Zločin u Krnjićima

Из атласа злочина – Злочин у Крњићима

Републички центар за истраживање рата, ратних злочина и тражење несталих цивила

Село Крњићи се налази у близини Скелана и једно је у низу српских села у том крају. Ипак, Крњићи су били готово у цјелини окружени селима насељеним доминантно муслиманским становништвом. До почетка ратних дејстава становници Крњића, као и већина других села, живјели су мирно у пријатељским односима са комшијама муслиманима из околних села. Географски положај Крњића и однос са комшијама описао је Мило Вујић: „Село Крњићи је било настањено искључиво српским становништвом и имало је 32 домаћинства. Око села се налазе муслиманска села Тохољаци, Катанићи, Радовчићи и Мошћи. Са комшијама муслиманима живјели смо нормално, међусобно се посјећивали и помагали једни другима приликом обављања пољопривредних радова.“[1]

Међутим, у прољеће 1992. године, када почињу међунационалне тензије, ти односи престају. Срби из Крњића се почињу организовати у сеоске страже због одбране села од могућег напада муслимана. Мило Вујић и о томе говори: „Када су априла и маја почели стизати гласови у моје село о томе да су муслимани нападали друга српска села на овом подручју у селу су се организовале страже ради самозаштите, а у мају су прекинути сви сусрети са комшијама. Посебно смо почели да страхујемо од напада муслимана на моје село када смо чули да су 30. јуна напали и попалили село Брежане.“[2]

Управо након пада Брежана у Крњиће је дошла неколицина добровољаца као помоћ браниоцима села. Међу њима је био и син Милоша Димитријевића, Драгутин, родом из Скелана: „Када су почела ратна дејства у бившој БиХ и када су муслиманске оружане снаге почеле вршити нападе на српска села на овом подручју, мој син Драгутин се укључио у организоване српске јединице које су имале за циљ заштиту српских села од муслиманских напада. У прво вријеме био је на положају у Језеру, општина Скелани, а касније се прикључио групи ‘Попа’ званог Бобан[3] чије право име и презиме не знам, а парохију је држао у Скеланима. Ова група се почетком јула 1992. године прикључила браниоцима села Крњића које је у то вријеме било угрожавано од стране муслиманских оружаних снага.“[4]

Свештеник Бобан Лазаревић

Страхови Срба из Крњића су се увећали три дана након пада Брежана, 3. јула 1992. године, када муслимани из засједе у сусједном селу Радовчићима убијају Недељка Симића, а о томе говори Милан Максимовић: „Од своје куће из Зечића отишао сам 20. маја 1992. године у село Крњиће и прикључио се браниоцима села Крњића. Одржавали смо сеоске страже током дана и ноћи, а било је укупно присутних око двадесет мјештана села Крњића. Са муслиманима смо били у добрим односима прије почетка ратних дејстава и на извјестан начин смо договорили да се међусобно ненападамо. Међутим,  3. јула 1992. године, испод села Радовчића, муслимани су поставили засједу и том приликом убили Симић Неђу који је управљао трактором, а ранили су Јовановић Драгу и и Мићић Станимира.“[5]

Свакако да је најзанимљивије свједочење о засједи у Радовчићима изнијела преживјела Савка Јовановић: „Што се тиче случаја када је убијен Неђо Симић, ја сам се налазила заједно с њим (који је управљао трактором), Неђином супругом Јелком Симић, Чедом Симићем и Станимиром Мићићем из Прибојевића, Драгим Јовановићем сином Илије из Крњића. Када смо били више куће Смаје Нукића из Радовчића, сишли смо са трактора да га погурамо, јер је била узбрдица. Након нашег силаска, из правца зидина испод села Радовчића, муслимани су запуцали из ватреног оружја, али ја нисам видјела никога. Неђо је погођен у тијело и пао је по трактору, ја сам побјегла са Драгим Јовановићем и Станимиром Мићићем низ шуму, а Чедо Симић и Јелка су такође побјегли, али нисам видјела којим правцем.“[6]

О убиству Недељка Симића у засједи у Радовчићима говори и Мило Вујић: „Дана 3. јула 1992. године муслимани су убили у селу Радовчићи Неђу Симића из Крњића и ранили Драгана Јовановића и Станимира Мићића, такође из Крњића, када су се трактором враћали из Скелана у своје село. На трактору су тада биле и Савка Јовановић из Крњића и супруга покојног Неђе, Јелка. Ове жене су успјеле да побјегну. Савка је помогла рањеном Драгану и Станимиру да се извуку и оду у Скелане, а Неђина жена Јелка се вратила у Крњиће и јавила да јој је муж погинуо. Исте ноћи, браниоци села су успјели да пребаце тијело Неђе Симића у село. Поред осталих, и ја сам спремао Неђу за сахрану и видио сам да је његово тијело било исјечено многобројним убодима ножа, тако да ми се чини да није било дијела тијела које није пробадано. На врату му је кожа била исјечена и завраћена тако да су се видјели трагови клања. Сутрадан, рано ујутру, Неђино тијело смо испратили из села у Бајину Башту, а сахрањен је у Новом Саду гдје му живе отац и мајка.“[7]

Послије убиства Недељка Симића у Радовчићима завладала је паника међу преосталим српским становништвом у Крњићима. Да је страх био оправдан обистинило се два дана касније, 5. јула 1992. године, када муслимани нападају Крњиће. Осим Крњића, тај дан су нападнути и Загони у општини Братунац, тако да је то била једна шира операција припадника тзв. Армије БиХ из Сребренице.

У Кривичној пријави ПС Скелани[8] и Извјештају ЦЈБ Бијељина[9] наводи се да је 5. јула 1992. године око 1.000 припадника тзв. Армије БиХ из Сребренице извело напад на српско село Крњиће. Напад је почео у 14:40 часова и том приликом су муслимани убијали сва српска лица на која су наишли. У тренутку напада мјештани Крњића су изводили пољопривредне послове, тако да је неколицина убијена у пољу. Уз то, у овом нападу је убијен и парох скелански Бобан Лазаревић[10] у порти цркве у Крњићима.

Један од бранилаца села Крњићи био је Милоје Милошевић, а о дешавањима критичног дана он је изјавио сљедеће: „Налазио сам се у селу Крњићи негдје у петом или шестом мјесецу 1992. године, када је то село и нападнуто од стране муслимана. Био сам у улози бранилаца села као и још један број мјештана који смо чували ово српско село од евентуалног напада. У селу постоји и црква, а тај дан се у црквеном дворишту налазио и наш поп из Скелана који је покривао и цркву Крњићи. Могло је бити око 12 часова када су муслимани из правца муслиманског села Токољаци напали село Крњиће. (…) Сем из правца Токољака, напали су наше село и из правца Мошића. Вјероватно су неопажено успјели да нама, браниоцима села, прођу иза леђа и поставе више мина па је цивилно становништво бјежећи страдало и од ових мина.“[11]

