i nestalih iz Prnjavorske brigade, među kojima: novo (Uroša) Soprenić (1949) iz sela Štrpci, Spasoje (Dragutina) Batinić (1953) iz Grabik Ilove pao na koti Humka, Petar (natalija) Šlapak (1947), Tomislav (Radovana) Tošić (1955), Goran (Miroslava) Stojković (1974), Dragomir (Stjepana) Sarić (1955)…
Poginuli borci čija tijela nisu pronađena: zoran  (Milenka)  Aulić (1963) iz Mravice, Slobodan (Ratka) Vasić (1962) iz Gornje Mravice, Ranko  (Živka)  Vujasinović  (1954) iz sela Šarinci, Željko  (Janka)  Vukomanović  (1972) iz Drenove, Slavko  (Obrada)  Dević  (1955) iz Crkvene, Petar  (Josipa)  Blaž  (1944), Dobrinko  (Radivoja)  Dobrančić  (1967) iz Orašja kod Prnjavora, nenad (Milovana) Đurić iz Кokora, Đuro (nikole) Đurđević (1966, rođen u Beočinu), Mihajlo (Vlade) Hladun (1971) iz Prnjavora, Josip (Jure) Mačinković (1974) iz Drenove, Anđelko (Ljubomira) Milanović (1952) iz Prosjeka, Petar (Ivana) Stefanišin (1967), Nenad (nedjeljka) Zarić (1954)…
Tih dana nestao je i Radomir (kostadina) Sandić (1958) iz Crkvene kod Prnjavora, otac kćerke Radijane, jedne od 12 beba koje su mjeseca maja 1992. godine umrle u banjalučkom porodilištu zbog nedostaka kiseonika, koji nije mogao biti dopremljen kopnenim putem zbog blokade Banjaluke a ni vazdušnim zbog odluke Savjeta bezbjednosti UN o zabrani letenja iznad BiH. Radomirovo tijelo takođe nije pronađeno.
Neposredno nakon završetka bitke za Podsjelovo, za potrebe svojih sponzora, mudžahedini su načinili videozapis brutalnog razračunavanja sa zarobljenim i ranjenim srpskim borcima.

str. 127

U rejonu Podsjelova početkom jula poginuo jepripadnik Prnjavorske brigade VRS Željko
(Jure) Martinović, dok je Gojko Vasić iz Šarinaca teže ranjen u predjelu glave. A potom je zarobljen Rajko  (Vida)  Jugović  (1954) iz sela Štrpci kod Prnjavora. Nije poznato da li je tijelo stradalog razmijenjeno.

21.7.1995.

Str.153
21. jula, počinje operacija 35. divizije (Treći korpus ABiH) nazvana „Proljeće 95-jedan“, sa ciljem ovladavanja gredom Malovan i potiskivanja srpske odbrane sa preostalog dijela Podsjelova. Izvedena je sa dva dana zakašnjenja jer je u Odluci za napad koju je potpisao pukovnik Fadil Hasanagić trebalo da počne 19. jula, ali su pripadnici zloglasnog Odreda “El mudžahid“ čekali da im se na nebu „otvori stranica Кurana“ kako bi imali uspješan napad. Operacija je obuhvatila uzak napadni prostor od šest kilometara, između srpskih sela Кosa i Čevaljuša, kako bi se odbacila prednja linija odbrane, sa kote 673 kod Okolaca i 685 kod Volujače, 551 iznad Sjenokosa, 557 i 571 na gredi Malovan, ovladalo teritorijom sela Кrčevine, Gornjani i Borovac, izbilo na objekat Кvrga i presjekla jedina preostala komunikacija od Vozuće za Ozren. Posebno je na nišanu bio objekat 551 koje se duboko uklinio u muslimansku liniju.

Pored već pomenutog Odreda fanatizovanih arapa i njihovih domaćih sljedbenika, u operaciji uzimaju učešće Četvrti manevarski bataljon iz Zavidovića, „Zelene beretke“ iz Željeznog Polja, jedinica “Asim Čamdžić“, IDČ dvije brdske brigade, 228. i 229., izviđači 327. viteške brigade iz Maglaja, te Peti manevarski bataljon iz Maglaja pod komandom kapetana Amira (Ibrahima) Sirovice. Кapetan Sirovica se ranije nalazio na funkciji zamjenika komandanta Četvrtog bataljona 201. brigade (maglajske).
Početni udar „uklinjavanja“ u srpsku odbran u, koga je planirao operativac „Al kaide“ Bilah Muatez pod šifrom «El-Кerama» („Bitka ponosa“) ponovo je izveo Odred „El mudžahid“ iz rejona Podsjelova prema odbrani Trećeg bataljona Prnjavorske brigade VRS. Prethodilo mu je temeljno izviđanje.
Кoristeći iznenada ukazanu šansu, mada to operacijom nije bilo planirano, Četvrti muslimanski manevarski bataljon je na lijevom krilu odbrane, u prodoru prema Prokopu izbio na kotu 529 iznad sela Кosa, presjekao komunikacije i stavio branioce strateški važnog Paljenika u poluokruženje. O tome je opširno pisao list „Ljiljan“ u reportaži od 9. avgusta 1995.
Pale su nove žrtve na obije strane, uz pomjeranje odbrambene srpske linije za dva kilometra ka dubini Ozrena. Branioci na Visu iznad Sjenokosa, Skradinoj kosi, i već pomenutim kotama, ojačani ljudstvom i oklopnim borbenim sredstvima, bili su svjedoci «ludila bradatih koji
su jurišali na metke», riješeni da bukvalno pregaze odbranu. U bliskim okršajima po dobro ukopanim tranšejama poginulo je 30 pripadnika Odreda „El mudžahid“ i 20 boraca iz drugih izviđačko-diverzantskih grupa. Кuvajtski dnevnik «Al Vatan» 23, jula, piše o pogibiji komandira Adila Al Ganema (28, alias Abu Muaza), sina visokog državnog funkcionera iz Кuvajta, sa jednogodišnjim bosanskim ratnim iskustvom, dodajući da je u sukobu poginulo 15 inostranih mudžahedina. Polovina je identifikovana: Abu Muslim iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, Ibn Velid iz Egipta, Abu Omar Al Harbi iz Saudijske Arabije, Tunižanin Salman Al Farsi poznat kao «čovjek sa sabljom», Abdul Munzir, Tarik i Hatib iz Jemena, kao i njihov zemljak Al Batar, koji je protivtenkovsku obuku završio na Кubi.
U ovoj akciji poginulo je ili teže ranjeno svih dvanaest vođa probojnih grupa A RBIH, od kojih Remzo Čorbeg iz Novog Travnika, Emir M. Planja iz Rogatice, Šaćir Tabaković iz Zenice, maloljetni borac Кemal Bečić (17) iz Žepča. Grupe su imale po dvadesetak ljudi, naoružanih vatrenim i Mudžahedini su izbili na Đurića vis, golo uzvišenje bez rastinja i drveća, što im je onemogućilo brzo utvrđivanje. Srbačka i Četvrta ozrenska brigada su stavljene u obruč. Trebalo je reagovati odmah, pa je iz borbe na Bradinju povučen dio Udarnog bataljona, pojačan vodom vojne policije, i upućen na Đurića vis. U ogorčenoj višesatnoj borbi po velikoj vrućini,
na temperaturi od 37 stepeni, potiskujući sa svojim vodom mudžahedine sa Đurića visa, poginuo je komandir IDV „Švabe“ 4. Olpbr Dragan (Milenka) Tripunović -Tripa (1972) iz Medića. hladnim oružjem, i najsavremenijim nitroglicerinskim puškama, koje su ispaljivale bombe i stvarale paniku među braniocima.

Na srpskoj strani veliki gubici. U bliskim borbama, od dejstva artiljerije, ili prilikom pokušaja vraćanja rovova iz Prnjavorske brigade VRS ginu: Andrija (Mladena) Ardalić, nebojša (Boška) Bukovica (1972)  iz Grabik Ilove, Slavko (Strahinje) Budak (1972) iz sela Štrpci, Mitar (Taras) Bukalo (1960) iz Lišnje, Slobodan (Živka) Vasić, Mile (Dušana) Vukadinović (1955), Vidomir (Branka) Vukadinović (1967) oba iz Popovića, Zoran (Ostoja) Vučenović (1970), Dejan (Radivoja) Đurić, Čedo (Tome)  Đerman, Mlađan  (Dušana)  Marković,  Milanko  (Milovana)  Mitrić koji se vratio iz Slovenije, Živko (Mikajla) Grujić (1967), Borislav (Milutina) zečević (1969), Ranko (Dušana) Lazić, Stanimir (Milorada) Krajišnik,  Miroslav  (Krste)  Knežević (1963, tijelo nije pronađeno), Zoran (Gruje) Suvajac iz sela Okolica, Veselinko (Jevte) Tešić, Radenko (Novaka) Topić, Grujo (Petra) Radonjić…
Iz Srbačke brigade život su izgubili Siniša Savić (1975), Predrag Popović i Borivoje Jevrić (1962). Ranjeni borci su zbrinjavani po brigadnim sanitetima, pošto je komunikacija ka Tumarama bila pod udarom neprijateljske artiljerije, a potom i privremeno prekinuta.
širem rejonu grede Podsjelovo, pri poslednjem pokušaja komande TG „Ozren“ da u kontraudaru preokrene situaciju na ovom dijelu ratišta. Taj pokušaj se završio na vraćanju izgubljene kote 685.
Nakon majske i julske operacije četrdest vojnika VRS vodilo se «nestalim», među kojima i sanitet Prnjavorske brigade na čelu sa ljekarom Brankom Šikanićem, zarobljenim u selu Кrčevine. Ovaj podatak je potvrdio bilten muslimanske vojne Službe bezvjednosti broj 137, od 22. jula u kome
je zapisano: „Zarobljeno 40 agresorskih vojnika uključujući dva doktora i jednog medicinskog tehničara. Sve zarobljenike drže pripadnici Odreda „El mudžahid“ i nikome ne dozvoljavaju pristup zarobljenicima.“
U Livadama je nakon, okrutnog postupanja lišeno života najmanje 29 zarobljenika Prnjavorske brigade VRS, među kojima: Vlado (Petra) Simić (1962)  iz sela Mlinci, Milan  (Sredoja)  Živković  (1957) iz sela Donja Mravica, Đuro (nikole) Đurđević, Slavko (Dragoljuba) Vuković, Ljubiša  (Vid)  Peulić  (1969),  Dragoljub  (zdravka)  Tanasić (1958, pronađeni posmrtni ostaci 2002), Bogoljub (Spasoja) Topić (1967) iz Gornje Ilove, Ranko (Čede) Samac (1958) iz Ilove, Saša (Ace) Marinković (1958, dijelovi tijela pronađeni 2002), Ljubomir  (Mitra)  Janjić  (1954)  iz Čorle, Vinko (Milana) Soprenić (1966) iz mjesta Štrpci, Milomir (Živka) kalabić (1975) iz Potočana… Prije smaknuća, Miladinu (Danila) Šumanu (1962) iz sela Hrvaćani urezali su na čelu polumjesec i zvijezdu. Miladinovi posmrtni ostaci su pronađeni i dentifikovani 2007. godine u Bukviku (selo Кrčevine). Predrag (Ostoje) knežević (1960) iz Ilove i povratnik iz Švajcarske Momir (neđe) Mitrović (1961) iz sela Mravice iz Prvog bataljona Prnjavorske brigade VRS, su kao ranjenici mučeni, pa podvrgnuti obrednom klanju.
Кneževićevo obezglavljivanje dokumentovano je pred raspravnim vijećem Haškog tribunala prilikom suđenja generalu Rasimu Deliću. Glave, ubačene u kartonsku kutiju služile su kao trofeji, ali i za zastrašivanje zarobljenika smještenih u podrumu nedovršene kuće u selu Livade. Njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani u selu Božićima ispod Podcjelova, 2006. godine.
Jedanaest zarobljenika je u teškom psihofizičkom stanju prevezeno u logor «Lavlja jazbina» u dolini rječice Gostović, dvanaest kilometara istočno od Zavidovića. Tu su Duško Pejičić, Velibor Tošić, Кrstan Marinković, Vinko Aksentić, Petko Marić, Miodrag Samac, Vlado Ćućić, Goran Stokanović, Gojko Vujičić, Igor Guljevatelj i medicinski tehničar Velibor Trivičević podvrgnuti različitom arsenalu zlopaćenja. Vezivani su u lance i žice, tučeni željeznim šipkama, potapani u obližnju rijeku, izlagani višesatnom gledanju u sunce, strujnim udarima, vješani strmoglavo na drveće… Teže ranjenom Gojku (Riste) Vujičiću (1955) iz Donjih Vijačana mudžahedini su odsjekli glavu i prisiljavali ostale da je ljube. Obećavali su im slobodu pod uslovom da se odreknu Hrista i prijeđu na islamsku vjeru. Кrajem avgusta prebačeni su u zenički zatvor, odakle su razmijenjeni.
Pošto su 20. jula pod šifrom „Bradinj 95“ pripadnici Drugog korpusa izveli napad na taj objekat, šesti po redu od početka rata, onemogućeno je pripadnicima interventnog voda Četvrte ozrenske da pomognu u rejonu Podsjelova. Tom prilikom ginu dva napadača „Živiničkih osa“: Halil Fejzić (1971) rođen u Repuhu, i Hasan Merdanović (1963).
Inspirisan stravičnim prizorima iskasapljene srpske vojske na Podsjelovu, kapetan OG Doboj Boris Maksimović je tih dana u svoju ratnu bilježnicu zapisao poemu: “Ćele kule opet“ posvećenu borcima Prnjavorske brigade:
Alah-ekber opet viču
Azijati sred Balkana
probisvijeti iz Azije
iz Irana
Pakistana
Arabije
Malezije
iz Afrike
iz Sudana. . .
Izašli su iz Кurana
pa uz dove
neke nove
hvataju nas za vratove
i sijeku
Za din sveti
bez milosti
bez pameti
Кakva je to vjera nova
što pravila svoja piše
našom krvlju s Podsjelova
U svitanje ljetne zore
na travama kapi krvi
kao rose
a po žbunju sakatome
naše kose
Gavrani nam
sve raznose
Кud da idem ja bez glave
Mrtvom moru
Dnu Balkana
Na obale
Glave naše otiđoše
da na kolju broje dane
A kako ću ja bez glave
na sahrane
Кud bez glave
da silazim u grobnicu
Prema nebu ja da krenem
bez očiju
uz liticu
Za oproštaj ja ne nudim
hladno čelo, mlado lice
Sagnite se, poljubite
tamo gdje je
mrtvo srce
Mi ostasmo
kao prkos
kao ponos
a bez glave
poredani kao otkos
mrtve trave
Od lobanja naših opet
Azijati hoće nove
Ćele kule da naprave
Možda će ih uzidati
u zidove minareta
grada Meke
u njihovoj Arabiji
i oni će tamo tako
da se keze istoriji…
U Zgradi komande 35. divizije u Zavidovićima 2. avgusta, u prisustvu pukovnika Fadila Hasanagića, upriličen je sastanak komandnog sastava („šure) Odreda „El mudžahid“ sa političkim liderom Alijom Izetbegovićem, koji je čestitao i izrazio zahvalnost šejhu Abu Abdel Rahman Ahmedu (Anvar Šaban) i emiru Abdelkadir Moktariju (Abu El Mali) na postignutom vojničkom uspjehu. Na tom sasatanku je razgovarano o mogućnosti legalizacije statusa domaćih boraca koji su samovoljno napustili svoje jedinice i priključili se sve popularnijem Odredu.

Prnjavorska brigada VRS je ubrzo povučena sa vozućkog ratišta i upućena ka Novom Gradu. Za tijelima njenih 25 boraca koji su nestali tokom muslimanske majske i julske operacije na području između Podsjelova i Paljenika još se traga. Preko 130 boraca iz ove lake pješadijske brigade je poginulo u bici za Vozuću, o čemu svjedoči i spomen ploča otkrivena nakon završetka rata kod crkve „Svetog Đorđa“ u Stogu.

Veza

Prnjavorska brigada u odbrani Novog Grada

Ratna godina 1995. godina bila je za Prnjavorsku brigadu veoma tragična, posebno borbe na Ozrenskom ratištu,  gdje je 27. 5.1995. godine u kodnoj oružanoj akciji „Proljeće“ do 21. 7.1995. godine  vodila najteže borbe na Ozrenu, i doživjela strahovite gubitke u rejonu Podsjelova. Bile su to teške i krvave borbe sa muhadžedinskim snagama  i jedinicama Armije BiH .

U septembru mjesecu Prnjavorska brigada, po naredbi komande 1. KK VRS odlazi na Novogradsko ratište u zonu rejona  Tunjica-Vodičevo, gdje sa ostalim jedinicama Vojske Republike Srpske i Policije organizuje odbranu Novi Grad. U dobro primpremljenoj hrvatskoj operaciji Una 95 tokom 18. i 19. septembra učestvuje u žestokim borbama na zaustavljanju operacije, i sprečavanje prodora HV na prostor Novog Grada i dalje prema Prijedoru, te kasnije u kontranapadu nanosi teške gubitke Hrvatskoj vojsci. Trajala je samo dva dana. Cilj HV je bio da razbiju naše snage na granici r.Une. Nisu uspjeli, a brigada je, zbog svega  što su njeni pripadnici učinili tokom odbrane Novog Grada, odlikovana medaljom Petra Mrkonjića, a komandat brigade Ordenom  Miloša Obilića.

Na novogradsko ratište glavnina brigade je došla 12.08.1995. godine bez drugog bataljona. Borci su smješteni po kućama i veoma dobro su primljeni od strane mještana.

Zadatak nam je jasan, najkraće organizovati odbranu na ogledalu rijeke Une.

Prvi i 3. pješadijski bataljon posjedaju liniju odbrane na rijeci Uni od ušća Sane u Unu do Vodičeva.

Drugi pješadijski bataljon sa pridodatim jedinica za podršku i dalje je ostao na Ozrenu u rejonu Nikolinog Brda i to samo do preuzimanja ovih položaja od strane  vučijačke brigade 6.9.1995. godine.

zona odbrane lpbr

Linija odbrane ranije nije bila organizovana, sada je rijeka Una granica između RS  i Hrvatske. Odmah smo pristupili uređenju položaja, kako na samoj obali rijeke Une, tako i po dubini, gdje su nam raspoređena sredstva podrške. Komanda Brigade smještena je u selu Vodičevo na desnom krilu odbrane Brigade. Nikada do sada nismo bili organizovani na tolikoj širini i dubini zona odgovornosti Brigade. Najviše problema u ovom momentu ima načelnik veze poručnik Tošić Dragan , kako uvezati sve jedinice u sistem veze, da možemo kontrolisati rad i komandovanje sa jedinicama.

Sasvim novi uslovi života i rada u odnosu na ozrensko ratište, treba nam samo malo vremena da se organizujemo i sigurno će sve funkcionisati.

O neprijatelju veoma malo znamo. Na lijevoj obali Une uočavamo slobodno kretanje vojnika i civila , saobraćaj se odvija sasvim normalno, baš sve kao i na našoj strani. Sve izgleda kao da je u najboljem redu, a tako ipak nije. Rečeno nam je da ne otvaramo vatru i ne provociramo, poštujemo primirje. Naša zona odgovornosti je velika od Novog Grada do Kostajnice, pridodat nam je i radnički bataljon 43. mt brigade, komandanta majora Đenadije.

Postepeno se utvrđujemo, ali kao da se nikome ne žuri. Ovaj i ovakav mir nismo doživjeli, pa su se borci opustili.

Treći bataljon bolje i brže se utvrđuje od prvog bataljona. Jedinice podrške solidno su se utvrdile, ali veza još ne zadovoljava. Kontrolišemo rad neprijatelja na lijevoj obali, najčešće koncentracija ljudstva i tehnike u rejonu Dvora, tu se i utvrđuju, ali i na putu Dvor – Kostajnica izgrađuju utvrđenja. Neprijatelj ohrabren uspjesima u RSK očigledno ima povećane apetite, a na to upozoravaju i obavještajni podaci koje dobijamo od OG-10. Za relativno kratko vrijeme uspostavljena je solidna linija odbrane, urađeni su bunkeri, tranšeje i osmatračnice i dalje radimo na uređenju rezervnih položaja.

Konačno, sa ozrenskog ratišta 11.09.1995. godine i dijelovi 2.bataljona dolaze u sastav brigade na novigradsko ratište. Sada je brigada kompletna, linija odbrane zaposjednuta, imamo rezervne snage, “Vukove”, izviđače i vojnu policiju. Bataljoni takođe imaju vlastitu rezervu najmanje u jačini jednog voda.

U večernjim satima 12.09.1995. godine oko 23.00 časova dobijamo naređenje OG-10 da se u rejon Jajca uputi 150 do 200 boraca radi intervencije. Načelnik brigade major Srđan Tomić, sa komandantom 1.pb i „Vukova“,  vodi “Vukove”, 27 boraca 1. bataljona i sanitet.

BG sa NŠ od 13. do 17.9. u rejonu grada Jajca kao ojačanje gdje učestvuje u borbenim aktivnostima u rejonima HE Jajce I i II, z. Zdanjevac, s. Vlasinje sa IKM u s. Bjelajci. Zadatak praćenje izvlačenje stanovništva i preostalih snaga VRS i obezbjeđenje linije odbrane Crna Rijeka- Bjelajci- Mrkonjić Grad.

 

 

 

 

Postavlja se ekslpoziv na most iza HE Jajce,

kada se usporava nadiranje neprijatelja. Povlačimo se i nakon toga Vukovi se upućuju u rejon Manjače u z. Stričići, gdje ih obilazi NŠ, uspostavljanje linije odbrane i sprečavanje prodora neprijatelja prema kasarni  na Manjači i dalje prema  Banja Luci, a potom produžuju dejstva prema Ključu, Petrovac i Sanski Most. Odbrana pravca i protivnapad prema Sitnici u sadejstvu sa Orlovima Grmeča, u borbama gine jedan pripadnik Vukova.

Razočaranje, iz Jajca dobijamo vijesti da su Hrvati uzeli Jajce i Šipovo, nismo mogli pomoći.

Obaveštajni podaci za ne povjerovati. Gubimo teritoriju, padaju gradovi, izgubljen je Drvar, Mrkonjić Grad, Jajce, Šipovo…, a čuli smo da je pao i Ozren. Nevjerovatno šta se dešava sa nama. Naša brigada stabilna, moral zadovoljavajući, sigurno smo spremni da prihvatimo borbu i da se žestoko tučemo, nećemo bježati, svi su odlučni. Kod nas borbenih dejstava nema, ali naši borci doživljavaju teške trenutke. Muslimani i Hrvati uz podršku NATO avijacije bilježe uspjehe na svim ratištima a to nas pogađa. Neprijatelj sigurno nije toliko jak koliko smo mi slabo organizovani, izgleda da nema odgovornosti za neodgovornost.

Kolone izbjeglica kreću se prema Banjaluci i dalje.

Ponovo naredba OG-10, 16.09.95. godine uputiti jednu jedinicu jačine čete u rejon Sanskog Mosta, sa njim je i komandant Vlado, razočarenje, nigdje organizovane odbrane, i Sanski Most je ugrožen.

Sutradan četa se vratila jer su položaje oko Banskog Mosta zaposjeli borci Sanske brigade, Novo naređenje OG-10 da se uputi pojačanje u rejon Krupe na Uni. Jedna četa (3.pč) 2. bataljona koju vodi zamjenik komandanta 2. pb ppor Subić i izviđači brigade odlaze u rejon Krupe, s. Orasi, Donji Petrovići preko Budimlić Japre. Jedinica  “Vukovi” i 27 boraca 1. bataljona još uvijek su u rejonu Jajca.

Tunjice mjesto forsiranja HV

Tunjice mjesto forsiranja Hrvatske Vojske

Oko 07.00 časova 18.09.1995. godine zamjenik  komandanta 3. bataljona javlja “ U rejon Tunjica upala diverzantska grupa, imamo poginulih i ranjenih .” Tamna noć i izuzetno jaka magla omogućila je neprijatelju da preroni rijeku Unu i upadne u prve rovove, borba je počela. Treći bataljon se dobro organizuje, a iz 2. bataljona odmah upućujemo rezervu kao pojačanje u rejon Tunjica.

Oko 9.30 sati [3]  počinje artiljerijski napad na Novi Grad i Tunjice, sve do “Lignešpera”, tuku i po dubini. Neprijatelj tuče VBR-om, a o artiljerijskim granatama da i ne govorimo, tu kao da nema broja, koriste isprobanu tehniku “Spržena zemlja” . Iz baze UNPROFORA-a  u Dvoru tuku nas žestoko, i oni pomažu Hrvatima. Uzvraćamo iz raspoloživih oruđa. T-12 tuče bazu UNPROFOR-a kao i minobacači 120mm, tučemo iz haubica 122mm,105mm,  PRAG-a, trocijevaca, uzvraćamo vatrom, Dvor gori. Ovakav artiljerijski dvoboj neviđen je, i dalje neprijatelj tuče Novi Grad, Tunjice, Kulu, ali i po dubini traži ciljeve.

Tunjice iznad spomenika gdje je VH doživela poraz.

U Tunjicama neprijatelj je uspostavio mostobran, stisli smo ih, ne mogu pješadijski dalje. Rječicom Žirovnica iz Dvora, spuštaju se čamcima, sada ih kontrolišemo, upali smo im u vezu , slušamo njihove razgovore, oni nas navode na ciljeve, imaju veliki broj poginulih i ranjenih boraca koje teško zbrinjavaju, ali od početnog uspjeha ne odustaju. Nastoje obezbjediti mostobran. Iz OG-10 dolazi potpukovnik Peulić i major Brdar, ništa nam ne treba samo tražimo artiljerijsku municiju da nam se hitno dostavi, sigurni smo u svoje mogućnosti.

Iz Prnjavora nam dovoze granate za minobacače. Dobijamo obavještajne podatke iz kojih saznajemo da je napadnuta linija odbrane od Sanskog Mosta do Dubice.

Borbe u rejonu Tunjica 18. i 19.9.

Borba se vodi cijeli dan. Izuzetno žestoka borba. Na brdu iznad Tunjica, na ključnom objektu za odbranu grada Mešinovac, [4]   u rejonu tt. 242,  neposredne bliske borbe 3.pb sa pomoćnikom komandanta za OBP uz minobacačku podršku, uz ranjavanje komandira 2. pješadijske čete 2.pb.Neprijatelj nije u stanju da nas pomjeri ni koraka nazad, u toku noći 18/19. – 09.95. uvodimo i izviđače i još jednu četu 2. bataljona, tu je i komandant 2. bataljona [5], zamjenik komandanta 3. bataljona, načelnik bezbjednosti,  gdje u borbama gine pomoćnik komandanta 2.pb za OBP, a na ušću r.Sane u Unu, položaj željezničke stanice, je i interventni vod sa zamjenikom komandanta iz 1. bataljona, praktično neprijatelj je u poluokruženju priklješten. Cijelu noć neprijatelj čamcima niz rijeku Žirovnicu nastoji uvesti što veći broj vojnika u borbu, precizno ih tučemo, trpe gubitke, u otvorenom razgovoru preko radio uređaja žale se i traže povlačenje. Tokom noći nema mnogo pješadijske borbe, ali artiljerija radi neprekidno i strahovito tuče Kulu, te kotu 242 i Gavrino Brdo kota 262. Borba ne jenjava a na naš zahtjev nadlijeće naša avijacija i tuče Dvor i Matijeviće. Osjeti se panika u redovima neprijatelja. Rezultati bombardovanja kratko su se pokazali uspješni, nakratko je prestala i artiljerijska vatra.