Поред Милоја изјаву је дао још један бранилац Крњића – Зоран Максимовић: „Дана 5. јула 1992. године ја сам се налазио у селу Крњићима заједно са мјештанима у улози браниоца села и наведеног дана, у 14:30 часова, муслимани су напали село Крњиће из правца села Токољака, засеока Катанића и из других праваца. Том приликом их је било преко 500, а наоружани су били аутоматским оружјем, ловачким пушкама, митраљезима и направама које су сами израђивали од експлозива и металних комада. Након што су опколили село почели су пуцати из свих праваца и неопажено се привлачити. Тог дана у Крњићима се налазио и свештеник Слободан Лазаревић,који је боравио у вези сахране Неђе Симића, који је убијен два дана прије напада на село. Попа Слободана су убили муслимани у непосредној близини цркве, а тада су ранили и мог друга Алексу Глигића. Добро сам видио када су ушли у једну шталу и убили Миросаву Јовановић из Крњића која се склонила у шталу, док су Соку Вујић убили у њиви. С обзиром на то да смо били у несразмјерном односу, покушали смо да се извучемо из села Крњића ка потоку. Међутим, из правца засеока Катанића муслимани су жестоко пуцали и тада су убили учитеља Рада Тримановића, Српка Аксића, Небојшу и Милана Милошевића из Бујаковића. Познато ми је и то да су непокретног пензионисаног учитеља Васу живог запалили у згради старе основне школе гдје је имао стан, иначе је био стар око 80 година. У том времену муслимани су нападали два до три пута све док нису ушли у село и тада сам видио како пале поједине куће и штале. Ми смо напустили село бјежећи ка брду званом Љубљаница и за собом сам придржавао рањеног друга Алексу Глигића, док је мој рођак Радош Максимовић са још два лица покушао побјећи низ поток, али су у том бјежању наишли на постављене засједе испред села Радовчића и он је том приликом погинуо у потоку. Не сјећам се тачно, али у овом нападу погинуло је око 15 цивила и бранилаца села. Добро сам чуо када путем мегафона муслимански хоџа виче ‘екбер’, а исти се заклонио иза једног дрвета.“[12]

        Средоје Јовановић               Раде Триманић                 Небојша Милошевић       Милан Милошевић

О присуству свештеника Бобана Лазаревића у Крњићима на дан муслиманског напада говори и Милан Максимовић: „Он је тада дошао да као свештеник пружи нама помоћ тако што је разговарао с нама, а уједно је дошао и због сахране која је требала бити обављена у поводу смрти Неђе Симића. Међутим, Неђо Симић је у току ноћи, тачније у петак увече, пребачен у село Прибојевиће.“[13]

Милан даље објашњава шта се дешавало тога дана у Крњићима: „Приликом напада на село Крњиће муслимани су ми убили брата Миленка, рођака Илију Јовановића те Средоја Јовановића. Колико је мени познато тада су убили око 18 лица, међу којима је било и жена. Убили су и Миросаву Јовановић, Соку Вујић и Миљу Мићић. Учитеља Васу Парачу су запалили у његовом стану. Током овог напада, пошто сам се налазио са браниоцима села и узео учешће у одбрани, рањен сам у обје ноге прострелно. Негдје послије три часа активне одбране, ми браниоци села, са цивилним становништвом смо се морали повлачити како је ко знао и могао. Ја сам ишао од села Крњића изнад Радовчића преко неких ливада и до брда званог Љубљаница док су остали бјежали низ село ка потоку и ишли су потоком испод села Радовчића. Са тешкоћама сам дошао до села Костоломаца, пребацујући се кроз шуму одакле су ме прихватили браниоци села Костоломаца и одвезли у болницу. Приликом напада нисам препознао нити једног нападача, али сам чуо кад гласом вичу ‘чекај, Илија, иде Алија’, ‘хватајте их живе, мајку им српску јебем’.“[14]

Рањавању Милана Максимовића је свједочио Зоран Максимовић: „У моменту напада видио сам Милана Максимовића који је био рањен и имао прострелну рану кроз ногу. Тражио је од мене да му помогнем, али нисам могао из разлога што већ имам једног рањеника, Алексу Глигића. Ја сам му рану превио и рекао да се спасава сам како зна. Послије краћег времена тог човјека сам примјетио у Скеланима, што значи да је остао жив.“[15]

О муслиманском нападу на Крњиће говори и Мило Вујић: „У недјељу 5. јула 1992. године, у раним јутарњим часовима, отишао сам у Бајину Башту да бих однио храну снахи и дјеци који су се тамо налазили, а код куће су остали моја жена и син. Из Бајине Баште сам кренуо око 14 часова према селу и када сам стигао до села Костоломци из правца Крњића чула се пуцњава и срео сам неке људе који су вукли рањенике из правца мог села. Они су ми рекли да су муслимани напали на село, да се тамо води борба и да не идем даље. Вратио сам се у Бајину Башту. Ујутру ми је дошао син који је довео неке рањене жене из Крњића у Бајину Башту. Рекао је да су муслимани напали на село, да су неки изгинули и да су сви напустили село, а да не зна шта је било са мојом супругом.“[16]

Поред убиства Срба у Крњићима припадници тзв. Армије БиХ су отуђили сву покретну имовину, а непокретну у потпуности уништили. Међу уништеним објектима је и сеоска црква. Милан Максимовић то описује: „Муслимани су након нашег повлачења ушли у село, опљачкали цјелокупну имовину, а затим запалили све куће, запалили су нову школу, стари објекат основне школе, мјесни уред и просторије пољопривредне задруге. Вјерски објекат, цркву су демолирали и опљачкали неке од икона, а добар дио су уништили на лицу мјеста.“[17]

Уништене српске куће у Крњићима

Тијела убијених Срба су данима остала на мјесту злочина због немогућности извлачења, јер је постојао страх од могућих нових напада.

Милош Димитријевић, коме је син Драгутин погинуо у Крњићима, након 12 дана дошао је до синовљевог тијела: „С обзиром на то да су на подручју села Крњића и даље била борбена дејства, тек дванаестог дана, односно 17. јула, било је омогућено да одем заједно са групом људи из Скелана у Крњиће и одатле извучемо настрадале од напада муслимана. Тијело свог сина сам нашао на око 500 метара испод села Крњићи, у једном воћњаку, а поред тијела је било оборено дебло шљиве. У непосредној близини његовог тијела била су и тијела још двојице погинулих бранилаца села за које знам да се један презива Аксић, син Новака из Јадра, а други је из Бујаковића, чије име и презиме не знам. Када сам прегледао тијело свог сина видио сам да су му обје руке одсјечене оштрим предметом између шаке и лаката, а глава му је била потпуно црна, вјероватно паљена, па је било тешко и утврдити идентитет. Видио сам да је био рањен у лист десне ноге. Призор је за мене био веома тежак па нисам имао снаге да даље загледам његово тијело. (…) Такође, напомињем да поред тијела мог покојног сина нисмо нашли одсјечене остатке руку.“[18]

Мило Вујић је ишао у Крњиће у потрагу за убијеном супругом: „Колико се сјећам, 8. јула добио сам обавјештење да су неки браниоци пролазили кроз Крњиће и да су наишли на тијело моје супруге која је погинула и преко ње пребацили сијено да је не би нападале животиње. Након десетак дана јављено је да у село може да иде ко хоће да сахрани погинуле, па сам ја отишао сам, нашао њено тијело и на брзину га сахранио на мјесту на којем сам је и нашао. Видио сам да јој је глава била крвава, јер је била погођена метком, а остали дијелови тијела нису били повријеђени. Одијело на њој је било уредно. На тијелу нисам видио никакве прободе било каквим предметом. На њој је био набачен пласт сијена, а у непосредној близини налазиле су се и гвоздене виле, којима је она пластила сијено и које су, вјероватно, послужиле браниоцима да њено тијело прекрију сијеном.“[19]

Као што је видљиво из изјава преживјелих свједока, припадници тзв. Армије БиХ нису бирали жртве те су тако старог учитеља Васу Парачу запалили у његовом стану, док су Станку Вујић убили на њиви док је обављала пољске радове. Послије овог напада Крњићи су остали пусто и запуштено село. Као риједак свједок да су у том селу живјели Срби остала је православна црква која је обновљена у поратном периоду. На самој цркви се налази и спомен-плоча свим погинулим и убијеним становницима села Крњићи. Уз то, у порти храма Светог апостола Петра и Павла у Скеланима освјештана је биста свештенику Бобану Лазаревићу коју је осветио митрополит дабробосански г. Хризостом у јесен 2020. године. У знак културе сјећања и памћења на свештеника Бобана Лазаревића и страдале Србе из Крњића у оквиру Петровданских дана сјећања организује се турнир у малом фудбалу, као и промоције књигâ и друге културне свечаности.[20]

Митрополит дабробосански Хризостом на освећењу спомен-бисте свештенику Бобану Лазаревићу, октобар 2020. године

С лијева на десно: Спомен-биста свештенику Бобану Лазаревићу у порти храма у Скеланима и спомен-биста у манастиру Карно у Сребреници

Спомен-плоча за погинуле и убијене Србе у Крњићима у Одбрамбено-отаџбинском рату, фотографисано јуна 2022. године


[1] Записник о саслушању свједока Мила Вујића, Основни суд Зворник, број: Кри – 115/94 од 11. 10. 1994. године.

[2] Исто.

[3] Група свештеника Бобана Лазаревића, о којој говори Милош Димитријевић, била је у саставу Самосталног пјешадијског батаљона Скелани.

[4] Записник о саслушању свједока Милоша Димитријевића, Основни суд Зворник, број: Кри 153/94 од 14. 12. 1994. године.

[5] Записник о датој изјави Милана Максимовића, ПС Скелани, број: Службено од 10. 4. 1995. године.

[6] Службена забиљешка, ПС Скелани, број: Службено од 10. 2. 1995. године.

[7] Записник о саслушању свједока Мила Вујића, Основни суд Зворник, број: Кри – 115/94 од 11. 10. 1994. године.

[8] Кривична пријава, ПС Скелани, број: 13-1/02-2-230-7/95 од 13. 4. 1995. године.

[9] Извјештај о учињеном кривичном дјелу геноцид и других кривичних дијела ратног злочина, ЦЈБ Бијељина, број: 12-02/4-230-163/05 и 140 од 9. 2. 2006. године.

[10] Бобан Лазаревић је један од двојице свештеника Српске православне цркве који су убијени у Одбрамбено-отаџбинском рату. Други убијени је парох трновски Поповић (Љубо) Недељко, ID: 11671, рођ. 1955. године.

[11] Изјава Милоја Милошевића од 2. 3. 1995. године.

[12] Записник о датој изјави Зорана Максимовића, ПС Скелани, број: Службено од 10. 4. 1995. године.

[13] Записник о датој изјави Милана Максимовића, ПС Скелани, број: Службено од 10. 4. 1995. године.

[14] Исто.

[15] Записник о датој изјави Зорана Максимовића, ПС Скелани, број: Службено од 10. 4. 1995. године.

[16] Записник о саслушању свједока Мила Вујића, Основни суд Зворник, број: Кри – 115/94 од 11. 10. 1994. године.

[17] Записник о датој изјави Милана Максимовића, ПС Скелани, број: Службено од 10. 4. 1995. године.

[18] Записник о саслушању свједока Милоша Димитријевића, Основни суд Зворник, број: Кри 153/94 од 14. 12. 1994. године.

[19] Записник о саслушању свједока Мила Вујића, Основни суд Зворник, број: Кри – 115/94 од 11. 10. 1994. године.

[20] Доступно на: https://www.glassrpske.com/lat/drustvo/panorama/turnir-i-promocija-knjige-u-slavu-svestenomucenika-stradalog-u-srebrenickom-selu-krnjici-1992-godine/265118 , посјећено 13. 5. 2021. године.

Derventa 1992.

Početkom bitke za koridor, otpočele su i borbe za oslobađanje opštine Derventa.

Padom uporišta Cer formira se TG – 3, a za komandanta dolazi pukovnik Slavko Lisica. Od tada se aktivno u napadna dejstva uklјučuju 327.mtbr JNA  i Osinjska lp brigada, koja je učestvovala i u napadnim dejstvima zauzimanja uporišta Cer.
Nakon izbijanja , 28. 6.1992.godine, naših jedinica na liniju, lijevo r. Sava – Pjevalovac  – Potočani – Rabić – Zelenike –dalјe Plehan, otpočele su pripreme i prestrojavanje jedinica za ulazak u grad i njegovo oslobođenje.

27.mtbr

27.motorizovana brigada Derventa, bila je jedna od najvećih brigada u Prvom krajiškom korpusu Vojske Republike Srpske, formirana je 13.5.1992.godine, a kroz brigadu je, tokom četiri ratne godine, prošlo oko pet hilјada boraca. Pripadnici su bili uglavnom sa područja opština Derventa, Brod i Prnjavor, ali je bilo i boraca i iz još desetak opština u Republici Srpskoj. Samostalna četa „Meša Selimović”, sastavlјena uglavnom od pripadnika bošnjačkog naroda, djelovalaje i u 27. i u osinjskoj brigadi.

27.mt brigada dala je svoj najveći doprinos  za oslobađanje okupiranih dijelova Dervente, oslobađanju koridora, Broda i odbrani srpskog naroda na području Teslića i Vlasenice, kao i na mnogim drugim mjestima gdje je Srbima bio ugrožen opstanak.

Brigadom su komandovali potpukovnik Ratko Grahovac, pukovnik Trivo Vujić, koji je poginuo 30. juna 1992. godine, pukovnik Stanko Baltić, potpukovnik Boško Peulić, pukovnik Rajko Radulović, a poslјednji komandant bio je major Nikola Štrbac. Na čelu brigade u dva navrata bio je i potpukovnik, kasnije general, Ljubomir Obradović, koji je tu dužnost obavlјao s pozicije načelnika štaba brigade.

Tokom četiri ratne godine 438 boraca ove brigade je poginulo u borbi, 72 su nastradali u drugim okolnostima, 13 je nestalo, a oko dvije i po hilјade je ranjeno. Brigada je odlikovana ordenom Karađorđeve zvijezde. (iz govora povodom Dana 27.mtbr i Osinjske brigade)

Krajem aprila mjeseca 1992. godine na Derventskom ratištu pored borbenih aktivnosti prnjavorčana naročito u gradu Derventi i odbrane kasarne JNA od čestih napada Hrvata i Muslimana, učestvuje i jedno odjeljenje pdv iz sastava 5.bvp 5.K JNA Banjaluka, radi pojačane odbrane zajedno sa ostalim pripadnicima 327.mtbr JNA i sa uspjehom odbranili kasarnu i dio grada na lijevo obali r.Ukrine.

Borbe Osinjske brigade

Osinjska 1.laka pješadijska brigada formirana od borca sa područja Osinje, Pojezne, Cerana, Crnče, Velike i Male Sočanice, Mišinaca, kao i Cvrtkovaca, Jelanjske, Mitrovića i tako dalјe. Formacija brigade je dva pješadijska bataljona i pozadinska jedinica gdje su mještani ovih sela na početku osiguravali i pozadinsko obezbjeđenje.