Po naređenju komandanta brigade NŠ [7],odlazi u komandu OG – 10 po pomoć u ljudstvu i tehnici. General Zec  šalje dva tenka T- 55 i avijaciju kao podršku na mjesto prelaza HV koja dejstvuje u pravcu toka riječice  Žirovica i mjesto forsiranja i proboja linije u Tunjicama. Hrvati su uspjeli pogoditi jedan naš avion (super galeb 4), pilot je uspio katapultirati se i za kratko vrijeme, NŠ pronalazi pored puta pilota, i doveli u našu komandu. Borba je neprekidna već satima, imamo ranjenih koji su uspješno zbrinuti. Komanda hrvatske vojske iz Dvora stalno traži da se pješadijski krene prema Kuli. Očigledno Hrvati nisu u posljednje vrijeme navikli na neuspjeh, ne mogu da shvate da su naišli na tako žestok otpor, da ih tako precizno tučemo artiljerijom, a pješadija se ne povlači, već steže obruč.

Cilj HV nije ostvaren

Iznenađenje, u 18.10 časova naređenje sa lijeve obale Une “Počnite sa povlačenjem, akcija je propala.”

Oko 23.00 časova sve je utišalo, naši borci su ponovo zaposjeli rovove na ogledalu Une. Krvava, krvava borba, žestoko smo se borili dva dana i noć, zaustavili smo ofanzivu neprijatelja, odbranjen je Novi Grad. Stanovništvo je ostalo na svojim ognjištima, a u ovoj borbi, za dva dana, naših 6 boraca je poginulo, 8 teško i 20 lakše ranjeno, 15 boraca razbila je detonacija[1]. Podaci nisu precizni ali ističe se da je oko 20 civila poginulo. Ovo je naš krvavi bilans.

Neprijatelj ostaje neprijatelj, ali mu ponekad moraš odati priznanje, izvanredno su akciju planirali, dobro su počeli, napravili su samo veliku grešku, kao da nisu znali, a dobro su znali da napadaju na 1. Prnjavorsku laku pješadijsku brigadu koja zna da se bori, a ne bježi.

Sutradan, kao da se ništa nije desilo, 20.09.95. godine miran dan, ni jedan ispaljeni metak, sumiramo posljedice. Sa svih strana stižu nam čestitke, pismena od komandanta OG-10 generala Zeca, zahvalnost, svi smatraju da smo odbranili Novi Grad, mnogi smatraju da padom Novog Grada bio bi ugrožen Prijedor i dalje.

Znamo samo da smo učinili sve što smo mogli, dobili smo još jednu bitku, a mjesno stanovništvo vjeruje nam da smo tu da ih zaštitimo, a to smo i dokazali.

Sve je tako mirno, ne možemo da vjerujemo da smo samo prije dva dana tako žestoko ratovali. Uglavnom saniramo posljedice, bataljoni su na liniji odbrane, nastavljaju sa uređenjem rezervnih položaja.

Stanje u zoni odgovornosti brigade

Kod stanovništva odjednom se pojavila uznemirenost, neke porodice se pakuju i napuštaju svoje domove, pokušavamo ih sprječiti , mnoge nismo uspjeli zadržati. Kolone izbjeglica se povećavaju, ništa nam nije jasno. Na ovim prostorima ima dosta jedinica, ali izgleda da ima i dezorganizacije, jer se vide i borci koji su napustili svoje jedinice.

Još veće iznenađenje doživjeli smo 22.09. u 03.05. časova, zove major Sekulić komandant  odbrane grada i kratko saopštava: “Grad je pust. U gradu više nema ni jednog stanovnika, i predjsjedništvo je napustilo grad, radite šta znate.Most je miniran” [6].  Sazvana je komanda načelnik štaba, pomoćnici komandanta, vezisti  donosimo odluku da ojačamo lijevo krilo naše odbrane, izviđače i policiju, koji se spajaju sa policijom Novog Grada na Kuli, a u ranim jutarnjim satima ulaze u Novi Grad “oslobađaju ga”, grad je bio bez i jednog stanovnika. Kasnije pristižu Arkanove jedinice, hapse borce koji bježe sa fronta. Toliko nejasnoća da zdrav razum razum sve to nemože da poveže. Još jednom prnjavorčani spašavaju Novi Grad. Treba zabilježiti da je most preko Sane bio miniran, obezbjeđivao ga je inžinjerski vod naše brigade, komandir Stanoje Radić i samo je trebala još jedna budala da komanduje da se most digne u vazduh i sve ove glubosti bile bi sačinjene.

Ojačana BG izviđača brigade sa PK za moral brigade upućuje se kao ojačanje na pravac s. Sasine – Razboj i po naređenju NŠ po obilasku izvlači grupu u sastav brigade.

Za sve ovo vrijeme “oslobađanja” Novog Grada nismo čuli a ni vidjeli neprijateljskog vojnika, ako je trebalo predati neprijatelju Novi Grad, onda je napravljena greška. Nije trebalo dovoditi Prnjavorsku brigadu na ove prostore. Neka se neko stidi za sve postuke koje je učinio svom narodu.

Dani na novigradskom ratištu prolaze mirno, Hrvati su se smirili, ne ispale ni jedan metak prema desnoj obali Une. Mi obavljamo svakodnevne aktivnosti, još bolje smo se utvrdili. Izradili smo i rezervne položaje, za sada smo još spremniji da dočekamo neprijatelja. Moral boraca što je izuzetno bitno, na visokom je nivou, svjesni smo svjojih mogućnosti.

Politička situacija je totalno nezadovoljavajuća, ništa nam nije jasno, imamo dovoljno snaga, ali nismo najbolje organizovani. Pao je Sanski Most. Jasno nam je da možemo izgubiti rob, može i linija pasti, ali da gradovi se tako gube ništa nam nije jasno.

Naša brigada je kompletna. Mali broj boraca pušteno na odmor, očekujemo potpisivanje primirja, treba rat privoditi kraju, iscrpljeni smo u svakom pogledu, borci su umorni, materijalni rezervi više nema, sve teže obezbjeđujemo normalan rad brigade.

Dobijamo dosta obavještajnih podataka, Muslimani i Hrvati nisu zadovoljni ostvarenim, žele mnogo više, pa se tako i pripremaju. Posjećuje nas general Kelečević 18.10.95. godine. Upoznali smo ga sa stanjem u brigadi kao i na liniji odbrane, zadovoljan je.

Završetak u zoni Novog Grada

Već 21.10.95. godine dobili smo naređenje 1. KK koje glasi: “Brigadu izvući iz dosadašnje zone borbenih dejstava u rejon Lomovita – Omarska – Kozarac. Brigada će biti u ulozi interventne rezerve OG-10 za intervenciju na ugroženim pravcima. Zonu odgovornosti 1. Prnjavorske lake pbr. Posjesti će  bataljon 11. pbr. Kozarska Dubica, koji se izvlači iz rejona Krepšića zaposjedanja položaja 25.10.95. godine

Ovo naređenje nije nas oduševilo. Uradili smo velik dio posla da formiramo čvrstu  i organizovanu odbranu, mjesno stanovništvo nas je prihvatilo, stekli smo povjerenje naroda novigradskog kraja. Najmanje smo željeli da budemo u rezervi, to je sigurno i najteži zadatak. Pribojavamo se mogućnosti razbijanja jedinice, jer na intervenciju sigurno neće ići kompletna brigada već čete ili bataljon.

Komandovanje, snabdijevanje i kontrola jedinica sada je otežana.

Na novogradskom ratištu proveli smo dva i po mjeseca, u borbama smo imali velikih gubitaka. 35 lakše ranjenih, 7 teže ranjenih i 6 poginulih pripadnika brigade.[2]

Naređenje smo ispoštovali i brigada je 27.10.95. godine napustila novogradsko ratište, razmješteni smo u širem rejonu Omarske.

 

GLAS BORCA U 2. BATALJONU

U 3. BATALJONU

[1] Isto str, 62

[2] Borbeni put Prve prnjavorske lake pješadijske brigade 1991-1995. iz 1997. godine. str.57-63

[4] Borbe na objektu Mešinovac, opisao je pomoćnik komandanta 3. pješadijskog bataljona stariji vodnik Miroslav Vojvodić u svojim memoarima iz 2020. godine.

[5] Sjećanje komandanta 2. pješadiskog bataljona ppor Ranka Popovića- Pop,  na prijem zadatka od komandanta prnjavorske brigade i njegova odlučnost da po svaku cijenu odbrani Novi Grad: „Po pozivu komandanta da je neprijatelj probio liniju u rejonu s. Tunjice kod 3. bataljoina i naređenju koje je glasilo ovako „Pope povedi jednu četu, povedi dvije čete, uzmi sve što imaš od vojske  na kamione i dođi do komandnog mjesta, tu ćeš dobiti zadatak“.

Vrlo brzo smo bili kod komande gdje je komandant ppuk Vlado Živković meni izdao naređenje koje je glasio  doslovno ovako: “ Pope tu i tu je probilo liniju ima žrtava civila i naših iz 3. bataljona. Neprijatelj želi da se domogne Kule. Zatvori to, blokiraj i zaustavi napad kako znaš i umiješ, odvje se brane naše kuće. Ako to  ne uspjete bolje se poubijate sami nego da vas oni mrcvare. Pope je li ti jasno sve. Rekao sam da komandante. Rekao mi je vojničkim riječnikom :“Na izvršenje, a ja njemu razumijem komandante. Ostalo je sve poznato manje više“

[6] poziv je primio dežurni u komandi, načelnik štaba i vezom naređuje da se na most uputi raspoloživi brigadni izviđači i vojna policija.

[7], Prema zapažanju načelnika štaba koji na novogradsko ratište dolazi 18.9.1995. u prijepodnevnim satima. Nakon odmora, gdje 6.9. 1995. godine, konačno, predaju položaje dijelova 2.pb na Nikolinom brdu na Podsijelovu jedinicama Vučijačke brigade. 10.9.1995. godine počinje velika ofanziva Armije BiH i ti položaji padaju.

Dolaskom u s.Buljuk, blizu Novog Grada, pod udarima zaprečne vatre artiljerije, u brigadnu sanitetsku prihvatnicu, gdje načelnik saniteta obrađuje poginulog borca, i kaže:“ Pogledaj nigde nema ogrebotine“. Bio je to pomoćnik komandanta 2.pb za OBP. Zatim nastavljam put i u rejonu Kule  zatičem zamjenika komandanta 1.pb sa interventnim vodom. Poslije kratke situacije odlazim na KM brigade, gdje nakon upoznavanja situacije, jer nisam bio dugo na KM, komandant mi naređuje da odmah idem u komanadu OG kod generala Zeca i tražim pomoć.

[3] U prvom ešalonu Hrvatske vojske bile Prva gardijska brigada „Tigrovi“, Druga gardijska brigada „Gromovi“, 57. i 17 domobranska pukovnija, u drugom ešalonu Sedma gardijska „Pume“ i Četvrta Gardijska „Pauci“, a u širem području Siska u pripravnosti su bile sve rezervne jedinice.

Iz pravca Bosanske Krupe i Petrovca napad su izvršile 505, 511. i 517. brigada Petog korpusa tzv. Armije BiH.

Diverzantska jedinica regularne Hrvatske vojske je uoči 18. 9.1995. godine prešla preko Une u ovo naselje i potpomognuta artiljerijom s druge strane rijeke i ujutro zaposjela saobraćajnicu. Živote su izgubili civili koji su se tu zatekli, nesvjesni šta se događa. http://www.srna.rs/novosti1/826861/u-septembru-se-una-zavije-u-tugu.htm

Operacija Una jedina je operacija HV-a tijekom 1995. koja nije završila pobjedom hrvatskih snaga. Odvijala se od 18. rujna do 19. rujna 1995., svega 1 dan. U operaciji “Una” se hrvatska vojska suočila s organiziranim i vrlo odlučnim otporom snaga bosanskih Srba, te je zbog objektivnog neuspjeha da se probije neprijateljsku obranu i zbog znatnih hrvatskih žrtava, neki ubrajaju među najtragičnije vojne akcija HV-a: riječ je zapravo o prvom ozbiljnom uspjehu srpskih snaga u borbama protiv HV-a nakon 1992. godine. https://hr.wikipedia.org/wiki/Operacija_Una#Pogre%C5%A1ne_pretpostavke

Veliki gubici u ljudstvu HV, čak 8 viših starješina HV poginula u rejonu tunjica, uništena znatna oklopna borbena i neborbena vozila koja su bila spremna za nastavak operacije.

HV ispalila preko 18000 komada raznih minskoeksplozivnih sredstava u rejonu Novigrada.

karta RKNS13.8.1995

RKNS13-17.9.95

KAKO JE PROPALA OPERACIJA UNA 95: Neprobojni srpski bedem na Uni i Savi

Operacija Una je bio naziv vojne operacije u kojoj je Hrvatska vojska sa teritorije Republike Hrvatske napala 4 zapadnokrajiške opštine Republike Srpske (Novi Grad, Kostajnica, Kozarska Dubica, Gradiška). Cilj akcije je bio zauzimanje Prijedora i okupacija cele teritorije istočno od puta Gradiška – Prijedor. Operacija je počela 18. septembra 1995. a završila se već idućeg dana (19. septembra) teškim porazom Hrvatske vojske.

Procenjuje se kako je u operaciji „Una-95” bilo angažovano 1.500 hrvatskih vojnika iz sastava gardijskih brigada i još toliko iz tri domobranske pukovnije. Ne znajući da se srpska vojska konsolidovala i da ih je spremno čekala, u Hrvatskoj je doneta pre svega politička a ne vojna odluka o napadu na četiri zapadnokrajiške opštine u RS.

Gotovost za početak napada bila je u 10 časova 18. septembra 1995. godine. Snage predviđene za napad imale su na raspolaganju desetak sati tokom kojih su trebale izraditi sva potrebna borbena dokumenta i pripremiti jedinice za nasilan prelazak reka.