Komandanta olpbr 27.5.-12.6.92.

1.osinjska laka pješadijska brigada do polovine juna 1992. godine, branili srpska sela na liniji Kaurska obala — Tešića bare — Tomasovo brdo — Kneževići — Malojčani — Cer — Čorlino brdo —Torine, a zatim u sadejstvu sa 327.mt brigadom i ostalim jedinicama VRS  vode borbe za u oslobađanju Dervente, a u sadejstvu sa drugim jedinicama učestvuje i u oslobađanju Broda.

1.oslpbr

1.osinjska lpbr 1992.

Brigada je izgubila 104 borca, više od 600 je ranjeno, odlikovana je Medalјom Petra Mrkonjića, a 1. marta 1994. godine lјudstvo je integrisano u 27. brigadu.[1]

Interventni vod 1992.

Oslobađanje Dervente

Dana 3. 7.1992. godine u večernjim časovima otpočeo je prilaz jedinica prema gradu.

Vučijak

Borci 327. mtbr su već bili na prostoru , Garnizona , s lijeve strane puta i Potočana   i  Rabića s desne strane, gdje su zajedno sa Osinjskom brigadom  u večernjim satima dostigli na liniju do Bolnice – i prodavnice Vrelo i tu zanoćeli. Slјedećeg dana , to jest 4. jula 1992.godine sastavi 327.mtbr ulaze u jutarnjim časovima u grad, dok Osinjska brigada slama  jak otpor neprijatelјskih snaga na Kosturu i izbija na raskrsnicu puteva kod silosa u Polјu i presijeca put Derventa Brod.

mpoad

mpoad

Oko 11,00 časova, 327. mtbr je ušla u grad i nastavila dalјa dejstva na pravcu s.Polјe – s. Žeravac, gdje se sastaje sa borcima Osinjske brigade, koja je upornom borbom uspjela da izbije na liniju, lijevo s. Polјe- desno s. Kulina i nastavila borbena dejstva prema, s. Žeravac. Sastavi 327.mtbr su na pomoćnom pravcu nastavili napadna dejstva pravcem s. Polјe – s.Žeravac na glavnom putu Derventa Brod.

Na glavnom pravcu 327. mtbr izbija na liniju, lijevo  Dubočac – Pjevalovac – Raščići –  Begluci –  N. Lužani – r. Ukrina

i uspješno nastavlјa dalјa dejstva na pravcu prema Kostrešu u sadejstvu sa dijelovima 2.oklopne brigade, korpusne policije i drugih jedinica, koje su pristigle u pomoć.govor oslobadjanje dervente

Glas Srpske od 15.2.1993.

Kostreš

[1] Komandant brigade bio je major Boro Bukovica iz Prnjavora (od 6.4. – 30.7.1992. godine). Ranjavan u Derventi 7.7.1992. godine i kao komandant borbene grupe TG-3 u oslobođenju Jajca, ranjen 28.10.1992. godine.

Na smotri brigade

1.5.2022.

Obilježeno 30 godina od ubistva Srba iz naselja Čardak

Amblem BO

Maćino brdo

19 godina od otkrivanja spomenika.PARASTOS I POMEN POGINULIM BORCIMA VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE IZ MJESNE ZAJEDNICE MAĆINO BRDO

Spomenik u Maćino brdo

Spomenik u Maćinom brdu

Kod spomenika pored Društvenog doma  Maćino brdo  u 15.00 časova, organizovan je pomen, parastos i obilježavanje godišnjice od otkrivanja i godišnjice od osveštenja spomenika  poginulim pripadnicima Vojske Republike Srpske iz mjesne zajednice koji svoje živote položiše za Republiku Srpsku, za slobodu svojih porodica, za našu slobodu i slobodu ovih prostora. 2022. godine izgrađena prilazna staza za spomenik.

Otkrivanje spomenika izvršeno je 13.9.2004. godine, a osveštenje spomenika 5.7.2015. godine.

Nastavite sa čitanjem

Donji Smrtići

22 godina od otkrivanja spomenika.PARASTOS I POMEN POGINULIM BORCIMA VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE IZ MJESNE ZAJEDNICE DONJI SMRTIĆI 

Spomenik u Donjim Smrtićima

Kod spomenika u blizini osnovne škole u Donjim Smrtićama  u 13.00 časova , organizovan je pomen, parastos i obilježavanje  godišnjice od otkrivanja i godišnjice od osveštenja spomenika  poginulim pripadnicima Vojske Republike Srpske iz mjesne zajednice koji svoje živote položiše za Republiku Srpsku, za slobodu svojih porodica, za našu slobodu i slobodu ovih prostora. Nastavite sa čitanjem

1993. ratna 27.mtbr VRS

27.mtbr 1.KK VRS

1. i 3.mtb na Bratunačkom ratištu, Istočna Bosna

Naš zavičaj Prnjavor, juni 1993.g. str.10

Slavica Nastić, bolničarka 1.mtb o borbama kaže:

sanitet 1.mtb

brojni su pakleni i krvavi ratni dani, nerospavane noći. Poruke vojnika, plač civilnog stanovništva, koje nevino strada i stravične slike, koje nikada iz oka i mašte neće otići. Ponijela ih je i sa ratišta u Bratuncu kada je decembra 1992. godine vidjela masakriranih 109 srpskih duša, Djece, djevojaka, žena i staraca kojima su na zverski način živote ugasili Alijini bojovnici. Kada ie trebalo krenuti u cičoj zimi na najteže ratište u Bratunac i  nije  oklijevala. Tu je bila dobrovoiljac, jer  nisam htjela da napustim svoju jedinicu,  u kojoj  je i moj brat. Desimir. Bilo mi je teško  bez  Zijade,  jer  je ona morala da ostane u našem sanitetu u Posavini. Tu cuču zimu, a  još  teže, paklene  borbe, koje  smo vodili se neprijateljskim  snagama  u području Bratunca  i Srebrenice. Nikada  neću zaboraviti koliko zlo može da proizvede ljudski rod nikada nisam mogla naslućivati. ali sem se  na grozotama uvjerila. Gledela sam  izmasakrirana tijela djece,djevojaka,  starica i  staraca. Užas  je to što im je uređeno. a urađen  o  je  samo što  su Srbi. Meni doktoru Borisu Božiću iz Banje Luke i drugima u bijelim mantilima stala  je  duša  Samo  smo  se nemo gledali. (Naš zavičaj Prnjavor, juni 1993. str 10 i Ženske duše, Nedelhjko Sančanin, Banja Luka 2001. str 47-48)

1.mtb Dubočac

27.mtbr VRS na teslićkom ratištu

potpukovnik Zvonimir Zih

O stanju 1.mtb komandant major Zvonimir Zih redovnim borbenim izvještajem od 2.7.1993.g. izvještava komandu 27.mtbr:

  1. Muslimanske snage raspoređene u gradu Zavidoviću i gradu Maglaju vrše neviđeni teror nad stanovništvom hrvatskim i srpskim. Ekstremisti SDA preuzeli su komandu nad vojskom, tz. Komandant Lendo komanduje vojskom u gradu Zavidoviću.

Osnovni cilj muslimanrskih snaga je spojiti grad Zavidoviće, grad Žepu, presjeći komunikaciju iz Teslića ka Novom Šeheru i staviti naše snage u okruženje. Trenutno u gradu Zavidoviću ima civila, ali kretanja, koja smo osmatra li sa križa (Vinište) su veoma rijetka . Do sada je primjećeno izvlačenje civila glavnom komunikacijom ka Kaknju koji je jedini izlaz za Muslimane.

Muslimanski fenatici grčevito brane grad Zavidoviće, a u dosadašnjem periodu uspjeli su iz grada potisnuti jedinice HVO na liniju: Kneževići – tt375, Kremenjaši- Karaula (TT 513)- Debelo Brdo – Pleć (kota 276) i u nekoliko navrata muslimanske snage su izvodile i napade na jedinice HVO do vremena utvrđivanja linije.

Muslimanski fanatici su raspoređeni na svojoj liniji odbrane po grupama se 3-5 vojnika se mitraljezom M84 i rasprskavajućom municijom po dominantnim objektima. Veoma aktivno djeluju snajperi se bočnim vatrama i unakrsnim vatrama. Način rada snajpera, je da ostave po dubini snajperistu koji djeluju u leđa jedinicama koji napreduju. Snajperisti djeluju i sa drveća. Neprijatelj j u početku slabo bio utvrđen ali sada je postigao treći stepen utvrđenje i dalje radi neprekidno na izradi bunkera za mitraljeska gnijezda .

Do sada su otkrivene slijedeće vatrene tačke: mitraljeski bunkeri duž linije, a posebno iz rejona groblje u s.Dubravica i bazena, BsT u rejonu Dubravica, i djelovenje MB82 i120 djeluje iz rejona Podubravlje i Potkleče.Neprijatelj raspolaže se protivoklopnim sredstvima: zolje, ose, i por.

Zaključak:

Muslimanske snage u gradu Zavidoviću ne treba podcijeniti, ali ih i precjeniti, jer se radi o takvom neprijatelju da kad se   načne linija ipak bježe i povlače se.

      1.mtb sa lab PVO 20/3, topom T12, BVG i tv T55, vrši pripreme za uvođenje na položaje na liniju:tt375 – Kremenjaši – Karaula – Dubrava.

1.mtb izišao u rejon Novi Šeher sa 268 vojnika sledećeg sastava:

  • 1.mtč, sa komandirom K1K Đurđević Brane sa 106 boraca
  • 2.mtč, sa komandirom sv Todorović Nenad sa 92 borca,
  • MB82mm sa 34 borca,
  • MB 120mm sa 28 boraca,
  • Strela 2M sa 6 boraca, i
  • Pozadina sa 34 pripadnika,
  • UKUPNO 300 BORACA
  • Ima i 39 boraca iz 3.mtb, koji su minobacačlije.

Borci 1.mtb su do sada od rata pa do ovog vremena uglavnom držali linije, a ime negdje oko 20 boraca „Jude“ koji se mogu koristiti kao  udarne grupe.

Zaključak

Dana 2.7.1993. godine u vremenu od 8,00 časova 1. mtb. izvršio je marš pravcem: Derventa – Teslić – Novi Šeher razmjestio se u rejonu Novi Šeher ( škola).

U vremenu od 15.00 časova održan je sastanak sa komandantima jedinica koje je poveo komandant 1. KK, general Ta1ić i komandant OG Doboj pukovnik Arsić. Na sastanku su učestvovali komandanti počinjenih jedinice i komandant 111.brigade HVO. Oformljena je TG-2 u čiji sastav su ušle: 27.mtbr, lpbr ozrenska, lpbr Teslićka, 2.okb i jedinice HVO 111.brigade HVO.

Komandant OG – Doboj dao je procjenu muslimanskih snaga:

  • da nema kraja rate bez vojnog poraza muslimanskih snaga,
  • uspostaviti saradnju sa jedinicama HVO,
  • oformiti  TG—2,
  • uvesti snage TG—2 u ofanzivna borbena na pravcu: Zavidovići – Vozuóa i Zavidovići – Kakanj i što prije izbiti na liniju: Djedovi, brdo Nemila, Mukotići, i
  • uspostaviti saobraćaj: Zavidovići-Maglaj – Doboj i Jelah – Doboj,
  • zauzeti desnu obalu rijeke Bosne.
  1. mtb sa tč i lav PVO 20/3 izvodi napad na b/d na grad Zavidovióe. Sadejstvuje sa jedinicama HVO, razbiti snage vojske muslimanske i što prije izbiti na liniju: ivicu grada Zavidoviói i posjesti desnu obalu rijeke Bosne.
  2. RASPORED SNAGA

1.mtb se raspoređuje po slijedećem:

1.mtč, komandir K1K Đuršević Brane, sastava: boraca Trstenaca i Prnjavočana, ukupno ima 106 boraca.

Od komandira vodova ima Milinković Milana i Nedić Zorana, vodnika Dušanić Radenka, stariji vodnik Debeljak Sretko, i Šikarac Slobodana.

Ista četa posjeda liniju desno: Kremenješi, lijevo Karaula i tijesno sadejstvuje sa jedinicama HVO, koji su u borbenom rasporedu 1. mtč. i neposredni su vodići po pravcima.

KM bataljona razmjestiti u rejon Kremenjaši.

PKM bataljone razmjestiti u rejonu Osova.

BVG razmjestiti na VP Jaz s.od Osove 300 m od puta.

Uz komandu bataljona nalazi se Zlatomir Dedić PK za OBP i kapetan Aulić Srećko PKMV , Tomaš Petar PKPo.

Lav PVO  20/3 u rejonu Stražbenica.

  1. mtč , četom komanduje str.vod Todorović Nenad a glavni rukovodilac rada je kapetan Dane Šušak i ista čete je raspoređena u rejonu Karaula, Dubrava, Vrbica .

Tenkovski vod raspoređen u  rejonu Kačarin sa 5 tenka i 1 OT M84 i 2.tenkovski vod u rejonu Karaule sa 3 tenka i jednim OT M—60, tenkovi tipa T—55.

1.mtb je u neposrednom rasporedu sa 2.bojnom „Marko Prandić“ koja je pod komandom bojnika Ivice Širića.

KM bataljona i KM 2.bojne/111.brigde HVO u rejonu Kremenjaši“.

U prvoj fazi, već 1.7.1993. godine naredbom komande Operativne grupe „Doboj“ formirana je Taktička grupa 2 (TG-2) u čiji sastav su ušle sljedeće jedinice: Prva tenkovska, l lP13a ozrenska brigada „ Četvrtu; motorizovana :  iz sastava 27. motorizovane brigade i 1. teslićka pbr, 1. ozrenska pbr, 4.mtb 27.mtbr i Prvi oklopni bataljon iz sastava 2. oklopne brigade. Komanda 27. motorizovane brigade je ujedno vršila i funkciju komande Taktičke grupe 2. U drugoj fazi, tokom jula i avgusta, naređenjima komande Operativne grupe „Doboj” i komande G1avnog korpusa VRS, u zonu odgovornosti Taktičke grupe 2 upućuju se, sa kompletnim lјudstvom i borbenom tehnikom, Dobojska laka pješadijska brigada, Osinjska laka pješadijska brigada, 27. motorizovana brigada[1] i Haubički divizion 122 mm iz sastava 1. MAP-a, a u prvoj polovini septembra i ratnom slavom ovjenčana 16. motorizovana brigada.