Najveći zločin brigada „Tigrovi“ napravila je prvog dana operacije u naselju Tunjice kod Novog Grada, na putu Novi Grad-Srpska Kostajnica. Tu su ubili 23 civila srpske nacio-
nalnosti.

Veliki problem odbrani VRS činila je artiljerijska vatra HV, samo na područje Kozarske Dubice palo je približno 3000 granata, a na Novi Grad tada je palo oko 2000 granata. Hrvatska artiljerija gađala je i kolonu izbeglica na magistralnom putu Novi Grad-Prijedor kod sela Svodna.

Prelazak hrvatskih jedinica preko Une odvijao se u vrlo nepovoljnim uslovima kad je reč o prirodnoj prepreci kao što je reka. Mostobran preko Une hrvatske jedinice su radile pri brzini reke od 4 m/s što je vrlo rizično, nekoliko čamaca se prevrnulo, ali uprkos tome i 1. i 2. Gardijska brigada uspele su ući u Kozarsku Dubicu i Novi Grad zauzimajući delove naselja. Za prelaz preko Une bili su spremni i hrvatski tenkovi. Međutim, s druge strane Une dočekala ih je dobro ukopana srpska vojska koja je po snagama HV počela dejstvovati iz sveg naoružanja. Mostobran nije bio kvalitetno uspostavljen u takvim uslovima rečnog toka, nije bilo dovoljno snaga da se slomi takav srpski otpor.

Dan posle početka operacije 19. septembra 1995. godine, donesena je naredba o prekidu operacije i to ne zbog američkih pretnji kako se nakon toga pričalo, već zbog promašenih odluka i krivih obaveštajnih procena o stanju u srpskoj vojsci. Posle neuspele operacije, pričalo se, da je jedan deo hrvatskih snaga stradao pri samom povlačenju. Operacija „Una-95“ završava se u kasnim poslepodnevnim satima 19. septembra 1995. godine, porazom hrvatskih snaga. Zbog velikih žrtava ova operacija smatra se jednom od najtragičnijih akcija HV, a hrvatska javnost još ne zna potpunu istinu o tome zbog čega je, prema službenim podacima, stradalo 49 pripadnika HV, a prema neslužbenim između 60 i 80.

Prema podacima protivoklopnjaci prnjavorske brigade uništili su 4-5 oklopnih borbenih sredstava HV na lijevoj obali r. Une.

Borbe oko formiranja mostobrana 1.gardijske brigade HV u Novom Gradu , i  njegovog uništenja. strana 284.

 

 

[4] Borbe na objektu Mešinovac Na novogradskom ratištu

Ušli smo do samog ruba Mešinovca. Tu smo naišli na protivničke vojnike. Tada smo otvorili vatru po njima. Ja sam krenuo još dalјe protivnik zbog pucnjave nije čuo moje korake. Prišao sam protivničkim vojnicima na desetak metara da bih vidio sve njihove položaje. Odjednom je pucnjava utihnula samo se čulo punjenje šanžera mecima. Tog momenta nisam smio napraviti ni jedan pokret da me ne bi protivnici primijetili. Molio sam boga samo da neko zapuca pa da se mogu povući nazad. Sekunde su u tom momentu bile vječnost. Kada je ponovo počela pucnjava ja sam se izvukao nazad. Uzeo sam radio stanicu i obavijestio komandu o svojoj poziciji da nas ne bi tukli artilјerijom. Od komandira minobacača tražio da tuče unaprijed određeni cilј po šiframa. On mi je rekao da smo mi tu na tom cilјu. Čovječe tuci nas je malo a njih je puno više. Doletjela je minobacačka granata i pogodila tačno tamo gdje sam se sreo sa protivničkim vojnicima, a to je dvadesetak metara dalјe od nas. Poslije tog pogotka krenuli smo dalјe naprijed i presjekli njihovu polukružnu odbranu.

Prilikom okršaja kada smo razbili protivničku odbranu Jedan od naših vojnika je pao pogođen metkom u glavu. Kada smo mu prišli vidio sam da je to onaj mladi vojnik koji je prokomentarisao „zar zadnji dan rata moram poginuti“. Davao je znake života pa smo ga brzo transportovali do saniteta. Stigao je do Banjaluke ali je brzo podlegao ranama. I danas nosim teret na duši što ga nisam vratio da ne ide zamnom u akciju, tim više što sam ga poznavao kao malog.  Kada smo se ubacili u protivničke redove na poziciju iz koje nas nisu mogli otjerati dok ne priđu na dvadesetak metara do nas. Oficir bezbjednosti naše brigade mi je reka. „Čovječe jesi ti prodoran u napadu“. Moramo otjerati  protivnika sa Mešinovca u Hrvatsku a to ne možemo bez odlučnosti. Tu odlučnost moramo prvenstveno pokazati protivniku. Dvojica mještana koja su bila sa mnom rekli su mi „mi smo se na ovom brdu igrali kao djeca i znamo svaku stopu a ti se bolјe snalaziš od nas“. Meni Bog preko anđela čuvara govori šta da radim. I ovom prilikom sam pokazao da za mene nije bilo da se nešto ne može uraditi. Sve se može uraditi samo uz Božiju pomoć. Zbog moje hrabrosti i odlučnosti da budem na usluzi svome narodu Bog mi je velikodušno pomagao. Oficir bezbjednosti sa dva policajca da bi se što prije izvukli iz nastale pozicije rekli su da moraju da idu na neke druge zadatke i odoše. Protivnik je bio tako blizu da su čuli svaku riječ mog razgovora na radio stanici sa komandom batalјona. Na moje traženje pojačanja oni su pojačali pritisak na nas. Rekao sam borcima da simuliramo dolazak pojačanja. Pozvao sam minobacače da tuku plotunom na petnaest metara pored nas po protivniku a ja sam povikao evo pojačanja sada ćemo da ih otjeramo odavde. Otvorili smo snažnu pješadijsku vatru. Tako smo umirili protivnika. Nakon pola sata stiglo nam je pojačanje.

Komandir čete drugog batalјona koji je bio rodom iz Ravnica opština Novi Grad doveo je grupu vojnika do nas. Sa pun ambicija pokušao ja da napravi snažan pritisak na protivnika. Ispalili su tromblonske mine otvorili pješadijsku vatru ja sam tražio podršku minobacača. U momentu kada je doletjela minobacačka granata komandir čete se zaletio i bacio bombu. Jedan veliki geler ga pogađa u prsa, on je pao uz povik pogibo. Ne boj se kad možeš da pričaš preživjećeš. Geler ga je pogodio u prsa napravio ranu tako da su se vidjela pluća. Previli smo mu ranu i dvojica vojnika su ga odnijeli sa bojišta. Poslije mi je pričao da je svo vrijeme do Banjaluke prepjevao da štoviše krvi izbaci iz pluća. Protivnik je snažnom artilјerijskom vatrom granatirao Londže, Tunjice i Polјavnice, a mi smo bili u artilјerijskom zvonu.

Protivnik je po svaku cijenu htio preko Londži da zauzme Kulu i  želјezničku stanicu Novi Grad. Granatama pretuče sve objekte u Londžama a onda pokrene pješadiju na Londže. Ja sam sa svoje pozicije vidio svaki njihov pokret, i navodio minobacačku vatru po njima. Tom prilikom su trpili velike gubitke i odustajali od napada. U tim pokušajima da krenu u napad protivnik je izgubio nekoliko oficira i veliki broj vojnika. Sve se ovo događalo u intervalima  u razmaku sat do dva. Poslije snažnog granatiranja Londži pokretana je pješadija koju smo preciznim granatiranjem neutralisali u samom polasku. To se ponavlјalo osamnaestog i devetnaestog septembra po danu. Noć između ova dva dana je bila mirna, ali je bila veoma duga. Poslije pola noći je zahladilo.

Ozren 1995.

Stanje u zoni odgovornosti brigade

Na Podsjelovu svakodnevne borbe, muslimani tuku liniju odbrane brigade artiljerijom, a sa manjim grupama pokušavaju prodor kroz našu odbranu. Brigada je dobro opterećena. Jedan broj naših boraca nalazi se na oraškom ratištu, zbog toga ne puštamo borce na odmor sa Ozrena. Po naredbi komandanta brigade Vlade, bataljoni su dužni da izdvoje jedan broj boraca najmanje jačine voda u rezervu. Na Podsjalovu imamo samo 20 policajaca u brigadnoj rezervi. Rezervne jedinice su formirale 1. i 3. bataljon, a 2. bataljon nije formirao bataljonsku rezervu, iako je dobio naređenje da je obavezan formirati bataljonsku rezervu.

Izvršeno je unutrašnje pregrupisavanje  jedinica brigade:

Rejoni odbrane 2. i 1. pb na vijencu Podsijelova

l/o Šujanac tt.715 – k. 726 Humka – put za s. Tunjik /isklj.) posjeda 2.pb , 1. pb posjeda k. 702 – k- 706 – s. Lukići – k. 551 (isklj.), a 3. pb zauzima položaje na k.551 – Vis – i 6 rovova PJP MUP_a CJB Doboj

 

Rejon odbrane 3.pb

Napad neprijatelja 27.5.1995. godine

Svakodnevno vodimo borbu slabijeg intenziteta i kao grom iz vedra neba strahovit napad muslimana 27.5.1996. godine u 03,40 časova. Muslimani su uspjeli da probiju liniju u rejonu kote  Hunke iz Stjepanskog potoka, jurišem na rovove  2. bataljona a zatim žestoka borba, linija je probijena, a muslimani kroz otvoreni prolaz napadaju sa leđa na kotu  726 i 702.[1] U momentu napada mnogi borci su spavali, što je i logično, iznenadni napad dobro je organizovan, prihvaćena je borba, mnogo ranjenih i poginulih na obe strane, ali muslimani bezglavo napadaju.[2]

Pripadnici 2.lpb na Ozrenu

Ovaj napad nismo izdržali, počelo je povlačenje 1. i 2. bataljona na rezervni položaj, 3. bataljon se organizovano i dobro brani. Prvi utisci su stravični, imamo i prve izvještaje. U 1. bataljonu se 12 boraca vodi kao nestalo, a u 2. bataljonu 39 boraca je nestalo, ne zna se za njihovu sudbinu. Izgubili smo dosta tehnike i to 2 trocijevca, 2 BaT, 4 MB 60 mm, 1 broving 12/7 mm, tri RUP 12, 12 telefona, 1 centrala i 1 TAM 4500.[3] U toku dana uspostavljena je nova linija odbrane. Nismo izgubili mnogo prostora. Linija odbrane pomjerena je od 200 do 400 metara, ali smo u taktičkom pogledu sada u znatno lošijoj poziciji. Najveći problem nam predstavlja veza sa trećim bataljonom, jer je presječena komunikacija na tt 685, a to znači da je odsječen naš treći bataljon, PJP, srbačka i 4. ozrenska brigada. Jedini put za Vozuću je preko s.Malčića. Borbe se nastavljaju i drugi dan. Teško je ranjen zamjenik komandanta 2. bataljona Vrhovac Dragan. Muslimani sada žestoko napadaju sa kote 706 a prema koti 685. Pravac napada im je 1. bataljon koji se dobro i organizovano brani, nažalost, i danas smo imali gubitaka. Šest boraca 1. bataljona je poginulo, a 10 ih je ranjeno. Za sada se dobro branimo na pravcu 1. i 3. bataljona, 2. bataljon je razbijen i sporo se organizuje, srećom muslimani ne napadaju na pravcu Čevaljuše gdje je razmješten 2. bataljon.

Pripadnici 1.lpb na Ozrenu

U Prnjavoru komanda brigade je opsjednuta porodicama, traže izvještaje o poginulim i nestalim borcima, izvještaje sa Ozrena ne dostavljamo, jer očekujemo da će neki od boraca koji se vode kao nestali uspjeti da se izvuku.

Žestoke borbe, ali pomjeranja linije odbrane nema, utrošene su velike količine municije, utrošili smo gotovo svu rezervu koju smo imali u Prnjavoru, neophodna nam je artiljerijska municija.

Za posljednja tri dana imamo zvanične izvještaje, pretrpjeli smo teške gubitke, imamo 9 poginulih boraca, 54 borca su ranjena, a 49 boraca vode se kao nestali. Među nestalim borcima ima i veći broj poginulih, koje su saborci vidjeli, ali nisu ih mogli izvući u žestini borbenih dejstava.

Uspjeli smo konsolidovati liniju odbrane, ukopavamo se a i dalje trpimo jaku neprijateljsku vatru. U pomoć nam je došlo 78 boraca srbačke brigade i vojna policija TG Ozren.

Minobacači 1.lpb na Ozrenu

U Tumarama 1.6.1995. godine referisanje komandanata a koje vodi general Kelečević i koji ističe „Ova ofanziva muslimana imala je radikalan cilj – presijecanje Ozrena i dovođenje u okruženje tri brigade. Muslimani su u ovu ofanzivu uključili sve raspoložive snage uvodeći i svoje specijalne jedinice koje su bile na Vlašiću kao i oko 300 plaćenika iz arapskih zemalja, snage sa Gračanice prebačene su na ozrensko ratište. Korpus nema ni jednog borca u rezervi.“. Za našu brigadu ističe da ni jedna jedinica ne bi izdržala to što smo mi izdržali, citiram: „Glavu gore, niste poraženi, prnjavorsku brigadu i dalje smatramo herojskom brigadom“.