Susjedne jedinice koje su sadejstvovale

Brigadi u izvođenju borbenih dejstava, su bile:

Na sjevernom dijelu teslićkog ratišta: lijevo 16.motorizovana brigada pod komandom potpukovnika Vlade Topića, desno Dobojska brigada pod komandom majora Miloja Misirače te Osinjska brigada komandom majora Drage Ličine. o

Na južnom dijelu teslićkog ratišta: lijevo jedinice HVO, lesno 22. pješadijska brigada pod komandom majora Janka Trivića.

U zoni odgovornosti Brigade borbeno su djelovale: 27. motorizovana brigada[2] sa komandnim mjestom u rejonu sela Studenci pod komandom potpukovnika Boška Peulića, tenkovski batalјon iz sastava 2.oklopne brigade pod komandom majora Stamenka Novakovića i Haubički divizion 122 mm sa vatrenim položajem i komandnim mjestom u selu Studenci pod komandom kapetana Milorada Zrnića.

U ovom periodu je značajno istaći i sadejstvo i neprocjenjivu pomoć u sanitetskom obezbjeđenju borbenih dejstava od strane vazduhoplovne brigade VRS (dva do tri helikoptera za evakuaciju ranjenika stacioniranih u rejonu komandnog mjesta Prve teslićke brigade) i hirurške ekipe iz Banje Luke koja je neprekidno zbrinjavala ranjenike u Domu zdravlјa u Tesliću.

Lješnica 1993.

Zbog sve intenzivnijih borbenih dejstava na južnom dijelu ratišta i veličine zone odgovornosti Teslićke srpske brigade, koji u velikoj mjeri otežavaju efikasnost rukovođenja i komandovanja, komandant Taktičke grupe 2 pukovnik Boško Peulić[3] donosi odluku da se Treći i Peti pješadijski batalјon Teslićke srpske brigade sa pripadajućim zonama odgovornosti u potpunosti pretpodčine 27. motorizovanoj brigadi, čime je zona odgovornosti Teslićke srpske brigade znatno smanjena pa je na prednjem kraju odbrane obuhvatala granice: lijevo rijeka Usora, desno Smolin (uklјučno), a po dubini planinski vijenac Borja.

11.2.1993.

Glas Srpske 11.2.1993.

Borbene aktivnosti jedinice „Vukovi sa Vučijaka“ na Benkovačkom ratištu u proljeće 1993. godine.

Teško ranjavanje komandanta „Vukova sa Vučijaka“

[3] Isto, str. 150

[1] Teslić u Odbrambeno – otadžbinskom ratu (1992 -1995), Teslić 2018. godine, str.132

[2] Isto, str.130

 

1.mtb 27.mtbr

Brojno stanje 1.mtb 27.motorizovane brigade 1.KK VRS Derventa

Prema prikupljenim podacima brojno stanje bataljona na rasporedu bilo  1.457 boraca, od  preformacije (20.5.1992.) formiranjem  1.mtb 27.mtbr 1.K VRS[1] sa područja opštine Prnjavor.

mobilisano 1.016, još popunjeno sa 441 , prekomandama od 375 borca. I 1.832 boraca prošlo kroz bataljon,

Prosječno mjesečno učešće od 1408 raspoređenih pripadnika iznosi preko 20 mjeseci učešća u ratu u bataljonu, 31 pripadnika poginulo.

Organizaciono-formacijska struktura bataljona je 719 po formaciji JA četnog sastava: 3 pješadijske-motorizovane čete  sa  četama za podršku, komandom , vodom pvo,  prištabskim jedinicama ( veze, izviđačka i vojnu policiju)  i pozadinski vod. Nastavite sa čitanjem

Bratunac 1992.

Sjećanje na stradanje Srba srednjeg Podrinja; Srpska žrtva je ogromna

GS
Polaganje vijenaca
 Foto: RTRS | Polaganje vijenaca
BRATUNAC – U Bratuncu je obilježena 31 godina od stradanja 3.267 Srba u srednjem Podrinju i Birču.

 

16.1.2023.

Neka je na čast onima koji ćute: 30 godina od nekažnjenog zločina u Skelanima

 

Skelani, spomenik

u Skelanima kod Srebrenice gdje je je obilježeno 30 godina od ubistva 69 mještana ovog naselja koje su pobile muslimanske jedinice iz Srebrenice 16. januara 1993. godine.

Na ratištu u opštini Bratunac  učestvovali su ratne jedinice  27. motorizovane brigade 1. KK VRS . U rejonu brda Kunjarac u borbama za bazen, opština Bratunac dana 16.12.1992. godine, poginuo je vojnik Knežević Željko, iz Smrtića, opština Prnjavor,  pripadnik izviđačke jedinice Jude iz 1.mtb, a jedan pripadnik je ranjen. Drugi pripadnik 1.mtb Marić Stanoje iz Štrbaca, poginuo 22.12.1992. godine, u rejonu Pobrđe,Zalužje, 10 kilometara uz r.Drinu od Bratunca.

Скелани: Злочине над Србима окарактерисати као геноцид

19. годишњице од страдања 69 српских војника и цивила из Скелана и оближњих села Nastavite sa čitanjem

Modriča 1992.

 

Borbena dejstva prnjavorske brigade

Nakon uspješno okončane  borba za Cer, Mišinci i 2.pješadijski bataljon se vraća u Donje Cerane, Derventa nakon čega, po naredbi komande 1. KK, 25.6.1992. godine odlazi na Modričko ratište – Skugrić,  gdje preuzima polazni položaj, koga je do tada držao drugi bataljon 16. kmtbr (Pajin  bataljon), a koji je u dva pokušaja proboja u selo Čardak pretrpio značajne gubitke.

Komandant  TG-1 odlučuje da   ubaci svježu jedinicu. Brigada je bila pridodata, kojom je komandovao puk. Novica Simić.

Garevac, polazni položaji

Brigada je sa svojim drugim bataljonom, vodom vojne policije i PDV-om, a pod komandom k1k Milorada Kuzmanovića, te ojačani tenkovskom četom kojom je komandovao kap Panić, sа

Suzić, Udarna pesnica 1.okbr str.80

Šema br.8

polaznim položajem u s.Skugrići (želј.pruga) krenula u napad na selo Čardak 26.6.1992. godine. Lijevo od nas napadao je Bataljon vojne policiji 1. KK na pravcu Skigrić- poljoprivredno dobro Petar Mrkonjić (Mujbegovića dobro)- silosi Modriča. Drugi naš bataljon pravcem Skugrić- Živkovo Polјe-Čardak-skelski prelaz na r.Bosni. U žestokom napadu istog dana u 18.00 časova izbija na glavnu komunikaciju u s. Čardak gdje se spaja sa semberskim jedinicama[1]. Istovremeno sa semberskim jedinicama spaja se i bataljon vojne policije 1. КК. Nastavite sa čitanjem

Amblem BO

Izbori u Boračkoj organizaciji

Perica Đumić izabran za predsjednika Predsjedništva BO Prnjavor, konstituisani svi organi organizacije

Prnjavorska boračka organizacija na današnjoj prvoj sjednici Predsjedništva izglasala je novo rukovodstvo. Za predsjednika Predsjedništva izabran je Perica Đumić, dok su za potpredsjednike izabrani Ivanka Božić i  Momir Vuković.