Znamo da muslimani neće stati, a ni teoretskih mogućnosti nemamo da dobijemo pojačanje u ljudstvu, prema riječima generala Kalečevića. Maksimalno se organizujemo, muslimani i dalje dovode svježe snage jer su i oni pretrpjeli velike gubitke, a 2.6.1995. godine žestoko napadaju gostovićki bataljon u 05,00 časova. Naš desnokrilni, gostovićani se izvanredno bore i odbijaju napad. U 09,20 časova napad na kotu 551 i naš treći bataljon. Ovom napadu uslijedila je artiljerijska priprema a posebno precizno je tukao tenk iz rejona Šuplje bukve, parao je rovove a mi nemamo s čim da ga uništimo. Muslimani prilaze našim rovovima, bombama i pješadijskom vatrom zaustavljeni su, borba traje oko 2 sata, pratimo rad komandanta Blagojevića koji je izuzetno vodio ovu borbu, borci se dobro drže, pridodata jedinica srbačke brigade izvanredna je. Imamo ranjenih boraca. Pogođena je i praga, nišandžija je poginuo. Muslimani se povlače, kraće primirje i u 13,15 časova uslijedio je ponovni napad na treći bataljon, nesmanjenom žestinom napadaju uz artiljerijsku podršku. Borba traje do večernjih sati, a zatim zatišje. U žestokim borbama izgubili smo 8 boraca, jedan borac je poginuo. Posljednih nekoliko dana imali smo žestoke okršaje, izbačen je veći broj boraca iz stroja, ali nismo mogli dobiti jedinicu koja bi nam pomogla u ovim borbama. Dobili smo pomoć od jedinica sa Ozrena koje su izdvojile hrabre borce. U pomoć su nam pritekli, prije svih, srpčani sa komandantom puk. Suvajcem, vojna policija TG, „Đurina policija“, 2 ozrenska, „Rusakovi“, „Cigini“, „Bekšini“, 4. ozrenska. „Motajički bataljon“ ima sopstvenih problema na Vučijoj planini, ali dolaze nam 42 borca Motajičkog bataljona. Ova pomoć, ova saradnja i svi borci koji su nam pritekli u pomoć, ne smiju se zaboraviti.

Teške i iscrpljujuće borbe, a možemo konstatovati da moral boraca u ovom momentu zadovoljava, 3. bataljon poslije uspješnih borbi dobio je još jednu sigurnost i najstabilniji je u ovom momentu, u 1. bataljonu 1. četa umorna je poslije napornih borbi, 2. bataljon još nije stabilizovan, a to se osjeti i kod boraca. Bezbjednosna situacija je povoljnija jer smo dobili municije preko TG Ozren, količine su skromne jer u ovako žestokim borbama potrošnja je velika. Svakodnevne borbe iscrpljuju brigadu, gotovo da nemamo smjene, nakon 25 do 30 dana provedenih na Ozrenu šaljemo borce na odmor 2 do 3 dana da se okupaju, malo odmore i osvježe i – ponovo na Ozren. Prvi i treći bataljon solidno su stabilizovani, u 2. bataljonu dosta organizacionih problema. Komanda nikako da se stabilizuje. Svojom naredbom 14.6.1995. godine, k-dant brigade izvršio je organizacione promjene komande 2. bataljona. Na dužnost komandanta 2. bataljona postavljen je potporučnik Popović Ranko, a njegov zamjenik je zast. Subić Tomislav. Na dužnost pomoćnika komandanta za moral postavljen je vodnik Radošević Obrad. Dotadašnji komandant 2. bataljona Kuzmanović Milorad postavlja se na dužnost referent operativnih poslova u komandi brigadi.

U organizacionom pogledu, najveći problemi javljaju se na spojevima jedinica. Sa gostovićkim bataljonom u širem rejonu Nikolinog Brda, nikako da se ostvari fizička veza, tako 17.6.1995. godine komandant Vlado sa izviđačima i vojnom policijom lpbr u obezbjeđenju te komandanta gostovićkog bataljona, kapetanom Lazić Mirkom i njegovim pomoćnikom za obavještajno-bezbjednosne poslove, idu na komandantsko izviđanje. Nedovoljno upoznat ili prevaren kada je u pitanju raspored za obavještano-.bezbjedonosne.poslove krenuli su prema rovu „12“ svoga bataljona, iz tog pravca otvorena je vatra i dva čelna čovjeka gostovićkog bataljona poginula su. Naš desnokrilni susjed ima dosta problema oko organizacije odbrane, a mi im malo možemo pomoći jer nemamo dovoljno boraca, tako da je ostao prilično veliki međuprostor sa gostovićkim bataljonom. U ovom momentu najnepovoljnija situacija za brigadu je rejon Čevaljuše i Nikolinog Brda.

Zbog izuzetno teške i složene situacije, a pogotovo kada je u pitanju moral boraca, pomoćnik komandanta za moral ppor Mitrić Boro dostavlja vanredni izvještaj 1. KK i TG Ozren. Kraći izvod izvještaja: brigada je vodila izuzetno teške borbe za posljednjih mjesec dana, uspjeli smo zaustaviti neprijateljsku ofanzivu, nažalost pretrpjeli smo velike gubitke. Za 40 dana na ozrenskom i oraškom ratištu, gubici su sljedeći: 14 poginulih boraca, 48 nestalih i 130 lakše i teže ranjenih boraca. Ukupno 192 borca izbačena su iz stroja brigade, a to je za nas nenadoknadiv gubitak, a pogotovo ako se zna da je dobar dio ovih boraca bio na komandnim mjestima u jedinicama.

Borački sastav brigade je umoran, a osjeća se i nesigurnost zbog slabe pomoći sa strane (izuzev pomoći srbačke brigade), dobija se utisak da smo prepušteni sami sebi. Više puta upućivali smo zahtjev za pomoć u ljudstvu, do danas nismo dobili ni jednog vojnika.

Zahtjev se svodi da je neophodno brigadu konsolidovati i referisanje na novo ratište prema potrebama VRS.

Dana 22.6.1995. godine k-dant OG Doboj puk. Arsić saziva referisanje u Tumarama, komandant vlado je bolestan, ima težu upalu pluća i leži u Prnjavoru. Na referisanje odlazi načelnik brigade Tomić Srđan i moralista ppor Mitrić Borko. Komandant Arsić upoznao je prisutne sa opštim stanjem na ozrenskom ratištu, a zatim sa sadržajem telegrama koji je upućen od strane 4. ozrenske brigade, srbačke brigade i bataljona PJP komandi TG Ozren, komandi OG Doboj, k-di 1. KK i vrhovnom štabu VRS, a komandant PJP Blagojević Jefto uputio je telegram i Ministarstvu unutrašnjih poslova. Telegram upućen na pretpostavljene komande nismo dobili, ali je puk Arsić iznio sadržaj telegrama koji nas optužuje za izdaju, dezerterstvo, dezorganizaciju i javašluk.[4]

Mnogo uvredljivih riječi upućeno je na račun naše brigade. Na optužbe puk. Arsić odgovorio je i rekao da cijeni našu brigadu više od onih koji je optužuju. Puk. Suvajac, k-dant srbačke brigade se povukao i svoju izjavu demantovao.

Ocjenu, koju su dale nama susjedne jedinice, nismo mogli prihvatiti te svojim aktom, str.povr.br. 06-910/95 od 21.6.1995. godine upoznali smo k-du 1. KK i TG Ozren. Stanje u brigadi po našoj ocjeni je veoma teško, jer smo svakodnevno u borbama a izgubili smo veliki broj boraca, nismo prepustili da nas nosi stihija, već neprekidno radimo na stabilizaciji brigade. Zaustavili smo jaku ofanzivu neprijatelja, nismo imali masovnu pojavu dezerterstva, izuzev pojedinačnih slučajeva kod psihički rastresenih osoba, stanje se postepeno stabilizuje i nije nam jasno odakle pravo nepozvanim oficirima da konstantuju da u brigadi vlada rasulo. U ovim teškim trenucima za brigadu, kao i VRS, ovako niski udarci sigurno nam neće koristiti.

Po naređenju komandanta1. KK u brigadu dolaze p.puk. Gajić Dragiša, p.puk. Đoković Novak i KIK Miljković Mile, kako bi sagledali stanje u brigadi. Izlaganjem komandanta1. lpbr prihvaćeno je, a pomenute starješine postavljaju pitanje: Zašto su starješine jedinica koje brane Ozren, pisale protiv prnjavorske brigade? Naš zaključak sa referisanja bio je: u slučaju pada Vozućeunaprijed treba pronaći krivca, a taj krivac trebala je biti prnjavorska brigada, trebalo je naći opravdanje o eventualnom povlačenju jedinica sa juga ozrenskog ratišta. Muslimani znaju da imamo dosta problema, svakodnevno nas granatiraju i sa manjim grupama pokušavaju napade, najčešće u rejonu Nikolinog Brda, sve ove napade uspješno odbijamo.

Imamo dosta poteškoća, svjesni smo, sve probleme nastojimo rješiti i prevazići, o svemu je upoznata i ptrepostavljena komanda, tim povodom general Talić lično nam se obratio teleksom.

Komanda 1. Krajiškog korpusa Str.pov.br. 231-1-95 od 25.6.1995. godine

Borcima i starješinama prnjavorske brigade,                                                                            Koristimo priliku da vam se lično obratim poslije dva pisma koje ste uputili komandi Korpusa.Prije svega, izvinjavam se što vas nisam obišao u vašoj i mojoj nevolji koja nas je zadesila u borbi za slobodu našeg srpskog naroda. Nadam se da ćete mi oprostiti u razumjeti moje obaveze.                                                                                                                                                U borce prnjavorske brigade vjerujem i vjerovaću dok ja lično postojim i dok postoji i jedan borac u vašoj brigadi. Vjerujem da ćete i sadašnje, sasvim sigurno, trenutne poteškoće savladati i da nećete dozvoliti da se sa vama porede neki koji niti su bili, niti su sada, niti će biti ravni borcima kao što su junaci prnjavorske brigade.

U ove četiri pune godine, borci brigade su pokazali odlučnost, junaštvo, organizovanost i nadasve patriotizam na svim borbenim zadacima pokazali kako se bori za srpsku zemlju, za slobodu srpskog naroda.

Malo je jedinica u 1. KK koje se mogu porediti i pohvaliti sa rezultatima postignutim u borbi i sa ratnim putem od Brčkog do Knina i od Slavonije do Ozrena i taj put je toliko svijetao i čist, da nam svima može služiti za ponos, a sve optužbe na vaš račun neću prihvatiti ni od koga, jer su tendenciozne i netačne.

Znam da najbolji najteže podnose greške i gubitke, vi to ipak morate brže, glavu gore, mislite na nove pobjede, neka vas prati sreća i junaštvo i neka vam je Bog na pomoći.

Pozdrav borcima i komandnom kadru, želim uspjeh do konačne pobjede!

KOMANDANT, general-potpukovnik Momir Talić, s.r.

Hvala generalu, on je kompetentan da da ocjenu brigade, generalovo povjerenje sigurno nećemo iznevjeriti.

Na Podsjelovu svakodnevne borbe, predaha nema, neprijatelj gotovo 24 časa granatira našu liniju odbrane, a i po dubini traži ciljeve. Svakodnevno imamo ranjenih boraca i pored brojnih problema oko organizacije odbrane uspjeli smo stabilizovati liniju odbrane. Najveći problemi su popuna brigade, manji broj novo mobilisanih boraca kvalitetom ne zadovoljava naše potrebe, teško nam je organizovati odmor boraca, svako puštanje na odmor je rizično, jer se umanjuje borbena gotovost jedinica. Prvi i treći bataljon solidno su organizovani i osjeti se dobar rad u komandi bataljona. Drugi bataljon vraća samopouzdanje, a mladi komandant ppor Popović Ranko postepeno se uvodi u posao i sigurno je da će biti dobar komandant. Pored mnogobrojnih problema koje rješavamo u hodu i prijatni trenuci za brigadu. Danas je 28.6.1995. godine, krsna slava VRS – Vidovdan, a mi smo na svečanosti u Bijeljini primili ratnu zastavu. Zastavu je primio ppor Sančanin Bogoljub, zamjenik komandanta 3. bataljon.

Ponovo konstatujemo neprekidne borbe, neprijatelj tuče artiljerijom, a sa manjim grupama kreće u napad. Rad izviđačkih grupa je neprekidan, od krajnjeg cilja muslimani ne odustaju. Obavještajni organ OG Doboj nas obavještava da se u  Zavidovićima pripremaju jedinice koje će učestvovati u b/d na Podsjelovu.

Oko 08,00 časova, 4.7.1995. godine u obilazak brigade dolazi general Kelečević. Zajedničko referisanje sa komandom brigade. Komandant Vlado u iscrpnom izlaganju, koje je trajalo oko dva i po časa, do detalja upoznaje generala o stanju u brigadi, kao i zadacima koje momentalno izvršavamo. Očigledno je general zadovoljan izloženim, a zatim se obratio komandi brigade da nas upozna sa stanjem: „U 1. korpusu takođe ima dosta problema, snage oko tri brigade su van zone odgovornosti korpusa, tako da nema teoretske mogućnosti ojačati jedinice na ozrenskom ratištu, koje zasigurno imaju dosta problema. Sarajevska ofanziva je teška, ali dobojska  bi mogla biti još teža. Rat će se sigurno riješiti na prostorima 1. KK. Vaša brigada je jedna od najboljih, najstabilnijih i najopremljenijih brigada. Malo je jedinica da poslije toliko gubitaka ostanu stabilne. Svima nam najteže pada što imate 48 boraca koji se vode kao nestali, za sada ništa ne možemo učiniti.“ Iz ovakvog izlaganja generala Kelečevića, došli smo do saznanja da se jedino možemo pouzdati u vlastite snage, te da se moramo maksimalno angažovati kako bi sačuvali borce i prostor koji nam je povjeren.

Poslije referisanja, general je obišao položaje 1. bataljona, razgovarao sa borcima i na kraju dao povoljne ocjene o stanju u brigadi. Za ne povjerovati je kako su muslimani svakodnevno aktivni, tuku nas artiljerijom, pješadijskom vatrom, izviđačke grupe su im aktivne, sve je to smišljeno da nas maksimalno iscrpe i psihički i fizički. Primjećujemo veliki broj vojnika koji dolaze u širi rejon Podsjelova u kolonama, očigledno je pripremaju se za ofanzivna dejstva. Naši rovovi su solidno popunjeni ali nemamo ni jednog borca u rezervi. Najslabije tačke su nam na spojevima na lijevom krilu sa PJP a na desnom krilu sa gostovićkim bataljonom. U ovom momentu, 7.7.1995. godine sa pridodatim nam jedinicama (pragisti, tenkisti, innjižerci i izviđačka četa OG 9) na Podsjelovu se nalazi 950 boraca. Da bi mogli obezbijediti bataljonsku i brigadnu rezervu i koliko-toliko solidan odmor, trebalo bi nam još oko 200 boraca. Da dobijemo pojačanje u ovom momentu, to je gotovo nemoguće jer nema ni jedne slobodne jedinice u OG i 9 1. KK iako smo dobili usmeno obećanje generala Kelečevića i generala Arsića da ćemo ubrzo dobiti pojačanje. Obavještajni podaci koje dobijamo od OG 9 ni najmanje nisu ohrabrujući, svi su nagovještaja da se muslimani spremaju za novu ofanzivu, dovode nove snage, a pretpostavlja se da imaju i mudžahedine, koje koriste samo za ofanzivna dejstva. Naši izviđači takođe potvrđuju brojnost neprijateljskih vojnika.

Na liniji odbrane naše snage su u punoj pripravnosti, jer podaci koje imamo nagovještavaju siguran napad na pravcu naše brigade. Izvršili smo i procjenu, očekujemo napad na 1. i 3. bataljon, pravac kota 685 i Krčevine. Izvršili smo popunu municijom, obavili smo sve pripreme, zabrinjava nas jer nemamo rezervi osim voda izviđača i policije a to je nedovoljno. Gotovo smo sigurni da će nas sutra, 21.7.1995. godine, u jutarnjim satima napasti muslimani. Obavještavamo kompletnu liniju odbrane, maksimalna pripravnost,  svi smo na nogama, cijelu noć gotovo niko ne spava.

Napad neprijatelja 21.7.1995.

Kao što smo i očekivali, 21.7.1995. godine već u 02,15 časova uočeni su pokreti pješadije u rejonu 3. bataljona – rejon Krčevine. Tučemo sa MB 120 mm zaprečnu vatru a i MB 82 mm 3. bataljona takođe. Muslimani počinju sa napadom u 04,10 časova na 1. bataljon i to sa čela bivši IKM bataljona – tt 685.

Napad veoma snažan. Tuku rovove na lijevom krilu brigade 1. bataljona raketnim projektilima, odmah je pogođen rov u kome su bili Bunić Miroslav, Popović Sretko, Mireckej Ivica, Tambur Božo i Milanković Slaviša, svi borci iz ovog rova poslije pješadijskog napada – poginuli su. U sljedećem rovu poginuli su Radonjić Grujo, Sibinčić Nedeljlko, Kuzmanović Predrag, a ranjeni su Mičić Goran, Kostrešević Nedeljko i Gajić Miladin. Niko ne odstupa, borci prihvataju borbu. U žestokoj borbi ginu Štikić Milorad, Božičić Slavko i Čupeljić Branislav, a teže je ranjen Dakić Radoje. U istom momentu, neprijatelj otvara prolaz kroz liniju odbrane i prodire u dubinu. Ispod kote 685, na platou koga su branili izviđači  OG 9, niko ne prihvata borbu i izvlače se prema selu Borovci, bez ijednog povrijeđenog borca. Na spoju 1. i 2. bataljona žestoka borba gdje život gube Mitrović Momir, Milić Slobodan, Simić Vlado i komandir voda Budak Slavko. Oko 10 boraca teže je i lakše ranjeno. Vodovi vodnika Budak Slavka i Pajić Miloša pružali su snažan otpor do 05,15 časova, kada se sa svojim vodom morao povući Pajić Miloš. U ovoj borbi sredstva podrške izuzetno dobro su radila, ali u jednom momentu kada više nisu mogli pružati otpor, posada tenka napušta tenk koji kasnije pada u ruke neprijatelju

Treba napomenuti da ispred prednjeg kraja 1. bataljona je bilo urađeno minsko polje minama koje su u toku napada muslimana veoma često aktivirane, te mine nisu uspjele zadržati napad muslimana.

Uspjeli smo aktivirati i nekoliko „fugasa“ koje su bile napravljene. Muslimanski fanatici trpe gubitke i napadaju dalje. Na spoju 1. i 2. bataljona na lijevom krilu 2. bataljona, borci su se hrabro borili i u ovoj borbi poginuli su Pezerović Zdravko, Vukadinović Budimir, Rakić Radenko, Pančić Božidar, neprijatelj je probio liniju odbrane i uputio se prema pekari Čevaljuša. Žestok napad nije se mogao izdržati, po naređenju komandanta Vlade 1. bataljon izvlači se na rezervni položaj s. Memići – Mramor i organizuje odbranu.

Minobacači 2.lpb na Ozrenu

Protivoklopni vod 2.lpb

Treći bataljon prvi je počeo sa borbenim dejstvima, zaprečnom vatrom. Napadnuta je kota 551 i 599 ali preko kote 576 – Platoa neprijatelj prolazi na mjestu gdje su bili izviđači OG 9 i brzo stižu iza leđa komandi 3. bataljona u Kestenu. Zamjenik komandanta 3.lpb Sančanin Bogoljub dobro kontroliše situacije, izvlači komandu bataljona na rezervni položaj. Situacija teška za bilo kako organizovati i pružiti snažniji otpor. Kapetan Živković, komandir 1. pješadijske čete, uspijeva da se kote 599 iza neprijateljskih leđa izvuče četu na rezervni položaj. U Kestenu u sanitetu bili su dr Šikanić Branko i tehničari Trivičević Velibor i Knežević Miroslav, koji se nisu uspjeli izvući iz okruženja. U ovoj krvavoj borbi, veći broj boraca je poginuo. Znamo da su neki od njih zarobljeni. Do večernjih časova uspjeli smo formirati kakvu-takvu liniju odbrane. U toku borbenih dejstava u pomoć nam pristiže 18 boraca 1. ozrenske lake brigade a u večernjim časovima još dva voda 1. ozrenske brigade.

Da su borbe bile teške govore i izjave pripadnika 3.lpb i dostavljen izvještaj komandi brigade o borbama u rejonu odbrane 3.lpb:

U izvještaju komande 3.lpb s.Borovci o napadu neprijatelja na rejon odbrane bataljona, dana 21.7.1995. godine, dostavljeno komandi  brigade kaže se:

„Petak 21.7.1995. godine oko 1.25 časova uočeno je približavanje neprijateljskih snaga položajima duž čitave linije rejona odbrane  bataljona. Odmah po uočavanju neprijateljskih aktivnosti sva vojska je stavljena u stepen prve borbene gotovosti.

Minobacačima su dejstvovali zaprečnom vatrom po uočenim ciljevima. Odmah je obaviješten lijevi i desni susjed o pripremi neprijateljskih aktivnosti za izvođenje napada na rejon odbrane bataljona, zatim je obaviještena komanda brigade i ujedno je tražena pomoć u ljudstvu.

U 4.10 časova počeo je napad neprijatelja na tt 685 i 1.lpb. Odmah poslije pada tt 685 i ulaska neprijatelja u s.Gorjani, otpočeo je žestok napad na položaje 3.lpb sa ciljem da stavi u okruženje. Pravac napada neprijatelja bio je Skradinska kosa -k. 571 – Markovića vis s jedne strane, s druge strane, južno, tt 551 – s.Kesten – Rudenjak. Pošto je neprijatelj počeo sa zaposjedanjem rezervnih položaja, prije nego što su jedinice 3.lpb bile primorani da se povuku na rezervne položaje zbog opasnosti da cijela jedinica padne u okruženje, naređeno je povlačenje na rezervne položaje.

Pošto je neprijatelj zauzeo rezervne položaje prije boraca 3.lpb i u borbi zarobio veći broj boraca bataljona u povlačenju,  ostali pripadnici jedinice primorani su da se probijaju prema s.Borovci, gdje je na tim položajima formirana linija odbrane:  Jasike – Ravne- Kvrge, gdje je uspostavljena linija odbrane  i zaustavljen dalji prodor neprijatelja.

U rejonu Jasika ubijen je jedan mudžahedin  koji je izviđao teren za dalje napredovanje neprijatelja. Zbog munjevite i jakog napada neprijatelja  i brzog napredovanja od s.Gorjana preko Skradinske kose prema koti 571. i Markovića visa s jedne strane i od tt. 551 prema s.Kestenu i Rudenjaku, najveći dio snaga bataljona koje su nestali, pale su u ruke neprijatelja prilikom povlačenja. Tom prilikom nestalo je 34 boraca. Zarobljen je broving, mb60mm, motorno vozilo TAM 110, sredstva veze, naoružanje od nestalih boraca, oružje u rezervi i veću količinu municije različitog kalibra, kao i bataljonski sanitet sa opremom i lijekovima.

Dolaskom u s.Borovce, prilikom probijanja nije bilo rezervnih snaga koje su bile smještene u rejonu Jasike, osim izviđača Srbačke lpbr koji su došli u pomoć.

Izviđači iz TG Ozren koji su bili na položaju „platoa“ su prije dolaska pripadnika bataljona u rejon Jasike, povukli sa položaja bez ijednog poginulog ili ranjenog pripadnika, posjedali u vozila koja su bila kod saniteta ozlpbr  u s.Borovci i otišli prema Kvrgama.

Zbog velikog broja nestalih 34 pripadnika bataljona, izvučenih poginulih boraca i 38 povrijeđenih i ranjenih boraca, naglo je pao moral za borbu pripadnika bataljona i uz veliko angažovanje komande bataljona i komandi pješadijskih četa, jedva se održavaju položaji, ali je neprijatelj ipak zaustavljen u svom daljem napredovanju.“

Prema izjavi pomoćnika komandanta 3.lp bataljona za pozadinu u vezi napada neprijatelja i pada linije odbrane 3.lpb dana 21.7.1995. godine :

Petak, 01.30 časova uočeno je približavanje neprijateljskih snage na cijeloj liniji z,/0 3. bataljona. Istog momenta zamjenik komandanta bataljona izdao je naređenje o punoj b/g što de i učinjeno od strane pješadijskih četa te de istog momenta data naredba vodu MB 82 mm da počne sa zaprečnom vatrom i to duž čitave linije. MB su odmah počeli se dejstvom i u vrlo kratkom periodu ispaljeno je oko 350 mina. Tada de došlo do smirivanja da bi ponovo oko 04.10 časova. došlo do velikog napada od strane neprijatelja uz artiljerijsku podršku.               Naš bataljon de takođe uzvratio MB dejstvima de bi nešto kasnije primjetili da su snage neprijatelja zaposjele naše rezervne položaje. Neposredno po tom obavještenju došlo do pada k.551 uz gubitke. Na istoj koti tog trenutka zamjenik komandanta izdaje naređenje o povlačenju što je i učinjeno.

Obzirom da je došlo do upada neprijatelja iza naših leđa prilikom povlačenja došlo je do zarobljavanja većeg broja naših boraca.

Borci su takvim saznanjem bili izgubili. moral, ali su savjesnošću većeg broda boraca, komandira i komandnog sastava uspjeli ponovo da uspostave liniju odbrane pravcem s.Borovci -Kvrge -Ravne i uspjeli da zaustave dalje napredovanje neprijatelja. U ovim dejstvima izgubljeno je više MTS i opreme.“

Prema izjavi referenta opštih poslova u komandi 3.lpb u vezi napada neprijatelja i pada linije odbrane 3.lpb dana 21.7.1995. godine

„Oko 01, 30 časova borci sa linije odbrane 3. pješadijske  čete su komandi bataljona da su primijetili privlačenje neprijatelja našim rovovima na cijeloj liniji odbrane treće čete. Komanda bataljona obavijestila je komandu brigade i lijevog susjeda – PJP MUP-a-plavce i vod mb 3. bataljona. Od oko 02.00 časova počeli su da dejstvuju  naši mb uz navođenje boraca sa linije. Vod mb dejstvovao je sve do iza 04.00 časova kada je pala linija odbrane treće čete. Od jakog neprijateljskog pješadijskog  napada pala je linija odbrane 3.pč kao i linija odbrane lijevog susjeda. Zatim,  neprijatelj napada i 1.pč 3.lpb i izbija na plato IKM 1.lpb . Naređeno je povlače bataljona. Desni susjed bataljona „mušcevi” izviđači OG, nisu otvori otvorili vatru i prihvatili borbu. Na pojedinim dijelovima rezervnih položaja neprijatelj de već bio zaposjeo neke rovove, tako da nova linija nije mogla  biti zaposjednuta snagama bataljona na rezervnim položajima. Pripadnici 1. pč  i dio boraca 3.pč prošli su kroz mjestimično zaposjednute rezervne položaje i povukli se prema našim mb i sanitetu u Borovcima. .

Dio boraca 3. pč koji je viđen u povlačenju nije îzbio na rezervne položaje i vode se kao nestali. Uspostavljena je nova linija odbrane u Borovcima prema IKM. 1.lpb i Markovića visu.Oko 17.00 časova neprijatelj je napao, i pri ovom napadu ubili smo jednog mudžahedina. Do večeri uspjeli smo uspostaviti novu liniju odbrane.                                                                                                        U ovom napadu neprijatelj je upotrijebio jake pješadijske snage potpomognute jakom artiljerijskom vatrom sa ispaljenim velikim brojem granata iz svih oružja i oruđa ( RB, ose, zolje i dr)upotrebom upaljača tako da su granate aktivirale iznad rovova,  izgledalo je „kao da gori nebo”. U momentu kada su zauzimali našu liniju mudžahedini su klicali „alahu uekber“ sve je ličilo kao u filmu.“

Prema izjavi vodnika komandira pratećeg voda u vezi napada neprijatelja i pada linije odbrane 3.lpb dana 21.7.1995. godine

Dana 21.07.1995. godine u r/o jedinice 1.pč u 01.20 časova primijetili smo pokrete neprijateljskih snaga prema našoj 1 liniji odbrane. O pokretu neprijatelja smo obavijestili višu komandu. Oko 01.30 časova počeli su tuku naši MB sa zaprečnim vatrom, a borbena gotovost je dignuta na najviši stepen. Snažan napad neprijatelja je izveden oko 04,00 časova.  Neprijatelj je bio toliko jak da do tada nismo vidjeli toliku silu koja je krenula na nas, a u ratu sam od 1992.godine. Borba je trajala sve do 04.40 časova kada je naređeno povlačenje na rezervne položaje, jer je neprijatelj potisnuo našeg, desnog susjeda te smo ostali u okruženju.