Turbulentne prve tri decenije postojanja republičke Boračke organizacije

Vedrana Kulaga Simić
 Turbulentne prve tri decenije postojanja republičke Boračke organizacije

Perica Đumić novi predsjednik Boračke organizacije Prnjavor Prilog TV K3 

BOGradska boračka organizacija broji 34 mjesna odbora a na mandatni period od 2023. – 2027. godine , pored predsjednika Đumića iz Potočana,  birani su i ostali organi – Odbor porodica poginulih i zarobljenih boraca, predsjednica  Ivanka Bosić iz Prnjavora,  te Odbor ratnih vojnih invalida, predsjednik Momir  Vuković iz Kremne, kao i 17-člano Predsjedništvo.

U 34 mjesne boračke oranizacije opštine provode  se izbori za organe boračke organizacije

Održani izbori u Mjesnoj boračkoj organizaciji Kremna

Danas je u Mjesnoj boračkoj organizaciji Kremna izabrano novo rukovodstvo mjesne boračke organizacije:

Za predsjednika MBO Kremna izabran je Goran Šarčević, za predsjednika iz reda porodica poginulih boraca izabran je Savo Jović, a za predsjednika ratnih vojnih invalida izabran je Momir Vuković.

Vlado Žunić prijedlog za predsjednika BO opštine Prnjavor

1.12.1994. godine

Broj 1.XII 1994.

ZA PRVI BROJ GLASA BORCA, GENERAL-POTPUKOVNIK MOMIR TALIĆ, KOMANDANT PRVOG KRAJIŠKOG KORPUSA  VRS O BORCIMA PRNјAVORSKE BRIGADE, SA UVAŽAVANјEM ISTIČE

RAME UZ RAME, ŠESNAESTA I PRNJAVORSKA

Ratni put 1.lpbr Prnjavor

Na ratni put 1.lpbr Prnjavor od mobilizacije 18.9.1991. godine- ZAP. SLAVONIJA 13.10.91. – PRNјAVOR 29.5.92 – CER 8.6.92 – MODRIČA 25.6.92 – ODžAK 14.7.92 –  OBODNI KANAL 25.7.92-BROD 6.10.92. – JAJCE 25.10.92. – TESLIĆ 11.117.92 – DOBOJ 4.12.92 – OZREN 23.12.92 – BRČKO 3.2.93 BENKOVAC 3.10.93 – DOBOJ (STANOVI) 8.2.94 – TESLIĆ (CRNA RIJEKA) 9.3.94 DOBOJ (POTOČANI) 22.3.94 – OZREN (G.BRIJESNICA) 17 (23). 6.94., general Talić za prvi broj Glasa borca lpbr kaže:

  • Bez uvrede za druge, Prnjavorska laka je uz Šesnaestu brigadu. Izgubiće i to što ima svako ko sanja o pobjedi nad srpskim narodom i njegovom vojskom. Prnjavor je sebe branio na distanci – u Derventi, Zapadnoj Slavoniji, na Ozrenu, u Sjevernoj Dalmaciji. Do sada njegova brigada nije imala ni jedan kiks. Izuzetna saradnja opštinske vlasti i boraca Prve prnjavorske lake. U komandi korpusa spokojni, jer im je ova brigada od početka rata zadavala najmanju brigu.

Ocjena stanja u Korpusu kao cjelini, u jednoj rečenici – vrlo stabilno, sve jedinice sve zadatke izvršavaju vrlo dobro. A ako bih govorio o najosjetlјivijem dijelu ratišta onda bi to bilo srbobransko, uklјučujući i kupreško ratište koje je sada u zoni odgovornosti 1 KK, te ozrensko ratište sa akcentom na vozućki dio, gde se nalazi i vaša, prnjavorska brigada. Sve jedinice, sve komande, komandni kadar i borci su shvatili već poodavno da nam nema drugog izlaza već muško suprotstavlјanje neprijatelјu koji je imao možda neke akcije uspješne i tako ponesen razmišlјao da može poraziti srpsku vojsku. Međutim, sve mu se to izjalovilo i sve njegove najavlјivane operacije su propale, a sa njima i želјa da poslije povlačenja naših snaga iz Drugog krajiškog korpusa sa Kupresa osvoji Šipovo i Srbobran. Već više od dvadeset dana, neprijatelј svoje centralne operacije i težište svojih dejstava okreće prema Srbobranu. Tu trpi velike gubitke tako da je do sada vjerovatno već uvidio da mu borba sa 1kk ne može donijeti rezultate i bilo kakav uspjeh. To što ne može na bojnom polјu, moraće rješavati za stolom i ionako kako predlaže srpsko rukovodstvo, odnosno predsjednik Karadžić. Znači mirnim putem ukoliko želi da dobije svoju državu, a ako ovako nastavi, može lako ostati i bez države koja mu se nudi. Isto tako, vi dobro znate i pratite napadu prema Tesliću i Doboju kao i prema vozućkom ratištu. Namjera neprijatelјa je da se uspostavi i otvori komunikacija Zavidovići-tuzla, čime bi došlo do spajanja Tuzlanskog i zeničkog bazena, odnosno došlo bi vojnički gledano do spajanja snaga drugog, trećeg i sedmog korpusa, nakon čega bi oni vjerovatno svoja dejstva usmjerili vječitom snu Zapada-postavlјanju granice na Drini i dalјe povezivanjem sa Sandžakom, a preko Albanije i sa Turskom. Međutim, za tu komunikaciju i taj prostor već duži period vrlo uspješno borbena dejstva izvodi Taktička grupa Ozren, u čijem sastavu su, ja malo prije rekoh, i borci Prnjavorske brigade o kojoj ćemo malo kasnije reći nešto više. Mi imamo njihove planove i znamo da ne odustaju od zauzimanja Teslića, Doboja i Modriče. Vjerovatno bi tada, zajedno sa Hrvatima, pokušali da riješe i pitanje srpske Posavine, koju smatraju svojom. Sve te njihove ofanzive vrlo uspješno su odbijene, a najjača 22. oktobra u potpunosti slomlјena na dobojskom ratištu. Tom prilikom Operativna grupa Doboj, sve njihove pokušaje da probiju liniju i da ugroze Doboj, uspješno je odbila.

Prema izvještajima koje je UNPROFOR dao svojim pretpostavlјenima i svjetskim novinskim agencijama, za jedan dan oni su u svojim redovima imali više od dvije stotine mrtvih. Gubici im ne smetaju, pa i sam Alija izjavlјuje – za državu njemu ništa nije ni 15000 mrtvih. Vjerovatno će ih i imati toliko ako tako nastave, međutim za državu mu ni to neće biti dovolјno. Pobijediti ili slomiti srpski narod ili jedan korpus kao što je Prvi krajiški, iluzorno je i ko tako razmišlјa, može samo da izgubi i ono što ima.