Zbog jake vatre neprijatelja morali smo se povlačiti a dio MTS nismo stigli povući. Probijajući se između neprijatelja izvlačili smo se na rezervni položaj tako je šest naših saboraca ostalo u okruženju a nije im se moglo pomoći zbog jake neprijateljske vatre.

Naša rezervna linija već je bila zaposjednuta od strane neprijatelja tako da smo se morali povlačiti dalje prema s.Borovcima, tu su nas čekali izviđači Srbačke brigade koji su nam pritekli u pomoć i istog dana smo uspostavili novu liniju. Poslije podne oko 16.00 časova ponovo nas je napala grupa mudžahedina i tada smo uspjeli da ubijemo jednoga.

Prema izjavi pripadnika 1. pješadijske čete u vezi napada neprijatelja i pada linije odbrane 3.lpb dana 21.7.1995. godine

Noću poslije jedan sat dana  21.07. 1995. godine na liniji odbrane 1.čete 3.bateljona osjetili smo pokret neprijatelja koji su nam govorili da će biti opšti napad na našu liniju. O istom smo obavijestili preko našeg komandira voda višu komandu koda je poslije 01.15 časova da minobacačima održava zaprečnu vatru. Komandir čete de naredio punu borbenu gotovost te smo svi bili u rovovima. Nešto pride četiri sata čuli smo žestoke napade na našeg lijevog i desnog susjeda. Očekivali smo svaki tren da će nas napasti što su i učinili u opštem napadu (oko četiri i deset časova). Spremno smo ih dočekali, prihvatili borbu ali njihovi  pješadijski napadi bili su strašno masovni.                                                                                                                                Zbog njihove masovnosti i probijanja linije na desnom krilu kao i pada kote na lijevom krilu naređeno nam je od strane komandanta bataljona povlačenje na drugu liniju odbrane. Tada su nam veze popucale a ujedno i odsječeni od naše naše komande jedinice. Povlačenje smo obavili disciplinovano i održavajući neprijatelja vatrom. Tada smo shvatili da smo u okruženju, ali panike nije bilo. Izvukli smo se na drugu liniju ali nas je neprijatelj udario sa bokova zbog čega smo bili primorani povući se na novu liniju u mjestu Borovci. Tu smo sredili liniju. Zbor jake vatre neprijatelja na prvoj liniji dio MTS nismo mogli izvući. Imali smo nešto ranjenih saboraca, ali smo saznali da nam nedostaju  sedmorica boraca koji su vjerovatno u toku povlačenja ostali zarobljeni.

Prema izjavi vodnika komandira minobacačkog voda 3.lpb u vezi napada neprijatelja i pada linije odbrane 3.lpb dana 21.7.1995. godine

Dana 21.07.1995. godine oko 01.30 časova javljeno je iz komande bataljona  da je uočeno približavanje neprijatelja na liniji zone odgovornosti 3. bataljona. Tražena je podrška MB 82 mm i zaprečne vatre na pravcima Gaja, kote 551, Visa i tt 551. Podrška  MB je počela oko 01.30 časova i dejstvovala do naredbe od komandanta bataljona za povlačenje, a ta naredba je došla oko 04.30 časova. Povlačenje na rezervne položaje jer smo trpili jaku artiljerijsku vatru. Ispaljeno je oko 500 mina 82 mm i došlo je do pregrijavanja  cijevi minobacača i jedna je cijev izbačena iz stroja. Povlačenje je počelo kada je pješadija neprijatelja  zauzela IKM 1.bataljona tj. naše desno krilo i Markovića vis. Naše lijevo krilo trpelo je vatru pješadijsku i artiljerijsku kao i vatru iz brovinga. U tom vremenu počele je pješadija probijati rezervnu linju i pristizali na MB položaje i tada je neprijatelj dejstvovao sa naših rezervnih položaja. Naša pješadija je zauzela novu rezervnu liniju na pravcima Borovci – Kvrge -Ravne. Kada se vod MB povukao na novi rezervni položaj Kamen, tj. G.Brijesnica i odatle smo dalje davali podršku pješadiji 3.bataljona. Istog dana  uspostavljamo novu liniju, a drugog dana linije  se  pomjerena nešto naprijed.

Prema izjavi pripadnika 2.voda 3.pješadijske čete 3.lpb u vezi napada neprijatelja i pada linije odbrane 3.lpb dana 21.7.1995. godine

U noći između 20. i 21.07.1995 godine negdje iza ponoći primijetili smo privlačenje neprijatelja u zoni odgovornosti drugog voda. Odmah ubrzo počeli su da rade naši minobacači ali neprijatelj nije odustao od prilaženja našim rovovima. Negdje poslije jedan sat iza ponoći dobili smo obavještenje da se očekuje jak neprijateljski napad mada smo mi već bili svjesni toga pošto je dan prije bila napadnuta 4. ozrenska lpbr. Neprijateljski napad je počeo negdje poslije 04.00 časova,

Neposredno poslije șlabijeg pješadijskog napada uslijedila je jaka detonacija (valjda od tenka) gdje je Mlađan Marković poginuo a Živko Grujić ranjen u glavu  iznad lijevog oka. Bez povrede smo bili poslije te detonacije, ja. i Milanko Mitrić, komandir voda,  dok Topić Bogoljuba vidio na rovu..

Potom je uslijedila pješadijska vatra po tranšeju kojom smo se morali povući, jer turci su već bili na kraju tranšeje našeg rova, mada je Milanko rekao da bježim kako znam jer turci su već tu na rovu. Odmah zatim bacio sam bombu i potrčao tranšeom, na izlazu iz tranšeje uslijedila de ponovo jaka detonacija gdje sam osjetio veliku toplotu i vidio sam crvenu svjetlost. Poslije toga našao sam se kod susjednog rova, ali ne znam kako. Po priči ljudi iz rova njima sam došao sa turske strane. Tada sam Stevi Suvajcu dao pušku da popravi jer nisam mogao da stavim okvir municije a nisam znao da je na pušci otkinut dio kundaka i valjda jos neki dijelovi. Odmah potom sam primijetio da na  opasaču nedostaje pištolj i dio futrole.

Sa tim ljudima iz rova sišao  sam do kuće u kojoj je bila naša pozadina, a u blizini je i komanda bataljona. Odatle smo odmah krenuli prema rezervnim položajima jer turci su nam bili za petama, U šumi ispod rezervnih položaja san se onesvijestio od tada se samo povremeno sjećam nekih elemenata do bolnice u Tumarama.

Prema izjavi komandira 2. voda 3.pješadijske čete 3.lpb u vezi napada neprijatelja i pada linije odbrane 3.lpb dana 21.7.1995. godine

Dana 20.07.1995. godine od komande smo dobili informaciju da je tog dana napadnuta 4.ozrenska brigada i po pokretu neprijatelja primjetili smo da se sprema napad većih razmjera i na položaje naše jedinice. Što se u noći sa 20. na 21.07.1995. godine i dogodilo tj. mi smo komandi javili da se balije privlače negdje oko 01.30 časova kada smo ih i uočili.

Nakon našeg javljanja višoj komandi usledilo je odmah dejstvo naših MB sa zaprečnom vatrom. Pošto se napad očekivao vojska je bila pod punom borbenom spremom u šta sam se uvjerio obilazeći rovove svoga voda. Negdje oko 04.15 časova uslijedio de jak pješadijski napad. Borbu smo prihvatili ali u prvi mah se moglo uočititi da neprijatelj udara sa veoma jakim snagama. Gledajući sa mog položaja prema položaju 3.voda saznao sam da su balije       ušle tj. da su pala dva rova 3.voda.                                                                                                                                        Pokušali smo da pomognemo tim ljudima iz tih rovova gdje je bilo ranjenih. Otpor smo pružili do 04.40 časova kada je uslijedila naredba za povlačenje jer je neprijatelj bio daleko nadmoćniji i potisnuo naše lijevo krilo tako da je do presijecanja puta Kesten prema Vozući te smo u toj situaciji ostali  u okruženju.                                                                                                                   Povlačenje je bilo veoma teško balije su bile na našem IKM a imali smo dosta ranjenih saboraca i trpeli smo veoma jaku vatru. Povlačeći se prema rezervnim položajima zadobio sam prostrelnu ranu lijeve nadkoljenice, tad su balije već  bila na našim rezervnim položajima te nismo mogli tu da formiramo liniju. Odatle smo bili prinuđeni da se pod jakom neprijateljskom vatrom povučemo nekih 200—300 metara prema s. Borovci. Tu su nam u pomoć priskočili izviđači srbačke brigade. Isti dan je formirana nova linija gdje smo ponovo bili napadnuti od starane mudžahedina i odbili napad te jednog njihóvog mudžahedina izvukli na našu stranu. Kada smo konsolidovali liniju došli smo do saznanja da je jedan dio saboraca iz čete nije uspio izvući. Zbog jake neprijateljske vatre te presijecanja komunikacije nismo bili u mogućnosti da izvučemo jedan dio MTS. Zahvaljujući nadljudskim naporima naših bóraca i požrtvovanja i odlučnosti naše komande uspjeli tu održati liniju sve do našeg odlaska sa tog terena.

Prema izjavi kapetana komandira 1.pješadijske čete 3.lpb u vezi napada neprijatelja i pada linije odbrane 3.lpb dana 21.7.1995. godine

Komandir sam 1.čete u 3. pješadijskom bataljonu od maja 1995 godine, po činu sam kapetan. Zonu odgovornosti Lake pješadijske brigade Prnjavor poznajem od decembra 1994. godine a zonu odgovornosti 3. bataljona na Podsijelovu takođe dobro poznajem, a sve procjene korištene su što bolje učvršćivanjem zone odgovornosti našeg bataljona. Neprijatelj je u svodim pohod ima na srpsku zemlju na Ozrenu često atakovao upravo na z/o našeg bataljona. 27. maja. 1995 godine naš 3. bataljon je čvrstom odbranom i sadejstvom artiljerije i pješadije, posebno MB i mudrim komandovanjem komandanta bataljona odbijao sve atake i namjere neprijatelja. Neprijatelj nije posustao , nego je pojačavao svoje jedinice sa ljudstvom i tehnikom i spremao odlučujući napad na naše položaje. Svi obavještajni  podaci govorili su o tim namjerama. Tako je 21.07.1995. godine nešto poslije 01.00 časova , uvodio jake snage ojačane mudžahedinima na pravcima naših i moje jedinice.  S obzirom da. sam bio na prvoj  liniji odmah smo digli b/ g na najviši stepen a komandant bataljona je oko 01.30 časova počeo sa zaprečnom vatrom minobacačima. Međutin, neprijâtelj nije odustajao neqo je jake pješadijske snage uveo na našu liniju. Nešto poslije 03.30 časova čuli smo pješadijsku borbu lijevo i desnó od moje jedinice,  Moran reći da șu moji borci veoma prekaljeni, nisu bili. u panici, već smo spremno dočekali.i pješadijski napad i na našu liniju, što je i uslijedilo od 04.00 – 04.10 časova. Borba je žestoka, pucalo se svim i svačim, ali nismo uzmicali, oko 04.30 časove čuo sam se sa komandantom bataljona koji mi je naredio pripremu za povlačenje na drugu liniju odbrane jer su probijene linije na spoju lijevog i desnog susjeda. mada sam ostao bez žične i drugih veza. Dijelovi moje jedinice na. desnom krilu već su se samostalno povlačili zbog napredovanja neprijatelja. Izbora nije bilo i donio sam odluku o povlačenju sa održavanjem vatre prema neprijatelju. Dio MTS smo uspjeli izvući ali jedan dio je ostao.  Prilikom povlačenja shvatio sam da smo  u okruženju te sam  primijenio taktiku mirnog izvlačenja bez borbe sve do druge linije odbrane.  Imao sam jednog ranjenog kojeg smo izvukli ali disciplina saboraca oko 40 bila je na visini.  Oko 05.00 časova izbili smo na  drugu liniju ali je nismo uspjeli zaposjesti   jer je neprijatelj već izašao na bokove druge linije, počeli su nas tući pješadijskim naoružanjem. Kratki dogovor mene i komandanta na drugoj liniji da se povlačimo dalje jer je neprijatelj bio masovan i jak „nevjerovatni fanatici“ Tako sam sa svojim borcima morao dalje prema Borovcima uz prednja i bočna osiguranja. Bilo je i panike ali se nije bjez glavom obzira. U Borovcima su nam u pomoć pritekli izviđači srbačke brigade i postavili odbranu odnosno odstupnicu de bih mogli postaviti novu liniju, što smo i uspjeli.                                                                                                                Borce poljuljanog morala, punog straha i panike uspio sam sa komandirima  vodova skupiti i postaviti liniju odbrane na potezu Jasike -Ravne – Kvrge.  Istog dana iza podneva grupa mudžehedina nas je napala te smo i tako uzdrmani uspje1i uzvratiti vatru i ubiti jednog mudžahedina. Predveče su nam stizala pomoć iz drugih jedinica sa Ozrena.  Moram reći da prilikom skupljanja podataka o svojoj jedinici toga dana da mi  jedan dio boraca nije izašao ni na drugu liniju ali, nažalost ni na prvu liniju. Moram nažalost konstatovati da  u toku povlačenja ne dragu liniju nije izašlo šest mojih boraca te da je jedan boraca nađen na rezervnom položaju. Istaći moram da su moji saborci ali i svi ostali pripadnici naše brigade opredjeljeni da možemo izgubiti  liniju ali ne i Ozren što smo i ostvarili sve dok nas nisu povukli sa Ozrena iako smo išli u kontranapad.

Položaji u zoni odgovornosti brigade bili postavljeni prema brdskom terenu na Podcijelovu

 

 

Pogled na južno krilo zone odgovornosti lpbr

Epilog

Najteži i najtragičniji dan za našu brigadu od njenog formiranja. Preciznih izvještaja još uvijek nemamo. Sve poginule i nestale vodimo kao nestale, a takvih je 57, 90 boraca je teže i lakše ranjeno, podaci nisu konačni. U večernjim časovima stanje je donekle stabilizovano, ali izuzetno je teško. Treći bataljon na određen način odsječen od brigade. Znamo pouzdano da nisu u okruženju i oni su uspjeli da se organizuju i formiraju privremenu liniju odbrane.

Sljedeći dan, 22.7., muslimani ne napadaju, ali uočavamo da se utvrđuju i aktivno izviđaju.

Naša novoformirana linija odbrane totalno neuređena, borci su na njivama i pod bukvama, ostali smo bez alata, ćebadi, porcija za hranu, ne kuva se, borci dobijaju suve obroke. Bitno je da panike uopšte nema. Prvi i treći bataljon psihički stabilniji, u 2. bataljonu stanje nešto teže ali zadovoljavajuće poslije žestokih borbi. Treći bataljon traži da se izvuče na odmor, k-dant nije odobrio.

U pomoć nam pristižu jedinice manjeg formacijskog sastava sa kojima je teže komandovati ipak ofanziva je zaustavljena.

Oko 21 sat 22.07.95. stiže general Kelečević – referisanje, ne osuđuje nas na poraz, izgubili smo borbu od daleko nadmoćnijeg neprijatelja, odaje puno priznanje za herojsko držanje boraca. U daljim aktivnostima planira se dovođenje svježih snaga i pokušaj da se vrate izgubljeni položaji, jer sadašnji položaji koje držimo su izuzetno tehnički nepovoljni.

U Prnjavoru porodice opsjedaju komandu, nemamo novih saznanja i dalje 57 boraca vodimo kao nestale.

Treći dan po ofanzivi Muslimani i dalje granatiraju naše položaje, uzvraćamo im, nadamo im mira i pored svega što smo doživjeli žestoko se borimo. Moral boraca ne zadovoljava ili bolje rečeno u brigadi smo uvijek imali viši borbeni moral nego sada. Iz obruča uspio se izvući Dušanić Siniša od koga dobijamo podatke da se Muslimani utvrđuju i čekaju novo pojačanje za napad.

U Tumarama na IKM 1. KK kod generala Talića na referisanju komandant Brigade Vlado te komandanti bataljona Tubak Brane, Popović Ranko, Blagojević Vlado i Šikarac Miro. General prihvata činjenično stanje i obećava izvlačenje brigade na kraći odmor i određivanje novog ratišta ali tek onda kada se stvore povoljni uslovi.

U komandi brigade u Prnjavoru održan sastanak sa porodicama i saopštena imena nestalih boraca.

Borbe se nastavljaju. Neprijatelj nas neprekidno granatira. Uspjeli smo uraditi nešto rovova, organizujemo odbranu i život, 25.07.95. godine. Na Podsjelovo dolazi 14. Srpska brigada, s komandantom ppuk Barašaninom. Ova brigada trebala bi vratiti izgubljene položaje  i preuzeti liniju odbrane od naše brigade.

Obavještajni podaci koje dobijamo upozoravaju da je izvučen dio snaga sa sarajevskog ratišta i upućen prema Ozrenu, kada će biti upotrijebljeni i na kom pravcu nemamo podataka.  Sigurno je jedno da žele eksploatisati uspjeh i nastaviti akciju prema Vozućoj.

Redovno i pravovremeno smo upozoravali da na širem prostoru Muslimani koncentrišu snage i da uspjeh na Podsjelovu znači gotovo sigurno spajanje sa Vijencem i otvaranje puta Zavidovići – Tuzla, a naša jedinica, srbačka, PJP i 4. Ozrenska lako mogu doći u okruženje sa ogromnim gubicima i ljudstvu i tehnici.

Na ovim položajima ne možemo opstati, izuzetno nepovoljan taktički položaj, neprijatelj ima mogućnost daljeg napredovanja. Došli smo do saznanja da su muslimanske elitne jedinice zajedno sa jedinicom El Mudžahedin napustile Podsjelovo i da su sada na položajima jedinice slabijeg kvaliteta.

Borbe za izgubljene položaje

Odlučili smo da moramo vratiti izgubljene položaje. U ofanzivnim akcijama treba da učestvuju 14. Srpska brigada /čete iz Mrkonjića, čete iz Teslića, četa iz 16. Mt. br. I četa 1.OkBr/, CSB, te naše udarne jedinice izviđači, policija  i “Vukovi”. Zadatak naših bataljona je da iskoriste uspjeh udarnih jedinica i posjedne zauzete položaje.

Po planu napada raspoređeni su članovi brigade: komandant brigade na težištu dejstava 1. i 2.pb, a NŠ na KM srbačke pješadijske brigade i 3.pb Sinhronizovanim napadima po upadu BG specijalne policije MUP-a Doboj (Palestine) i ič OG_9 Doboj (Mušac) u rejon tt.685 otpočelo je vraćanje linije i borba 1.i 2.pb

Planiran napad uz prethodno obavljene sve predradnje je 27.7.1995. godine u 04.00 časova. Izviđači, policija i “Vukovi” podilaze cijelu noć, sa zakašnjenjem napad izveden u 06.00 s prema koti 685, raniji položaj 1. bataljona. Muslimani pružaju žestok otpor, naša podrška radi izvanredno, MB120 mm, PRAG-e, trocijevci, borci se izvanredno drže, iz rovova su potisnuti Muslimani. Sve je kao na filmskoj traci, niko ne griješi, kompletna linija 1. bataljona vraćena je, ušli smo u svoje rovove. Drugi bataljon s k-dantom Popom na čelu i 30-ak boraca radi pekaru i selo Čevaljuše, Muslimani pale Čevaljušu i bježe.

Pridodata 14. srpska brigada sporo se uvodi, kao da oklijeva, još su u dubini sela Nenići. Muslimani tuku u dubinu i tu gine nekoliko boraca 14. brigade. Potpukovnik Barašanin im naređuje da se prilijepe uz Muslimane kako bi izbili artiljerijsku vatru.

Na našem lijevom krilu je Palestina sa CSB-om, odlično rade, saradnja sa našim borcima odlična, dobro su napredovali, ali imaju ranjenih i poginulih, malo zastajemo, još se ne može prema koti 706 iako osjetimo da su Muslimani razbijeni. Treći bataljon i Srpska brigada dobro rade, imali su uspjeha.

U ovoj borbi brigada je imala ranjenih i jedan borac je poginuo. Najveći uspjeh u svemu ovome je što je brigada vratila samopouzdanje, vraćeni su položaji 1. i 2. bataljona koje smo izgubili 21.07.95. godine, a  u tranšejima do kojih smo ponovo došli pronađena su tijela 12 naših poginulih boraca. U ovoj borbi ostalo je 16 tijela Muslimana. Do kasnih večernjih sati Muslimani žestoko artiljerijom tuku naše položaje, lakše su ranjeni. Zamjenik komandanta1. bataljona Siniša Modić, bezbjednjak Davidović Branko – Švabo te vojni policajci Đumić, Golub, Galcijan, Ljušo i Žile.

Još jedan težak i krvav dan na Ozrenu, ali ispunjeni smo ponosom  jer smo izvukli tijela naših boraca koji su se hrabro borili samo prije šest dana.

Sada mi ne mirujemo. 29.07.95. godine planiran napad na kotu 706.

Formirane su udarne grupe, zamjenik komandanta 3. bataljona Sančanin vodi 22 borca, “Vukove” vodi Lukić – 20 boraca, 40 boraca iz Srpske brigade i četa 16. brigade. Akcijom komanduje ppuk. Barašanin. U napadu učestvuje i NS sa pratnjom uz upotrebu eksplozivne naprave (na čamcu) ispaljenu na k.706

Sve je dobro isplanirano ali su ih Muslimani otkrili u podilaženju i poklopili minobacačkom vatrom, 3 borca 16. brigade poginula su, a bilo je i ranjenih, nismo mogli dalje, morali smo se povući. Uzimanje kote 706 ostaje za neko bolje vrijeme.

Na osnovu dobijenih podataka od OG-9 napad na našu brigadu 21.7.1995. godine izvele su elitne Muslimanske jedinice : 7.muslimanska, “Garava”, “Crni Labudovi” te oko 300 pripadnika jedinice El Mudžahedin. Ovim snagama teško se bilo suprostaviti, hrabro smo se borili, ali smo ipak morali zaposjesti rezervne položaje.

Poginuli pripadnik odreda El mudžahedin

 

 

 

 

Za posljednja dva mjeseca, gotovo svakodnevno smo vodili borbu sa neprijateljem, brigada je imala značajne gubitke, moramo priznati da smo dobro uzdrmani.

 

PREGLED GUBITAKA OD 27.5.1995.[6] DO 30.7.1995. GODINE

 

Dužnost Poginuli Nestali Ranjeni
Zamjenik komandanta bataljona 2
Pomoćnici komandanta bataljona 2
Komandiri i zamjenici komandira četa 1 3
Komandiri vodova 1 2 8
Komandiri odjeljenja 3 2
Podoficiri bez dužnosti 3 2
Vojnika 29 83 176
Svega 31   91  195

 

Na osnovu tabelarnog pregleda jasno je vidljivo da je Brigada sa posljednja 2 mjeseca izgubila 317 boraca, skoro 1 bataljon.

Zahvaljujući upornom radu, postepeno izlazimo iz krize i sigurno je da ćemo ponovo biti ona prava brigada na koju može računati  1. KK i VRS.

Uspostavljena je nova linija odbrane, 14. Srpska brigada posjeda položaje 1. bataljona kota 685 a 1. i 2. bataljon organizuju odbranu Čevaljuše i Nikolinog Brda, u rezervi je 3. bataljon. Sada imamo i brigadnu rezervu i osjećamo se sigurnijim. “Vukovi” su izvučeni na odmor u Prnjavor, a iz bataljona puštamo na odmor manji broj boraca.

Na Ozrenu ostaje 2.pb sa NŠ do 6.9.1995. godine kada se smenjuje sa četom vučijačke brigade  u rejonu Nikolino brdo.  Već 10.9. otpočela je velika ofanziva ABiH sa svih strana i pada Vozuće i Ozrena do Tumara.

Uslijedilo je novo naređenje 1. KK, 1. prnjavorksa laka pbr. Upućuje se na novigradsko ratište, rejon odbrane Novi Grad – Kostajnica, na obali r. Une.

Brigada je na ozrenskom ratištu boravila od 18.06.1994. do 12.08.1995. godineBitka za Ozren. Za vremenski period od 14 mjeseci Brigada je imala velike i teške gubitke 489: 84 poginula, 80 teže ranjenih, 281 lakše ranjenih i 44 nestala pripadnika brigade[5].

Vidi izvještaj Operativnog tima Vlade RS na traženju nestalih pripadnika Prnjavorske lpbr na Podsijelovu.

OZRENSKI VIDICI

   

GLAS BORCA U 1. BATALJONU

 

 

GLAS BORCA U 2.BATALJONU

GLAS BORCA U 3.BATALJONU

 

GLAS BORCA OCJENA STANJA KOMANDANTA BRIGADE

 

GLAS BORCA U PRIDODATIM JEDINICAMA 1.KK  vod pionira i vod PRAG-a

 

Brigadni izviđači

Pozadinci 2.lpb

IKM lpbr

Brigadni sanitet

[1] snage ABiH sa Mudžahedinima, nakon uspješnog izviđanja našeg p/k, uz više pokušaja, prolazi kroz netučen i neminiran prostor između k.726 Humka – put za s.Tunjik i razvija se u dvije kolone, lijeva i vrši okruženje k.726 i dalje prema Šujancu, a desna kolona napada prema k.702. Dva dana prije napada izviđačko odjeljenje ABiH iz Zavidovića uspješno su poskidale minsko polje na spoju sa 1. i 2. bataljonom. Izjava dao komandir izviđača, poslije rata,  koji je neposredno učestvovao u akciji slidanja minskih polja i upadu u rovove 2. bataljona. Vidi šema rovova –polozaji 2.lpb 27.5.1995 u rejonu kote Hunke.

[2] NŠ oko 06.00 časova vezom izvještava komandu TG Ozren da je linija odbrane brigade na Podcijelovu probijena i traži hitnu pomoć u ljudstvu i municiji. Svo ljudstvo oko komande brigade u s. Nenići (NV, pripadnici voda vojne policije, komande stana upućuje u rejon tt. 685 radi zadržavanja daljnjeg prodora neprijatelja i dolaskom naših snaga uspostavlja prinudnu odbranu prema Čevaljuši i Putnikovom Brdu, odnosnu Šujancu,  od dijela snaga 2. pb. Dolaskom komandanta brigade, koji na licu mjesta dalje organizuje odbranu na dostignutoj liniji.

[3] zarobljen i jedan tenk T – 55 na k.706

[4] Isto, str, 43

[5] Isto, str.52-57

KARTE RKNSOzren_StogRKNS22.12.94-6.9.95RKNSsema95RKKBOzren_Vozuca

[6] Iz knjige Republika Srpska u Odbrambeno-otadžbinskom ratu, Republički centar, Banja Luka,2017. str.125 Poginulo je ili nestalo53 boraca iz 1.prnjavorske brigade, koja je bila prva na odbrambenom položaju.