medalja Petra Mrkonjića

O Prvoj prnjavorskoj, ja kao komandant mogu vam reći samo riječi pohvale i nikakve riječi primjedbe na kompletnu organizaciju. Kad kažem kompletnu organizaciju, onda mislim na brigadu kao borbenu cjelinu. U njoj je komandni kadar našao svoje mjesto, uticajan je među borcima, prihvaćen je od boraca. Brigada ima izuzetno dobre odnose sa opštinskim strukturama. Opština njeguje brigadu, pomaže joj u svim instancama borbenih dejstava, opština je tu kada je dio brigade na odmoru, sa brigadom je i kada su u pitanju porodice boraca. Prnjavorska brigada je u vrhu jedinica sa kojim se VRS a ne samo 1. KK može ponositi. Bez uvrede za druge, ona je uz Šesnaestu brigadu. znači da je izuzetno organizovana i borbeno spremna i da je brigada koja je izvršavala izuzetno teške zadatke i to na svim dijelovima ratišta 1KK, u dva navrata na ozrenskom dijelu ratišta koje je i sada uzavrelo. I ranije i sada, kada god je kritično, Prnjavorska brigada je stabilizujuće djelovala na vozućkom ratištu: Borci ove brigade su izuzetno dobro prihvaćeni i od boraca Ozrena, što nije slučaj sa nekim brigadama koje su tamo bile ranije. Moram da vam kažem da je i Srbačka brigada dole uz Prnjavorsku izuzetno dobro prihvaćena. Drugo, Prnjavorska brigada je ta koja je napuštala i ratište 1kk i odlazila u RSK kada je njoj bilo izuzetno zaprijećeno da ustaške snage dođu i do samog Benkovca i Knina. To govori da je to jedinica od povjerenja i vi to znate kao i ja. Isto kao što znate da su Prnjavor i Prnjavorska brigada među prvim organizovali otpor onom što je nas očekivalo, a to je ustaška i muslimanska najezda. Početak je bio Velјko Milanković. On je osporavan, nazvan svojevremeno i paravojskrm, međutim, ne samo Velјko, već i opštinsko rukovodstvo i rukobodstvo Stranke, osjetili su odakle prijeti opasnost i na vriJeme su se organizovali da zaštite sebe i svoju teritoriju.

Mnogi kažu – Prnjavor je slobodan, ali Prnjavor je sebe branio na distanci, i u Derventi, i na Koridoru, brani se na Ozrenu, branio se u Krajini. Prnjavor je imao izuzetno dobru i vidovitu organizaciju, sposobnost da procijeni šta će se dešavati. U tom kontekstu, ni osporavanja Velјka nisu u redu.

Brigada nije imala do sada ni jedan kiks. Svaki svoj zadatak, izvršila je veoma uspješno. Korpus nikada nije imao problema sa tom brigadom. Kadrovski je dobro organizovana, uopšte uzevši, dobrim sastavom je popunjena. Nikakvo čudo što je rezervni sastav poveo brigadu. Uzmite da je Peti korpus, početkom borbenih dejstava u Z. Slavoniji imao 1400 aktivnih vojnika i oko 100 starješina. Nikakvo čudo što smo se oslonili na takve komandante, kakav je i Vlado Živković. Izuzetno dobar, samostalan, samoinicijativno rješava sve nastale probleme.

Brigada je organizovana i u rukovođenju i komandovanju za sva borbena dejstva, pored ostalog ima i dobru organizaciju pozadine. vrlo dobru saradnju ima sa civilnim strukturama, sa predsjednikom opštine, predsjednikom SDS, opštinskom izvršnom vlašću. Oni se osjećaju članovima brigade. Takvo jedinstvo svih tih struktura, osjećamo i na nivou Korpusa. Svi smo gledali i gledamo kako se na najbolјi način suprotstaviti najezdi ustašluka i muslimanske politike. I to je donijelo rezultat, koji imamo sada. Mnogi kažu – Krajina je slobodna. Pa slobodna je zato što je na vrijeme uočila opasnosti koje joj prijete. Krajina je 91 . godine krenula u rat, a _’.92-ge samo nastavila da štiti svoju teritoriju i svoj narod.

Da su borci Prnjavorske brigade zaista odradili to što se od njih očekivalo, mi smo u našim analizama često dolazili do zaklјučka da su oni odradili i više i bolјe nego što smo mi očekivali i to u niz operacija i borbenih dejstava. Mimo očekivanja uradili su i dali više upravo tamo gdje je bilo najteže. Zaslužuju zaista sva priznanja, sve pohvale i sva divlјenja.

Brigadom danas komanduje potpukovnik Vlado Živković,  sigurno da i ta činjenica govori o vrijednosti brigade, njenim borbenim rezultatiM a , njenoj organizovanosti, potpunoj upućenosti u sve oblike borbenih dejstava.

O aktivnom i rezervnom sastavu.Ja mislim da je rezervni vojnik i rezervni starješina čudan izraz. Niko nije bio rezerva, svako je došao na svoje mjesto. To je nekako ostalo u glavama, ali to nije rezerva, već vojska koja na prvoj liniji brani svoju zemlјu i svoj narod. Rezerva se podrazumijeva u tom smislu što su se bavili svojim poslovima na osnovu podjele uloga u civilnom životu. Mi moramo razmišlјati da će se rat jednog dana završiti i da ćemo morati imati profesionalnu vojsku. Do sada je nismo imali, imali smo samo dio profesionalne vojske i to gledano kroz komandni kadar. Moraćemo imati i takvu vojsku kako bi se uspješno suprotstavila svakom neprijatelјu. Ubuduće takvu vojsku ćemo izgrađivati. Školovanje takvih je već počelo, pa je i komanda Prnjavorske brigade predložila iz svog sastava borce koji to žele i koji su prije svega ispunili neke važne uslove – traže se odlični borci, hrabri, pošteni, čestiti, oni koji shvataju borbu našeg naroda, koji razumiju da je to borba protiv genocida nad sobom i protiv srpskog naroda. Traže se oni koji razumiju želјu srpskog naroda da bude konačno slobodan-svoj na svome.

O stepenu saradnje brigade i organa vlasti prnjavorske opštine. Najmanja briga 1.KK je briga o Prnjavorskoj brigadi. Zašto?! Zato što je opština u potpunosti preuzela brigu o brigadi. Ne samo da ju osposoblјava za borbu opremanjem, već opštinsko rukovodstvo misli i o porodicama poginulih, o invalidima, o borcima na liniji. Mislim da je ovo rukovodstvo primjer kako se treba odnositi prema borcima, a posebno prema porodicama poginulih i prema invalidima. To rukovodstvo, kao i komanda brigade, njen komandni kadar i svi borci, zaslužuju punu pohvalu, puno priznanje od komande Korpusa za sve što čine i što su činili na standardu boraca i standardu brigade.

Da se za porodice poginulih čini dovolјno i u skladu sa mogućnostima. Sigurno je da svi malo pomažemo. Može se i mora više. Ali, u ovim uslovima, kada još nismo stvorili državu, kada još nismo ostvarili svoj cilј, moraju i porodice, nažalost poginulih boraca, naših heroja i junaka – moraju nas razumjeti. Mi moramo ovo dovesti do kraja. Ja lično, uvijek ću se boriti da porodice poginulih, koje su ostale bez glave kuće kako vi rekoste, moraju imati bolјe uslove nego ja i bilo čija porodica. Teško je govoriti da li se poklanja dovolјna pažnja. Vjerovatno i u ovim uslovima, može se više i ja sam siguran da je tako. Može se više, pa i od mene samog.

gen.puk Momir Talić

Intervju u prvom broju novina Prve prnjavorske lake pješadijske brigade. Moje iskrene čestitke i moram priznati da sam začuđen. Svuda su prvi, a visu prvi izdali novine. Ni sada nije kasno. Do naših boraca dolazi dosta informacija putem sredstava javnog informisanja. Mislim da su dobro informisani, da su na takvom stepenu obrazovanja i kulturne svijesti da dobro razumiju šta je u interesu naše borbe.

Mislim da komandanti i komande na tom planu dobro rade.

Bista generala Talića